Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1441/21 (M. E.)

Odluka donesena 19. 05. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1441/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1441/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Meho Ehlić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Meho Ehlić protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 449301 19 Rsž od 26. siječnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Meho Ehlić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Vogošće, kojega zastupa Asif Plećan, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 23. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 449301 19 Rsž od 26. siječnja 2021. godine.

2. Presudom Općinskoga suda u Sarajevu od 24. rujna 2018. godine poništena je kao nezakonita odluka tuženika („OPRESA“ d.d. Sarajevo) o prestanku ugovora o radu apelantu od 30. lipnja 2014. godine, te se nalaže tuženiku da uspostavi radnopravni status apelantu na poslovima skladištar u organizacionoj jedinici logistika, od 1. srpnja 2014. godine pa nadalje (stavak I izreke). Obvezan je tuženik da apelantu isplati na ime neisplaćenih naknada plaća određeni iznos za razdoblje od 1. srpnja 2014. godine do 30. rujna 2015. godine, sa zakonskom zateznom kamatom, s obvezom da uplati doprinose kod nadležnoga organa MIO u određenome iznosu (stavak II izreke). Obvezan je tuženik da apelantu isplati određeni na ime razlike plaća za noćni rad za određeno razdoblje sa zakonskom zateznom kamatom, kao i pripadajuće doprinose za MIO (stavak III izreke), određeni iznos na ime naknade za rad u dane praznika za određeno razdoblje sa zakonskom zateznom kamatom, kao i pripadajuće doprinose za MIO (stavak IV izreke), određeni iznos na ime razlike naknade za ishranu tijekom rada za određeno razdoblje sa zakonskom zateznom kamatom (stavak V izreke), te određeni iznos na ime naknade za godišnji odmor za određeno razdoblje sa zakonskom zateznom kamatom (stavak VI izreke), sve pobliže označeno u izreci prvostupanjske odluke.

3. Presudom Kantonalnoga suda od 26. siječnja 2021. godine priziv tuženika je uvažen pa je prvostupanjska presuda preinačena u stavku I i II izreke, tako da se odbijaju tužbeni zahtjevi apelanta u tome dijelu.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da iz zaključka prvostupanjskoga suda proistječe da je apelant dokazao da je od početka srpnja 2011. godine do kraja lipnja 2014. godine radio u kontinuitetu, odnosno da je dokazao da je sa tuženikom utemeljio radni odnos na određeno vrijeme u razdoblju duljemu od dvije godine, te da se zbog toga ugovor o radu na određeno vrijeme od 1. lipnja 2014. godine ima smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, u smislu odredbe čl. 19. Zakona o radu (u daljnjemu tekstu: ZOR). Kantonalni je sud istakao da je pravilnost ovakvoga utvrđenja dovedena u pitanje navodima priziva tuženika. Kantonalni je sud istakao da je naime u sjednici vijeća cijenio ugovore o radu od 1. srpnja 2012. godine i 22. siječnja 2013. godine, odluku o prestanku radnoga odnosa od 31. prosinca 2012. godine, odjavu sa obvezatnog osiguranja od 31. prosinca 2012. godine, prijavu na obvezatno osiguranje od 25. siječnja 2013. godine. Kantonalni je sud istakao da je utvrdio da je odlukom o prestanku radnoga odnosa od 31. prosinca 2012. godine apelantu prestao radni odnos 31. prosinca 2012. godine, dok je novi radni odnos utemeljen ugovorom o radu na određeno vrijeme od 22. siječnja 2013. godine za razdoblje od 25. siječnja 2013. godine do 30. lipnja 2013. godine, te da je isti produžavan sve do 30. lipnja 2014. godine. Kantonalni je sud istakao da iz provedenih dokaza proistječe da je apelant bio djelatnikom tuženika u razdobljima od 1. srpnja 2011. godine do 31. prosinca 2012. godine, te od 25. siječnja 2013. godine sve do 30. lipnja 2014. godine, odnosno da je između ta dva razdoblja imao prekid radnoga odnosa u trajanju od 25. dana. Kantonalni je sud istakao kako je odredbom čl. 19. st. 4. ZOR propisano da ako djelatnik izričito ili prešutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prešutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na razdoblje dulje od dvije godine, bez prekida, takav ugovor smatrati će se ugovorom o radu na neodređeno vrijemo. Kantonalni je sud istakao da je odredbom čl. 20. ZOR propisano da se prekidom ugovora o radu iz čl. 19. st. 4. ZOR ne smatraju prekidi nastali zbog, između ostaloga, vremenskoga prekida od 15 dana između ugovora o radu sa istim poslodavcem. Kantonalni je sud istakao da prema tome, zbog prekida rada u trajanju od 25 dana u siječnju 2013. godine, nisu ispunjeni uvjeti da se ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen između apelanta i tuženika smatra ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, te posljedično tomu odluka o prestanku ugovora o radu od 30. lipnja 2014. godine ne može se smatrati nezakonitom, niti se tuženik može obvezati na uspostavu radnopravnoga odnosa, isplatu naknade plaća i pripadajućih doprinosa za MIO, kako je to dosuđeno stavkom I i II izreke prvostupanjske odluke. Kantonalni je sud istakao da stoga, imajući u vidu sve navedeno, primjenom odredbe čl. 229. toč. 2. Zakona o parničnome postupku prvostupanjsku je presudu valjalo preinačiti kao u izreci drugostupanjske odluke.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivnopravne propise, smatrajući da je radni odnos trajao dulje od dvije godine, te da nije bilo prekida u radnome odnosu kako to pogrešno smatra drugostupanjski sud, zbog čega je došlo do povrede odredbi ZOR.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1441/21 (M. E.) | Sudska praksa | Aktio