Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1466/21 (J. B. i M. T. G.)
Odluka donesena 19. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Nacionalizacija
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1466/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1466/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Jaroslav Blažević i Maja Tuzlak Gavranović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Jaroslav Blažević i Maja Tuzlak Gavranović protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 95 0 P 060481 20 Rev od 10.
ožujka 2021. godine, Presude Okružnoga suda u Trebinju broj 95 0 P 060481 20 Gž od 10. srpnja 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Trebinju broj 95 0 P 060481 19 P od 30. prosinca 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Jaroslav Blažević i Maja Tuzlak Gavranović (u daljnjemu tekstu: apelanti), oboje iz Sarajeva, koje zastupa Mirza Kovač, odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 28. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 060481 20 Rev od 10. ožujka 2021. godine, Presude Okružnoga suda u Trebinju broj 95 0 P 060481 20 Gž od 10. srpnja 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Trebinju broj 95 0 P 060481 19 P od 30. prosinca 2019. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se naloži tuženiku (JZU Institut za javno zdravstvo Banjaluka, Regionalni centar Trebinje) da oslobodi nekretnine u suvlasništvu apelanata (predmetne nekretnine bliže označene u izreci prvostupanjske odluke), odnosno da iste oslobodi od svojih stvari i preda u posjed i slobodno raspolaganje apelantima.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da iz činjenica utvrđenih pred nižestupanjskim sudovima proistječe da je pravomoćnim rješenjem Narodnoga odbora Općine Trebinje - Komisija za nacionalizaciju od 31. siječnja 1960. godine utvrđeno da je su sa 26. prosincem 1958. godine nacionalizirane i postale društvenim vlasništvom predmetne nekretnine, te da će se upisati u zemljišnoj knjizi kao društveno vlasništvo. Vrhovni je sud istakao da se kod takvoga utvrđenja prigovorima revizije ne dovodi u pitanje pravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova da apelanti nisu suvlasnicima predmetnih nekretnina čiju predaju u posjed traže, jer su te nepokretnosti nacionaliziranjem postale društveno, tj. sada državno, vlasništvo 26. prosinca 1958. godine, po sili zakona, u smislu čl. 8. st. 1. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskoga zemljišta, kada je ovaj Zakon stupio na snagu. Vrhovni je sud istakao da se pravo vlasništva na temelju zakona stječe ispunjavanjem zakonskih pretpostavki, te da stjecanjem prava vlasništva na temelju zakona prestaju sva stvarna prava koja su do tada postojala na određenoj stvari. Vrhovni je sud istakao da stjecanje vlasništva na temelju zakona, kao originarni način stjecanja prava vlasništva, postoji ako pravni slijednik svoje pravo ne izvodi iz prava svojega prethodnika nego iz činjenica određenih zakonom, te da stoga, upis prava vlasništva koje je stečeno na temelju zakona, u javne evidencije nepokretnosti, nema konstitutivni nego deklaratorni karakter. Vrhovni je sud istakao da slijedom toga, prelaskom navedenih nepokretnosti u društveno vlasništvo prestalo je pravo suvlasništva osobama upisanim u zemljišnoj knjizi u momentu nacionalizacije, pa i bez obzira što u zemljišnoj knjizi do sada nije izvršeno brisanje njihova prava. Vrhovni je sud istakao da su te nekretnine postale društveno vlasništvo po samome zakonu, te kao društveno vlasništvo nisu mogle ulaziti u ostavinsku masu nasljednika bivših suvlasnika predmetnih nekretnina, pa tako ni apelanata. Vrhovni je sud istakao da apelanti nisu dokazali da se u posjedu tuženika nalaze sve predmetne nekretnine, izuzev jednoga dijela predmetne nekretnine koju tuženik drži u posjedu na temelju ugovora o zakupu sa Gradom Trebinje od 15. travnja 1998. godine, ali kako nisu dokazali da imaju pravo suvlasništva na predmetnim nekretninama navedena činjenica nije od utjecaja na donošenje drukčije odluke.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći da su upisani u zemljišnim knjigama kao suvlasnici, i da tuženik bez ikakvoga pravnoga osnova drži u nezakonitome posjedu predmetne nekretnine.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelanti moraju navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelanti navode, tj. ako apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1102/09 od 26. siječnja 2012. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević