Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1399/21 (F.H.)
Odluka donesena 19. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Kamata
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1399/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-1399/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela F. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela F. H.
protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 144740 16 Gž od 10. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. F. H. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Anela Musa advokat iz Mostara, podnijela je 19. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 144740 16 Gž od 10. februara 2021. godine.
2. Općinski sud u Mostaru je Presudom broj 58 0 P 144740 13 P od 22. januara 2016. godine odbio osnovni tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o kreditu, od 14. novembra 2007. godine, a slijedom tog utvrđenja da se obaveže tužena („Addiko bank“ d.d. Sarajevo) da apelantici isplatiti iznos od 6.683,68 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Djelimično je usvojio eventualni tužbeni zahtjev apelantice i obavezao tuženu da apelantici isplati iznos od 5.567,87 KM na ime neosnovano naplaćene kamate za period od 1. januara 2009. do 15. septembra 2015. godine, dok je na ime neosnovano naplaćenih kursnih razlika u iznosu od 10.296,48 KM za isti period odbio tužbeni zahtjev apelantice.
3. Kantonalni sud je osporenom odlukom odbio kao neosnovanu žalbu apelantice, a žalbu tužene je djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako da je obavezao tuženu da apelantici na ime neosnovano naplaćenih kamata isplati iznos od 3.616,67 KM. U ostalom dijelu žalbu tužene je odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kreditu uz valutnu klauzulu sa promjenljivom kamatnom stopom, a što je u skladu sa pozitivnim propisima koji su bili na snazi u vrijeme zaključivanja tog ugovora između apelantice, kao korisnice kredita i tužene, kao davaoca kredita. Pri tome je ukazao da je za primjenu člana 395. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) uslov da je obaveza utvrđena protivno zakonu, a Zakon o centralnoj banci i Zakon o deviznom poslovanju nemaju odredbu koja zabranjuje ugovaranje obaveze vezano za stranu valutu. S tim u vezi je zaključio da nema mjesta za primjenu člana 395. ZOO. Dalje je naveo da se član 56. Zakona o deviznom poslovanju odnosi na devizne kredite, a što nije u konkretnom slučaju. Naveo je da nije zabranjeno ni ugovaranje promjenljive kamatne stope (što je utvrdio i Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine svojom odlukom broj 58 0 P 135023 16 Spp od 25. maja 2016. godine, kojom je riješio sporno pravno pitanje) pa nema osnove za utvrđenje ništavosti ugovora o kreditu ni iz tih razloga. Također je naveo da predmetni ugovor o kreditu ima odredive elemente, pa ne stoje ni razlozi za ništavost prema članu 47. ZOO. Naveo je da je pravilno prvostepeni sud odbio dio eventualnog tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da joj se isplati iznos koji predstavlja razliku između iznosa koji je tužena naplatila po osnovu predmetnog kredita i iznosa koji je bila dužna da plati da se primijenio kurs CHF valute na dan zaključenja ugovora, jer nema osnova za primjenu člana 395. ZOO-a. Osim toga, naveo je da je kamatna marža fiksna kategorija, te da je tužena bez osnova tokom trajanja ugovornog odnosa povećavala maržu u odnosu na maržu koju je odredila odlukama o odobravanju kredita. Naveo je da je apelantica tužbeni zahtjev na ime neosnovano naplaćene kamate za period od 1. januara 2009. do 15. septembra 2015. godine opredijelila na iznos 5.567,87 KM, što je prvostepeni sud pogrešno prihvatio. Naime, ovaj iznos se odnosi na obračun primjenom kursa na dan potpisa ugovora, a što je suprotno članu 10. ugovora o kreditu, gdje je navedeno da se primjenjuje kurs na dan plaćanja. Naveo je da je tužena, prema članu 262. stav 1. ZOO, bila ovlaštena da od apelantice naplati mjesečnu ratu primjenom fiksne kamatne marže i konverzijom iznosa utvrđenog u CHF valuti u KM valutu po srednjem kursu Centralne banke BiH na dan plaćanja, finansijskim vještačenjem obračunato u iznosu od 3.616,67 KM, pa je u tom dijelu prvostepenu presudu preinačio.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da obaveze iz predmetnog ugovora o kreditu nisu bile određene niti odredive, da je ugovorena “valutna klauzula” samo fiktivno navedena u ugovoru o kreditu, te da je „posljedica takvog ugovaranja ništavost ugovora“. Dalje navodi da se „radi o deviznom kreditu, te da se ima primijeniti član 395. ZOO“. Apelantica navodi da je tužena savjetovala apelanticu da potpiše unaprijed pripremljen ugovor, pritom ne pregovarajući pojedinačno o ugovornim odredbama, propuštajući ukazati na mnogobrojne rizike zaključenja predmetnog pravnog posla, te da je „tužena takvim ugovornim odredbama dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na način da teret ostvarenog rizika, tj. porast kursa CHF-a i povišenje kamatne stope snosi samo apelantica, dok tužena od ostvarenih rizika ostvaruje samo korist“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3877/17 od 17. jula 2019. godine i Odluka o dopustivosti broj AP-867/21 od 7. aprila 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević