Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1323/21 (M. R.)
Odluka donesena 19. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1323/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-1323/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Mirnel Radmilović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirnel Radmilović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 381862 16 Rsž od 20. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1Mirnel Radmilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 20. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 381862 16 Rsž od 20. januara 2021. godine.
2U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je tuženi (Raiffeisen Bank d.d. BIH Sarajevo) da apelantu na ime razlike plaće sa naknadom za minuli rad za period od 1. septembra 2010. do 31. augusta 2013.godine isplati iznos od 27.521,03 KM, da apelantu na ime razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora regres za 2011. godinu, za 2012. godinu i za 2013. godinu isplati određene novčane iznose navedene u izreci presude, sve sa zakonskim zateznim kamatama, te da za apelanta uplati razliku obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. septembra 2010. do 31. augusta 2013.godine u iznosu od 9.173,68 KM, dok je u preostalom dijelu preko visine dosuđenog iznosa razlike plaće, naknade za korištenje godišnjeg odmora i obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
3U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da apelant ima srednju stručnu spremu i da je kod tuženog obavljao poslove "arhivara elektronske arhive". Naveo je da je članom 26. Kolektivnog ugovora za oblast finansija (u daljnjem tekstu: GKU) za III grupu poslova utvrđen koeficijent od 1,70 do 2,50, te da je potreban IV stepen školske spreme, koju ima apelant. Dalje je naveo da je tuženi u utuženom periodu pri obračunu plaće na utvrđenu osnovicu primjenjivao minimalni koeficijent 1,70 iz raspona koeficijenata utvrđenih GKU-om za III grupu složenosti - četvrti stepen stručne spreme od 1,70 do 2,50, a da apelant traži isplatu razlike plaće po najpovoljnijem koeficijentu složenosti poslova iz ove grupe od 2,50. Naveo je da se u predmetnom sporu primjenjuju odredbe član 26. i 28. GKU, kao najpovoljnije pravo za zaposlenike (član 3. stav
3. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH), a koji predstavlja materijalno pravni osnov potraživanja po osnovu razlike plaće sa naknadom za minuli rad. S obzirom da u konkretnom slučaju razrada poslova u okviru navedenih grupa poslova nije utvrđena od strane tuženog Pravilnikom o radu, to apelantu pripada pravo na razliku plaće u utuženom periodu u iznosu od 27.521,03 KM, a koji iznos je utvrđen osnovom provedenog vještačenja po minimalnom koeficijentu 1,70 (iz raspona koeficijenata za III grupu složenosti poslova - četvrti stupanj stručne spreme od 1,70 do 2,50), primjenom člana 26. stav 2. i člana 28. GKU. Također je naveo da apelantu ne pripada razlika plaće po najpovoljnijem koeficijentu složenosti poslova od 2,50, jer u konkretnom slučaju nije izvršeno razvrstavanje poslova u podgrupe iz GKU sa tačno određenim koeficijentima, a apelantov ugovor o radu ne sadrži detaljniju razradu kriterija složenosti poslova, niti je tuženi u tom pravcu dostavio dokaze, Pravilnik o platama da su razrađeni koeficijenti. Naveo je da se kod takvog stanja stvari jedino može smatrati zagarantiranim najniži koeficijent složenosti poslova utvrđen za grupu poslova za koju se zahtijeva određeni stepen školske spreme (1,70). S obzirom da je utvrđeno da je apelantu plaća za sporni period isplaćivana u iznosima manjim od iznosa koje propisuju odredbe GKU, to apelantu pripada pravo da mu tuženi uplati doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje u iznosu od 9.173,68 KM (na obračunatu razliku plaće prema koeficijentu 1,70).
Apelacioni navodi 4U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da obavlja poslove III grupe i da mu kao takvom pripada koeficijent složenosti poslova 2,50, koji je povoljniji za apelanta, umjesto koeficijent složenosti poslova 1,70.
5Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Kantonalnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. 9Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević