Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4870/19 (UniCredit Bank d.d. Mostar)

Odluka donesena 19. 05. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Kamata
  • Mjenica
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršni postupak
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4870/19

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4870/19, rješavajući apelaciju „UniCredit Bank“ d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija „UniCredit Bank“ d.d.

Mostar.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Ip 110154 14 Ip.

Odbija se kao neosnovana apelacija „UniCredit Bank“ d.d.

Mostar podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Ip 110154 19 Pž od 19. septembra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Ip 110154 14 Ip od 25. juna 2019.

godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „UniCredit Bank“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 18. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Ip 110154 19 Pž od 19. septembra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Ip 110154 14 Ip od 25. juna 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, SB-FARM d.o.o. Travnik (u daljnjem tekstu: prvoizvršenik) i Forme d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: drugoizvršenik) zatraženo je 10. februara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i drugoizvršenik dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 15. februara 2021. do 3. marta 2021. godine.

4. Prvoizvršenik nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 Ip 110154 14 Ip od 25. juna 2019. godine određeno je da se prima na znanje povlačenje prvoizvršenikovog prijedloga za promjenu predmeta izvršenja od 1. februara 2016. godine, djelimično je usvojen prvoizvršenikov prigovor i stavljeno je van snage rješenje o izvršenju od 12. januara 2016. godine u dijelu koji se odnosi na potraživanje zakonskih zateznih kamata na iznos glavnog duga od 527.498,94 KM počev od 11. jula 2014. godine pa do isplate i izvršni postupak je u tom dijelu obustavljen, a provedene izvršne radnje su ukinute, dok je u preostalom dijelu prvoizvršenikov prigovor odbijen kao neosnovan i rješenje o izvršenju je ostavljeno na snazi u dijelu koji se odnosi na prinudnu naplatu apelantovog novčanog potraživanja koje se odnosi na glavni dug u iznosu od 206.679,99 KM, troškove izvršnog postupka koji se odnose na troškove pribavljanja otpravka radi izvršenja i troškove koji se odnose na sudsku taksu na prijedlog za izvršenje i rješenje o izvršenju sa zakonskim zateznim kamatama, te je u tom dijelu izvršni postupak nastavljen.

7. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je Rješenjem o izvršenju tog suda od 12. januara 2016. godine, donesenom na apelantov prijedlog podnesen na osnovu izvršne isprave – ugovora o zasnivanju zaloga po mjenici od 6. decembra 2010. godine, određeno izvršenje protiv izvršenika radi naplate glavnog duga u iznosu 527.498,94 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. jula 2014. godine kao dana podnošenja prijedloga za izvršenje pa do isplate, troškova pribavljanja otpravka radi izvršenja u iznosu od 109,13 KM i troškova izvršnog postupka u iznosu od 8.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 12. januara 2016. godine kao dana donošenja rješenja o izvršenju pa do isplate, te da je izvršenje određeno na nekretninama u vlasništvu izvršenika, zabilježbom rješenja o izvršenju, utvrđivanjem vrijednosti nekretnina i njihovom prodajom, te namirenjem apelanta prenosom novčanih sredstava dobijenih prodajom tih nekretnina. Naveo je da je prvoizvršenik blagovremeno izjavio prigovor protiv rješenja o izvršenju od 12. januara 2016. godine, koji po sadržini predstavlja prijedlog za promjenu predmeta izvršenja u smislu odredbe člana 70. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), u kojem prigovoru je predložio da se promijeni sredstvo izvršenja u ovom postupku tako da se izvršenje provede na potraživanju koje prvoizvršenik ima prema JU „Apoteka/Ljekarna Travnik“ u iznosu od 342.891,94 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 20. juna 2013. godine, za koje potraživanje je u toku izvršni postupak pred Općinskim sudom u Travniku i koje izvršenje se provodi preko apelanta kao banke. Naveo je da je u dopuni prigovora od 2. februara 2016. godine prvoizvršenik istakao da su apelantova potraživanja smanjena s dotadašnjeg iznosa od 527.498,94 KM na iznos od 383.343,30 KM, u koji iznos je uračunata dospjela kamata do 31. decembra 2015. godine, a što proizlazi iz pregleda potraživanja i obaveza „UniCredit Bank“ d.d. od 20. januara 2016. godine i izvoda otvorenih stavki od 31. decembra 2015. godine koji je dostavljen u prilogu dopune prigovora, te je predložio da se apelantovo potraživanje umanji na iznos od 383.343,30 KM i da se obustavi izvršenje preko iznosa prvoizvršenikovog potraživanja od JU „Apoteka/Ljekarna Travnik“, kao i da se u preostalom dijelu izvršenje obustavi, a provedene radnje ukinu. Općinski sud je naveo da je apelant u odgovoru na prigovor od 10. februara 2016. godino istakao da je nesporno da je prvoizvršenik nakon podnošenja prijedloga za izvršenje izmirio dio potraživanja u visini od 207.818,77 KM i da apelant potražuje nenaplaćeni iznos od 383.343,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. decembra 2015. godine pa do isplate i troškove izvršnog postupka, te da je apelant istakao da prvoizvršenikov prigovor po svojoj sadržini ne predstavlja prigovor nego obavijest o izmirenju dijela potraživanja, o čemu bi apelant svakako obavijestio sud i svoja potraživanja decidirano obračunao u trenutku zakazivanja ročišta za namirenje. Naveo je i da je apelant podneskom od 15. decembra 2017. godine obavijestio sud da nije saglasan s prvoizvršenikovim prijedlogom za promjenu predmeta izvršenja. Takođe je naveo da je na ročištu održanom 13. juna 2019. godine prvoizvršenik ostao pri podnesenom prigovoru i dopuni prigovora, da je odustao od prijedloga za promjenu predmeta izvršenja, te da je predložio da se rješenjem smanji iznos dugovanja koje izvršenik ima prema apelantu, bez zakonske zatezne kamate koju ne smatra da je u obavezi izmiriti zbog ponude namirenja apelanta iz prvoizvršenikovog potraživanja prema JU „Apoteka/Ljekarna Travnik“, dok nije osporavao ostatak glavnog duga u iznosu od 206.679,99 KM i redovne kamate. Općinski sud je nadalje naveo da je izvršnom ispravom - ugovorom o zasnivanju zaloga po mjenici od 6. decembra 2010. godine zaključenim između apelanta i prvoizvršenika radi osiguranja apelantovog novčanog potraživanja prema prvoizvršeniku temeljem mjenice serije AF 3424244 po viđenju s odgođenim rokom dospijeća na iznos od 529.188,80 KM ugovoreno pravo na prinudno izvršenje radi naplate novčanog iznosa od 529.188,80 KM, bez ikakvih sporednih potraživanja, te da je po tom osnovu uknjiženo založno pravo u apelantovu korist na drugoizvršenikovim nekretninama. Takođe je naveo da je predmetnom mjenicom osigurano apelantovo potraživanje po osnovu ugovora o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom od 23. decembra 2011. godine, ugovora o okvirnom kratkoročnom kreditu po transakcijskom računu od 17. jula 2013. godine i ugovora o kratkoročnom kreditu na revolving osnovu od 24. decembra 2012. godine. U vezi s tim je ukazao da je sud u izvršnom postupku, shodno načelu formalizma izvršnog postupka, u cijelosti vezan za utvrđeno potraživanje iz izvršne isprave na osnovu koje se sprovodi izvršenje, te da izvršnom sudu nisu data ovlaštenja da dosuđuje bilo šta izvan onoga što je utvrđeno izvršnom ispravom, izuzev troškova izvršnog postupka (član 16. ZIP-a) i zakonske zatezne kamate na troškove postupka (član 28. stav 2. ZIP-a). Slijedom navedenog je djelimično odbio apelantov prijedlog za izvršenje u dijelu kojim traži da se izvršenje provede radi naplate zakonske zatezne kamate primjenom odredaba čl. 25, 27. i 39. ZIP-a, a ne iz razloga koje je prvoizvršenik isticao kao razloge zbog kojih nema obavezu plaćanja zakonskih zateznih kamata. Pri tome je istakao da se odluka o prvoizvršenikovom prigovoru odnosi na oba izvršenika, bez obzira na to što drugoizvršenik nije izjavio prigovor jer su oba izvršenika u ugovornom odnosu s apelantom na osnovu predmetnog ugovora o zasnivanju zaloga po mjenici, pa se u konkretnom slučaju radi o nužnom suparničarstvu. U konačnici, Općinski sud je odbio prvoizvršenikov prigovor u preostalom dijelu uz obrazloženje da nema osnov za obustavu izvršnog postupka u cijelosti s obzirom na to da je nesporna visina ostatka glavnog duga u iznosu od 206.679,99 KM, kao i troškova postupka za koje su određene zakonske zatezne kamate počev od dana donošenja rješenja o izvršenju, shodno odredbama člana 28. ZIP-a u vezi s odredbom člana 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim je istakao da, iako apelant nije izričito povukao prijedlog za izvršenje u dijelu plaćenog potraživanja, na ročištu je dostavio dokaze iz kojih proizlazi da ukupno glavno potraživanje iznosi 206.679,99 KM, tako da je sud u dispozitivu odredio da se postupak izvršenja nastavlja radi naplate tog iznosa i troškova postupka, primjenom odredaba čl. 16, 23, 28. stav 2, 47, 49. i 71. ZIP-a.

8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 43 0 Ip 110154 19 Pž od 19. septembra 2019. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje je potvrđeno.

9. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode u vezi sa zakonskim zateznim kamatama. U vezi s tim je istakao da je prvoizvršenik prigovarao na pravo na zatezne kamate, a ne na njihov tok, te je ukazao da je pitanje zakonskih zateznih kamata regulisano odredbama čl. 277–279. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i da pravo na zatezne kamate predstavlja pitanje primjene materijalnog prava na koje sud pazi u toku cijelog postupka, te da sud, shodno odredbi člana 2. stav 3. ZPP-a, primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i da nije vezan za navode stranaka u pogledu primjene materijalnog prava. Pri tome je naglasio da apelantovi žalbeni navodi kojima u suštini ukazuje da se nastalo pravno stanje u postupku koji traje ne smije ispravljati bez obzira na to da li je u skladu sa zakonom nemaju pravni osnov, te da apelant, u suštini, želi da formalni nedostatak u izvršnoj ispravi (ugovoru o zasnivanju hipoteke) nadomjesti pravosnažnošću rješenja o izvršenju, iako iz knjige položenih ugovora od 11. marta 2014. godine i predmetne mjenice i ugovora proizlazi da se osigurava naplata iznosa od 529.188,80 KM, bez kamata. Kantonalni sud je nadalje naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeno rješenje nejasno i da je nejasno na koji način je prvostepeni sud utvrdio visinu ostataka predmetnog dugovanja s obzirom na to da iz obrazloženja prvostepenog suda proizlazi da je visina ostatka prvoizvršenikovog dugovanja prema apelantu od 206.679,99 KM utvrđena na osnovu izvoda iz apelantovih poslovnih knjiga. Ocijenio je neosnovanim apelantove žalbene navode da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je predmetnom mjenicom obezbijeđeno samo glavno potraživanje. U vezi s tim je istakao da je u predmetnoj mjenici upisan iznos od 529.188,80 KM bez pominjanja kamata, te da ugovor o osnivanju zaloga po mjenici od 6. decembra 2010. godine služi osiguranju navedenog novčanog iznosa s obzirom na to da je u predmetu osiguranja navedeno da „navedeni iznos mjenice treba da bude osnov za osiguranje budućih tražbina povjerioca prema ovom dužniku nastalih i dospjelih u periodu od dana izdavanja do dana dospijeća mjenice.“ Pri tome je naglasio da je prvostepeni sud pravilno obrazložio načelo formalnog legaliteta i da prihvata to obrazloženje, te je istakao da kako nema pominjanja kamate u izvršnoj ispravi, apelant nema pravo na njihovu naplatu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da je prvostepeni sud promijenio rješenje o izvršenju u dijelu određenog izvršenja radi naplate zakonskih zateznih kamata na iznos od 527.498,94 KM, koji dio je stekao svojstvo pravosnažnosti s obzirom na to da prvoizvršenik nije pobijao rješenje o izvršenju u tom dijelu. Navodi da su redovni sudovi odredili nastavak izvršenja na iznos glavnog duga u iznosu od 206.679,99 KM, iako glavni dug iznosi 527.498,94 KM, te da obrazloženja osporenih odluka redovnih sudova ne sadrže jasno i logično obrazloženje zbog čega apelant nema pravo na naplatu mjeničnog iznosa utvrđenog notarskom ispravom i hipotekom upisanom u zemljišnim knjigama. Navodi da su redovni sudovi, imajući u vidu da je notarskim ugovorom obezbijeđeno mjenično potraživanje, bili dužni da nastave izvršenje za predmetno mjenično potraživanje, dok bi se nakon prodaje nekretnine utvrđivao iznos duga po pojedinačnim ugovorima vezanim za predmetno mjenično potraživanje i ugovor o hipoteci, te da su redovni sudovi onemogućili apelanta da se u postupku namirenja utvrdi, putem izvoda iz poslovnih knjiga ili angažmanom vještaka finansijske struke, ukupan iznos potraživanja po pojedinačnim ugovorima vezanim za predmetno mjenično potraživanje utvrđeno u notarskom ugovoru, odnosno da se utvrdi iznos glavnice po ugovorima, ugovorene kamate, zakonske zatezne kamate i troškovi postupka. Apelant navodi da su redovni sudovi na takav način proizvoljno primijenili pravo i na apelanta stavili pretjeran teret pri evidentnoj činjenici da je predmetno mjenično potraživanje obezbijeđeno notarskim ugovorom u kojem je za navedeni iznos mjeničnog potraživanja prvoizvršenik kao vlasnik nekretnine pristao na prinudno izvršenje na predmetnim nekretninama, i to za sva apelantova potraživanja iz ugovora koji su zaključeni i koji će se zaključiti između apelanta i prvoizvršenika, a u kojim je navedena predmetna mjenica. Takođe navodi da su redovni sudovi ne samo lišili apelanta zakonskih zateznih kamata koje teku od dana dospijeća mjenične tražbine, odnosno od dana podnošenja prijedloga za izvršenje, već su ga lišili i dijela mjeničnog potraživanja izjednačavajući to potraživanje s iznosom dospjele glavnice kredita iz ugovora vezanih za mjenicu. U konačnici, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku s obzirom na to da je o prvoizvršenikovom prigovoru riješeno nakon tri i po godine, iako se radi o hitnom postupku.

b)Odgovor na apelaciju

11. Kantonalni sud je naveo da mu je predmetni sudski spis dostavljen na odlučivanje 29. avgusta 2019. godine i da je odluku po žalbi protiv prvostepenog rješenja donio nakon 21 dan. Naveo je da je apelacija neosnovana i da je svu apelantovu činjeničnu i pravnu argumentaciju već cijenio i da je u obrazloženju osporene odluke na nju odgovorio. Naveo je da je pitanje prava na zakonske zatezne kamate i sadržine mjenice materijalnopravno pitanje, te da sud, shodno odredbi člana 2. stav 2. ZPP-a i člana 21. stav 1. ZIP-a, primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i da nije vezan za navode stranaka u pogledu primjene materijalnog prava. Navodi da predmetnom mjenicom nije obezbijeđena naplata zateznih kamata i da, kada se uzme stroga forma mjenice, proizlazi da su redovni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, da je nejasno na osnovu koje izvršne ili vjerodostojne isprave bi se predmetni izvršni postupak provodio u odnosu na zatezne kamate u slučaju da Ustavni sud apelaciju usvoji, te da bi u tom slučaju došlo do povrede izvršenikovih prava na koja se apelant poziva. Nadalje navodi da nije došlo do povrede apelantovog prava na obrazloženu sudsku odluku s obzirom na to da su u toku postupka cijenjeni svi dokazi i da su u obrazloženju osporene odluke dati jasni i razumljivi razlozi na kojima je odluka zasnovana. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

12. Općinski sud je ponovio obrazloženje iz osporene odluke (navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke) i naveo da smatra da je donio zakonitu i obrazloženu sudsku odluku, te da nije povrijedio apelantova prava na koja se u apelaciju poziva.

13. Drugoizvršenik je naveo da nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se u apelaciji poziva i da je postupak pred redovnim sudovima proveden potpuno zakonito i ispravno, da je apelant imao mogućnost da štiti svoja prava i interese, te da su redovni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci ili odbije. V.Relevantni propisi

14. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 – odluka

USBiH).

15. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH i 46/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 16.

Troškovi postupka […] (7) O troškovima postupka odlučuje sud u izvršnom postupku i u tom postupku određuje, na prijedlog stranke, izvršenje radi njihova ostvarenja.

Član 25.

Izvršnost odluke (1) Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje potraživanja na neko davanje ili činjenje izvršna je ako je postala pravosnažna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje. Rok za dobrovoljno ispunjenje teče od dana dostavljanja odluke izvršeniku, a završava se istekom posljednjeg dana određenog sudskom odlukom, ako zakonom nije drukčije određeno.

(2) Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje potraživanja na neko trpljenje ili nečinjenje (propuštanje) izvršna je ako je postala pravosnažna, osim ako je u izvršnoj ispravi određen poseban rok za usklađivanje ponašanja izvršenika s njegovom obavezom.

(3) Odluka donešena u upravnom postupku izvršna je ako je postala izvršna prema pravilima koja određuju taj postupak.

(4) Na osnovu odluke koja je postala izvršna u jednom dijelu izvršenje se može odrediti samo u odnosu na taj dio.

(5) Izvršenje će se odrediti na osnovu sudske odluke koja nije postala pravosnažna i odluke donešene u upravnom postupku koja nije postala konačna, ako je zakonom propisano da žalba ili koji drugi pravni lijek ne zadržava izvršenje odluke.

Član 27.

Povoljnost izvršnog dokumenta za izvršenje (1) Izvršni dokument povoljan je za izvršenje ako su u njemu naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze. (2) Ako u izvršnom dokumentu nije određen rok za dobrovoljno ispunjenje obaveze, taj rok određuje se rješenjem o izvršenju.

(3) U slučaju iz stava 2. ovog člana sud će predloženo izvršenje odrediti uz uslov da izvršenik u roku koji mu je određen ne ispuni svoju obavezu.

(4) Odredbe st. 2. i 3. ovog člana ne primjenjuju se u postupku izvršenja na osnovu izvršnog dokumenta pisara.

Član 28. stav (2) Naplata zateznih kamata (2) Ako plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno već u samoj izvršnoj ispravi sud će, na prijedlog tražioca izvršenja, u rješenju o izvršenju odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi od dana donošenja odluke, odnosno zaključenja poravnanja do naplate.

Član 39.

Rješenje o izvršenju (1) U rješenju o izvršenju moraju biti naznačeni izvršni, odnosno vjerodostojni dokument na osnovu kojeg se izvršenje određuje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje koje se ostvaruje, sredstvo i predmet izvršenja, te drugi podaci potrebni za provođenje izvršenja.

2) Ukoliko je rješenjem o izvršenju određena obaveza i naplata kamata, obračun kamate o trošku tražioca izvršenja obaviće izvršni sud osim kad se naplata vrši na sredstvima na računima banaka. U ovom drugom slučaju obračun kamate izvršiće banka na teret izvršenika.

(3) Rješenjem o izvršenju na osnovu vjerodostojnog dokumenta sud će:

1) obavezati izvršenika da u roku od osam dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od tri dana po prijemu rješenja, namiri potraživanja zajedno s odmjerenim troškovima;

2) odrediti izvršenje radi ostvarenja tih potraživanja.

(4) Rješenje o izvršenju ne mora biti obrazloženo i može se izdati stavljanjem pečata na prijedlog za izvršenje.

(5) Rješenje o izvršenju mora da sadržava uputstvo o pravnom lijeku koji strankama stoji na raspolaganju.

(6) Rješenje kojim se prijedlog za izvršenje potpuno ili djelimično odbacuje ili odbija mora biti obrazloženo.

16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 2.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(2) Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan.

(3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka glede materijalnog prava.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 43 0 Ip 110154 19 Pž od 19. septembra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 22. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 18. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

24. Ustavni sud konstatuje da je postupak u kojem su donesene osporene odluke u konkretnom slučaju izvršni postupak u kojem apelant ima svojstvo tražioca izvršenja. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

a) U odnosu na osporene odluke

25. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, te da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da osporene odluke ne zadovoljavaju standard prava na obrazloženu sudsku odluku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

27. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te da li osporene odluke zadovoljavaju standard prava na obrazloženu sudsku odluku.

29. Ustavni sud primjećuje da je osporenim odlukama djelimično usvojen prvoizvršenikov prigovor i stavljeno van snage rješenje o izvršenju od 12. januara 2016. godine u dijelu koji se odnosi na potraživanje zakonskih zateznih kamata na iznos glavnog duga od 527.498,94 KM i izvršni postupak je u tom dijelu obustavljen, a provedene izvršne radnje su ukinute. U vezi s tim, redovni sudovi su istakli da je izvršnom ispravom – ugovorom o zasnivanju zaloga po mjenici od 6. decembra 2010. godine, zaključenim između apelanta i prvoizvršenika radi osiguranja apelantovog novčanog potraživanja prema prvoizvršeniku temeljem predmetne mjenice, ugovoreno pravo na prinudno izvršenje radi naplate novčanog iznosa od 529.188,80 KM, bez kamata, te su ukazali da izvršni sud nije ovlašten da dosuđuje bilo šta izvan onoga što je utvrđeno izvršnom ispravom, izuzev troškova izvršnog postupka (član 16. ZIP-a) i zakonske zatezne kamate na troškove postupka (član 28. stav 2. ZIP-a). Dakle, redovni sudovi su u obrazloženjima osporenih odluka jasno ukazali da apelantu ne pripada pravo na isplatu zakonskih zateznih kamata budući da njihovo plaćanje nije određeno niti predmetnom mjenicom, niti ugovorom o zasnivanju zaloga po mjenici kao izvršnom ispravom na osnovu koje je predmetni izvršni postupak pokrenut, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje, kako to jasno proizlazi iz odredaba člana 28. stav 2. ZIP-a (koje regulišu pitanje naplate zateznih kamata), da se u izvršnom postupku može tražiti naplata zatezne kamate samo na troškove postupka ako plaćanje zatezne kamate nije određeno već u samoj izvršnoj ispravi. Dakle, iz navedenog dalje slijedi da se u izvršnom postupku ne može tražiti naplata zatezne kamate na glavni dug ako njeno plaćanje nije određeno izvršnom ispravom. U pogledu apelantovih navoda da redovni sudovi nisu imali zakonsko ovlaštenje da mijenjaju pravosnažno rješenje o izvršenju kojim je određeno izvršenje u odnosu na zakonske zatezne kamate, Ustavni sud ukazuje da takvim postupanjem redovnih sudova ni na koji način nije uskraćeno, niti umanjeno pravo koje je apelantu priznato predmetnom izvršnom ispravom. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da bi suprotno odlučenje, na kojem insistira apelant, imalo za posljedicu to da bi apelant u ovom izvršnom postupku ostvario više prava nego što mu ustvari pripada, što je, prema mišljenju Ustavnog suda, potpuno neprihvatljivo (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3883/12 od 30. juna 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

30. Ustavni sud nadalje primjećuje da je osporenim odlukama predmetno rješenje o izvršenju ostavljeno na snazi i izvršni postupak nastavljen u odnosu na glavni dug u iznosu od 206.679,99 KM, troškove izvršnog postupka i troškove koji se odnose na sudsku taksu na prijedlog za izvršenje i rješenje o izvršenju sa zakonskim zateznim kamatama. U vezi s tim je Kantonalni sud, ocjenjujući apelantove žalbene navode istaknute u tom pravcu, jasno ukazao da je visina ostatka prvoizvršenikovog dugovanja prema apelantu u navedenom novčanom iznosu utvrđena na osnovu izvoda iz apelantovih poslovnih knjiga. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da obrazloženja osporenih odluka redovnih sudova ne sadrže jasno i logično obrazloženje zbog čega apelant nema pravo na naplatu mjeničnog iznosa utvrđenog notarskom ispravom i hipotekom upisanom u zemljišnim knjigama i da su ga redovni sudovi lišili i dijela mjeničnog potraživanja.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za zaključak da apelant nema pravo na naplatu zakonskih zateznih kamata na iznos glavnog duga od 527.498,94 KM, kao i za zaključak da visina predmetnog potraživanja iznosi 206.679,99 KM, u kojim razlozima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

32. Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evopski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).

33. U vezi s predmetnim postupkom, Ustavni sud podsjeća da država ima pozitivnu obavezu da organizuje sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan, kako u normativnom dijelu tako i u praksi, i obezbijedi njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja (vidi Evropski sud, Scollo protiv Italije, 1995. g.). Međutim, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ), uloga vlasti svodi na to da razumno pomognu izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantuje izvršenje u svim okolnostima (vidi Evropski sud, Fuklev protiv Ukrajine, st. 84–86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražilaca izvršenja, već za učinkovito i ekonomično provođenje sudskog postupka.

Period koji se uzima u obzir

34. Prema članu 31. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud pri odlučivanju, u pravilu, ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u apelaciji. Ustavni sud primjećuje da iz apelacionih navoda slijedi da apelant ukazuje isključivo na dužinu trajanja odlučivanja po prvoizvršenikovom prigovoru izjavljenom protiv rješenja o izvršenju od 12. januara 2016. godine. S obzirom na to, Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka razmatrati period od tri godine i pet mjeseci.

Analiza dužine trajanja izvršnog postupka

35. Rukovodeći se navedenim kriterijima ustanovljenim praksom Evropskog suda, Ustavni sud najprije zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je po zakonu hitne prirode. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnom postupku trebalo riješiti, Ustavni sud zaključuje da se radi o relativno složenom predmetu.

36. Analizirajući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud odluku po prvoizvršenikovom prigovoru izjavljenom protiv rješenja o izvršenju od 12. januara 2016. godine donio 25. juna 2019. godine, tri godine i pet mjeseci nakon donošenja rješenja o izvršenju. Analizirajući, s druge strane, apelantovo ponašanje, Ustavni sud ukazuje da apelant svojim postupcima nije uticao na dužinu trajanja tog postupka. Dakle, dužini trajanja predmetnog izvršnog postupka od tri godine i pet mjeseci u odlučujućoj mjeri je doprinijelo pasivno postupanje Općinskog suda, a za koju pasivnost Općinski sud nije dao opravdanje koje bi moglo uticati na drugačiji zaključak Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud nalazi da Općinski sud nije, u skladu sa svojom pozitivnom obavezom, učinkovito i ekonomično preduzimao raspoložive procesne radnje s ciljem okončanja predmetnog postupka, te da je došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

37. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda. U konkretnom slučaju, apelant kao pravno lice nije tražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje, zbog čega, u smislu naprijed navedenog, utvrđivanje povrede ovog ustavnog prava, samo po sebi, predstavlja primjerenu i dovoljnu pravnu zaštitu (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1632/19 od 23. juna 2020. godine, tačka 33, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pravo na imovinu

38. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (u odnosu na osporene odluke), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

39. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio zakonom propisane pravne lijekove u predmetnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelacioni navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada je Općinski sud odluku o prvoizvršenikovom prigovoru protiv rješenja o izvršenju donio nakon tri godine i pet mjeseci uprkos činjenici da se radi o izvršnom postupku koji je po zakonu hitne prirode, a da za toliku dužinu trajanja Općinski sud nije dao opravdanje koje bi moglo uticati na drugačiji zaključak Ustavnog suda.

41. Ustavni sud, s druge strane, zaključuje da osporenim odlukama nisu povrijeđeni ostali aspekti prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za zaključak da apelant nema pravo na naplatu zakonskih zateznih kamata na iznos glavnog duga od 527.498,94 KM, kao i za zaključak da visina predmetnog potraživanja iznosi 206.679,99 KM, u kojim razlozima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.

42. U konačnici, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede ni apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije s obzirom na to da je apelant imao i u predmetnom postupku koristio zakonom propisane pravne lijekove, pa činjenica da oni nisu rezultirali apelantovim uspjehom u postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

43. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4870/19 (UniCredit Bank d.d. Mostar) | Sudska praksa | Aktio