Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1973/19 (M. H.)

Odluka donesena 19. 05. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1973/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-1973/19, rješavajući apelaciju Munira Halilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Munira Halilovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 K 056980 18 Kž od 20. februara 2019. godine i presude Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 K 056980 17 K od 20. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Munir Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, a kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić Crnjac iz Mostara, podnio je 3. maja 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 K 056980 18 Kž od 20. februara 2019. godine i presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 K 056980 17 K od 20. juna 2018. godine.

2. Općinski sud je presudom broj 56 0 K 056980 17 K od 20. juna 2018. godine, koja je u cjelini potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 56 0 K 056980 18 Kž od 20. februara 2019. godine, apelanta oglasio krivim da je počinio krivično djelo pronevjera u službi iz člana 384. stav l. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi sa članom 55. KZ FBiH i krivično djelo krivotvorenje službene isprave iz člana 389. st. 1. i 2. KZ FBiH u vezi sa članom 55. KZ FBiH, sve u vezi sa članom 54. KZ FBiH. Apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od deset mjeseci te je od njega oduzet označeni novčani iznos pribavljen izvršenjem krivičnog djela kojim je oštetio JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo – Podružnica „Elektrodistribucija“ Mostar (u daljnjem tekstu: oštećeni).

3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je činjenično stanje utvrđeno na osnovu iskaza svjedokinja Š.V. i A.T., kao zaposlenica oštećenog, koje su svjedočile o načinu rada apelanta, odnosno na koji način je obavljao poslove referenta za naplatu, od prijema računa kupaca do knjiženja tih računa u dnevnik uplata. Obje svjedokinje su bile članice stručnog tima koji je formiran odlukom direktora sa zadatkom da se provjere sve uplatnice apelanta za period od 1. januara 2014. godine do 31. avgusta 2014. godine. Nakon izvršene provjere utvrđene su nepravilnosti u knjiženju tako što su uspoređivane uplatnice iz arhive sa dnevnicima uplata, odnosno na karticama kupaca, a na osnovu čega je utvrđeno da apelant pogrešno unosio iznose sa uplatnica odnosno iznosi sa uplatnica nisu odgovarali iznosima knjiženim u dnevniku uplata odnosno na kartici kupaca. O svemu je sačinjen izvještaj od strane stručnog tima odnosno sačinjene su tabele u kojima su obrađene sve pojedinačne uplate za kontrolisani period, te je utvrđen manjak oko 5.000,00 KM. Zbog toga je tim dobio nalog da izvrši provjere i za 2011., 2012. i 2013. godinu, što je i učinjeno pa su i za ove periode sačinjene tabele. Na osnovu ovih provjera utvrđena je slična situacija tj. da je iznos na uplatnicama umanjivan, odnosno pronađene su uplatnice koje uopšte nisu knjižene. Svjedokinja Š.V. je pojasnila da je iznos iz dnevnika uplata onaj iznos koji se nalazi na karticama kupaca, a iznos sa dnevnih uplata nije odgovarao iznosu sa uplatnice odnosno uplatnog naloga. Također, ova svjedokinja je pojasnila i način rada referenta blagajne koji je iznos sa uplatnice morao uvesti u dnevne uplate a zatim novac predati neposrednom rukovodiocu svakog dana. Za ilustraciju načina rada apelanta ova svjedokinja je ukazala da se na uplatnicama nalazio jedan iznos, u dnevniku uplata drugi iznos ili iznos sa uplatnice uopšte nije knjižen, a apelant je razliku novca koji je naplatio po uplatnicama od iznosa koji je prikazao u dnevniku uplata zadržavao za sebe . O svemu ovome je sačinjen izvještaj o radu i tabele sa svim pojedinačnim kupcima a koji su kao dokaz izvedeni pred sudom.

4. Nadalje, iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da su iskazi navedenih svjedokinja cijenjeni u vezi sa nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke D.B.. Vještak je pojasnila kako je trebao biti pravilno obavljen posao blagajnika, a kako ga je obavljao apelant, kako su ispravljene uplatnice, kako su unošeni iznosi u dnevniku uplata drugačiji od iznosa na uplatnicama, kako se predavao novac koji je odgovarao iznosu u dnevniku uplate a ne po uplatnicama, kako su predavani dnevnici uplata koji ne odgovaraju uplatnicama sa manjkom novca. Vještak je sačinila i pojasnila kako tabele za svaku kontrolisanu godinu sa relevantnim podacima tako i tabele sa svakom pojedinačnom uplatom za svaku godinu sa svim podacima te je izdvojila, kao primjer, pojedine uplate iz svake godine kako bi ilustrovala utvrđene nepravilnosti. Nadalje, vještak je, pored ostalog, utvrdila da je iznos knjižen u dnevniku uplata manji od iznosa koji je naplaćen na blagajni a da je nastala razlika nastala zbog netačne evidencije u dnevniku uplata i neevidentiranja nekih uplata u dnevniku uplata. Prema nalazu vještaka nastali manjak je iznosio ukupno 33.557,44 KM i predstavlja razliku iznosa koji je uplaćen na blagajni i iznosa unesenog u dnevnik uplata, a iznos u dnevniku uplata odgovara iznosima u karticama kupaca jer je to iznos koji je zvanično prijavljen i obrađen, a ne iznos sa uplatnica.

5. Općinski sud je neosnovanom ocijenio apelantovu tvrdnju da je tužilaštvo svojom naredbom vještaku sugerisalo da pronađe manjak odnosno štetu u njegovom radu, pa da se zbog toga radi o nezakonitom dokazu. S tim u vezi je ukazano da je vještak morao svoj nalaz dati u skladu sa pravilima struke, na što je upozoren, kao i da je lažno vještačenje krivično djelo. Po ocjeni prvostepenog sud da vještak nije našao ni manjak ni štetu to ne bi mogao konstatovati i da mu je tužilaštvo to i naredilo.

6. Rukovodeći se naprijed navedenim dokazima koje je cijenio pojedinačno i uzajamnoj vezi Općinski sud nije prihvatio kao osnovane apelantove navode da je krivični postupak protiv njega pokrenut isključivo iz razloga što je pokrenuo parnični postupak pred istim sudom radi zaštite svojih prava iz radnih odnosa, da navodi optužnice ne odgovaraju istini, te da nije počinio nikakvo krivično djelo. Apelantova odbrana da nikad nije uzimao od kupca novac, odnosno da ga nije mogao ni uzeti, jer kupac koliko da, toliko se upisuje u finansijsku karticu, koju kupac može tražiti na uvid, ocjenjena je iskonstruisanom i u suprotnosti sa provedenim dokazima koji su prihvaćeni na glavnom pretresu.

7. Kantonalni sud je presudom broj 56 0 K 056980 18 Kž od 20. februara 2019. godine, odbio žalbu kantonalnog tužilaštva i žalbu apelanta i potvrdio presudu Općinskog suda pri čemu se u cjelini sagalasio sa razlozima i obrazloženjima iz prvostepene presude na koje se u svojoj odluci i detaljno referirao. Prema stavu ovog suda, prvostepeni sud je, u skladu sa članom 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) cijenio svaki dokaz pojedinačno i sve dokaze zajedno, pa je nakon ocjene svih izvedenih dokaza dovodeći ih u međusobnu vezu i u vezu sa apelantovom odbranom zaključio da ne postoje argumenti izvan razumne sumnje da bi sud odlučio da apelant nije počinio krivična djela za koje je optužen.

