Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4782/19 (S.R. i N.R.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Kleveta
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4782/19

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4782/19, rješavajući apelaciju S.R. i N.R, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S.R. i N.R. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 026763 18 Gž od 30. jula 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S.R. i N.R. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zvornika, koje zastupa Nenad Rubež, advokat iz Zvornika, podnijeli su 9. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 P 026763 19 Rev od 23. oktobra 2019. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 026763 18 Gž od 30. jula 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Prethodno je Ustavni sud Odlukom o dopustivost broj AP 3863/19 od 17. decembra 2019. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv presude Okružnog suda iz prethodne tačke ove odluke zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv te presude.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od AD „Glas Srpske“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi ili tuženi), Borjane Radmanović-Petrović (u daljnjem tekstu: drugotužena ili tuženi) i Gorana Maunage (u daljnjem tekstu: trećetuženi ili tuženi) zatraženo je 9. decembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su u periodu od 21. do 28. decembra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda broj 83 0 P 026763 15 P od 27. novembra 2017. godine utvrđeno je da je neistinito izražavanje tuženih objavljeno na Internet sajtu tuženog www.glassrpske.com od 4. juna 2015. godine pod naslovom „Istraga protiv 17 osoba zbog malverzacije u Balkan banci“ (u daljnjem tekstu: sporni tekst), kao i izražavanje u štampanom izdanju dnevnog lista „Glas Srpske“ (stav I izreke). Istom presudom (stav II) tuženi su obavezani da apelantima isplate po 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete koja je nastupila kao posljedica objavljivanja neistinitih i uvredljivih navoda i zbog povrede ugleda i časti. Obavezani su tuženi da, nakon pravosnažnosti presude, objave izreku presude na istim medijima putem kojih je učinjena štetna radnja (stav III), da putem istih medija putem kojih je pričinjena šteta opozove izjavu kojom je pričinio štetu, a u skladu sa presudom (stav IV), da uputi putem istih medija kojima je pričinio štetu izvinjenje apelantima (stav V). Presudom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete preko dosuđenog do potraživanog iznosa (stav VI). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav VII).

7. Prvostepeni sud je obrazložio da je na temelju sprovedenih dokaza, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je prvotuženi u svom štampanom izdanju „Glas Srpske“ i na Internet adresi www.glassrpske.com objavio sporni tekst u kojem se, između ostalog, navodi: „Pored čelnika Balkan Invenstment banke, istragom su obuhvaćeni i njihovi konsultanti i saradnici među kojima su [...] zastupnici Ukio Banko investicione grupe [apelanti]. [Apelanti] su zastupali interese Fabrike glinice 'Birač' iz Zvornika čiji je vlasnik bila Ukio Banko investiciona grupa, čime su bili u svojevrsnom sukobu interesa [...].“ Utvrđeno je da je drugotužena glavni i odgovorni urednik prvotuženog, a da je trećetuženi autor spornog teksta, a da su apelanti advokati. Osnovni sud je kao nesporno utvrdio da je objavljen demanti kako u štampanom izdanju, tako i na Internet stranici „Glasa Srpske“, ali tek nakon obraćanja apelanata Vijeću za štampu BiH. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja i ocjenjujući iskaze trećetuženog, te činjenicu da iz odgovora Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske od 5. septembra 2017. godine proizilazi da se protiv apelanata u navedenom tužilaštvu ne vodi istraga zbog krivičnih djela koja se mogu dovesti u vezu sa poslovanjem Balkan Invenstment banke i Fabrike glinice „Birač“, Osnovni sud je zaključio da su apelanti oklevetani objavljivanjem spornog teksta, jer nije dokazano da su apelanti bili u sukobu interesa, kako je navedeno u spornom tekstu. Utvrđeno je da je trećetuženi informacije vezane za sporni tekst, a koje se odnose na apelante dobio od nekog svog izvora bez pribavljanja službene dokumentacije koja se u konkretnom slučaju mogla i trebala pribaviti da bi tuženi mogli objaviti sporni tekst koji se odnosi na apelante. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da su na taj način tuženi postupali u suprotnosti sa opšteprihvaćenim profesionalnim standardima.

8. Prilikom odlučenja Osnovni sud je imao u vidu i odredbe čl. 4, 5 stav 1, 7 Zakona o zaštiti od klevete, zaključivši da su apelanti pretrpjeli nematerijalnu štetu zbog objavljivanja spornog teksta koji nije istinit (o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na stranama od 8 do 10 obrazloženja).

9. Odluku o visini štete Osnovni sud je donio primjenom člana 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 11 Zakona o zaštiti od klevete i članom 127 ZPP (u obrazloženju je očiglednom greškom navedeno Zakona o zaštiti od klevete). Pri tome Osnovni sud je naveo da naknada nematerijalne štete zbog klevete ne predstavlja naknadu u pravom smislu te riječi, jer se njome ne postiže uspostavljanje onakvog stanja koje je postojalo prije njenog nastanka, pa stoga nema reparacioni karakter. U tom pravcu Osnovni sud je pojasnio da za odmjeravanje novčane naknade za nematerijalnu štetu, s obzirom na različitu moralno-psihičku konstituciju svake osobe, ne postoji taksativno određena lista dokaza, niti se mogu izvesti dokazi kojima bi se na egzaktan način utvrdili intenzitet i trajanje nastale nematerijalne štete, zbog čega ne postoji ni ograničenje suda formalnim dokaznim sredstvima u tom smislu. Shodno navedenom, Osnovni sud je apelantima na ime naknade nematerijalne štete dosudio iznos od po 500,00 KM iz razloga što smatra da je apelantima nanesena šteta koja se ogleda u povredi ugleda i časti, koji predstavljaju vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje, jer svaka osoba se odlikuje tim kategorijama koje su nedvojbeno dio njihove ličnosti. Osnovni sud je ocijenio da dosuđeni iznos naknade apelantima predstavlja adekvatnu naknadu obimu pretrpljene štete koji su prihvaćeni u sudskoj praksi i, prema ocjeni suda, proporcionalan je i prouzrokovanoj šteti, dok apelanti nisu dokazali da im je prouzrokovana veća nematerijalna šteta, pa je preko dosuđenog do potraživanog iznosa tužbeni zahtjev apelanata odbijen kao neosnovan.

10. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio primjenom člana 386 stav 2 ZPP, odlučivši da svaka stranka podmiruje svoje troškove, a s obzirom da su u kvalitativnom smislu apelanti uspjeli u cijelosti iako su u kvantitativnom smislu uspjeli samo djelimično.

11. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Okružni sud je donio Presudu broj 83 0 P 026763 18 Gž od 30. jula 2019. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

12. Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalno pravo, a nije počinio nikakve povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih bi pobijana odluka bila nepravilna i nezakonita, pri čemu je u cijelosti prihvatio razloge za donošenje prvostepene presude. Okružni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud dovoljno obrazložio svoju odluku o visini nematerijalne štete pozivajući se na odredbe člana 200 ZOO u vezi sa članom 11 Zakona o zaštiti od klevete i članom 127 ZPP (u obrazloženju presude je očiglednom greškom navedeno Zakona o zaštiti od klevete) i činjenice propisane tim odredbama koje je ocijenio u vezi sa konkretnim slučajem. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelanti nisu dokazali da im je prouzrokovana veća materijalna šteta od dosuđene. U vezi sa navodima apelanata istaknutim u žalbi kojima su ukazivali na odluke Ustavnog suda i Opštinskog suda u Sarajevu, kojima je dosuđena veća visina štete, Okružni sud je naglasio da ne mora značiti da se radi o identičnim slučajevima kao što je u predmetnom slučaju i da je stvar ocjene suda u svakom konkretnom slučaju koliku štetu će dosuditi. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalnopravne odredbe, na osnovu kojih je utvrdio visinu štete, pri čemu je ocijenio sve činjenice propisane tim odredbama, odnosno koliko iznesena kleveta može škoditi časti i ugledu lica po shvatanju sredine u kojoj živi i opšteprihvaćenim društvenim normama. Nadalje, Okružni sud je naveo da su kod dosuđenja naknade nematerijalne štete apelantima uzete u obzir sve okolnosti slučaja, naročito preduzete mjere za ublažavanje štete kao što su objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenica da je štetnik stekao novčanu korist učinjenu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, te da su tuženi tek nakon prigovora apelanata Vijeću za štampu BiH objavili demanti.

13. Okružni sud je zaključio i da je odluka prvostepenog suda o troškovima postupka pravilna. Pri tome Okružni sud je naglasio da troškove sudskih taksi apelanti nisu ni tražili opredijeljenim tužbenim zahtjevom u smislu člana 396 stav 2 ZPP, jer nisu naveli u kojoj visini ih traže. Pored toga, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud dao valjane razloge da su apelanti uspjeli sa tužbenim zahtjevom u srazmjerno neznatnom dijelu gdje su tražili da im se isplati iznos od po 8.000,00 KM, a dosuđen im je iznos od po 500,00 KM, a što je u skladu sa članom 386 stav 3 ZPP.

14. Okružni sud je neosnovanost žalbenih navoda tuženih kojim pobijaju prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu detaljno pojasnio na strani 4 i 5 obrazloženja presude.

15. Vrhovni sud je Rješenjem broj 83 0 P 026763 19 Rev od 23. oktobra 2019. godine odbacio reviziju apelanata kao nedozvoljenu, u skladu sa odredbom člana 237 stav 2 ZPP, s obzirom da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne odluke ne prelazi 30.000,00 KM saglasno odredbi člana 237 stav 2 ZPP. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su se apelanti pozvali i na odredbu člana 237 stav 3 ZPP, uz tvrdnju da je nižestepenim odlukama odlučeno drugačije od postojeće sudske prakse koju je zauzeo revizijski sud u odlukama br. 92 0 P 025751 16 Rev od 7. marta 2017. godine i 92 0 P 030510 16 Rev od 1. juna 2017. godine i shvatanja izraženim u odlukama Ustavnog suda, čiji su brojevi označeni u reviziji. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da pozivanje u reviziji na navedene sudske odluke,nije dovoljno da bi se odlučivalo o inače nedozvoljenoj reviziji, jer su navedene odluke zasnovane na drugačijem činjeničnom i pravnom osnovu i iz razloga što se visina predmetne naknade nematerijalne štete odmjerava u svakom konkretnom slučaju, zavisno od činjeničnog osnova tužbe i zakonom propisanih elemenata za utvrđivanje njene visine. Pri tome Vrhovni sud je imao u vidu stanovište suda izraženo u osporenoj presudi, zaključivši da je shvatanje drugostepenog suda u pogledu načina utvrđivanja visine ovog vida štete podudarno sa shvatanjem izraženim u odlukama ovoga suda i odlukama Ustavnog suda, na koje se ukazuje u reviziji. Iz navedenih razloga Vrhovni sud je, na osnovu člana 247 st. 1 i 5 u vezi sa članom 237 st. 2 i 3 tačka 2 ZPP reviziju odbacio kao nedozvoljenu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. U suštini, apelanti povredu navedenih prava vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava. Navode da su redovni sudovi usvojili njihov tužbeni zahtjev i obavezali tužene da im isplate po 500,00 KM i da svaka strana snosi svoje troškove postupka. Smatraju da je određivanjem ovako niskog iznosa nematerijalne štete, te odbijanjem da tužene obaveže da nadoknade troškove postupka, a kao razlog što apelanti nisu dokazali da im je prouzrokovana veća materijalna šteta, predstavlja povredu ugleda i časti, te proizvoljnost pri donošenju prvostepene presude, pa samim tim i drugostepene presude, što predstavlja povredu prava na pravično suđenje garantovano članom 6 Evropske konvencije.

18. Nadalje, apelanti navode da je drugostepeni sud osporenom odlukom odlučio sasvim suprotno jedinstvenoj sudskoj praksi. Pri tome apelanti su ukazali na odluke Vrhovnog suda br. 92 0 P 025751 16 Rev od 7. marta 2017. godine i 92 0 P 030510 16 Rev od 1. juna 2017. godine (koje apelanti nisu dostavili u prilogu apelacije), koji je, prema tvrdnjama apelanata, zauzeo shvatanje da kod dosuđivanja naknade štete zbog klevete nije potrebno dokazivati visinu štete, da se visina određuje primjenom odredaba člana 11 Zakona o zaštiti od klevete u vezi sa odredbama člana 200 ZOO. Navode da je potpuno ista shvatanja zauzeo i Ustavni sud u svojim odlukama u predmetima broj AP 5055/16, AP 1334/14, AP 1754/14 i AP 4582/14. Nadalje, apelanti tvrde da ni prvostepeni ni drugostepeni sud nisu dali svoje razloge zašto smatraju dosuđeni iznos od 500,00 KM dovoljnom satisfakcijom za veoma veliku i grubu klevetu, pri čemu tako određen iznos nije ničim obrazložen.

19. Osim toga, apelanti smatraju da je odluka o troškovima postupka nepravilna. Naime, apelanti naglašavaju da sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka nije ocijenio kvalitativni uspjeh u sporu.

b) Odgovor na apelaciju

20. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana, tako da u svemu ostaje kod razloga datih u osporenoj presudi, te smatra da tom presudom nisu povrijeđena nikakva prava apelanata ustanovljena Ustavom, Zakonom i Evropskom konvencijom.

21. Osnovni sud je naveo da presudom tog suda nije povrijeđeno nijedno pravo apelanata zagarantovano Ustavom BiH, odnosno Evropskom konvencijom, pa tako ni prava na koja se apelanti pozivaju u apelaciji. Osnovni sud ističe da su apelanti nezadovoljni odlukom tog suda u pogledu dosuđenog novčanog iznosa na ime nematerijalne štete, te odlukom o troškovima postupka. S tim u vezi, Osnovni sud navodi da je u svojoj odluci dao obrazloženje za sve svoje navode i smatra da je dosuđeni iznos naknade apelantima, koji predstavlja adekvatnu naknadu obimu pretrpljene štete, prihvaćen u sudskoj praksi i prema ocjeni suda, proporcionalan je i prouzrokovanoj šteti, a apelanti nisu dokazali da im je prouzrokovana veća nematerijalna šteta od dosuđene. Osnovni sud je pojasnio da naknada nematerijalne štete zbog klevete ne predstavlja naknadu u pravom smislu te riječi, jer se njome ne postiže uspostavljanje onakvog stanja koje je postojalo prije njenog nastanka, pa stoga nema reparacioni karakter. Kako za odmjeravanje novčane naknade za nematerijalnu štetu, s obzirom na različitu moralno-psihičku konstituciju svake osobe, ne postoji taksativno određena lista dokaza, niti se mogu izvesti dokazi kojima bi se na egzaktan način utvrdili intenzitet i trajanje nastale nematerijalne štete, to ne postoji ni ograničenje suda formalnim dokaznim sredstvima u tom smislu. Odluku o troškovima parničnog postupka, sud je donio na osnovu člana 386 stav 2 ZPP.

22. Tuženi su naveli da je apelacija neosnovana, te su predložili da se kao takva odbije. Dalje, navode da je u nižestepenim presudama izražen stav suda da su prilikom odmjeravanja visine naknade ocijenjene činjenice koliko iznesena kleveta može škoditi časti i ugledu tog lica po shvatanju sredine u kojoj živi i opšteprihvaćenim društvenim normama. Iz navedenog slijedi da je shvatanje nižestepenih sudova u pogledu načina utvrđivanja visine ovog vida štete podudarno sa shvatanjem izraženim u odlukama Vrhovnog suda i Ustavnog suda na koje su apelanti ukazali u apelaciji. Smatraju da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalnopravne odredbe, na osnovu kojih je sud utvrdio visinu štete i ocijenjene su sve činjenice propisane tim odredbama koliko iznesena kleveta može štetiti časti i ugledu lica, te su kod dosuđenja nematerijalne štete apelantima uzete u obzir sve okolnosti slučaja, naročito preduzete mjere za ublažavanje štete kao što su objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, odnosno činjenica da su tuženi nakon prigovora apelanata Vijeću za štampu BiH objavili demanti. Takođe, tuženi smatraju da je odluka suda da svako snosi svoje troškove pravilna s obzirom na to da su u kvalitativnom smislu apelanti uspjeli u cijelosti sa sporom iako su u kvantitativnom smislu uspjeli u neznatnom dijelu. V.Relevantni propisi

23. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

GRANICE DELOVANJA ZAKONA

Član 4.

1. Ovaj zakon se primenjuje na sve tužbe za naknadu štete, ukoliko su podnesene povodom nezakonite povrede ugleda izazvane iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog, bez obzira na vrstu tužbe.

2. Javnim organima nije dozvoljeno da podnose tužbe za klevetu. Javni službenici mogu da podnesu tužbu samo u ličnom svojstvu.

ODGOVORNOST ZA KLEVETU

Član 5. stav (1)

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

STANDARD DOKAZIVANJA

Član 7.

Pri utvrđivanju odgovornosti i dodeljivanju naknade u smislu ovog zakona potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10. (2) Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.

24. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Novčana naknada Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

25. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenljive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti, po svojoj ocjeni.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 3863/19 od 17. decembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju apelanata podnesenu protiv Presude Okružnog suda broj 83 0 P 026763 18 Gž od 30. jula 2019. godine, budući da je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom revizije apelanata. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 83 0 P 026763 19 Rev od 23. oktobra 2019. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj 83 0 P 026763 18 Gž od 30. jula 2019. godine, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu.

29. U tom kontekstu Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je apelacija (AP 3863/19) protiv Presude Okružnog suda broj 83 0 P 026763 18 Gž od 30. jula 2019. godine, koju su apelanti primili 20. avgusta 2019. godine, podnesena 9. oktobra 2019. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo iz člana II/3e), II/3f) i II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

32. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je osporenom odlukom odlučivano o tužbenom zahtjevu apelanta za naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti prouzrokovane klevetničkim izražavanjem. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da je u takvoj vrsti predmeta (vidi, između ostalih, Odluke Ustavnog suda br. AP 3938/16 od 6. decembra 2018. godine i AP 379/13 od 10. oktobra 2016. godine) u kojima su se apelanti eksplicitno pozivali samo na povrede prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zaključio da se suština zahtjeva apelanata odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije. Shodno tome, Ustavni sud je navode tih apelacija razmatrao i u kontekstu člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pa je razmatrao da li je osporenim odlukama u tim predmetima postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava: prava apelanata na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja (zaštićenog članom II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10 Evropske konvencije).

33. S druge strane, Ustavni sud napominje da je u predmetima br. AP 2197/15 i AP 1670/15 (vidi Odluke Ustavnog suda br. AP 2197/15 od 31. januara 2018. godine i AP 1670/15 od 6. decembra 2017. godine) u kojima su apelanti osporavali presude redovnih sudova kojima su obavezani da tužiocima naknade štetu zbog klevete, odnosno povrede časti i ugleda, a u kojima su apelanti eksplicitno ukazivali samo na povredu prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije apelacije razmatrao isključivo u kontekstu navoda o povredi tog prava, a ne i prava na slobodu izražavanja.

34. Imajući u vidu sve navedeno, kao i činjenicu da apelanti navodima apelacije nisu doveli u pitanje zaključak redovnih sudova da se u konkretnom slučaju radi o kleveti, Ustavni sud će u skladu sa praksom u predmetima broj AP 2197/15 i broj AP 1670/15, imajući u vidu prvenstveno sadržaj apelacionih navoda iz kojih proizilazi da su apelanti zapravo nezadovoljni dosuđenom naknadom, predmetnu apelaciju razmatrati prije svega u kontekstu navoda o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, a zatim ispitati navode u vezi s pravom na privatni i porodični život, dom i prepisku i pravom na imovinu. Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana,a ona obuhvataju :

e) Pravo na pravičnan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

37. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog navodno učinjene klevete, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U odnosu na odluku o troškovima postupka, Ustavni sud ističe da se postupak koji se tiče odluke o troškovima postupka, po samoj njegovoj prirodi, posmatra kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, shodno tome, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obaveza“ (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 29), pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

38. Ustavni sud zapaža da povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primijeni prava. Takođe, apelanti smatraju da obrazloženja osporenih odluka ne zadovoljavaju standarde obuhvaćene pravom na pravično suđenje, a sve uslijed činjenice da im je dosuđeno po 500,00 KM (umjesto po 8.000,00 KM, koliko su apelanti tražili).

39. U vezi s apelacionim prigovorima koji pokreću pitanje pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni s,ud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno.

41. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Okružnog suda, usvojen tužbeni zahtjev apelanata i utvrđeno da su apelanti oklevetani objavljivanjem spornog teksta na Internet sajtu tuženog, kao i u štampanom izdanju dnevnog lista „Glas Srpske“, te da su obavezani da apelantima isplate po 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete. Osim toga, tuženi su obavezani da, nakon pravosnažnosti presude, objave izreku presude na istim medijima putem kojih je učinjena štetna radnja, da putem istih medija putem kojih je pričinjena šteta opozove izjavu kojom je pričinjena štetu, te da uputi putem istih medija kojima je pričinio štetu izvinjenje apelantima. Istom presudom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete preko dosuđenog do potraživanog iznosa, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Apelanti osporavaju presudu Okružnog suda u dijelu kojim je odbijen njihov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete preko dosuđenog do potraživanog iznosa, te u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizilazi da je apelantima, na ime satisfakcije za duševne bolove, dosuđen niži iznos (po 500,00 KM) od onog iznosa koji su zahtijevali tužbenim zahtjevom (po 8.000,00 KM). U konkretnom slučaju Okružni sud je primijenio relevantne zakonske odredbe, i to član 200 ZOO i član 11 Zakona o zaštiti od klevete. S druge strane, nema nikakve sumnje da je na konkretan slučaj (spor radi naknade štete zbog klevete) trebalo primijeniti upravo navedene zakonske odredbe.

42. U vezi s visinom dosuđene naknade, koja je apelantima sporna, Ustavni sud zapaža da je visina naknade utvrđena na osnovu člana 200 ZOO i člana 11 Zakona o zaštiti od klevete, a u vezi sa članom 127 ZPP. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da se Okružni sud pozvao na osnov iz navedenih zakona, a sam iznos je odraz sudijskog uvjerenja, odnosno utiska koji je sudija stekao u vezi sa povredom i pravičnom satisfakcijom. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, što je u postupku po žalbi potvrdio i Okružni sud u osporenoj odluci, visinu nematerijalne štete utvrdio ocjenjujući činjenice - koliko iznesena kleveta može škoditi časti i ugledu apelanata po shvatanju sredine u kojoj apelanti žive i prema opšteprihvaćenim društvenim normama. U tom smislu Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju osporene presude naveo da su kod dosuđenja naknade nematerijalne štete apelantima uzete u obzir sve okolnosti slučaja, naročito preduzete mjere za ublažavanje štete kao što su objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, kao i da su tuženi objavili demanti. Činjenica da su apelanti nezadovoljni dosuđenim iznosima i da smatraju da ti iznosi nisu dovoljna satisfakcija, sama po sebi, ne dovodi u pitanje pravičnost postupka, pogotovo ne ocjenu dokaza, koju čak apelanti i ne konkretizuju (vidi npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 493/13 od 7. jula 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud dovoljno jasno obrazložio na koji način i kako je utvrdio visinu naknade, a koje utvrđenje je kao pravilno potvrdio i Okružni sud, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Uz to, apelanti i ne tvrde da im je tokom postupka bilo uskraćeno neko procesno pravo da u postupku učestvuju ravnopravno sa tuženim, pa činjenica da se stav apelanata o visini dosuđene naknade nematerijalne štete, dakle u dijelu kojim je odbijen njihov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete preko dosuđenog do potraživanog iznosa, te odlučeno o troškovima postupka ne podudara sa stavom Okružnog suda per se ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje. Prema tome, sagledavajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud u obrazloženju presude Okružnog suda ne zapaža proizvoljnost u pogledu načina na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise na način kako to apelanti iznose u apelaciji. Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao jasno obrazloženje zbog čega je (ne)osnovan tužbeni zahtjev apelanata, pri čemu iz datog obrazloženja ne proizilazi da je primjena prava bila proizvoljna i na štetu apelanata. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se Osnovni sud, odlučujući o troškovima postupka, pozvao na odredbe člana 386 stav 2 ZPP, a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

43. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na parnicu povodom zahtjeva za naknadu štete zbog klevete, te zbog uvrede časti i ugleda, te imajući u vidu navode apelanata koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali da ne smatra da je značajno ih dodatno elaborirati, jer nalazi da su Osnovni sud i Okružni sud, kao redovni sudovi, dali logične i zadovoljavajuće odgovore na sve prigovore apelanata, kao i da navodi apelanata ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost predmetnog postupka. Ustavni sud, takođe, napominje da su apelanti u apelaciji navodili praksu Ustavnog suda i Vrhovnog suda, koju je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koja ni na koji način ne utiče na drugačiju odluku u slučaju apelanata. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u već citiranom predmetu broj AP 493/13 razmatrao slične apelacione navode (apelant se pozvao na odluku redovnog suda gdje je protiv istih tuženih dosuđen iznos od 10.000 KM), te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 493/13 od 7. jula 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U tom predmetu Ustavni sud je zaključio „da pozivanje na neki drugi slučaj u kojem je visina naknade istim tuženim određena u drugačijem iznosu, pogotovo bez konkretizacije okolnosti tog drugog slučaja, nije relevantan sam po sebi i ne pokreće pitanje povrede principa vladavine prava“.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostala prava

45. Apelanti tvrde da im je povrijeđeno i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti posebno ne obrazlažu kršenje ovih prava, već svoje navode zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru navoda o povredi člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju tih prava, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud u osporenoj odluci dao jasna i razumna obrazloženja u kojima nema proizvoljnosti kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih propisa. Naime, Ustavni sud zaključuje da je Okružni sud, odlučujući o visini naknade štete, u skladu sa odredbama člana 200 ZOO, člana 11 Zakona o zaštiti od klevete i člana 127 ZPP, iznos dosuđene naknade odredio na osnovu sudijskog uvjerenja, odnosno ocjenjujući činjenice - koliko iznesena kleveta može škoditi časti i ugledu apelanata po shvatanju sredine u kojoj apelanti žive i prema opšteprihvaćenim društvenim normama. Pri tome Ustavni sud zaključuje kako je prvostepeni sud na argumentovan i jasan način obrazložio odluku o troškovima postupka.

47. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava apelanata na privatni i porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju tih prava temelje na istim navodima koje su istaknuli u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njihovih prava u tom pogledu.

48. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4782/19 (S.R. i N.R.) | Sudska praksa | Aktio