Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1416/21 (D. Š.)

Odluka donesena 23. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1416/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1416/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Denis Šabić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Denis Šabić protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 Km 088130 20 Kmž 4 od 4. februara 2021. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 Km 088130 19 Km 2 od 28.

septembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Denis Šabić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Ivica Dragun advokat iz Bugojna, podnio je 22. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 Km 088130 20 Kmž 4 od 4. februara 2021. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 Km 088130 19 Km 2 od 28. septembra 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim da je počinio krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 2. tačka d) u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) i izrečena mu kazna zatvora u trajanju od sedam godina. Odlučeno je da se u izrečenu kaznu apelantu ima uračunati vrijeme koje je proveo u pritvoru od 3. februara do 5. aprila 2019. godine. Osim toga, od apelanta je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 110,00 KM, dok je porodica oštećenog A.H. sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnični postupak.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno i potpuno primijenio materijalno pravo tako što je radnje za koje apelanta oglasio krivim ocijenio kao krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 2. tačka d) u vezi sa članom 31. KZ. Dalje je naveo da se zaključak prvostepenog suda o dokazanoj krivnji apelanta prvenstveno zasniva na ocjeni i analizi iskaza svjedoka A.J., zasebno i u vezi sa ostalim izvedenim dokazima. Naime, iskaz svjedoka A.J. sadrži cijeli niz detalja i pojedinosti u opisu i hronologiji događaja koji su rezultat stvarnog dešavanja i neposrednog opažanja svjedoka (dakle, opisao je događaj u kojem su A.J. i apelant sjekirom napali oštećenog nanijevši mu povrede u predjelu glave i grudnog koša, zatim da su tijelo oštećenog smjestili u trap, te otuđili i između sebe podijelili novac koji su pronašli kod oštećenog, itd.). S tim u vezi je naveo da ovakav broj i raznovrsnost pojedinih detalja oko načina nastanka i toka događaja ne mogu i nisu rezultat davanja lažnog iskaza na odlučnu činjenicu uloge apelanta u predmetnom događaju, nego su rezultat stvarnog slijeda okolnosti pod kojima je krivično djelo izvršeno. Naveo je da je iskaz A.J. saglasan većem broju izvedenih dokaza, a prije svega iskazu vještaka sudske medicine koji u pogledu odlučne činjenice koliko je osoba nanijelo smrtonosne povrede oštećenom daje mišljenje kako su to učinile dvije osobe s obzirom na lokalizaciju tih povreda na tijelu oštećenog, te međusobni položaj između povredioca i oštećenog. Također je naveo da se pravilnost takvog zaključka ne može dovesti u pitanje samom činjenicom da na dršci sjekire nisu pronađeni biološki tragovi apelanta, jer ta činjenica nije dovoljna da bi isključila apelantovo učešće u događaju, naročito kada se ima u vidu da apelantova odbrana u tom pravcu nije ispitala vještaka za biološke tragove, tj. da li je moguće da se brisanjem određenog predmeta uklone biološki tragovi jedne osobe a ostanu druge i/ili treće osobe. Također je naveo da apelant uopće nije osporavao navode iskaza A.J. o ulozi apelanta u izvršenju djela, niti je na glavnom pretresu u tom pravcu postavljao bilo kakva pitanja. Naveo je da je neistinit iskaz apelanta kao svjedoka kojim negira bilo kakvo aktivno učešće i odlučujući doprinos u izvršenju predmetno krivičnog djela, a zbog nedosljednosti između apelantovo iskaza u istrazi i na glavnom pretresu na okolnosti opisa apelantovog kretanja nakon što su izišli iz kuće oštećenog i na apelantove navode da on od novca koji je oduzeo od oštećenog nije ništa uzeo za sebe, pa i tako ni novčanicu u apoenu od 50,00 KM koju je vidio u kući oštećenog i koja je bila ulijepljena selotejpom. Naime, svjedok A.M. je kazao da je nakon kritičnog događaja apelant imao takvu novčanicu kod sebe, da je apelant tu novčanicu zamijenio u pošti i da je apelant kazao A.M. kako je novac dobio na bingu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su oba suda našla utvrđenim način izvršenja krivičnog djela, između ostalog udaranjem sjekirom oštećenog od strane apelanta, gdje nemamo biološke tragove, koja radnja nikako ne može biti prihvaćena kao utvrđena. Također navodi da nije jasno otkud tragovi optuženog A.J. s obzirom na tvrdnju da je sjekira oprana.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Također, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 16. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

9. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelanti počinio predmetno krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je pravilna odluka pravostepenog suda da prihvati dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporene presude, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga, imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1416/21 (D. Š.) | Sudska praksa | Aktio