Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1147/21 (M. V.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
- Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1147/21
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1147/21, rješavajući apelaciju Miladina Vidačkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miladina Vidačkovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske 11 0 K 024732 21 Kž 7 od 11. februara 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miladin Vidačković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ iz Banjaluke, podnio je 7. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 024732 21 Kž 7 od 11. februara 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Okružnog javnog tužilaštva Banjaluka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su, izuzev Okružnog suda, dostavili traženi odgovor.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
4. Okružni sud – sudija za prethodno saslušanje je 10. februara 2020. godine potvrdio Optužnicu broj T13 0 KT 0050343 19 od 7. februara 2020. godine protiv apelanta i dr. Nakon toga je, radi odlučivanja o prijedlogu Tužilaštva sadržanog u optužnici i donošenja odluke, spis dostavljen vanpretresnom vijeću da odluči o prijedlogu za produženje pritvora nakon potvrđivanja optužnice.
5. Okružni sud – vanpretresno vijeće je, nakon potvrđivanja Optužnice broj T13 0 KT 0050343 19 od 7. februara 2020. godine, donio Rješenje broj 11 0 K 024732 20 Kv 3 od 13. februara 2020. godine kojim je apelantu i optuženoj S. V. produžio pritvor određen rješenjem istog suda od 17. novembra 2019. godine, te produžen rješenjem od 11. decembra 2019. godine. Apelantu i optuženoj S. V. pritvor je produžen zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 207. st. 3. i 1. Krivičnog zakonika RS (u daljnjem tekstu: KZRS), a apelantu i zbog krivičnog djela omogućavanja uživanja opojnih droga iz člana 208. stav 1. KZRS. Apelantu je pritvor produžen iz razloga propisanih članom 197. stav 1. tačka v) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Određeno je da po ovom rješenju pritvor može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine od dana potvrđivanja optužnice, s tim što će se kontrola opravdanosti pritvora vršiti po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru, a ukoliko u navedenom roku ne bude izrečena prvostepena presuda pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Osporena rješenja
6. Rješenjem broj 11 0 K 024732 21 Kv 8 od 29. januara 2021. godine, u postupku kontrole opravdanosti pritvora, shodno članu 202. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), Okružni sud je utvrdio da nisu prestali razlozi za pritvor optuženima apelantu i S. V. koji im je određen Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda broj 11 0 K 024732 19 Kpp 27 od 17. novembra 2019. godine, a koji pritvor je produžen rješenjima istog suda br. 11 0 K 04732 19 Kv 2 od 11. decembra 2019. godine, 11 0 K 024732 20 Kv 3 od 13. februara 2020. godine, 11 0 K 024732 20 Kv 4 od 13. aprila 2020. godine, 11 0 K 024732 20 Kv 5 od 10. juna 2020. godine, 11 0 K 024732 20 Kv 6 od 29. septembra 2020. godine i 11 0 K 024732 20 Kv 7 od 30. novembra 2020. godine. Tim rješenjem je utvrđeno da nisu prestali razlozi za pritvor optuženima apelantu i S. V. zbog osnovane sumnje da su počinili krivična djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa st. 2. i 1. KZRS, a apelant i zbog krivičnog djela omogućavanja uživanja opojnih droga iz člana 208. stav 1. istog zakona, apelantu zbog pritvorskog osnova iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS, tako da im po tom rješenju pritvor može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine od potvrđivanja optužnice, uz obaveznu kontrolu opravdanosti pritvora, koja će se vršiti svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.
7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 024732 19 Kpp 27 od 17. novembra 2019. godine sudija za prethodni postupak odredio pritvor tada osumnjičenim apelantu i S. V. zbog osnovane sumnje da su počinili krivična djela navedena u izreci ovog rješenja, a on je u fazi istrage produžavan za još dva mjeseca Rješenjem vanpretresnog vijeća ovog suda broj 11 0 K 04732 19 Kv 2 od 11. decembra 2019. godine, a nakon potvrđivanja Optužnice Tužilaštva broj TI 3 0 KT0050343 19 od 7. februara 2020. godine, Rješenjem broj 11 0 K 024732 20 Kv 3 od 13. februara 2020. godine, koji po tom rješenju može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine od dana potvrđivanja optužnice, uz obaveznu dvomjesečnu kontrolu od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Nakon toga, kontrola pritvora vršena je također od vanpretresnog vijeća rješenjima br. 11 0 K 024732 20 Kv 4 od 13. aprila 2020. godine, 11 0 K 024732 20 Kv 5 od 10. juna 2020. godine, 11 0 K 024732 20 Kv 6 od 29. septembra 2020. godine i 11 0 K 024732 20 Kv 7 od 30. novembra 2020. godine, a pretresno vijeće suda je 10. jula 2020. godine, odlučujući o zahtjevu branilaca optuženih, odbilo njihov zahtjev za ukidanje pritvora nalazeći da je prijedlog branilaca neosnovan i da nisu prestali razlozi zbog kojih je optuženima određen i više puta produžavan pritvor.
8. Navedeno je da je predsjednik prvostepenog vijeća 25. januara 2021. godine dostavio vanpretresnom vijeću spise predmeta radi nove dvomjesečne kontrole, te je to vijeće istog dana održalo sjednicu, shodno članu 202. stav 1. ZKPRS, i ispitalo osnovanost daljnjeg trajanja pritvora i utvrdilo da i dalje egzistiraju razlozi za pritvor iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS za apelanta, zbog kojih je neophodno njegovo daljnje zadržavanje u pritvoru. Vijeće je izvelo takav zaključak pošto je utvrdilo da u dotadašnjem toku krivičnog postupka protiv apelanta nije dovedeno u pitanje postojanje osnovane sumnje da je počinio krivična djela kojima se terete potvrđenom optužnicom, a niti su se izmijenile okolnosti iz člana 197. stav 1. tačka v) vezane za posebne pritvorske osnove. Ovo iz razloga što je apelant višestruko osuđivan zbog različitih krivičnih djela zbog kojih su mu izricane različite krivične sankcije (bez obzira na prigovore njegovog branioca da se ranije osude odnose na različita krivična djela od ovog koje je predmet potvrđene optužnice), a navedene činjenice predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi on boravkom na slobodi ponovio ili izvršio novo krivično djelo. Takav zaključak proizlazi iz nesporne činjenice da njegove dotadašnje osude očigledno nisu postigle svrhu kažnjavanja, niti su ga odvratile od nove kriminalne aktivnosti, to je i bio razlog zbog čega mu je pritvor produžen nakon potvrđivanja optužnice. Dakle, u postupku kontrole opravdanosti pritvora vijeće nije našlo nove okolnosti koje bi opravdale ukidanje pritvora optuženim, već je utvrdilo da i dalje neizmijenjeni egzistiraju navedeni razlozi zbog kojih je pritvor tim optuženim produžen nakon potvrđivanja optužnice, te Rješenjem broj 11 0 K 024732 20 Kv 4 od 13. aprila 2020. godine, koje je postalo pravosnažno nakon što je Vrhovni sud svojim rješenjem od 4. maja 2020. godine odbio žalbu branioca optuženog apelanta, te rješenjima br. 11 0 K 024732 20 Kv 5 od 10. juna 2020. godine, 11 0 K 024732 20 K od 10. jula 2020. godine, 11 0 K 024732 20 Kv 6 od 29. septembra 2020. godine i 11 0 K 024732 20 Kv 7 od 30. novembra 2020. godine, zbog kojih je neophodno daljnje zadržavanje optuženih u pritvoru.
9. Ukazano je da je za vrijeme trajanja pritvora dužnost svih organa koji učestvuju u postupku da postupaju s posebnom hitnošću dok pritvor traje, kako bi njegovo trajanje bilo svedeno na najkraće nužno vrijeme, shodno članu 196. stav 4. ZKPRS i članu 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Imajući u vidu da u kontroli opravdanosti pritvora vijeće nije našlo nove okolnosti koje bi opravdavale ukidanje pritvora, već je utvrđeno da i dalje postoje razlozi za pritvor koji su utvrđeni i prethodnim rješenjima o pritvoru, pa je odlučilo kao u izreci rješenja, a na osnovu člana 202. stav 1. u vezi sa stavom 2. tačka v) ZKPRS.
10. Vrhovni sud je odlučujući o žalbi apelantovog branioca izjavljenoj protiv Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 024732 21 Kv 8 od 29. januara 2021. godine donio Rješenje broj 11 0 K 024732 21 Kž 7 od 11. februara 2021. godine kojim je odbio kao neosnovanu žalba apelantovog branioca.