8. Prema stavu Kantonalnog suda neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da je finansijsko vještačenje sudskog vještaka D.B. nezakonit dokaz iz razloga što je vještak, postupajući po naredbi tužilaštva za vještačenje, kojim mu je naloženo utvrđivanje štete unaprijed prejudicirao odluku suda čime je prekršeno pravilo in dubio pro reo i pretpostavku nevinosti. S tim u vezi je ukazano da apelant u žalbi nije naveo niti jedan konkretan i opravdan razlog zbog čega bi financijsko vještačenje bilo nezakonit dokaz. Nadalje, ukazano je da se suština navoda u ovom dijelu odnosila na nevjerodostojnost tog dokaza, a s čim u vezi je prvostepeni sud ponudio obrazloženje zbog čega je cijeneći ovaj dokaz sam za sebe ali i u vezi sa ostalim dokazima, prihvatio ovaj dokaz i na njemu zasnovao svoju odluku čime je ujedno i obrazložio vjerodostojnost ovog dokaza.

9. Apelant tvrdi da su mu osporenim presuda prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prva i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

10. Naime, apelant tvrdi da u postupku pred redovnim sudovima nije van razumne sumnje dokazano da je počinio krivična djela za koja je oglašen krivim pa da su redovni sudovi zanemarili i prekršili princip in dubio pro reo. U prilog ove tvrdnje apelant je interpretirao iskaze svjedokinja A.T. i Š.V. iz kojih, kako smatra, proizilzi da je način na koji je radio bio dopušten način rada. Također, istakao je i da mu nikad nije predočen izvještaj koji je sačinio stručni tim pa da se na njemu nisu mogle zasnivati osporene odluke kao ni na Izjavi o prihvatanju odgovornosti za nanošenje štete koju je potpisao bez da mu je predočen i jedan dokaz. Po njegovom mišljenju osporene odluke se nisu mogle zasnovati na nalazu i mišljenju vještak finansijske struke jer je već u samoj naredbi za vještačenje prejudicirana njegova krivica tj. vještaku naloženo da nađe manjak zbog čega smatra da se radi o nezakonitom dokazu. Najzad, apelant tvrdi i da je krivični postupak protiv njega pokrenut samo zbog činjenice da je pred Općinskim sudom pokrenuo postupak radi zaštite prava iz radnog odnosa.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na koje se poziva u suštini odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje. Po njegovom mišljenju, na osnovu provedenih dokaza ostala je sumnja u pogledu odlučnih činjenica koju sumnju je, u skladu sa načelom in dubio pro reo, trebalo tumačiti u njegovu korist a ne na njegovu štetu. Ustavni sud je, rješavajući slične predmete, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog premeta Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje koje ne ostavlja bilo kakvu sumnju u pogledu odlučnih činjenica koja je, kako apelant neosnovano smatra, u skladu sa načelom in dubio pro reo trebala biti tumačena u njegovu korist. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su one zasnovane na iskazima saslušanih svjedokinja čiju tačnost, onako kako je interpretirna prije svega u osporenoj prvostepenoj presudi, ni apelant ne dovodi u pitanje. Nadalje, navedeni iskazi cijenjeni su u vezi sa nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke, te su oba suda dala relevantne i dovoljne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, zbog čega nisu prihvaćene apelantove tvrdnje o nezakonitosti nalaza i mišljenja vještaka. Suprotno apelantovim tvrdnjama, iz osporenih odluka se ne može zaključiti da su zasnovane na izvještaju stručnog tima za koji tvrdi da mu nikad nije predočen, kao ni na njegovoj izjavi o prihvatnu odgovornosti za određeni novčani iznos (koja je kako proizlazi data u disciplinskom postupku). Također, apelant ni u apelaciji kao ni u postupku pred redovnim sudovima ničim nije potkrijepio tvrdnju da je krivični postupak protiv njega pokrenut samo zato jer je pokrenuo parnični postupak za zaštitu prava iz radnog odnosa. Pri tom, imajući u vidu razloge i obrazloženja iz osporenih odluka u prilog zaključka o postojanju krivičnih djela i apelantove krivične odgovornosti, prema mišljenju Ustavnog suda, apelantove tvrdnje u ovom dijelu su očigledno neosnovane. Najzad, Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati.

15. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1973/19 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio