Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4700/19 (Ž. K.)

Odluka donesena 19. 05. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4700/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-4700/19, rješavajući apelaciju Želimira Kušljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Želimira Kušljića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 016796 19 Rev od 30. avgusta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Želimir Kušljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoša, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dukić, advokati Ranko Dukić i Tanja Dukić Čičić iz Banje Luke, podnio je 3. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 016796 19 Rev od 30. avgusta 2019. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 016796 17 P 2 od 20. jula 2018. godine, obavezan je tuženi „Mašinske konstrukcije“ d.o.o. Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati ukupan iznos od „42.316,00 KM“ (na ime troškova liječenja 818,00 KM, na ime umanjenja životne sposobnosti „30.000,00 KM“, na ime pretrpljenog bola 15.000,00 KM, na ime pretrpljenog straha 8.000,00 KM i na ime naruženosti 6.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom), kao i da apelantu na ime mjesečne rente počev od 1. septembra 2017. godine isplati iznose od po 373,08 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i ubuduće isti mjesečni iznos sve do druge odluke suda (sve bliže precizirano u izreci navedene presude). Takođe navedenom presudom, obavezan je tuženi da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka, dok je odbijen apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete, kao i troškova postupka preko dosuđenih iznosa, te odbačen apelantov zahtjev za isplatu naknade za troškove liječenja u iznosu od 118,74 KM.

3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo, između ostalog, da je tuženi u odgovoru na tužbu naveo da je apelanta kao svog radnika osigurao od posljedica nesretnog slučaja i iz vlastitih sredstava uplatio premiju osiguranja, odnosno da je apelant na dan nastanka povrede bio osiguran kod „Dunav osiguranja“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: osiguravajuće društvo), pa je istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije do visine osigurane sume, jer iznos isplaćen po osnovu osiguranja treba uračunati u iznos naknade štete u smislu člana 948. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje je naveo, šta proizlazi iz dokaza koji su provedeni pred tim sudom (bliže opisano u obrazloženju presude).

4. Osnovni sud je istakao, da je apelant povrijeđen na poslu, da je šteta nastala u vezi sa opasnom stvari odnosno opasnom djelatnosti, koja se sastoji od upravljanja mosnom dizalicom, kojom je upravljao Z. Ž. radnik tuženog, pa da je u tom smislu tuženi odgovoran za nastanak štete u skladu sa čl. 154, 155. i 174. ZOO. Zatim je istakao, da je neosnovan prigovor tuženog da nije pasivno legitimisan u pogledu naknade nematerijalne štete zbog trajnog umanjenja opšte životne aktivnosti, te troškova liječenja do osigurane sume, obzirom da je sa osiguravajućim društvom imao zaključen Ugovor o kolektivnom osiguranju radnika, pa i apelanta. U vezi s tim je istakao, da iz pročitane polise osiguranja proizlazi da je tuženi osigurao apelanta kao svog radnika od posljedica nesretnog slučaja. Nadalje je istakao, da obzirom da je apelant po osnovu pomenutog ugovora o osiguranju primio iznos od 17,502,00 KM, kako to proizlazi iz naloga za plaćanje i iskaza apelanta, to se i obaveza tuženog ima umanjiti za navedeni iznos isplaćene štete. Naime, svrha polise osiguranja od posljedica nesretnog slučaja, koju je zaključio tuženi, jeste naknada štete do osiguravajućeg iznosa za slučaj nezgode u obavljanju redovnog zanimanja. Međutim, kako isplatom po osnovu polise osiguranja nije isplaćena pripadajuća naknada, to je tuženi dužan isplatiti preostali iznos naknade.

5. Osnovni sud je ukazao, da je prilikom ocjene visine tužbenog zahtjeva, primjenom člana 200. ZOO, cijeneći nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, medicinsku dokumentaciju, odlučio o visini naknade za pretrpljene fizičke bolove, strah, duševne bolove zbog umanjenja opšte životne sposobnosti, te na ime naruženosti. Nadalje je ukazao, da su prema nalazu vještaka zadobijene povrede imale za posljedicu umanjenje opšte životne aktivnosti kod apelanta u ukupnom iznosu od 68 %, pa da apelantu na ime pravične naknade za ovaj vid štete pripada iznos od 30.000,00 KM. Međutim, kako je po osnovu polise osiguranja koju je zaključio tuženi u korist apelanta, a za slučaj nezgode na poslu već primio iznos od 17.502,00 KM, to apelantu za ovaj vid štete pripada naknada umanjena za pomenuti iznos, odnosno naknada u iznosu od 12.498,00 KM (u izreci presude za ovaj vid štete dosudio iznos od 30.000,00 KM).

6. Pored navedenog, Osnovni sud je u konkretnoj presudi obrazložio i zašto je osnovan apelantov zahtjev za naknadu štete na ime pretrpljenog bola u iznosu od 15.000,00 KM, na ime pretrpljenog straha u iznosu od 8.000,00 KM, na ime duševnih bolova zbog naruženosti u iznosu od 6.000,00 KM, kao i naknada u vidu novčane rente (a u visini razlike između plate koju bi ostvarivao i ostvarene penzije). Takođe je obrazložio zašto je u pogledu zahtjeva za naknadu troškova liječenja koji se odnose na period do maja 2015. godine, taj dio tužbenog zahtjeva odbacio, odnosno zašto smatra osnovanim zahtjev apelanta za naknadu troškova liječenja koji se odnose na period iz 2017. godine (sve bliže opisano u obrazloženju presude).

7. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 016796 18 Gž 2 od 14. marta 2019. godine „Žalbe apelanta i tuženog se uvažavaju“, pa je prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu preinačena, na način da je obavezan tuženi da apelantu isplati na ime naknade štete ukupan iznos od 59.818.00 KM, kao i u pogledu troškova postupka (sve bliže precizirano u izreci navedene presude). U preostalom dijelu, žalbe parničnih stranaka su odbijene i prvostepena presuda potvrđena.

8. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao, između ostalog, da apelant u žalbi osporava da se u konkretnoj parnici prizna iznos od osiguravajućeg društva, a koji je apelant primio na osnovu nezgode, jer osiguravajuće društvo nije sa apelantom u pravnom odnosu i da je po tom pitanju nastupila zastara. Zatim je istakao „kad bi se na ovaj slučaj primjenjivali orijentacioni kriterijumi sa iznosima za utvrđivanje visine pravične nadoknade nematerijalne štete tada bi na umanjenje životne aktivnosti preko 60 do 80% trebalo primijeniti iznos od 8.000,00 KM na svakih 10%, te bi se tako dobio iznos od 54.400.00 KM (za 68%)“. Međutim, kada se od tako utvrđenog iznosa od 54.400,00 KM oduzme iznos od „16.800,00 KM (po sporazumu o vansudskom poravnanju od 11. 05. 2015. godine od 17.502,00 koji iznos je ponuđen apelantu i kao nesporan isplaćen iznos od 16.800,00 KM se odnosi na naknadu apelantu a iznos od 702,00 KM na advokatske troškove), dobije se iznos od 37.600.00 KM“, ali kako je apelant zahtijevao na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti iznos od 30.000,00 KM, to mu se preko traženog iznosa nije mogla naknada dosuditi.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 73 0 P 016796 19 Rev od 30. avgusta 2019. godine revizija tuženog je djelomično usvojena i drugostepena presuda, u usvajajućem djelu naknade štete za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti (u iznosu od 30.000,00 KM), preinačena tako da je ova naknada snižena na iznos od 12.498,00 KM, te je preinačena i odluka o troškovima postupka (na način da je obavezan tuženi da apelantu naknadi troškove postupka u manjem novčanom iznosu, od iznosa koji je bio dosuđen drugostepenom presudom), u ostalom djelu revizija tuženog je odbijena (sve bliže precizirano u izreci navedene presude) .

10. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao, između ostalog, da je drugostepeni sud visinu naknade štete za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti odmjerio u iznosu od 54.400,00 KM. Međutim, kako je apelant za ovaj vid štete zahtjevom tražio naknadu u iznosu od 30.000,00 KM i kako se sud mora kretati u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, drugostepeni sud je pogrešno postupio, kada uračunavanje isplaćenog iznosa apelantu od 17.502,00 KM, nije izvršio u odnosu na postavljeni zahtjev od 30.000,00 KM, nego je izvršio u odnosu na odmjerenu naknadu ovog vida štete (od 54.400,00 KM) koja prelazi taj dio tužbenog zahtjeva, čime je u navedenom dijelu prekoračio tužbeni zahtjev. Zatim je istakao, da s obzirom na povrijeđene dijelove tijela i na trajne i teške posljedice i druge okolnosti konkretnog slučaja, traženi iznos te naknade od 30.000,00 KM, predstavlja pravičnu naknadu ovog vida štete. Apelacioni navodi

11. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Apelant je istakao, da je u osporenom parničnom postupku, ostalo sporno pitanje naknade štete za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti. Nadalje je istakao, da mu je drugostepeni sud za navedeni vid štete dosudio koliko je tražio tužbenim zahtjevom, iako je vršio uračunavanje isplaćene polise u visinu štete koju je obavezan da plati tuženi, pa nije imao osnova za ulaganje pravnog lijeka na tu odluku. Zatim je istakao, da Vrhovni sud potpuno „proizvoljno tumači matematičku računicu u određivanju visine ovog osnova naknade štete“ jer vrši uračunavanje isplate po polisi u iznos koji je tražen po osnovu odgovornosti tuženog za predmetnu štetu „što je potpuno nezakonito“. Naime, nijedan od sudova nije analizirao predmetnu polisu, što je trebalo učiniti da bi se pravilno primijenilo materijalno pravo. Dakle, nesporno je da je polisu u ime apelanta i ostalih radnika zaključio tuženi ali se ne zna ko je plaćao premije i ne zna se šta je bio osnov zaključenja te polise. Naime, da je tuženi dokazao da je zaključena polisa za osiguranje o odgovornosti onda bi sudovi imali podlogu u zakonu da uračunavaju iznose radi namirenja štete. Apelant je naveo da je u toku postupka, između ostalog, „uputio na pravni stav odluke Vrhovnog suda Federacije BiH“ od 28. aprila 2011. godine (apelant je dostavio uz apelaciju stav iz Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 45 0 P 013494 10 Rev od 28. aprila 2011. godine, o uračunavanju iznosa isplaćenog po osnovu kolektivnog osiguranja, član 948. stav 3. ZOO - „Kada kolektivno osiguranje od posljedica nesrećnog slučaja nije ugovoreno kao osiguranje od odgovornosti tada nema mjesta uračunavanju iznosa isplaćenog tužitelju po osnovu kolektivnog osiguranja u iznos pravične novčane naknade za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti“). Naime, ništa od gore navedenog sudovi nisu obrazlagali niti dali odgovore na postavljena pitanja apelanta, tako da je apelantu uskraćeno pravo na obrazloženu odluku. Stoga, apelant smatra da su sudovi proizvoljno primijenili propise, što je dovelo do kršenja apelantovog prava na jasnu i obrazloženu odluku, prava na pristup sudu, prava na pravično suđenje, kao i pravo na imovinu. Relevantni propisi

13. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Osnovi odgovornosti Član 154. st. 1. i 2.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Ko odgovara za štetu Član 174.

Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne delatnosti odgovara lice koje se njom bavi.

Novčana naknada Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

Kumuliranje naknade i osigurane svote Član 948. st. 2. i 3.

(2) Pravo na naknadu od trećeg lica odgovornog za nastupanje osiguranog slučaja pripada osiguraniku, odnosno korisniku, nezavisno od njegovog prava na osiguranu svotu.

(3) Odredbe prethodnih stavova ne odnose se na slučaj kad je osiguranje od posledice nesrećnog slučaja ugovoreno kao osiguranje od odgovornosti.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP- 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant u suštini smatra da su mu u konkretnom slučaju povrijeđena prava na koja se pozvao u apelaciji, jer su redovni sudovi, odnosno Vrhovni sud u osporenoj odluci, proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, da nisu dali adekvatno obrazloženje, pa te navode dovodi i u vezu sa povredom prava na pristup sudu i povredu pravne sigurnosti.

18. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelant ishodio da redovni sudovi donesu odluke kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

19. Nadalje, vezano za apelacione navode kojima se ukazuje na proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

20. Ustavni sud zapaža da apelant svojim apelacionim navodima, u konkretnom slučaju, osporava samo odluke redovnih sudova u djelu u kojem su redovni sudovi od tražene naknade na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti odbili iznos dobiven od osiguravajućeg društva, odnosno da osporava u tom djelu odluku Vrhovnog suda, kao konačnu odluku u predmetnom postupku. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa. Naime, Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude analizirao predmetnu policu osiguranje, te jasno obrazložio zbog čega je umanjio procijenjenu nematerijalnu štetu na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti za iznos isplaćen apelantu po polisi osiguranja. Pored toga, Ustavni sud zapaža da su u suštini drugostepeni i Vrhovni sud potvrdili prvostepenu presudu, s tim što je Vrhovni sud, u odnosu na Okružni sud, dao drugačije tumačenje u pogledu toga od koje se sume odbija iznos dobiven na ime osiguranja, a s obzirom na apelantov tužbeni zahtjev. Imajući u vidu navedena obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova prilikom donošenja odluka u osporenom djelu, odnosno ne nalazi da su pozitivno-pravni propisi u konkretnom slučaju primijenjeni na štetu apelanta.

21. U odnosu na apelacione navode, da redovni sudovi, odnosno Vrhovni sud u osporenoj odluci, kao konačnoj odluci u konkretnom slučaju, nisu dali adekvatno obrazloženje u osporenom djelu odluke, Ustavni sud podsjeća da u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, navedeni sudovi nisu ni bili obavezni da iznesu sve detalje i da daju odgovor na sve iznesene argumente, nego su bili dužni da odgovore na relevantne navode i obrazlože razloge za svoje odluke, što su i učinili. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).

22. Takođe, vezano za apelacione navode da je apelant uputio redovne sudove na pravni stav iz odluke Vrhovnog suda Federacije BiH od 28. aprila 2011. godine, Ustavni sud ne nalazi da iz činjenica i dokaza priloženih uz apelaciju proizlazi da se apelant u osporenom parničnom postupku pozivao na navedeni pravni stav. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), slijedeći praksu Evropskog suda, ukazao na stav da načelo pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje i da je to načelo povrijeđeno u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tome i sud posljednje instance za odlučivanje u određenom pitanju, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu, dolaze protivrječne odluke u kojima su izostala obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tome ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju (tačka 37). Imajući u vidu navedenu praksu, te da je u konkretnom slučaju konačna odluka bila presuda Vrhovnog suda (Republike Srpske), koja je predmet osporavanja, a da se apelant poziva na različitu praksu ukazujući na presudu Vrhovnog suda Federacije BiH, koju presudu nije dostavio nego samo fotokopiju stava iz te presude, Ustavni sud nalazi da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4700/19 (Ž. K.) | Sudska praksa | Aktio