Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2687/20 (E. Ć.)

Odluka donesena 19. 05. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Nenadležnost za odlučivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2687/20

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u predmetu broj AP 2687/20, rješavajući apelacije koje je podnijela Elvira Ćatić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka a), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. st. (5) i članka 74. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. svibnja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvajaju apelacije koje je podnijela Elvira Ćatić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnome roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457096 15 Rsž od 17. lipnja 2020. godine.

Na temelju članka 74. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Sarajevskoga kantona da Elviri Ćatić u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnome roku, uz obvezu da nakon isteka toga roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Sarajevskoga kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbijaju se kao neutemeljene apelacije koje je podnijela Elvira Ćatić protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457096 15 Rsž od 17. lipnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457096 14 Rs od 19. ožujka 2015. godine u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela Elvira Ćatić zbog navodne povrede odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredbi Opće deklaracije o ljudskim pravima zbog nenadležnosti Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Elvira Ćatić (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškoga, podnijela je 30. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 457096 15 Rsž od 17. lipnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 457096 14 Rs od 19. ožujka 2015. godine, kao i zbog duljine trajanja predmetnoga postupka (koji se u trenutku podnošenja apelacije po apelantičinoj reviziji vodio pred Vrhovnim sudom Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud)). Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 2687/20.

2. Apelantica je posredstvom istoga odvjetnika 1. ožujka 2021. godine podnijela novu apelaciju Ustavnome sudu protiv Rješenja Vrhovnoga suda broj 65 0 Rs 457096 20 Rev od 14. prosinca 2020. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 691/21.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Kako se predmetnim apelacijama osporavaju odluke koje su redovni sudovi donijeli u okviru istoga parničnoga predmeta, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, donio odluku o spajanju predmeta, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2687/20.

4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnoga suda, zatraženo je 16. veljače 2021. godine od Kantonalnoga suda i Općinskoga suda, te 13. travnja 2021. godine od tuženice (Federacija BiH, Sudbena policija) da dostave odgovore na apelaciju.

5. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 3. ožujka 2021. godine.

6. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 3. ožujka 2021. godine.

7. Tuženica je dostavila odgovor na apelaciju 16. travnja 2021. godine.

III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proistječu iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnome sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

9. Apelantica je 10. rujna 2014. godine podnijela tužbu protiv tuženice radi isplate potraživanja iz radnoga odnosa.

10. Pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu održani su 19. ožujka 2015. godine.

11. Presudom Općinskoga suda od 19. ožujka 2015. godine obvezana je tuženica da apelantici isplati iznos od 1.732,71 KM na ime razlike naknade za ishranu tijekom rada za određeno vremensko razdoblje, sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, obvezana je tuženica da apelantici naknadi troškove parničnoga postupka u iznosu od 561,60 KM.

12. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je naveo da prema članku 386. Zakona o parničnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP) apelantici pripada pravo na naknadu troškova postupka koje čine odvjetnički troškovi, i to 240,00 KM za sastavljanje tužbe, 240,00 KM za zastupanje na pripremnome i ujedno ročištu za glavnu raspravu, što sa PDV-om čini iznos od 561,60 KM. Općinski sud je naveo da, prema mišljenju toga suda, nije opravdan trošak odvjetnika za putovanje iz Ljubuškoga, imajući u vidu da je apelantica iz Bihaća, a mjesto podnošenja tužbe Sarajevo. Općinski sud je istaknuo da apelantica može angažirati odvjetnika po svojoj volji, što svakako jeste njezino pravo, ali ne može opravdano tražiti da troškovi za odvjetnika, kojega je angažirala izvan svojega mjesta življenja i izvan mjesta suda, padaju na teret tuženice, pri tome tražeći i troškove prijevoza i troškove odsustva iz ureda (dok za vrijeme toga odsustva ima naknadu za rad – zastupanje na ročištu). Općinski sud je također naveo da budući da se radi o jednostavnoj pravnoj stvari koja je riješena na jednome ročištu, to nema opravdanja za troškove zastupanja na dva ročišta (tj. i na pripremnom i na ročištu za glavnu raspravu).

13. Apelantica je 2. travnja 2015. godine izjavila priziv na prvostupanjsku odluku.

14. Cjelokupan predmetni spis dostavljen je na postupanje Kantonalnome sudu 10. srpnja 2015. godine.

15. Rješenjem Kantonalnoga suda od 17. lipnja 2020. godine apelantičin priziv je djelomično uvažen, pa je prvostupanjska presuda u pobijanome dijelu odluke o troškovima parničnoga postupka preinačena, tako da se tuženica obvezuje apelantici naknaditi troškove parničnoga postupka u iznosu od 875,25 KM.

16. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da neovisno o tome što je istoga dana održano i pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu (u smislu odredbi članka 94. stavak 3. ZPP), apelantici pripadaju troškovi zastupanja od strane punomoćnika na oba ročišta zato što se radi o dvije zasebne procesne radnje i za svaku od tih procesnih radnji određeno je da pripada pravo na naknadu troškova u skladu s odredbom članka 13. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu: OT). Kantonalni sud je istaknuo da, kako su u prvostupanjskoj odluci pravilno dosuđeni troškovi za sastavljanje tužbe i za zastupanje na pripremnome ročištu u ukupnome iznosu od 561,60 KM, te kako apelantici pripada i pravo naknade troškove za zastupanje na glavnoj raspravi u iznosu od 280,80 KM (sa uključenim PDV-om), ukupni apelantičini troškovi iznose 842,40 KM. Kantonalni sud je istaknuo da, kako je apelantičin priziv djelomično uvažen, te kako sud apelantičin uspjeh u prizivnome postupku cijeni u omjeru 23,40 % (opredijeljeni troškovnik u iznosu od 1.199,25 KM, a prizivom priznati troškovi od 280,80 KM), apelantici na ime troškova sastavljanja priziva pripada iznos od 32,85 KM, tako da sveukupno priznati apelantičini troškovi iznose 875,25 KM. Kantonalni sud je istaknuo da u preostalome dijelu apelantičin priziv glede troškova koji se odnose na odsustvo odvjetnika iz ureda na dan održavanja ročišta u iznosu od 480,00 KM, te uporabu osobnoga vozila na relaciji Ljubuški – Sarajevo – Ljubuški u iznosu od 305,00 KM sa PDV-om nije utemeljen. Kantonalni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da navedeni troškovi nisu bili nužni i neophodni za vođenje ovoga postupka s obzirom na to da su ti troškovi nastali uslijed činjenice da je apelantica kao punomoćnika angažirala odvjetnika čije je sjedište na području Ljubuškoga, a što niti je područje na kojemu apelantica ima prebivalište (Bihać), niti je područje iz nadležnosti prvostupanjskoga suda (Sarajevo), te imajući u vidu vrstu, složenost i visinu tužbenoga zahtjeva, prema mišljenju ovoga suda, troškovi angažiranja odvjetnika izvan sjedišta suda u konkretnome slučaju ne mogu se smatrati kao nužni i neophodni. Kantonalni sud je istaknuo da je izbor odvjetnika osobni izbor stranke, pa stranka kada je angažirala odvjetnika, na način kao u konkretnome slučaju, ima obvezu i snositi troškove koji su zbog toga prouzročeni, te da je takvo stajalište u skladu s Odlukom Ustavnoga suda broj AP 1398/14 od 11. siječnja 2017. godine, kao i pravnome shvaćanju usvojenome na Panelu za ujednačavanje sudbene prakse iz građanske oblasti od 30. siječnja 2014. godine.

17. Rješenjem Vrhovnoga suda od 14. prosinca 2020. godine apelantičina revizija je odbačena kao nedopuštena.

18. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je istaknuo da je odredbom članka 254. stavak 1. ZPP, koji se u ovome postupku primjenjuje na temelju članka 106. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP, propisano je da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskoga suda, kojim je postupak pravomoćno okončan, a stavkom 2. istoga članka je propisano da revizija protiv takvoga rješenja nije dopuštena u sporovima u kojima ne bi bila dopuštena revizija protiv pravomoćne presude. Vrhovni sud je istaknuo da rješenjem drugostupanjskoga suda o troškovima postupka, kada je njime meritorno riješeno pitanje obveze naknade troškova postupka, kao što je slučaj u konkretnome predmetu, postupak glede toga sporednoga novčanoga potraživanja se pravomoćno okončava, pa je pod uvjetima iz članka 237. stavak 2. ZPP protiv takvoga rješenja dopuštena revizija, uz ispunjenje uvjeta da je u tomu sporu revizija dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari, te da revizijom pobijani dio odluke o troškovima postupka prelazi imovinski cenzus kao uvjet dopuštenosti revizije. Vrhovni sud je istaknuo da kako vrijednost odluke o troškovima parničnoga postupka koji se pobija revizijom iznosi 918,45 KM, te kako ovaj iznos ne prelazi vrijednosni kriterij iz članka 237. stavak 2. ZPP kao uvjet dopuštenosti revizije, ovaj sud cijeni da u konkretnome slučaju nije ispunjen jedan od kumulativnih uvjeta za dopuštenost revizije.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacija

19. U predmetnim apelacijama apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnome roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju. Osim toga, apelantica se pozvala na povredu prava iz Ustava FBiH (prava na jednakost pred zakonom i prava na rad), kao i povredu prava iz Opće deklaracije o ljudskim pravima.

20. Apelantica je u predmetnim apelacijama navela da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da joj troškovi odsustva odvjetnika iz ureda za vrijeme putovanja pripadaju na temelju članka 26. točka 5. OT, a troškovi prijevoza odvjetnika u skladu sa člankom 31. OT. Apelantica, nadalje, navodi da je drugostupanjski sud, pogrešno tumačeći odredbe članka 387. ZPP, potvrdio prvostupanjsku odluku, te odbio apelantičin priziv u dijelu troškova prijevoza osobnim automobilom i odsustva iz ureda, koji troškovi su uredno specificirani i priloženi na ročištu za glavnu raspravu. Apelantica je u apelaciji ukazala i to da su glede troškova postupka redovni sudovi u određenim postupcima zauzimali različit stav od stava suda u konkretnome postupku, a u prilog tome se pozvala i na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnoga suda broj AP 3310/14 od 27. listopada 2015. godine.

21. Apelantica, dalje, navodi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u činjenici da su prvostupanjski sud i drugostupanjski sud „nerazumno dugim postupkom“ od šest godina povrijedili apelantičina prava, smatrajući da se ovakve parnične stvari mogu i moraju riješiti žurno, u roku do godinu dana, te stoga traži da joj se odredi naknada nematerijalne štete. b)Odgovori na apelaciju

22. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da smatra da nije bilo kršenja apelantičinih prava pred prvostupanjskim sudom jer je prvostupanjska odluka donesena na zakonit način, dajući jasno obrazloženje. Općinski sud je je dalje naveo da smatra da apelantici nisu uskraćena prava iz Ustava BiH i Europske konvencije, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

23. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da se troškovi koji nisu dosuđeni ne mogu smatrati nužnim i neophodnim, za što je ovaj sud dao jasno i valjano obrazloženje u osporenoj odluci. Kantonalni sud je istaknuo da smatra da u konkretnoj pravnoj stvari nije došlo do povrede prava na koja ukazuje apelantica u svojoj apelaciji i da je sud pravilno postupio i donio zakonitu odluku.

24. Tuženica je u odgovoru na apelaciju istaknula da su neutemeljeni navodi apelacije koji se odnose na ime troškova za vrijeme odsustva iz ureda kao i troškovi korištenja osobnoga automobila koje apelantica potražuje jer traženi troškovi nisu bili nužni radi vođenja parnice. Tuženica je istaknula da je apelantica bila slobodna za zastupanje angažirati bilo kojega odvjetnika po svojemu izboru, ali to pravo ne podrazumijeva i da joj tuženica nadoknađuje nerazmjerno veće iznose troškova.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnome dijelu glasi:

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 387. stavak (1) (1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebiti radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebiti, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući pozorno sve okolnosti. Članak 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.

26. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine Federacije BiH“ br. 22/04 i 24/04) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Naknada po utrošenom satu Član 26. stav 1. tačka 5.

Advokat ima pravo da obračuna nagradu po utrošenom vremenu i to po 10 bodova za svako započeto pola sata, u sljedećim slučajevima:

5. Za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja i sl. ali najviše 8 sati dnevno.

Član 31. st. 1, 2. i 4.

Advokatu pripada naknada troškova za sve stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu poslova.

Za obavljanje poslova izvan sjedišta advokatske kancelarije, advokatu pripada naknada putnih troškova za prevoz i dnevnica.

Za upotrebu vlastitog automobila, advokatu pripada nagrada od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar.

VI.Dopustivost Dopustivost u odnosu na navodne povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima

27. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija u odnosu na povrede odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredbi Opće deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnoga suda.

28. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

29. Članak 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnoga suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;

30. Ustavni sud naglašava da je člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu. S obzirom na to da se apelantica poziva na povredu odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine jer to nisu pitanja „koja su sadržana u ovome ustavu“ u smislu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da Opća deklaracija o ljudskim pravima nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine, niti u Aneksu I. Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, zbog čega Ustavni sud nije nadležan ni za odlučivanje o navodnoj povredi odredbi Opće deklaracije o ljudskim pravima.

31. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnoga suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je u ovome dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu

32. Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojega drugoga suda u Bosni i Hercegovini.

33. Prema članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitome pravnome lijeku koji je koristio.

34. Ustavni sud zapaža da je apelantica apelaciju broj AP 2687/20 podnijela protiv odluka Kantonalnoga suda i Općinskoga suda, pri čemu je u trenutku podnošenja apelacije predmet bio na rješavanju po izjavljenoj apelantičinoj reviziji pred Vrhovnim sudom. Prema stanju spisa, rješenjem Vrhovnoga suda od 14. prosinca 2020. godine (kojeg je apelantica dostavila uz apelaciju broj AP 691/21) odbačena je revizija koju je apelantica izjavila protiv rješenja Kantonalnoga suda od 17. lipnja 2020. godine, dakle, revizija nije bila učinkovit pravni lijek. Budući da je revizija odbačena kao nedopuštena, slijedi da je konačna odluka u predmetnome postupku osporena odluka Kantonalnoga suda. Nadalje, osporenu odluku Kantonalnoga suda apelantica je primila 4. srpnja 2020. godine, a predmetna apelacija (AP 2687/20) podnesena je 30. srpnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda.

35. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnoga suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojega ne bi bile dopustive, niti su očigledno (prima facie) neutemeljene.

36. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud zaključuje da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelantica u predmetnim apelacijama navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnome roku kao segment prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

aPravo na pravično suđenje

38. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnome dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

39. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

40. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava presudu Općinskoga suda i rješenje Kantonalnoga suda kojima je odlučeno o troškovima postupka. Ustavni sud podsjeća da se jamstva iz članka 6. Europske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka mora se sagledavati kao nastavak parnice po glavnome pitanju i, u skladu s tim, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obveza“ (vidi Europski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. rujna 1997. godine, Izvješća 1997- V, stavak 25. i dalje; u daljnjemu tekstu: Europski sud). Iz navedenoga jasno proistječe da se članak 6. primjenjuje u odnosu na troškove postupka bez obzira na to što ujedno nije osporen i glavni zahtjev, pa proistječe da se u osporenome postupku radilo o utvrđivanju apelantičinih građanskih prava i obveza, te su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjivi na konkretan slučaj.

U odnosu na osporene odluke Kantonalnoga suda i Općinskoga suda

41. Apelantica tvrdi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene pozitivnopravnih propisa i pogrešno utvrđenog činjeničnoga stanja. Ustavni sud ukazuje na to da, u skladu s praksom Europskoga suda i Ustavnoga suda, zadaća ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova glede činjeničnoga stanja i primjene procesnoga i materijalnoga prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnoga suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorna.

42. Ustavni će se sud, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenome postupku došlo do proizvoljnoga postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenoga, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednome pravičnome postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni će sud u konkretnome slučaju, s obzirom na pitanja koja se u apelaciji postavljaju, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

43. U konkretnome slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje zaključke jasno obrazloženje utemeljeno na relevantnim pozitivnopravnim propisima, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili zbog čega nisu dosudili troškove odsustva punomoćnika apelantice iz ureda i troškove prijevoza punomoćnika na ime uporabe osobnoga automobila, zaključujući da se radi o troškovima koji u konkretnome slučaju nisu bili nužni. U skladu s tim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, nasuprot apelantičinim navodima, imali u vidu relevantne okolnosti konkretnoga slučaja, te da su dali jasne razloge kako glede utvrđenoga činjeničnoga stanja, tako i glede primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa na konkretan slučaj. Stoga, imajući u vidu naprijed navedeno, kao i vlastitu praksu povodom apelacija koje su za predmet imale troškove postupka povodom dolaska punomoćnika izvan mjesta sjedišta suda (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1398/14 od 11. siječnja 2017. godine, AP 3184/17 od 22. svibnja 2020. godine, kao i odluke o dopustivosti br. AP 2778/17 od 13. ožujka 2018. godine, AP 1886/19 od 17. prosinca 2019. godine, AP 57/21 od 3. veljače 2021. godine, odluke dostupne na internetskoj stranici Ustavnoga suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da obrazloženje redovnih sudova u konkretnome slučaju nije proizvoljno.

44. Glede apelantičinog pozivanja na Odluku Ustavnoga suda broj AP 3310/14, Ustavni sud primjećuje da je iste prigovore već razmatrao u predmetu broj AP 5685/18 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5685/18 od 15. srpnja 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnoga suda www.ustavnisud.ba). U tome predmetu Ustavni sud je ukazao da je nakon donošenja odluke na koju se poziva i apelantica u predmetnoj apelaciji donio Odluku o dopustivosti broj AP 5003/14 od 11. siječnja 2017. godine u kojoj je, u svezi s troškovima postupka (u točki 8.) istaknuo: „Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kada je, u skladu sa člankom 387. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, prilikom razmatranja koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na dolazak njegovog punomoćnika iz mjesta sjedišta njegovog odvjetničkog ureda u mjesto sjedišta suda, kao i troškova odsustva iz odvjetničkog ureda. Naime, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno prvostupanjskom sudu, Kantonalni sud precizirao u čemu se sastoje troškovi postupka i pri tome dao jasno obrazloženje u dijelu u kojem je našao da navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice s obzirom na to da je izbor odvjetnika u takvim postupcima pred sudom osobni izbor stranke i da te troškove u parnici nije dužna da snosi, odnosno nadoknadi stranka koja nije uspjela u sporu. Ustavni sud smatra da se takvo obrazloženje Kantonalnoga suda ne doima proizvoljno i paušalno. Kao što je navedeno, domaći sudovi su 'tumači' relevantnih zakonskih odredbi koje primjenjuju, a u konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi dovoljne i jasne razloge za odlučenje Kantonalnoga suda u navedenoj odluci, koji su u suglasnosti sa standardima prava na pravično suđenje.“ Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je neutemeljeno apelantičino pozivanje na predmetnu odluku Ustavnoga suda.

45. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u ovome dijelu, neutemeljeni.

U odnosu na suđenje u razumnome roku Relevantna načela

46. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se prema konzistentnoj praksi Europskoga suda i Ustavnoga suda, razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinoga predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskoga suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnoga suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).

47. Također, Europski sud je ukazao da je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žurnu narav (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18. i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. listopada 2012. godine, stavak 51.).

Razdoblje koje treba uzeti u obzir

48. Ustavni će sud u odnosu na duljinu trajanja predmetnoga postupka razmatrati razdoblje od 10. rujna 2014. godine, kao dana podnošenja tužbe Općinskome sudu, pa do donošenja rješenja Kantonalnoga suda od 17. lipnja 2020. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni duljine trajanja predmetnoga postupka jeste pet godina i oko devet mjeseci. Analiza duljine trajanja predmetnoga postupka

49. U konkretnomu slučaju Ustavni sud najprije zapaža da se radi o parničnome postupku iz oblasti radnih odnosa, koji je kao takav od većega značaja za apelanticu, te koji je po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi. Glede ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnome sudu, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenome predmetu.

50. Ocjenjujući ponašanje Općinskoga suda, Ustavni sud, najprije, zapaža da je parnični postupak pokrenut apelantičinom tužbom od 10. rujna 2014. godine, te da je presuda Općinskoga suda donesena 19. ožujka 2015. godine. Nakon toga, apelantica je izjavila priziv na prvostupanjsku presudu, nakon čega je cjelokupan predmetni spis dostavljen na postupanje Kantonalnome sudu 10. srpnja 2015. godine (dakle, ukupno vremensko razdoblje od 10 mjeseci). Navedeno razdoblje se može smatrati razumnim rokom za provođenje prvostupanjskoga postupka s obzirom na to da se pred prvostupanjskim sudom provodi dokazni postupak, na temelju kojega se utvrđuje činjenično stanje, koje služi kao temelj za donošenje sudske odluke. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnoga suda u predmetnome postupku, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, nakon primanja predmetnoga spisa, odluku donio 17. lipnja 2020. godine, dakle, prizivni je postupak pred tim sudom trajao u vremenskome razdoblju od četiri godine i oko 11 mjeseci. Imajući u vidu činjenicu da je prizivni postupak trajao višestruko dulje u odnosu na prvostupanjski postupak (pred kojim se, dakle, provodi dokazni postupak), Ustavni sud ukazuje da duljina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Europskoga suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostupanjski postupak, s obzirom na samu narav postupka odlučivanja po pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 34., odluka dostupna na internetskoj stranici Ustavnoga suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da je navedeno postupanje Kantonalnoga suda, u postupku koji je po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi, u odlučujućoj mjeri doprinijelo ukupnoj duljini trajanja postupka, pri čemu Kantonalni sud nije ni ponudio odgovor glede navoda o duljini trajanja predmetnoga postupka pred tim sudom.

51. Ocjenjujući apelantičino ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelantica svojim postupcima nije utjecala na duljinu trajanja predmetnoga postupka.

52. Na temelju izloženoga, Ustavni sud smatra da duljina predmetnoga postupka, koji je pri tomu po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi, ne zadovoljava zahtjev „razumnoga roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantičinog prava na „suđenje u razumnome roku“ kao jednoga od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

53. Prema članku 74. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.

54. S obzirom na odluku u ovome predmetu, a imajući u vidu presude Europskoga suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. studenoga 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. studenoga 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. siječnja 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. svibnja 2019. godine i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. rujna 2019. godine), dosadašnju praksu, gospodarske uvjete u Bosni i Hercegovini (podatci dostupni na internetskoj stranici www.bhas.ba) i okolnosti konkretnoga slučaja, prema članku 74. Pravila Ustavnoga suda, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnomu slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne duljine trajanja predmetnoga postupka apelantici treba isplatiti iznos od 300,00 KM.

55. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Sarajevskoga kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka ovoga roka apelantici plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

56. Ova odluka Ustavnoga suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja ovršnu ispravu.

bPravo na imovinu

57. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje ovoga prava, u biti, veže za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa od strane redovnih sudova, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda u svezi sa povredom prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine neutemeljeni.

VIII.Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnome roku“ kao jednoga od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je predmetni postupak, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi, trajao pet godina i oko devet mjeseci, pri čemu Kantonalni sud, koji je u odlučujućoj mjeri doprinio tako dugome trajanju predmetnoga postupka, nije niti ponudio odgovore glede navoda o duljini trajanja predmetnoga postupka pred tim sudom.

59. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada je Kantonalni sud u konačnoj odluci dao jasne razloge, kako glede utvrđenoga činjeničnoga stanja tako i glede primjene relevantnih odredbi pozitivnopravnih propisa, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

60. Na temelju članka 18. stavak (3) točka a), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. st. (5) i članka

74. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2687/20 (E. Ć.) | Sudska praksa | Aktio