Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4134/19 (S. K. i L. O.)

Odluka donesena 19. 05. 2021.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada
  • Vanparnični postupak
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Eksproprijacija
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4134/19

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4134/19, rješavajući apelaciju Sanje Kovačević i Lidije Olenjuk, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sanje Kovačević i Lidije Olenjuk podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 V 019672 19 Rev od 3. jula 2019.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sanja Kovačević i Lidija Olenjuk (u daljnjem tekstu: apelantkinje) iz Banjaluke, koje zastupaju Ranko Dukić i Tanja Dukić Čičić, advokati iz Banjaluke, podnijele su 29. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 V 019672 19 Rev od 3. jula 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Republike Srpske, Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove – Područna jedinica Laktaši, zastupane po Pravobranilaštvu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: predlagač), zatraženo je 19. januara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i predlagač su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 25. januara do 8. februara 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantkinja i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Rješenjem o nasljeđivanju od 16. januara 2016. godine i dopunskim rješenjem od 5. oktobra 2018. godine apelantkinje su proglašena zakonskim nasljednicama iza umrle V. K. (njihove pravne prednice – majke) koja je bila stranka u postupku u kojem je donesena odluka koja se osporava predmetnom apelacijom.

6. U predmetnom vanparničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, prednica apelantkinja je učestvovala kao protivnik predlagača u postupku određivanja naknade za njene eksproprisane nepokretnosti. Naime, rješenjem predlagača od 4. oktobra 2005. godine, u svrhu izgradnje objekta u oblasti saobraćajne infrastrukture dijela auto-puta Klašnice–Laktaši–Mahovljani, izvršena je potpuna eksproprijacija nepokretnosti protivnika predlagača (k.č. preciznije navedenih u rješenju k.o. Laktaši , u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti). Dalje, pred organom uprave je na ročištu od 12. decembra 2005. godine postignut djelimičan sporazum o naknadi, tako da je korisnik eksproprijacije (predlagač) za eksproprisane nepokretnosti 19. decembra 2005. godine isplatio protivnici predlagača ukupan iznos od 83.969,40 KM, što je protivnica predlagača prihvatila da joj se isplati kao nesporni dio, uz obavezu da se predmet uputi Osnovnom sudu radi daljeg određivanja naknade.

Vanparnični postupak

7. Odlučujući po drugi put u ponovnom postupku, nakon što je prethodno Okružni sud u dva navrata (8. novembra 2013. i 5. septembra 2017. godine), odlučujući o žalbi predlagača, ukidao njegova prethodno donesena rješenja (od 2. marta 2012. i 21. marta 2017. godine), Osnovni sud je donio Rješenje broj 71 0 V 019672 16 V 3 od 17. jula 2018. godine kojim je utvrđeno da je predlagač (kao korisnik eksproprisanih predmetnih nepokretnosti) protivnici predlagača (vlasnici eksproprisanih predmetnih nepokretnosti) u cijelosti isplatio pravičnu naknadu u iznosu od 83.969,40 KM, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

8. Osnovni sud je nakon ocjene izvedenih dokaza (brojnih materijalnih dokaza, nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke Željka Kovačevića, Dalibora Đajića, Zorana Lukača i Mihajla Markovića) naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke (Željka Kovačevića i Dalibora Đajića) iz 2009. i 2010. godine slijedi da je utvrđena cijena u navedenim nalazima paušalna i ničim nije dokazana s obzirom na to da navedeni vještaci prilikom izrade nalaza nisu uzeli u obzir cijene Poreske uprave, kupoprodajne ugovore, sporazume i presude. Takođe, uvidom u nalaz i dopunu nalaza vještaka Zorana Lukača, sud je utvrdio da navedeni vještak prilikom izrade nalaza nije postupio prema uputama iz rješenja Okružnog suda od 5. septembra 2017. godine, kao i da u svom nalazu daje zaključke koji su kontradiktorni i konfuzni jer jedan zaključak isključuje drugi. S obzirom na to da je punomoćnik predlagača tražio izuzimanje sudskog vještaka Zorana Lukača (iz naprijed navedenih razloga – nepostupanja po uputama sudova), a novopostavljeni sudski vještak Radovan Knežević (kojeg su stranke saglasno predložile) nije bio u mogućnosti da izvrši vještačenje (tražio izuzeće s obzirom na to da u traženom roku nije mogao da obavi nužne radnje za potrebe vještačenja), Osnovni sud je zbog gore navedenih razloga odredio vještačenje po vještaku poljoprivredne struke (Mihajlu Markoviću) bez konsultacija s punomoćnicima stranaka zbog ekonomičnosti postupka i dužine trajanja predmetnog postupka. Pri tome je Osnovni sud navedenom vještaku dao jasan zadatak u pogledu vještačenja prema uputama iz rješenja Okružnog suda od 5. septembra 2017. godine (da utvrdi procenat već isplaćene naknade protivnici predlagača za eksproprisane predmetne nepokretnosti po cijenama u vrijeme isplate, te ukoliko joj nije bila isplaćena naknada u 100% iznosu da preostali procenat neisplaćene naknade odredi prema vrijednosti eksproprisanih nepokretnosti po cijenama u vrijeme donošenja nalaza; da razliku do punog iznosa naknade obračuna tako što će prethodno da utvrdi koji je procenat već isplaćen od ukupne visine pravične naknade utvrđene po cijenama u vrijeme te isplate, a zatim da se preostali procenat neisplaćene pravične naknade odredi prema ukupnoj vrijednosti iste uzete po cijenama u vrijeme donošenja konačne odluke o naknadi; da se jasno izjasni o tržišnoj vrijednosti eksproprisanih predmetnih nepokretnosti protivnice predlagača u vrijeme isplate nespornog iznosa). Dalje, Osnovni sud je uvidom u nalaz i mišljenje vještaka Mihajla Markovića utvrdio da je on prilikom izrade nalaza koristio podatke Poreske uprave, podatke iz kupoprodajnih ugovora zaključenih kod notara u k.o. Laktaši, kao i podatke iz zaključenih sporazuma u k. o. Laktaši (koji su po vremenu sklapanja bili najbliži vremenu isplate nespornog dijela naknade za eksproprisane predmetne nepokretnosti), kao i fizičko-geografske karakteristike eksproprisanog zemljišta. Osnovni sud je istakao da je navedeni vještak postupio po njegovom rješenju, kao i uputama koje je dao Okružni sud, te je na osnovu materijalnih dokaza priloženih uz svoj nalaz utvrdio da procijenjena tržišna vrijednosti predmetnih nepokretnosti iznosi 7 KM/m , odnosno 8 KM/m , tj. da je protivnici predlagača za eksproprisane predmetne nepokretnosti isplaćen nesporni dio naknade u iznosu od 83.969,40 KM objektivan i realan, kao i da taj iznos predstavlja pravičnu naknadu isplaćenu u 100% iznosu.

9. Dakle, Osnovni sud je u potpunosti poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka poljoprivredne struke Mihajla Markovića s obzirom na to da je u njemu na stručan, objektivan i pouzdan način utvrđena tržišna vrijednost eksproprisanih predmetnih nepokretnosti u iznosu od 7 i 8 KM po m . Naime, sud smatra da je navedenim nalazom utvrđena stvarna i realna tržišna vrijednost predmetnih nepokretnosti prema cijeni koja se za te nepokretnosti može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđenja. Sud je istakao da je iznos od 7 i 8 KM po m realna tržišna vrijednost predmetnih nepokretnosti u vrijeme isplate nespornog dijela 2005. godine, te je istakao da utvrđeni iznos proizlazi i iz nalaza sudskog vještaka Zorana Lukača (od 6. septembra 2015. godine) u kojem je, između ostalog, navedeno da se u periodu eksproprijacije cijena od 5 KM po m može smatrati kao tržišna, odnosno da je procijenjena tržišna vrijednost od 83.969,40 KM pravična. Osnovni sud je citirao odredbu člana 60 ZE, te je, analizirajući svaki dokaz posebno i sve zajedno, izveo zaključak da je naknada koja je isplaćena protivnici predlagača (9. decembra 2005. godine) stvarna i realna tržišna vrijednost predmetnih nepokretnosti prema cijeni koja se za tu nepokretnost može postići na tržištu u vrijeme njenog utvrđenja. Sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka zato što je predlagač odustao do troškova postupka.

10. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 V 019672 18 Gž 3 od 13. marta 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba protivnice predlagača i potvrđeno je rješenje Osnovnog suda od 17. jula 2018. godine, te je odbijen i zahtjev protivnice predlagača za naknadu troškova sastavljanja žalbe.

11. U obrazloženju rješenja Okružni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je ponovio kako se obračunava razlika do punog iznosa naknade u situaciji kada je naknada za eksproprisane nepokretnosti ranijem vlasniku djelimično isplaćena, istaknuvši da je postupak određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti propisan kao jedan od postupaka uređenja imovinskih odnosa (čl. od 157 do 164 ZVP) u kojem se visina naknade određuje po službenoj dužnosti (član 159 stav 1 ZVP). Dalje, sud je citirao odredbe ZE (čl. 2 i 54 stav 2) istakavši da, u situaciji kada nema prometovanja na području eksproprisanih nepokretnosti, kao jedan od parametara mogu se koristiti i podaci o iznosima naknada iz postignutih sporazuma za određivanje naknada za eksproprisane slične nepokretnosti, uz ocjenu svih karakteristika eksproprisane nepokretnosti (njen položaj, vrsta, oblik, dostupnost infrastrukture i druge karakteristike), odnosno da je visina tržišne cijene nepokretnosti faktičko pitanje koje zavisi od niza konkretnih okolnosti. Suprotno žalbenim navodima da prvostepeni sud nije cijenio priložene dokaze protivnice predlagača (sporazume zaključene u upravnom i sudskom postupku), Okružni sud je naveo da priloženi sporazumi ne mogu biti realno mjerilo za utvrđivanje tržišne vrijednosti eksproprisanih nepokretnosti protivnice predlagača. Ovo zato što iz priloženih sporazuma proizlazi da je u njima utvrđena naknada za eksproprisane nepokretnosti koje nisu iste kategorije kao predmetne, zatim radi se o stambenim objektima, građevinskom zemljištu, drugim katastarskim opštinama koje nisu ni susjedne s predmetnim, odnosno navedena su lica bez brojeva predmeta u kojima su ti sporazumi zaključeni, zbog čega se ne zna za koje eksproprisane nepokretnosti je njima određena naknada. Takođe, suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud je svojim rješenjem od 22. marta 2018. godine (u skladu s odredbom člana 150 Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP) odredio predmetno vještačenje sa jasnim zadatkom, koje rješenje je dostavljeno strankama koje nisu prigovarale ličnosti vještaka, kao ni datom zadatku vještaka. Osim toga, navedeni vještak je prilikom utvrđivanja tržišne vrijednosti predmetnih nepokretnosti (u vrijeme isplaćenog nesporenog iznosa u 2005. godini) imao u vidu sporazume zaključene za nepokretnosti koje graniče s predmetnim, odnosno koje su u blizini predmetnih nepokretnosti (u kojima je takođe utvrđena ista tržišna vrijednost zemljišta 8 KM/m ) i isto je po kulturi i klasi kao predmetno (eksproprisano u istu svrhu radi izgradnje trase auto-puta Banjaluka–Gradiška, tzv. Mahovljanska Petlja). Pored navedenih sporazuma, vještak se u nalazu poziva i na sporazume za eksproprisane nepokretnosti koje se nalaze u užem području kao i predmetne nepokretnosti (u kojima je utvrđena manja tržišna vrijednost zemljišta od 1,5 KM/m do 7 KM/m ), te navodi da je imao u vidu fizičko-geografske karakteristike predmetnih nepokretnosti koje podrazumijevaju i položaj u odnosu na saobraćajnice i urbane centre, bonitet zemljišta, ekspoziciju, nadmorsku visinu i druge karakteristike. S obzirom na navedeno, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno prihvatio nalaz i mišljenje navedenog vještaka, zaključivši da je urađen u skladu s pravilima struke, te utvrdio da isplaćeni nesporni iznos protivnici predlagača (od 83.969,40 KM) predstavlja tržišnu vrijednost eksproprisanih predmetnih nepokretnosti u vrijeme isplate, kao i da je predlagač u cijelosti isplatio pravičnu naknadu protivnici predlagača za eksproprisane nepokretnosti. S obzirom na to da je protivnica predlagača, zastupana po punomoćniku, učestvovala u predmetnom vanparničnom postupku, predlagala dokaze, izjašnjavala se na dokaze protivne stranke i na nalaze i mišljenja vještaka poljoprivredne struke, to se ne mogu prihvatiti njeni žalbeni prigovori da joj sud nije dozvolio da ravnopravno učestvuje u postupku i da su joj povrijeđena prava na koja se u žalbi poziva. Imajući u vidu da protivnica predlagača nije uspjela sa žalbom u pobijanju pravilnosti i zakonitosti prvostepenog rješenja, Okružni sud je na osnovu odredbe člana 397 stav 1 u vezi sa članom 386 stav 1 ZPP, a sve u vezi sa članom 2 stav 2 ZVP, odbio njen zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe.

Osporeno rješenje

12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 V 019672 19 Rev od 3. jula 2019. godine odbijena je kao neosnovana revizija protivnice predlagača izjavljena protiv Rješenja Okružnog suda broj 71 0 V 019672 18 Gž 3 od 13. marta 2019. godine. Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova, te je naveo da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita.

13. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je citirao odredbe ZE (čl. 2, 12 stav 1, 54 st. 1 i 2 i 60) kojima je propisano šta predstavlja eksproprijaciju i kako se određuje naknada za izuzete nepokretnosti, te je istakao da sud po službenoj dužnosti vodi postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost (član 159 stav 1 ZVP). Dalje, Vrhovni sud je ponovio utvrđenje i zaključke nižestepenih sudova u vezi s ocjenom nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke (Dalibora Džajića i Zorana Lukača), te je naveo da je, suprotno revizionim navodima, pravilan stav nižestepenih sudova. Naime, Vrhovni sud smatra da niti jedan od navedenih vještaka nije svoj nalaz (kako nalažu pravila struke) potkrijepio relevantnim materijalnim dokazima, već naprotiv, veći dio kupoprodajnih ugovora i sporazuma, na koje je ukazano u nalazima navedenih vještaka, opravdava visinu tržišne cijene predmetnih nepokretnosti koja je utvrđena nižestepenim rješenjima. S druge strane, Vrhovni sud smatra da ugovori i sporazumi (na koje se pozivaju vještaci), u kojima je određena tržišna cijena nepokretnosti u iznosima koji se drastično razlikuju od prethodno spomenutih, ne sadrže pravno relevantne parametre za određivanje pravične naknade za predmetne nepokretnosti. Ovo zato što se navedeni ugovori i sporazumi odnose na zemljište koje se, po karakteristikama i svojstvima, ne može porediti s predmetnim zemljištem, dok u brojnim ugovorima, sporazumima i sudskim odlukama naznačenim u tim nalazima, nisu navedene karakteristike zemljišta kojim je određivana ova vrsta naknade. Dakle, s obzirom na to da su navedeni vještaci svoje nalaze branili navodima koji nisu zasnovani na konkretnim dokazima, podacima i parametrima za određivanje naknade i koji sami po sebi, bez pravno relevantnih parametara i odgovarajućih uporednih podataka, ne daju osnov za određivanje pravične naknade eksproprisanih predmetnih nepokretnosti, te imajući u vidu da sud dokaze u ovom postupku provodi i po službenoj dužnosti, proizlazi da prvostepeni sud nije pogriješio kada je odredio novo vještačenje po vještaku poljoprivredne struke Mihajlu Markoviću.

14. Dalje, Vrhovni sud je ponovio zaključak iz nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke Mihajla Markovića (u vezi s tržišnom vrijednošću predmetnog zemljišta i isplaćene naknade za njega), te ukazao na dokaze koje je taj vještak imao u vidu prilikom sačinjavanja nalaza (sporazume i metodu vrednovanja prinosa), kao i da je u prilogu zaključka o visini tržišne vrijednosti predmetnih nepokretnosti taj vještak ukazao na procjenu vještaka Zorana Lukača. U vezi s tim, Vrhovni sud navodi da je utvrđivanje tržišne vrijednosti eksproprisanih nepokretnosti faktičko pitanje, koje zavisi od niza konkretnih okolnosti, te da se za utvrđivanje tržišne cijene za eksproprisane nepokretnosti (kada nema prometovanja ni na susjednom području) kao jedan od parametara mogu koristiti i podaci o iznosima naknada iz postignutih sporazuma za određivanje naknade za eksproprisane slične nepokretnosti, uz ocjenu svih karakteristika eksproprisane nepokretnosti (njen položaj, vrsta, oblik, dostupnost infrastrukture i drugo). S obzirom na to da je vještak Mihajlo Marković prilikom izrade svog nalaza imao u vidu navedene elemente, Vrhovni sud je zaključio da nisu osnovani revizioni prigovori u pogledu procjene tržišne vrijednosti predmetnih nepokretnosti (u vrijeme izvršene isplate pravične naknade) koju je izvršio ovaj vještak. Naime, zemljišta koja su predmet sporazuma i kupoprodajnih ugovora na koje su se pozvali ostali vještaci (u kojima je vrijednost zemljišta utvrđena u daleko većem iznosu u odnosu na vrijednost utvrđenu nižestepenim rješenjima), na čemu je protivnica predlagača insistirala tokom postupka i u reviziji, neuporediva su s predmetnim zemljištem. Ovo zato što je jedno zemljište agromelioraciono privedeno kulturama, a drugo je građevinsko (kakav karakter predmetno zemljište nije imalo u vrijeme eksproprijacije), dok za većinu sporazuma, kupoprodajnih ugovora i sudskih odluka, na koje ukazuje protivnica predlagača, nisu navedeni nikakvi podaci o zemljištu koje je njihov predmet. Vrhovni sud je istakao da je u vezi s navedenim, suprotno revizionim navodima, drugostepeni sud dao iscrpne, argumentovane i valjane razloge, koje kao pravilne prihvata i taj sud, pa se ukazuje bespotrebnim ponavljanje razloga koje je dao drugostepeni sud.

15. Vrhovni sud smatra da je neosnovan revizioni prigovor koji se odnosi na način određivanja vještačenja po vještaku Mihajlu Markoviću, te u vezi s tim na povrede odredbi čl. 147–149 ZPP. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da postupak određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti nije kontradiktoran, parnični postupak, nego vanparnični postupak koji se vodi i visina naknade određuje po službenoj dužnosti (član 159 stav 1 ZVP), zbog čega se revizioni prigovor o povredi procesnog pravila o teretu dokazivanja (čl. 7 i 123 ZPP) ukazuju neosnovanim. Dakle, u situaciji kada je vještak koji je određen rješenjem prvostepenog suda (Radovan Knežević) zatražio izuzeće (zbog zauzetosti oko izrade drugog nalaza), time što je prvostepeni sud rješenjem odredio vještačenje po vještaku Mihajlu Markoviću, kojim rješenjem je određen i predmet vještačenja i koji je dostavljen strankama (čemu protivnica predlagača nije prigovorila, osim izričitog protivljenja daljnjem vještačenju koje, kada se ima u vidu vođenje ovog postupka po službenoj dužnosti, ne obavezuje sud), prvostepeni sud navedenim postupanjem nije počinio povrede odredbi čl. 147–149 ZPP. Ovo posebno ako se ima u vidu da su punomoćnici parničnih stranaka u istom postupku na ročištu od 27. januara 2015. godine izjavili da izbor ličnosti vještaka prepuštaju sudu. Na kraju, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili provedene dokaze i za svoje odluke dali dovoljne i valjane razloge, dok je drugostepeni sud ocijenio žalbene navode, o čemu je dao razložno, valjano i, suprotno navodima revizije, razumljivo obrazloženje, zbog čega su neosnovani revizioni prigovori da je pobijano rješenje zahvaćeno povredama odredbi parničnog postupka.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantkinje smatraju da je osporenom odlukom došlo do povrede prava na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelantkinje su navele hronologiju predmetnog postupka, koji je pokrenula njihova prednica (majka), koja je tokom dugotrajnog postupka umrla (2015. godine). Dalje, apelantkinje smatraju da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, odnosno proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, pri čemu sudovi u svojim obrazloženjima nisu dali jasne i logične razloge, kao i da su dovedene u neravnopravan položaj u odnosu na sva lica koja su u okruženju predmetnih nepokretnosti dobila veće naknade za eksproprisane nepokretnosti od prednice apelantkinja. Apelantkinje su istakle da je osporena odluka Vrhovnog suda „uslijedila nakon trećeg kruga suđenja, nakon vještačenja tri vještaka koja su utvrđivala vrijednost naknade za eksproprisane nepokretnosti“, odnosno da su u konkretnom slučaju izvedeni mnogobrojni dokazi koji su bili dovoljni da se utvrdi obaveza predlagača da isplati odgovarajuću naknadu za eksproprisane predmetne nepokretnosti. Osim toga, smatraju da je Osnovni sud u posljednjem krugu suđenja odredio novog vještaka kojem nije dao ispravan nalog o tome koje su nepokretnosti predmet vještačenja, niti je vještaku predao materijalne dokaze, da su se protivile izboru vještaka za kojeg sud nije tražio saglasnost stranaka. Apelantkinje su navele da se iz odluka redovnih sudova ne vidi koje dokaze je sud izveo, kojim dokazima vjeruje ili zašto im ne vjeruje, smatraju da su rješenja nerazumljiva i u suprotnosti s izvedenim dokazima, kao i da je pogrešan zaključak sudova u pogledu nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke Mihajla Markovića kao jedinog koji je urađen po pravilima struke. Dalje, ukazale su na odredbe ZE, iz kojih proizlazi da je postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost hitan postupak, te kojima je propisan način utvrđivanja vrijednosti za eksproprisane nepokretnosti. Apelantkinje smatraju da je proizvoljan nalaz vještaka na osnovu kojeg su donesena rješenja u konkretnom slučaju, odnosno da je njihova prednica izvela brojne materijalne dokaze (koje su navele u apelaciji) u tom smjeru koji nisu uzeti u obzir prilikom odlučivanja, zbog čega smatraju da je došlo do povrede prava na ravnopravnost raspravljanja pred sudom, odnosno prava na pristup sudu. Na kraju, apelantkinje su predložile da se usvoji njihova apelacija i utvrdi povreda navedenih prava, kao i da im se naknade troškovi sastavljanja apelacije u iznosu od 1.170,00 KM.

b) Odgovori na apelaciju

17. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da su neosnovani apelacioni navodi s obzirom na to da je osporena odluka obrazložena u skladu sa članom 191 stav 4 ZPP (sadrži razloge zbog čega je prihvaćen nalaz vještaka, odnosno zbog čega nije prihvatio nalaze drugih), da su ocijenjeni dokazi stranaka (u skladu sa članom 8 ZPP), nakon čega je prihvaćen nalaz koji je potkrijepljen materijalnim dokazima. Vrhovni sud je istakao da u svemu ostaje pri činjeničnim navodima i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju osporene odluke, uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Okružni sud je ukratko naveo hronologiju predmetnog postupka i donesene odluke, te je istakao da je svoju odluku donio uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, na osnovu činjeničnog stanja koje je saglasno izvedenim dokazima, kao i da nije došlo do povrede prava navedenih u apelaciji, zbog čega je ona neosnovana.

19. Osnovni sud je naveo da se predmetna apelacija u osnovi odnosi na pitanje sprovođenja dokaza vještačenjem (vještaka poljoprivredne struke), te da je ona neosnovana. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da ima autonomno pravo (zasnovano na odredbama čl. 123 stav 2 i 126 ZPP) da odlučuje o procesnim pitanjima, odnosno o tome koje će dokaze provoditi, a koje neće, te da odluči kojim će dokazima pokloniti vjeru, uz obrazloženje svog stava u skladu sa članom 191 stav 3 ZPP. Osnovni sud je istakao da u konkretnom slučaju nije postupao paušalno, proizvoljno, niti diskriminaciono u odnosu na potraživanja apelantkinja.

20. Predlagač, zastupan po Pravobranilaštvu RS, u odgovoru je naveo predmet konkretnog vanparničnog postupka, te je istakao da je van nadležnosti Ustavnog suda da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza jer bi se na taj način miješao u način na koji postupaju i odlučuju sudovi na osnovu principa slobodne sudske procjene. Dalje, navodi da u konkretnom slučaju nema proizvoljnosti ili neustavnosti u primjeni ustavne norme, niti kršenja ustavnog prava i osnovnog principa sudskog postupka. V.Relevantni propisi

21. Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06, 37/07, 66/08 – ispravka, 110/08, 121/10 – odluka USRS, 2/15 – odluka USRS i 79/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Eksproprijacija je oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva na nepokretnostima uz pravičnu naknadu koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti.

Član 12. stav (1) (1)Za eksproprisanu nepokretnost vlasniku pripada naknada u drugoj nepokretnosti, a ako korisnik eksproprijacije ne može obezbijediti takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu, koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše.

Član 54.

(1)Ako vlasnik nepokretnosti koja se ekspropriše ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nepokretnost ili ako korisnik eksproprijacije ne može da obezbijedi takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu, koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji, odnosno u vrijeme sklapanja sporazuma.

(2)Tržišna vrijednost izražena je u cijeni koja se za određenu nepokretnost može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja.

Član 60.

Naknada za eksproprisano poljoprivredno, građevinsko i gradsko građevinsko zemljište određuje se u novcu, tako da ona bude pravična i ne niža od tržišne vrijednosti takvog zemljišta.

22. Zakon o vanparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 36/09 i 91/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

(1)Opšte odredbe ovog zakona primjenjuju se i u posebnim vanparničnim postupcima sadržanim u ovom zakonu ako nije drukčije određeno, kao i u drugim vanparničnim stvarima za koje posebnim zakonom nisu uređena pravila postupanja.

(2)U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), ako zakonom nije drukčije određeno.

Član 159. stav (1) (1)Postupak određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost sud vodi po službenoj dužnosti.

23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 147.

Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

Član 148.

Stranka koja predlaže vještačenje dužna je u prijedlogu da naznači predmet i obim vještačenja, kao i da predloži lice koje će da izvrši vještačenje.

Protivna stranka će se izjasniti o predloženom vještaku, kao i o predmetu i obimu vještačenja.

Ako stranke ne postignu sporazum o licu koje treba biti određeno za vještaka i predmetu i obimu vještačenja, odluku o tome će donijeti sud. VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 16 stav (1) tačka b) Pravila Ustavnog suda propisano da su učesnici u postupku stranke u postupku u kojem je donesena odluka koja se osporava apelacijom i sud, odnosno organ, čija je presuda, odnosno odluka, predmet apelacije (član VI/3b) Ustava).

27. Shodno tome, Ustavni sud podsjeća da je kao stranka u postupku pred redovnim sudovima kao protivnica predlagača učestvovala pravna prednica (majka) apelantkinja koja je preminula prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, pa se postavlja pitanje da li su apelantkinje ovlašćena lica za podnošenje apelacije u svoje ime.

28. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) ako je navodna žrtva povrede umrla prije podnošenja zahtjeva, moguće je da lice koje ima potreban pravni interes, kao ono u bliskom srodstvu, podnese zahtjev u kojem navodi prigovore vezane uz smrt; međutim, zahtjev se vodi pod imenom lica koje je srodnik (vidi Varnava i drugi protiv Turske, presuda od 18. septembra 2009. godine, zahtjevi br. 16064/90, 16065/90, 16066/90, 16068/90, 16069/90, 16070/90, 16071/90, 16072/90 i 16073/90). Ustavni sud, takođe, ukazuje da Evropski sud, izuzetno, bliskom srodniku direktne žrtve povrede nekog konvencijskog prava priznaje aktivnu legitimaciju za podnošenje zahtjeva u sopstveno ime i kada njegovi prigovori nisu vezani uz smrt direktne žrtve, obrazlažući to time da podnosilac ima „nasljedni interes“ da povrati troškove postupka pred domaćim sudovima koje je poslije sestrine smrti on platio i, drugo, da njegovi prigovori otvaraju pitanja koja se tiču pravilnog upravljanja pravosuđem, pa stoga i važnog pitanja koje se odnosi na opšti interes (vidi Evropski sud, Micallef protiv Malte, presuda od 7. oktobra 2009. godine, zahtjev broj 17056/06). Isto tako, Ustavni sud ukazuje da bi, s obzirom na prigovore na osnovu člana 6 Evropske konvencije, Evropski sud bio spreman da prizna aktivnu legitimaciju srodnika bilo kad su prigovori bili od opšteg interesa, a podnosioci zahtjeva su, u svojstvu nasljednika, imali legitiman interes nastaviti sa zahtjevom (vidi Evropski sud, Marie-Louise Loyen i Bruneel protiv Francuske iz 2005. godine i obrnuto, Bič i drugi protiv Turske, presuda od 3. jula 2006.godine, aplikacija broj 55955/00), bilo na osnovu direktnog efekta na podnosiočeva nasljedna prava (vidi Evropski sud, Ressegatti protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 2006. godine, aplikacija broj 17671/02).

29. Dovodeći navedene standarde u kontekst konkretnog slučaja, Ustavni sud nalazi da je u predmetnom postupku potrebno utvrditi da li se radi o „nasljednom interesu“ apelantkinja ili o nekom važnom pitanju koje se odnosi na upravljanje pravosuđem u opštem interesu ili ishod postupka ima direktan efekat na nasljedna prava apelantkinja. Ustavni sud zapaža da je od prednice apelantkinja izvršena potpuna eksproprijacija predmetnih nepokretnosti u korist predlagača, kao i da je između predlagača i protivnice predlagača postignut djelimični sporazum o naknadi (isplaćen 2005. godine kao nesporni dio iznos od 83.969,40 KM) i predmet upućen na daljnje postupanje Osnovnom sudu (radi daljeg određivanja naknade). Dalje, u predmetnom vanparničnom postupku (određivanja naknade za eksproprisane predmetne nepokretnosti) utvrđeno je da je predlagač protivnici predlagača u cijelosti isplatio pravičnu naknadu (u iznosu od 83.969,40 KM), te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Zatim, Ustavni sud zapaža da su rješenjem o nasljeđivanju od 16. januara 2016. godine i dopunskim rješenjem od 5. oktobra 2018. godine apelantkinje proglašene zakonskim nasljednicama iza svoje umrle majke. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o pravu koje je isključivo vezano za majku apelantkinja kao stranku u predmetnom postupku, već da se radi o pravu u odnosu na koje apelantkinje shodno standardima Evropskog suda mogu imati nasljedni interes. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta, apelantkinje kao kćerke protivnice predlagača u osporenom vanparničnom postupku, koja je preminula u toku predmetnog postupka, imaju legitiman interes da podnesu apelaciju Ustavnom sudu protiv osporene odluke Vrhovnog suda.

30. Zatim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju osporena Odluka Vrhovnog suda broj 71 0 V 019672 19 Rev od 3. jula 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelantkinje, odnosno punomoćnik apelantkinja (koji je ujedno bio i punomoćnik njihove majke) primio je 4. septembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 29. oktobra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelantkinje smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do povrede njihovih prava iz člana II/3e) i k)Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

34. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

35. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je predmetni vanparnični postupak pokrenut radi određivanja naknade za eksproprisane predmetne nepokretnosti, pa, podržavajući svoju već ustanovljenu praksu (vidi Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 836/04 od 17. novembra 2005. godine, stav 27, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” broj 20/06), zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantkinje u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

36. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu odlukama redovnih sudova donesenim u osporenom vanparničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da apelantkinje, u suštini, smatraju da je u predmetnom vanparničnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, da su apelantkinje, odnosno njihova pravna prednica stavljene u nejednak položaj u odnosu na druga lica kojima su eksproprisane nepokretnosti (zbog utvrđene visine naknade), odnosno da je povrijeđen princip jednakosti stranaka u postupku, kao i pravo na pristup sudu.

37. Razmatrajući tvrdnje apelantkinja da je Osnovni sud, uprkos njihovom protivljenju, odredio vještačenje po vještaku poljoprivredne struke Mihajlu Markoviću, Ustavni sud zapaža da su te prigovore apelantkinja s aspekta povrede procesnih odredbi razmotrili Okružni sud i Vrhovni sud, te da su dali jasna i logična obrazloženja u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud, odlučujući o žalbenim i revizionim navodima apelantkinja u pogledu izbora vještaka (koji se ponavljaju i u apelaciji), razmotrili ove navode apelantkinja i zaključili da prvostepeni sud nije povrijedio odredbe parničnog postupka. Dakle, Okružni i Vrhovni sud su zaključili da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odredio vještačenje po vještaku poljoprivredne struke Mihajlu Markoviću zbog ekonomičnosti postupka i dužine trajanja predmetnog postupka. Ovo zato što prethodno određeni vještaci prilikom izrade nalaza nisu uzeli u obzir cijene Poreske uprave, kupoprodajne ugovore, sporazume i presude, odnosno nisu postupili prema uputama iz rješenja Okružnog suda od 5. septembra 2017. godine, dok je posljednji vještak tražio izuzeće (nije mogao da obavi nužne radnje za potrebe vještačenja u traženom roku). Pri tome, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud pozvao na odredbu člana 159 stav 1 ZVP kojom je propisano da je postupak određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti vanparnični postupak koji se vodi i visina naknade određuje po službenoj dužnosti, te je ukazao na činjenicu da stranke nisu prigovarale rješenju kojim je određeno vještačenje i predmet vještačenja, kao i na činjenicu da su tokom postupka stranke izjavile da izbor ličnosti vještaka prepuštaju sudu. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, suprotno navodima apelantkinja, nema ništa što ukazuje da je došlo do proizvoljne primjene procesnog prava na štetu apelantkinja, odnosno da im je zbog toga povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

38. U vezi s apelacionim navodima da je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud, najprije zapaža da apelantkinje ove navode u stvari dovode u vezu s primjenom pozitivno-pravnih propisa u konkretnom slučaju. Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da su apelantkinje (tj. prednica apelantkinja) ishodile da redovni sudovi donesu odluke kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je pravo apelantkinja, odnosno njihove pravne prednice, na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

39. Nadalje, u vezi s apelacionim navodima kojima se ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da li je došlo do proizvoljne primjene prava.

41. Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996.godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

42. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, odbijena kao neosnovana revizija prednice apelantkinja i time zapravo potvrđeno odlučenje nižestepenih sudova kojim je, primjenom relevantnih odredbi ZPP, ZVP i ZE, utvrđeno da isplaćeni iznos (od 83.969,40 KM) predstavlja tržišnu vrijednost eksproprisanih predmetnih nepokretnosti u vrijeme isplate, odnosno da je predlagač u cijelosti isplatio pravičnu naknadu protivnici predlagača za eksproprisane predmetne nepokretnosti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i precizne razloge o tome zašto je neosnovana revizija protivnice predlagača, odnosno zašto su pravilne odluke nižestepenih sudova donesene u postupku određivanja naknade za eksproprisane predmetne nepokretnosti, te je dao iscrpne razloge zašto navodi apelantkinja ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Pri tome je Vrhovni sud obrazložio da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju pravilno prihvatili nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke Mihajla Markovića koji je na stručan, objektivan i pouzdan način utvrdio tržišnu vrijednost eksproprisanih predmetnih nepokretnosti. U tom kontekstu Ustavni su zapaža da, suprotno navodima apelantkinja, iz obrazloženja osporene odluke i dostavljene dokumentacije proizlazi da je Osnovni sud, u postupku određivanja naknade za eksproprisane predmetne nepokretnosti, proveo predložene dokaze, da je taj sud ocijenio sve provedene dokaze i utvrdio odlučne činjenice na osnovu kojih je utvrdio da je u cijelosti isplaćena pravična naknadu za eksproprisane predmetne nepokretnosti, koju odluku je potvrdio drugostepeni sud. Osporenom odlukom Vrhovni sud je potvrdio odlučenje nižestepenih sudova, te je istakao da je u konkretnom slučaju pravilan zaključak tih sudova u pogledu prihvatanja nalaza i mišljenja vještaka Mihajla Markovića, pri čemu je ponovio razloge nižestepenih sudova u kojima su, suprotno žalbenim i apelacionim navodima, obrazloženi razlozi zbog kojih nisu prihvaćeni nalazi i mišljenja drugih vještaka, odnosno zbog čega je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka Mihajla Markovića, koji je sačinjen u skladu s relevantnim odredbama ZE i ZVP. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zapravo prihvatio zaključke nižestepenih sudova u vezi s ocjenom nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke (Dalibora Džajića i Zorana Lukača), odnosno razloge zašto ti nalazi ne mogu biti osnov za utvrđivanje visine naknade za eksproprisane nepokretnosti u konkretnom slučaju, a data obrazloženja u tom pogledu ne ostavljaju dojam bilo kakve proizvoljnosti.

43. Imajući u vidu sve navedeno, suprotno navodima apelantkinja, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci odgovorio na svaki revizioni navod koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje, te da je za svoje stavove dao valjane, jasne i logične razloge, uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP, ZVP i ZE koji u svemu korespondiraju sa standardom obrazložene odluke iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Data obrazloženja, imajući u vidu činjenična utvrđenja i odredbe materijalnog prava na kojem je zasnovana osporena odluka, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda u osporenoj odluci.

44. Takođe, u vezi s prigovorima kojima apelantkinje ukazuju na kršenje principa ravnopravnosti strana, Ustavni sud primjećuje da apelantkinje navedeni prigovor obrazlažu u kontekstu primjene pozitivno-pravnih propisa, odnosno ocjene dokaza (prevashodno nalaza vještaka), što je Ustavni sud već ispitao. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nalazi da apelantkinje nisu ponudile bilo kakve druge argumente u tom pogledu, odnosno da nema dokaza koji bi ukazivali da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o građanskim pravima apelantkinja prekršili princip „jednakosti oružja“.

45. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelantkinja na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nediskriminacija

46. Ustavni sud zapaža da apelantkinje smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da, iako se apelantkinje nisu izričito izjasnile u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminisane, iz navoda apelacije proizlazi da apelantkinje smatraju da su diskriminisane u odnosu na pravo na pravično suđenje.

47. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantima postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

48. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje, a imajući u vidu da apelantkinje nisu ponudile relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su u postupku okončanom osporenom odlukom diskriminisane po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelacije o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, takođe neosnovani.

Pravo na imovinu

49. Apelantkinje, takođe, navode da je osporenom odlukom povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se argumentacija o kršenju prava na imovinu zasniva na istim navodima koji su istaknuti u vezi s pravom na pravično suđenje (pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. Naknada troškova sastavljanja apelacije

50. U pogledu zahtjeva apelantkinja da im se naknade troškovi sastavljanja apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova u postupku okončanom osporenom odlukom Vrhovnog suda, koji je, uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP, ZVP i ZE, dao detaljne razloge i jasno obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku, pri čemu su posebno detaljno obrazloženi razlozi određivanja vještaka od strane suda. Ustavni sud, takođe, smatra da iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je tokom postupka narušen princip ravnopravnosti strana u postupku, kao ni pravo na pristup sudu.

52. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju tih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje su istaknute u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

53. Takođe, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer apelantkinje nisu ponudile dokaze i argumente iz kojih proizlazi da su bile različito tretirane u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

54. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4134/19 (S. K. i L. O.) | Sudska praksa | Aktio