11. Vrhovni sud je naveo da je razmotrio spis, pobijano rješenje i žalbu i zaključio kao u izreci. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim prigovore iznesene u žalbi da pobijano rješenje nije dalo razloge o postojanju pritvorskih osnova, već da se samo prenosi tekst iz ranijih odluka. Ovo iz razloga jer prvostepeni sud prilikom kontrole provjerava da li i dalje postoje razlozi za pritvor pa kada to nađe, kao što je u konkretnom slučaju, onda se kod istih utvrđenih činjenica ne mogu davati ni drugačiji razlozi koji ih objašnjavaju. Što se tiče pravilnosti i potpunosti činjeničnog osnova i postojanja pritvorskog osnova, prvostepeni sud je utvrdio da je apelant više puta osuđivan za različita krivična djela, dovodeći to u vezu sa činjenicom da osude nisu postigle svrhu kažnjavanja, pravilno iz toga izvodeći zaključak kako su to naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja djela. Shodno tome, na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno se primjenjuje odredbu člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS, utvrđujući da po tom osnovu i dalje postoje razlozi za pritvor. O svemu tome prvostepeni sud daje valjane i potpune razloge koje kao takve prihvata i Vrhovni sud i na njih upućuje žalioca. Slijedom navedenog, kod pravilne primjene procesnog zakona bez osnova su i žalbeni prigovori kojima se sugeriše povreda ustavnih i konvencijskih prava. Iz navedenih razloga, a na osnovu odredbe člana 337. stav 3. ZKPRS, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelant ističe da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6. i 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da se iz obrazloženja rješenja Okružnog suda ne može vidjeti da je sud ispunio svoju zakonsku dužnost da protekom svaka dva mjeseca ponovno preispita razloge za postojanje pritvora. Takvo postupanje Okružnog suda slijedi i Vrhovni sud, te odlučujući po apelantovoj izjavljenoj žalbi ponavlja iste navode kao i ranije u svojim odlukama. Vrhovni sud navodi da „nisu osnovani prigovori izneseni u žalbi branioca optuženog“ i na tome zasniva „obrazloženje“. Zašto nisu osnovani, na osnovu čega je cijenio da nisu osnovani, na osnovu čega izvodi zaključak da nisu osnovani nije navedeno, pa se ne može ni izvesti zaključak da je navode žalbe branioca uopšte cijenio, razmatrao ili čak i pročitao. Ne dajući obrazloženje zašto ne prihvata žalbene navode apelantove odbrane, a prihvata neosnovane zaključke Okružnog suda dajući stereotipno i uopšteno obrazloženje bez ocjene argumenata apelantove odbrane, Vrhovni sud je povrijedio i odredbu člana 5.4. Evropske konvencije u smislu uskraćivanja prava apelantu da osporava i u pitanje dovodi zakonitost pritvora. Takvim postupanjem učinjena je povreda apelantovog prava na efikasan pravni lijek. U predmetnom slučaju ne postoje nikakvi konkretni dokazi, ranija osuđivanost koja se neosnovano navodi kao razlog ne predstavlja konkretan dokaz. Apelant je ranije osuđivan za druga krivična djela te nije jasno iz kog razloga se navodi postojanje bojazni da će ponoviti djelo kada i pored svih izvršenih pretresa kod apelanta nije pronađena droga. Imajući u vidu da su provedeni svi materijalni dokazi i saslušani svjedoci optužbe, nije jasno kako bi to apelant mogao ugroziti provođenje postupka, te koji je to razlog koji sudove navodi na zaključak da se neće moći obezbijediti njegovo prisustvo. U konkretnom slučaju, jasno je da nisu ispunjeni opći uslovi za određivanje pritvora, a uz to ne postoji niti poseban pritvorski razlog na koji se sudovi pozivaju. Navodi da je osnovana sumnja da je učinio predmetno krivično djelo tokom postupka koji se protiv njega vodi u cijelosti opovrgnuta materijalnim i „ličnim“ dokazima i te navode detaljno elaborira. Takvim postupanjem je apelantu povrijeđena pretpostavka nevinosti jer se navodi da će „ponoviti djelo“, a uopće ne postoje dokazi da je to djelo učinio. U tom smislu, dužnost je svih ispitati da li se svrha može ostvariti primjenom neke od mjera alternativnih mjeri pritvora, ali se sud uopšte ne bavi kumulativnim zakonskim uslovom da se „ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom“, o čemu se postupajući sudovi u konkretnom slučaju čak ni ne očituju. Apelant se poziva na praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud).
b)Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da osporenim rješenjem tog suda nisu povrijeđene odredbe ZKPRS, Ustava BiH, a slijedom toga i Evropske konvencije. Povrede odredaba krivičnog postupka na koje se ukazuje da su počinjene u postupku donošenja prvostepene odluke bile su predmet ocjene u žalbenom postupku, o čemu se Vrhovni sud sasvim određeno izjasnio, s dovoljno jasnom argumentacijom tako da ne postoji proizvoljnost primjene zakona i odsustvo razloga kako to apelant tvrdi.
14. Okružni sud je naveo da su u rješenju dati razlozi za njegovo donošenje, pa se apelant, kako je navedeno, upućuje na date razloge, s prijedlogom da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
15. Okružno tužilaštvo je navelo da je Vrhovni sud u svom rješenju dao razloge zbog čega istu odbija kao neosnovanu, te je odgovorio na sve meritorne i procesne prigovore na koje je ukazala apelantova odbrana.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18, 15/21) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor Član 197. stav 1 tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202.
(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
(…)
v) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora i (…) (3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 16. februara 2021. godine, a apelacija je podnesena 7. aprila 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6. i 13. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
23. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
24. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je odlučujući o apelantovoj ranije podnesenoj apelaciji donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4575/19 od 8. aprila 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio kao neosnovanu apelaciju podnesenu protiv rješenja o određivanju pritvora od 17. novembra 2019. godine i produženju pritvora od 11. decembra 2019. godine donesenih u toku trajanja istrage protiv apelanta. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio (vidi tačka 61) da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, odnosno da postoji opravdana bojazan da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, uticao na krivični postupak, odnosno ponovio ili počinio novo krivično djelo, te kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ove razloge u zakonom propisanom postupku preispita nadležni sud koji ima ovlaštenje da donese odluku o puštanju na slobodu.
25. Ustavni sud dalje podsjeća da je, odlučujući o apelaciji koju je apelant podnio protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 024732 20 Kž 2 od 21. februara 2020. godine i Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 024732 20 Kv 3 od 13. februara 2020. godine, donesenih u postupku produžavanja pritvora nakon potvrđivanja optužnice, Odlukom o dopustivosti broj AP 1489/20 od 6. maja 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao neosnovanu apelaciju istog apelanta zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio (vidi tačke 18–22) da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud je u toj odluci naveo: „U vezi s apelantovom tvrdnjom da je u osporenim rješenjima izostalo bilo kakvo navođenje radnji izvršenja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret i u vezi s tim da u spisu ne postoje dokazi, Ustavni sud zapaža da su u osporenom prvostepenom rješenju pobrojani iskazi svjedoka koji su kupovali drogu od apelanta (s naznakom mjesta, vremena i cijene koju su plaćali), a koji iskazi su potvrđeni i dokazima pribavljenim provođenjem posebnih istražnih radnji (svaki od svjedoka je ostvario kontakt s apelantom i optuženom S. V.). Stoga, ne može se zaključiti da u konkretnom slučaju ne postoje činjenice ili okolnosti koje bi zadovoljile objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo za koje se sumnjiči [...]. Najzad, optužnica protiv apelanta je potvrđena, a što upućuje i na postojanje višeg stepena osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno. Da li će ona biti i potvrđena van razumne sumnje stvar je daljnjeg toka postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da postoji opravdana bojazan da bi apelant, za slučaj da bude pušten na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo. Pored težine krivičnog djela i visine zaprijećene kazne redovni sudovi su, suprotno apelantovim tvrdnjama, cijenili i okolnost da je apelant u periodu od 2013. do 2018. godine osam puta osuđivan za različita krivična djela, da te osude, očigledno, nisu postigle svrhu, tj. odvratile apelanta od kriminalne aktivnosti. [...] Najzad, iz obrazloženja osporenih rješenja, a suprotno apelantovim tvrdnjama, proizlazi da su redovni sudovi, rukovodeći se razlozima zbog kojih su apelantu pritvor produžili iz razloga propisanog članom 197. stav 1. tačka v) ZKPRS, zaključili da se ista svrha ne bi mogla ostvariti određivanjem blažih mjera. [...]“
26. Ustavni sud je potom i Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 2227/20 od 14. oktobra 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovanu apelaciju istog apelanta podnesenu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 024732 20 Kž 3 od 4. maja 2020. godine, donesenog u postupku dvomjesečne kontrole opravdanosti pritvora. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio (vidi tačka 39) da su apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije neosnovani u odnosu na osporena rješenja kojim je apelantu pritvor produžen u postupku sudske kontrole iz osnova člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a jer su redovni sudovi dali konkretne, jasne i dovoljne razloge koji suprotno navodima iz apelacije nisu proizvoljni.
27. Imajući u vidu apelantove navode i sadržaj rješenja koja je apelant osporio apelacijom, Ustavni sud prije svega konstatuje da se radi o rješenjima koja su donijeta nakon podignute optužnice protiv apelanta, u postupku redovne dvomjesečne sudske kontrole opravdanosti pritvora. Redovni sud se pozvao na ranije donijeta rješenja (donijeta nakon potvrđivanja optužnice), te naveo da nije dovedeno u pitanje postojanje osnovane sumnje koje proizlazi iz potvrđene optužnice i dokaza dostavljenih uz nju, a niti su se izmijenile okolnosti iz člana 197. stav 1. tačka v) vezane za posebne pritvorske osnove. Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji iznosi određene navode u pogledu postojanje osnovane sumnje, odnosno da se ti navodi suštinski odnose na to da nije počinio krivično djelo, da u tom pravcu ne postoje dokazi, kao ni dokazi o drogi, a što u suštini apelant treba da dokaže u toku postupka koji se protiv njega vodi. U ovom momentu u postupku kontrole opravdanosti pritvora redovni sud je našao da i dalje postoji uslovi za produženje pritvora apelantu, a što se ne čini proizvoljno u pogledu postojanja osnovane sumnje, kao i poseban pritvorski razlog iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS. Ovo iz razloga što je apelant višestruko osuđivan zbog različitih krivičnih djela, zbog kojih su mu izricane različite krivične sankcije (bez obzira na prigovore njegovog branioca da se ranije osude odnose na različita krivična djela od ovog koje je predmet potvrđene optužnice), a navedene činjenice predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi ponovio ili izvršio novo krivično djelo. Takav zaključak proizlazi iz nesporne činjenice da njegove dosadašnje osude očigledno nisu postigle svrhu kažnjavanja, niti su ga odvratile od nove kriminalne aktivnostima, to je i bio razlog zbog čega mu je pritvor produžen nakon potvrđivanja optužnice. Dakle, u postupku kontrole opravdanosti pritvora Okružni sud nije našao nove okolnosti koje bi opravdale ukidanje pritvora optuženim, već je utvrdio da i dalje neizmijenjeni egzistiraju navedeni razlozi zbog kojih je pritvor apelantu i S. V. produžen nakon potvrđivanja optužnice, te Rješenjem broj 11 0 K 024732 20 Kv 4 od 13. aprila 2020. godine, koje je postalo pravosnažno nakon što je Vrhovni sud svojim rješenjem od 4. maja 2020. godine odbio žalbu branioca optuženog apelanta, te rješenjima br. 11 0 K 024732 20 Kv 5 od 10. juna 2020. godine, 11 0 K 024732 20 K od 10. jula 2020. godine, 11 0 K 024732 20 Kv 6 od 29. septembra 2020. godine i 11 0 K 024732 20 Kv 7 od 30. novembra 2020. godine, zbog kojih je neophodno dalje zadržavanje optuženih u pritvoru.
28. Imajući u vidu navedena obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, kao i ranije odluke (AP 4575/19, AP 1489/20 i AP 2227/20) koje je donio prilikom ispitivanja ranijih apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su sudska vijeća Okružnog i Vrhovnog suda, oslanjajući se na postojanje osnovane sumnje kao općeg razloga za mjeru pritvora i posebnih pritvorskih razloga i okolnosti u vezi s izvršenjem krivičnog djela, dali valjane razloge i obrazloženja u pogledu neophodnosti produženja pritvora apelantu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c). i stav 3. Evropske konvencije.
29. Apelacijom se također ukazuje na prekomjerno trajanje pritvora. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu vlastitu praksu i praksu Evropskog suda prema kojoj se pitanje da li je razdoblje pritvora razumno ne može ocjenjivati in abstracto, već u svakom konkretnom predmetu prema posebnim okolnostima tog predmeta. Nastavak pritvora može biti opravdan samo ako postoje konkretne naznake istinskog zahtjeva javnog interesa koji, ne dovodeći u pitanje presumpciju nevinosti, preteže nad pravilom o poštovanju pojedinačne slobode (vidi, između ostalih, predmet W. protiv Švicarske, 26. januara 1993, stav 30, serija A, br. 254-A, i Kudła protiv Poljske [VV], br. 30210/96, stav 110, ECHR 2000-XI). Evropski sud je ukazao da je prvenstveno zadatak domaćih vlasti da vode računa da pritvor ne premaši razuman rok, u svrhu čega moraju ispitati sve činjenice koje govore za ili protiv postojanja istinskog zahtjeva javnog interesa i dužno poštovanje načela presumpcije nevinosti, odstupanje od poštovanja pojedinačnih sloboda, a u svojim odlukama trebaju navesti dovoljne i relevantne razloge. Evropski sud je pozvan da odluči da li je došlo do povrede prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, u suštini, na osnovu obrazloženja datih u tim odlukama i činjenica koje navede aplikant u svojim žalbama (vidjeti, između ostalog, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, tačke 60–61, aplikacija broj 57180/09).
30. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu pritvor određen 17. novembra 2019. godine, da je protiv apelanta potvrđena optužnica 10. februara 2020. godine, da su osporena rješenja prema kojima je pritvor i dalje neophodan donesena u postupku sudske kontrole opravdanosti pritvora nakon potvrđivanja optužnice, da je, prema navodima apelacije, glavni pretres u toku jer „su provedeni svi materijalni dokazi i saslušani svjedoci optužbe“, te da pritvor za koji se svaka dva mjeseca vrši sudska kontrola može trajati najduže dvije godine počev od 10. februara 2020. godine.
31. Također, Ustavni sud primjećuje da je apelant u pritvoru nešto više od godinu i po. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je maksimalno trajanje pritvora nakon potvrđivanja optužnice propisano članom 200. ZKP-a, te da ono ni u kom slučaju ne može biti duže od dvije godine. Ustavni sud smatra da razlozi koje su naveli redovni sudovi u osporenim rješenjima opravdavaju dužinu trajanja pritvora od ukupno godinu i dva mjeseca u ovoj fazi postupka. Ipak, Ustavni sud skreće pažnju da bez obzira na složenost postupka sud je taj koji vodi i organizuje postupak. U tom smislu, Ustavni sud skreće pažnju da osoba koja se nalazi u pritvoru ne treba „trpjeti“ zbog trajanja postupka, odnosno snositi posljedice organizovanja rada na predmetu. Međutim, u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud primjećuje da je redovni sud na obje instance imao u vidu vrijeme koje je apelant do donošenja osporenih rješenja proveo u pritvoru, kao i činjenice vezane za predmetni postupak. Stoga, Ustavni sud, iako u skladu s praksom Evropskog suda, kao i svojom praksom potiče što hitnije rješavanje postupaka, bez odlaganja i tereta za učesnike postupka, smatra da u konkretnim okolnostima u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
32. U vezi s apelantovom tvrdnjom da je Vrhovni sud propustio da se izjasni o njegovim žalbenim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, član 5. stav 4. Evropske konvencije ne nameće obavezu sudovima da pri ispitivanju žalbe na odluku o pritvoru odgovore na svaki argument naveden u žalbi. Također, kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31EHRR589 GC). Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ponudio svoje razloge i obrazloženja zbog čega prihvata stav prvostepenog suda.
33. Dalje, iako apelant ukazuje da mu je zbog produženja pritvora iz osnova člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a povrijeđena pretpostavka nevinosti, a koju povredu (u čemu se ona sastoji) apelant nije dalje obrazlagao i konkretizovao, Ustavni sud želi da istakne da je u osporenom rješenju Vrhovnog suda, kao i rješenju Okružnog suda jasno navedeno da u odnosu na apelanta postoji osnovana sumnja koja proizlazi iz dokaza da je apelant počinio krivično djelo, te nigdje u rješenjima nije (a niti apelant na to ukazuje, osim paušalnog navoda) sud koristio bilo kakvu terminologiju iz koje bi se mogao izvući zaključak da je sud već ubijeđen u apelantovu krivicu. Stoga je ovaj apelantov navod paušalan i očito da je posljedica apelantovog nezadovoljstva donijetim rješenjima.
34. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima prekršeno i pravo iz člana 13. Evropske konvencije. S obzirom na to da su apelantovi navodi ocijenjeni neosnovanim u odnosu na član 5. stav 4. Evropske konvencije koji predstavlja lex specialis u odnosu na opšte zahtjeve iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ne smatra potrebnim da ih ispituje u odnosu na pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije neosnovani u odnosu na osporena rješenja kojim je apelantu pritvor produžen u postupku sudske kontrole iz osnova člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a. VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije neosnovani u odnosu na osporena rješenja kojim je apelantu pritvor produžen u postupku sudske kontrole iz osnova člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a jer su redovni sudovi dali konkretne, jasne i dovoljne razloge koji, suprotno navodima iz apelacije, nisu proizvoljni.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
1Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić