Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1392/21 (B. F.)
Odluka donesena 19. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Građanski postupak
- Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Nematerijalna šteta
- Zastara
- Naknada štete
- Ratna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1392/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-1392/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Bećir Ferhatbegović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Bećir Ferhatbegović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 383986 20 Rev od 16. februara 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0P 383986 15 Gž od 8.
jula 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 383986 13 P od 17. aprila 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1Bećir Ferhatbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Damir Alagić advokat iz Sarajeva, podnio je 21. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 383986 20 Rev od 16. februara 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0P 383986 15 Gž od 8. jula 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 383986 13 P od 17. aprila 2015. godine.
2U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tužena (Republika Srpska) da apelantu na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog povrede ugleda i časti, slobode i prava ličnosti, pretrpljeni strah i fizičke bolove za vrijeme neosnovanog lišenja slobode u periodu od 30. maja 1992. do 21. jula 1993. godine u trajanju od 419 dana isplati iznos od 83.800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
3U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je apelant kao civil zarobljen od strane pripadnika srpske vojske i držan u logoru 419 dana, u kom periodu je i fizički i psihički maltretiran. Dalje je naveo da je drugostepeni sud usvojio prigovor zastarjelosti potraživanja i u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev, zaključivši da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti privilegovani rok iz člana 377. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je pravilan pravni stav drugostepenog suda da se na tuženu, kao treće lice koje odgovara umjesto neposrednog počinioca za prouzrokovanu štetu, ne može primijeniti privilegovani rok zastarjelosti potraživanja iz člana 377. ZOO, jer se odredba člana 377. stav 1. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema onom trećem koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela. Naime, na to treće lice se može primijeniti samo odredba člana
376. ZOO. Naveo je da se zastara potraživanja naknade štete uzrokovane krivičnim djelom prosuđuje prema članu 377. ZOO samo kad je pravosnažnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca, za koje je vezan sud u parničnom postupku (član 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku). S tim u vezi je naveo da apelantovi navodi da je presudom Suda Bosne i Hercegovine određeno optuženo lice oglašeno krivim za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika nemaju značaja u ovoj fazi postupka, jer taj optuženi, kao učinilac krivičnog djela nije tužen u predmetnom sporu. Također je naveo da naprijed izneseni stav, u odnosu na prigovor zastarjelosti potraživanja, znači da se u odnosu na tuženu nije mogao primijeniti privilegovani rok iz člana 377. ZOO, već zastarni rok propisan članom 376. ZOO. S obzirom da je sporna šteta apelantu nastala u ratu, to početak roka zastarjelosti, u najpovoljnijoj varijanti za apelanta, treba računati od 23. decembra 1996. godine kada je u Federaciji Bosne i Hercegovine ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti Odlukom o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federaciji Bosne i Hercegovine, jer je od tada apelantu bio omogućen pristup sudu. Imajući u vidu da je tužba podnesena 9. oktobra 2013. godine, to je predmetno potraživanje zastarilo u smislu člana 376. stav
2. ZOO, zato što je objektivni petogodišnji rok zastarjelosti istekao.
Apelacioni navodi 4U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije, a u vezi sa čl. I. i II. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi „da je dokazao da je nad njim počinjeno jedno ili više krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, koja ne zastarjevaju, pa samim tim ni zahtjev za naknadu nematerijalne štete ne zastarjeva“. 5Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). 8Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U vezi sa spornim pitanjem koje se postavlja predmetnom apelacijom, a koje se odnosi na primjenu odredaba člana 377. ZOO, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao o istom ili sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014.godine i odluke o dopustivosti br. AP-3607/20 od 10. novembra 2020. godine i AP-4324/20 od 22. decembra 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. 9Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević