Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5/20 (UniCredit Bank d.d. Mostar)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravo na pravnu sigurnost
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Stanarsko pravo
- Povrat stana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5/20, rješavajući apelaciju UniCredit banke d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija UniCredit banke d.d.
Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 050403 19 Rev 2 od 10. septembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. UniCredit banka d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 31. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 050403 19 Rev 2 od 10. septembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i M. S. i M. S. (u daljnjem tekstu: tužilac i tužiteljica; zajedno: tužioci) zatraženo je 16. aprila 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i tužioci dostavili su odgovore na apelaciju 23. aprila 2021. i 26. aprila 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 050403 16 P 2 od 6. juna 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim su tužioci tražili da se: 1) utvrdi da je odluka apelantice (kao prvotužene) od 29. juna 1993. godine o stavljanju van snage rješenja o dodjeli stana na korištenje od 25. februara 1992. godine kojim je tužiocu dodijeljen na korištenje stan u Sarajevu, Ulica Hamdije Kreševljakovića broj 61/1 (u daljnjem tekstu: sporni stan) ništava i da ne proizvodi pravno dejstvo; 2) da se utvrdi da je na snazi apelanticino rješenje o dodjeli stana tužiocu od 25. februara 1992. godine; 3) da se utvrdi da je ugovor o prenosu prava davanja na korištenje stanova zaključen između apelantice i Central Inspekta Sarajevo, kojim je apelantica prenijela Central inspektu pravo davanja na korištenje spornog stana, ništav i ne proizvodi pravno dejstvo; 4) da se utvrdi da je odluka Central Inspekta Sarajevo od 20. februara 1995. godine o dodjeli spornog stana na korištenje S. P. (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi) ništava i ne proizvodi pravno dejstvo; 5) da se utvrdi da je ugovor o korištenju stana zaključen između Stambenog fonda – Sarajevo (u daljnjem tekstu: trećetuženi) i četvrtotuženog od 3. septembra 1999. godine ništav i ne proizvodi pravno dejstvo; 6) da se utvrdi da je ugovor o kupoprodaji spornog stana na kojem postoji stanarsko pravo zaključen između HVB Central profit banke d.d. iz Sarajeva kao prodavca i četvrtotuženog i T. P. (u daljnjem tekstu: petotužena), kao nosioca stanarskog prava i kao kupaca spornog stana zaključen 23. novembra 1999. godine ništav i ne proizvodi pravno dejstvo; 7) da se naloži ZK uredu Općinskog suda, Odsjek KPU, da na osnovu ove presude u B vlasničkom listu u podulošku broj 431 Općina Stari Grad briše pravo vlasništva upisano na dijelu od po ½, na spornom stanu u korist četvrtotuženog i petotužene; 8) da se utvrdi da je tužilac stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu, pa su apelantica, Privredna banka – Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotužena) i trećetuženi dužni priznati i trpjeti da tužiocu pripadaju sva prava i obaveze koje pripadaju nosiocima stanarskog prava koji su ga stekli prije 6. decembra 2000. godine i 9) da se naloži četvrtotuženom i petotuženoj da tužiocu predaju u posjed sporni stan, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja uz obavezu tuženih da tužiocu solidarno naknade troškove parničnog postupka (stav I izreke presude). Stavom II izreke presude tužioci su obavezani naknaditi troškove parničnog postupka kako je precizirano u izreci.
6. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je naveo da odluka o dodjeli stana na korištenje Central Inspekta Sarajevo od 20. februara 1995. godine, kojom je sporni stan dodijeljen četvrtotuženom na korištenje, nije ništava, te se, pri tome, pozvao na odredbu člana
103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U pogledu tužiočevog zahtjeva da sud utvrdi da je stekao svojstvo nosioca stanarskog prava, sud smatra da on nije osnovan. Naime, ukazao je da je odredbom člana 11. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) određeno da stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan, a da se zakonitim useljenjem u stan smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog tim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Općinski sud je navodeći provedene dokaze pored ostalih naveo da je izvršio uvid u rješenje Službe za urbanizam i komunalne poslove Općine Stari Grad od 27. juna 1999. godine na okolnost da se predmetna zgrada u kojoj se nalazi sporni stan može koristiti od navedenog datuma, to jest da je upotrebna dozvola izdata 27. juna 1999. godine. U toku postupka Općinski sud je utvrdio da se tužilac nikada nije uselio u sporni stan, niti je bio u njegovom posjedu. Općinski sud je dalje istakao da je iz navedenih razloga Uprava za stambena pitanja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) odbila tužiočev zahtjev za povrat spornog stana. Navedeno je sud utvrdio uvidom u predmetni upravni spis povodom tužiočevog prijedloga za povrat spornog stana u posjed. Također je utvrđeno da pravo na povrat stana ne može ostvariti lice kojem je aktom vlasnika stana dodijeljen stan ili zaključen ugovor o korištenju stana ukoliko se nikada nije uselilo u taj stan jer se takav stan ne može smatrati njegovim domom. Općinski sud je istakao da su organi uprave potpuno i pravilno utvrdili da je tužiocu apelanticinim rješenjem od 25. februara 1992. godine dodijeljen sporni stan, da se u njega nikada nije uselio, niti je zaključio ugovor o korištenju stana. Kako je odredbom člana 11. st. 1. i 2. Zakona o preuzimanju ZSO kojim je kao federalni zakon preuzet ZSO propisano da se stanarsko pravo stječe danom zakonitog useljenja u stan, a što podrazumijeva useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, to tužioci nisu mogli steći stanarsko pravo. Zbog toga im primjenom člana 4. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) ne pripada pravo na vraćanje spornog stana u posjed. Općinski sud je naveo da budući da su organi uprave pravilno i u skladu s citiranim zakonskim odredbama utvrdili da tužiocu ne pripada pravo na vraćanje spornog stana u posjed, zbog toga je i taj sud prihvatio zauzeti stav organa uprave i zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan. Kako je sud utvrdio da tužioci nisu stekli svojstvo nosioca stanarskog prava na zakonom propisani način, niti su ikada bili u posjedu spornog stana, a nisu ni zaključili ugovor o korištenju stana i kod nadležnog upravnog organa su odbijeni sa zahtjevom za povrat stana, Općinski sud je zaključio da je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na poništenje rješenja od 29. juna 1993. godine, te održavanje na snazi rješenja od 25. februara 1992. godine i utvrđivanje svojstva nosioca stanarskog prava tužilaca u cijelosti neosnovan, pa ga je kao takvog odbio.
7. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 050403 16 Gž 2 od 10. maja 2017. godine žalba tužilaca je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka kako je precizirano u izreci, dok je u preostalom dijelu žalba tužilaca odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda. Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio razloge koje je naveo Općinski sud. U obrazloženju presude je između ostalog navedeno da je Općinski sud pravilno utvrdio da je tužilac u Sarajevu ostao do novembra 1992. godine, u stanu u kojem je živio cijeli život, u Zadruginoj ulici, kao i da je Uprava odbila tužiočev zahtjev za povrat spornog stana u posjed, a što je utvrđeno uvidom u upravni spis. Kantonalni sud je smatrao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je neosnovan dio tužbenog zahtjeva pod tačkom 8) izreke presude (kojim je traženo da se utvrdi da je tužilac stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu), pri čemu je cijenio činjenice da tužilac nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na zakonom propisan način, niti je ikada bio u posjedu stana, niti zaključio ugovor o korištenju stana, a nadležni upravni organ je odbio njegov zahtjev za povrat spornog stana u posjed.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 050403 17 Rev od 30. januara 2018. godine revizija tužilaca izjavljena protiv drugostepene presude je odbijena.
9. Vrhovni sud je naveo da smatra pravilnom ocjenu nižestepenih sudova da tužilac nije stekao stanarsko pravo na spornom stanu koji mu je dodijeljen apelanticinim rješenjem od 25. februara 1992. godine. Prema mišljenju Vrhovnog suda, ocjena iskaza tužioca kao parnične stranke na zapisniku od 29. jula 2002. godine i 21. januara 2009. godine, kao i iskazi tri svjedoka, data je u skladu s odredbom člana 8. ZPP. Prema ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su utvrdili da se tužilac nije uselio u sporni stan da bi ga koristio za zadovoljenje stambenih potreba sa porodicom, niti je zaključio ugovor o korištenju stana, zbog čega nisu ispunjeni uvjeti iz člana
11. ZSO za stjecanje stanarskog prava. Dalje je istaknuto da u prvostepenom postupku nije izveden dokaz da je stan koji je dodijeljen tužiocu proglašen napuštenim, zbog čega nema osnova za primjenu člana 16. Zakona o prestanku primjene. Nižestepeni sudovi su utvrdili da rješenje od 29. juna 1993. godine o stavljanju van snage rješenja o dodjeli stana, ugovor o prenosu prava davanja na korištenje stana kojim je apelantica Central inspektu prenijela pravo davanja na korištenje spornog stana, rješenje o dodjeli stana četvrtotuženom i zaključeni ugovor o korištenju stana, kao i ugovor o otkupu stana na kojem postoji stanarsko pravo, nisu ništavi zbog prethodnog utvrđenja da tužilac nije stekao stanarsko pravo, slijedom čega je pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen i zahtjev za predaju stana u posjed u odnosu na četvrtotuženog i petotuženu, koji su upisani kao knjižni vlasnici otkupljenog stana.
10. Odlukom o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 2977/17 od 17. jula 2019. godine utvrđena je povreda prava na pravično suđenje tužilaca iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 050403 17 Rev od 30. januara 2018. godine je ukinuta i predmet je vraćen Vrhovnom sudu s nalogom da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 050403 19 Rev 2 od 10. septembra 2019. godine usvojena je revizija tužilaca i nižestepene presude su preinačene tako što su usvojeni tužbeni zahtjevi pod tačkama od 1) do 8), dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva pod tačkom 9) kojim su tužioci tražili predaju u posjed spornog stana, te su tuženi obavezani da tužiocima nadoknade troškove parničnog postupka.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, između ostalog, utvrdili da je u upravnom postupku prije donošenja prvostepene presude utvrđeno da su tužioci bili korisnici spornog stana i da im je priznato pravo na povrat stana, da su presudom Kantonalnog suda od 15. maja 2017. godine potvrđena rješenja donesena u upravnom postupku, te da su tužioci u upravnom postupku uvedeni u posjed spornog stana 14. februara 2018. godine. U vezi s tim je ukazao da je parnični sud, shodno odredbi člana 12. stav 1. ZPP, vezan konačnim rješenjem koje je donio organ uprave u granicama svoje nadležnosti, bez ovlaštenja da ga ispituje i mijenja. Shodno utvrđenim pravima tužilaca u upravnom postupku, Vrhovni sud je zaključio da tužioci imaju aktivnu legitimaciju za tužbene zahtjeve pod tačkama od 1) do 8), slijedom čega je u tom dijelu usvojio reviziju i preinačio nižestepene presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava u smislu odredbi člana 250. stav 1. ZPP i usvojio postavljene tužbene zahtjeve. S obzirom na to da su tužioci u upravnom postupku uvedeni u posjed spornog stana, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev pod tačkom 9) kojim su tužioci tražili predaju spornog stana u posjed.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica navodi da je Vrhovni sud u ponovnom postupku grubo povrijedio njeno pravo na pravično suđenje jer je odstupio od do sada usvojene sudske prakse po pitanju pasivne legitimacije u sporovima koji se tiču stanarskog prava nakon privatizacije banke, odnosno od stava gdje je utvrđivao neosnovanost tužbenog zahtjeva u situacijama privatizacije banke i prenosa prava i obaveze na odgovarajuće nivoe javne vlasti, a da za to nije dao adekvatno obrazloženje, te se u vezi s tim pozvala na odluke Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 074519 15 Rev od 9. juna 2015. godine i broj 65 0 Ps 074562 19 Rev od 16. maja 2019. godine. Nadalje, navodi da shodno Zakonu o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka i Zakonu o privatizaciji banaka, privatizirana banka, čiji je apelantica sljednik, nije preuzela obaveze iz neutralnog podbilansa. Navodi da je Zakonom o početnom bilansu stanja preduzeća propisano da neutralni podbilans sadrži vrijednost stanova i stvari s pripadajućim kapitalom, za koje je aktom nadležnog organa pokrenut postupak restitucije (član 2. stav 2. tačka 2), te da se stvari i prava iskazani u neutralnom podbilansu preduzeća poslije odobravanja programa privatizacije prenose na organe utvrđene Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i Zakonom o restituciji (član 20. stav 7). Navodi da je Vrhovni sud bio dužan odbiti tužbene zahtjeve prihvaćajući prigovor nedostatka pasivne legitimacije na apelanticinoj strani s obzirom na to da je predmetno stanarsko pravo kroz neutralni podbilans preneseno na nadležnu općinu. Apelantica navodi da joj je Vrhovni sud povrijedio pravo na obrazloženu sudsku odluku jer nije dao jasne i argumentirane razloge u odnosu na istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije na apelanticinoj strani. U konačnici, apelantica navodi da nije bila stranka u upravnom postupku na koji se Vrhovni sud poziva u obrazloženju osporene presude, te da je stoga Vrhovni sud bio dužan s posebnom pažnjom obrazložiti prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je apelantica isticala u toku čitavog trajanja postupka.
b)Odgovori na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, te da nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje, niti prava na imovinu.
15. Tužioci su naveli da je apelacija neblagovremena jer je podnesena nakon isteka roka od 60 dana od dana prijema osporene presude Vrhovnog suda i da se u predmetnoj apelaciji radi o pitanjima o kojima je Ustavni sud već odlučivao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2977/17 od 17. jula 2019. godine, zbog čega smatra da apelacija nije dopustiva. Naveli su da je Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (član 14a) propisana nadležnost općine samo za prodaju stanova, te da su stoga apelanticini navodi u tom pravcu neosnovani. Naveli su da apelantica u toku predmetnog postupka nije isticala prigovor nedostatka pasivne legitimacije, već je isticala prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužilaca. U konačnici, tužioci su naveli da su neosnovani apelanticini navodi da nije učestvovala u upravnom postupku koji se vodio po tužiočevom zahtjevu za vraćanje spornog stana u posjed, što proizlazi iz rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo od 25. marta 2014. godine i rješenja Kantona Sarajevo – Ministarstva stambene politike od 16. aprila 2014. godine. Predložili su da Ustavni sud apelaciju odbaci kao nedopuštenu ili odbije kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 12.
(1)Kad odluka suda zavisi o rješavanju nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.
(2)Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.
(3)U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 050403 19 Rev 2 od 10. septembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 1. novembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 31. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
24. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2977/17 od 17. jula 2019. godine konstatirao da se u konkretnom slučaju radi o predmetu građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2977/17 od 17. jula 2019. godine, tačka 33). Stoga, apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
25. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, da osporene odluke ne zadovoljavaju standard prava na obrazloženu sudsku odluku, te da iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica smatra da je odstupanjem od dotadašnje prakse Vrhovni sud povrijedio načelo pravne sigurnosti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, da li osporene odluke zadovoljavaju standard prava na obrazloženu sudsku odluku, te da li je na apelanticinu štetu povrijeđeno načelo pravne sigurnosti.
28. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud usvojio tužbeni zahtjev tužilaca (osim tužbenog zahtjeva pod tačkom 9) kojim su tražili predaju spornog stana u posjed), uz obrazloženje da je konačnim rješenjem donesenim u upravnom postupku utvrđeno da su tužioci bili korisnici spornog stana, da im je priznato pravo na povrat stana i da su uvedeni u posjed spornog stana, te da parnični sud, shodno odredbi člana 12. stav 1. ZPP, nema ovlaštenje da mijenja konačno rješenje doneseno u upravnom postupku. Dovodeći navedenu odredbu ZPP u vezu s odlučenjem Vrhovnog suda i obrazloženjem koje je u vezi s tim dao, Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u postupanju Vrhovnog suda.
29. Naime, Ustavni sud primjećuje da je pravni osnov za odluke redovnih sudova kojima je tužbeni zahtjev tužilaca odbijen kao neosnovan, koje odluke su bile predmetom apelacionog postupka u predmetu broj AP 2977/17, bio zaključak da tužilac nije zaključio ugovor o korištenju spornog stana kao uvjet za zakonito useljenje u stan u smislu odredbe člana 11. ZSO i da je tužiočev zahtjev za povrat spornog stana odbijen u upravnom postupku. S obzirom na to da je Ustavni sud u odluci donesenoj u navedenom apelacionom postupku ukazao na vlastitu praksu po pitanju nedostatka ugovora o korištenju stanova koji se nalaze u zgradi koja u relevantnom periodu nije bila tehnički primljena, zbog čega ugovori o korištenju stanova nisu ni mogli biti zaključeni, što je u konkretnom slučaj, te da je utvrdio da je zaključak redovnih sudova da je tužiočev zahtjev za povrat spornog stana odbijen u upravnom postupku rezultat proizvoljne ocjene dokaza, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni prava od strane Vrhovnog suda u osporenoj odluci. U pogledu apelanticinih navoda da joj je Vrhovni sud povrijedio pravo na obrazloženu sudsku odluku jer nije dao jasne i argumentirane razloge u odnosu na istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije na apelanticinoj strani, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka koje su redovni sudovi donijeli u predmetnom parničnom postupku ne proizlazi da je apelantica u predmetnom postupku isticala prigovor nedostatka pasivne legitimacije na njenoj strani pozivanjem na odredbe Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka i Zakona o privatizaciji banaka, niti je apelantica Ustavnom sudu dostavila dokaze za tu tvrdnju, pa se o tom prigovoru redovni sudovi nisu ni mogli izjasniti. Stoga, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ 34/05), ukazuje da ove prigovore apelantica ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom. Nadalje, u vezi s apelanticinim navodima da joj je Vrhovni sud povrijedio pravo na pravično suđenje jer je odstupio od do sada usvojene sudske prakse po pitanju pasivne legitimacije u sporovima koji se tiču stanarskog prava nakon privatizacije banke, Ustavni sud ukazuje da samo postojanje protivrječnih sudskih odluka u okviru istog suda (u konkretnom slučaju Vrhovnog suda) u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost – vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1745/14 od 7. marta 2017. godine), za šta apelantica u konkretnom slučaju (osim dostavljanja Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 074562 19 Rev od 16. maja 2019. godine) nije predočila dokaze. Stoga, Ustavni sud te apelanticine navode smatra neosnovanim.
30. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge za svoju odluku, koji, suprotno apelanticinim navodima, nisu rezultat proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, te da pri tome nije povrijedio načelo pravne sigurnosti na apelanticinu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Ostali navodi
31. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica tvrdnje o kršenju navedenih prava, u suštini, zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge za svoju odluku, koji, suprotno apelanticinim navodima, nisu rezultat proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
33. Ustavni sud, također, zaključuje da nije došlo do povrede apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije s obzirom na to da je apelantica tvrdnje o kršenju navedenih prava, u suštini, zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, za koje je Ustavni sud zaključio da su neosnovani.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić