Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1511/21 (S. Ć. i drugi)

Odluka donesena 19. 05. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1511/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1511/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Senad Ćatić i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Senad Ćatić, Edis Dedić, Rahman Žunić, Armin Dedić i Davor Dejanović protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 451256 16 Rsž od 12. listopada 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 451256 14 Rs od 21. kolovoza 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Senad Ćatić, Edis Dedić, Rahman Žunić, Armin Dedić i Davor Dejanović (u daljnjemu tekstu: apelanti), koje zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškoga, podnijeli su 5. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 451256 16 Rsž od 12. listopada 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 451256 14 Rs od 21. kolovoza 2015. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4021/20 od 27. studenoga 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su podnijeli apelanti protiv presude Kantonalnoga suda od 12. listopada 2020. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 451256 21 Rev od 26. ožujka 2021. godine revizija odbačena kao nedozvoljena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neučinkovit pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnoga suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskoga suda od 21. kolovoza 2015. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obveže tuženica (Federacija BiH, Sudbena policija) da im isplati na ime razlike plaća na temelju uvećanja bruto satnice zbog uvećanja životnih troškova za određeno razdoblje određene iznose, na ime razlike plaća na temelju minuloga rada za određeno razdoblje određene iznose, kao i na ime razlike regresa za korištenje godišnjega odmora za 2013. godinu određene iznose, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

4. Presudom Kantonalnoga suda od 12. listopada 2020. godine priziv apelanata je odbijen kao neutemeljen i prvostupanjska je presuda potvrđena.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da apelanti i po stanovištu ovoga suda neutemeljeno potražuju razliku plaće sa naknadom za minuli rad na temelju povećanja troškova života, shodno odluci Vlade F BiH od 15. travnja 2008. godine. Kantonalni je sud istakao da, prema pravnome shvaćanju Vrhovnoga suda od 27. siječnja 2017. godine, sud nema ovlaštenja da primjenom kriterija propisanih odredbom čl. 9. st. 1. Općega kolektivnoga ugovora za teritoriju F BiH (u daljnjemu tekstu: OKU) vrši usklađivanje najniže bruto satnice sukladno povećanim troškovima života i ukupnim gospodarskim napretkom, jer usklađivanje najniže bruto satnice vrši Vlada F BiH na temelju zvaničnih podataka Federalnoga zavoda za statistiku (u daljnjemu tekstu: FZS). Kantonalni je sud istakao da stoga odluka Vlade F BiH od 15. travnja 2018. godine ne može biti temelj za dosuđivanje utužene razlike plaća, jer nakon donošenja OKU druga odluka Vlade F BiH po tomu pitanju nije donesena, niti postoje zvanični podaci FZS glede povećanja troškova života za više od 5%. Kantonalni je sud istakao da je, u odnosu na dio tužbenoga zahtjeva za regres, čl. 32. Granskoga kolektivnoga ugovora za službenike organa uprave i sudbene vlasti (u daljnjemu tekstu: GKU) bilo ugovoreno da službeniku pripada naknada za korištenje godišnjega odmora u visini od 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u F BiH za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije. Kantonalni je sud istakao da je tuženica apelantima regres za sporno razdoblje isplatila u prosincu 2013. godine i to 31. prosinca 2013. godine u određenome iznosu. Kantonalni je sud istakao da je tuženica odluku o isplati regresa donijela nakon što su na snagu stupile izmjene GKU od 5. prosinca 2013. godine, a prema kojim izmjenama službenicima pripada regres u visini od 50% od prosječne plaće isplaćene u F BiH za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu. Kantonalni je sud istakao da, obzirom na navedeno, pravilna je i zakonita prvostupanjska odluka o odbijanju isplate razlika regresa koju potražuju apelanti.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući da im je regres nije trebao biti isplaćen prema izmijenjenome GKU, prema kojemu je regres smanjen na 50% prosječne plaće, nego prema odredbama koje su važile prije izmjene, te dalje problematiziraju odluku glede povećanja troškova života jer je ista od strane redovitih sudova donesena prema pravnome shvaćanju Vrhovnoga suda, čiji predsjednik predstavlja i zastupa tuženicu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelanti moraju navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelanti navode, tj. ako apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi odnosu na zahtjev za isplatu naknade na ime razlike plaća i minuloga rada na temelju usklađivanja sa bruto satnicom zbog povećanja troškova života, već ́ rješavao slična činjenična i pravna pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4919/17 od 13. ožujka 2018. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odlukea. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1511/21 (S. Ć. i drugi) | Sudska praksa | Aktio