Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1274/21 (I. B. i drugi)
Odluka donesena 19. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Materijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1274/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-1274/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Ivo Burić i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Ivo Burić, Pero Lučić, Andrija Šimunović, Josip Burić, Viče Blažević i Ivo Škurla protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 125231 20 Rev od 12. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivo Burić, Pero Lučić, Andrija Šimunović, Josip Burić, Viče Blažević i Ivo Škurla (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Ravnog, kojeg zastupa Z.A.K. Sesar-Ćurić iz Mostara, podnijeli su 16. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 125231 20 Rev od 12. januara 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da se obavežu prvotuženi (JP Elektroprivreda HZ HB Mostar), drugotuženi (Mješoviti Holding Elektroprivreda Republike Srpske, Trebinje) i trećetuženi (JP Hidroelektrana na Trebišnjici a.d. Trebinje) da apelantima na ime naknade štete isplate određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da su apelanti vlasnici odnosno posjednici nekretnina koje se nalaze u Popovom polju, općina Ravno, te da su na tim nekretninama imali zasade voća, koji su pretrpjeli štetu. Zatim da je osnovom nalaza i mišljenja ekspertskog tima Zavoda za vodoprivredu d.d. Sarajevo utvrdio da je do štete došlo uslijed velikih količina padavina koje su u spornom periodu „imale karakter rijetkih pojava, kao i njihovu koincidenciju na čitavom slivnom području Trebišnjice”, odnosno da se radi o višoj sili, tj. okolnostima koje tuženi nisu mogli predvidjeti, izbjeći ili spriječiti. Naime, vještaci su se izjasnili da tuženi “u uslovima sadašnje izgrađenosti sistema i preduzetih mjera u skladu sa postojećim saglasnostima i dozvolama, odnosno planovima navedene uslove nisu mogli upravljački bolje savladati“. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud osnovom takvog nalaza i mišljenja vještaka odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata, primjenom člana
126. Zakona o parničnom postupku, u vezi sa članom 173., članom 174. stav 1. i članom 177. Zakona obligacionim odnosima, jer su tuženi dokazali okolnosti koje su ih u potpunosti oslobodile od odgovornosti za nastalu štetu apelantima. Također je naveo da je pravilno prvostepeni sud zasnovao svoj stav na nalazu i mišljenju vještaka hidro-građevinske struke koji su kao razlog nastanka štete na zasadima apelanta izričito naveli višu silu, „koju tuženi nisu mogli upravljački bolje savladati u uslovima sadašnje izgrađenosti sistema i preduzetih mjera u skladu sa postojećim saglasnostima i dozvolama, odnosno planovima“. Naveo je da nalazi i mišljenje vještaka sadrže obrazložene odgovore na zadate okolnosti, da su vještaci odgovorili na sva postavljena pitanja apelanata, pa je bez uticaja na zakonitost drugostepene presude što se apelanti ne slažu sa njima.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti navode da je zadatak suda da „donese odluku o svakoj predmetnoj stvari, a ne da svoju odluku zasniva na nalazu i mišljenju vještaka hidro-građevinskog smjera, koji su se prilikom sačinjavanja svojih nalaza i mišljenja bavili više pravnim pitanjima“. Apelanti navode da nikakva viša sila nije uzrok poplava nego ljudska nemarnost koja je apelantima prouzrokovala poplave i ogromne štete na njihovim nasadima, te ističu da postoji uzročno posljedična veza između štete na parcelama apelanata i djelatnosti, rada i postupanja tuženih.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević