Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1419/21 (E. H.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Dokazni postupak
- Prekršaj
- Prekršajni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1419/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1419/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Enes Hromalić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Enes Hromalić protiv Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 317515 19 Pr 2 od 18. septembra 2020. godine (koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda u Banjaluci od 19. januara 2021. godine), zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Enes Hromalić protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 317515 21 Pžp 3 od 12. februara 2021. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 317515 19 Pr od 7. septembra 2020.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1Enes Hromalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragan Stanišić advokat iz Banjaluke, podnio je 23. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pr 317515 21 Pžp 3 od 12. februara 2021. godine, Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Pr 317515 19 Pr 2 od 18. septembra 2020. godine (koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda u Banjaluci od 19. januara 2021. godine) i Rješenja Osnovnog suda broj 71 0 Pr 317515 19 Pr od 7. septembra 2020. godine.
2Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 Pr 317515 19 Pr od 7. septembra 2020. godine oglasio D.K. odgovornim zbog prekršaja iz člana 48. stav 2. i člana 130. stav 4. Zakona o osnovama bezbjednosti saobracaja na putevima u Bosni i Hercegovini, dok je apelanta oglasio odgovornim zbog prekršaja iz člana 130. stav 4. istog Zakona, činjenično opisan u dispozitivu rješenja, pa je D.K. za učinjene prekršaje utvrdio novčanu kaznu u iznosu od po 50,00 KM i po jedan kazneni bod, te izrekao jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 130,00 KM i dva kaznena boda, dok je apelantu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 50,00 KM i jedan kazneni bod. Istim rješenjem, oslobodio je D.K. odgovornosti da je počinio prekršaj iz člana 36. stav 1. istog zakona.
3Okružni sud je rješenjem broj 71 0 Pr 317515 21 Pžp 3 od 12. februara 2021. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu i preinačio rješenje Osnovnog suda od 7. septembra 2020. godine u dijelu odluke o sankciji tako da je apelantu za prekršaj iz člana 130. stav 4. Zakona o osnovama bezbjednosti saobracaja na putevima u Bosni i Hercegovini izrekao uslovnu osudu kojom se kao pravilno utvrđena prihvata novčana kazna od 50,00 KM i odredio da se ta kazna nece izvršiti ukoliko apelant u roku od šest mjeseci od dana prijema ovog rješenja ne učini novi prekršaj, dok je u preostalom dijelu apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. 4U obrazloženju rješenja od 12. februara 2021. godine Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu svoje slobodne ocjene (člana 106. stav 1. Zakona o prekršajima) provedenih dokaza (zapisnik o uviđaju saobraćajne nezgode i skice lica mjesta) pravilno zaključio da je apelant izvršio predmetni prekršaj. Naime, apelant je, upravljajuci motociklom izvršio preticanje vozila kojim je upravljao okrivljeni D.K. sa njegove lijeve strane, te se kontakt desio na kolovoznoj traci namijenjenoj za kretanje vozila iz suprotnog smjera, što dovodi do zaključka da je apelant prešao preko pune razdjelne linije. Naveo je da je izvedenim dokazima tokom prvostepenog postupka nesumljivo dokazano da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja prekršaja koji mu je stavljen na teret. Dalje je naveo da su materijalni dokazi su po svojoj sadržini i dokaznoj vrijednosti dovoljni za utvrđivanje svih okolnosti i načina nastanka predmetne saobracajne nezgode, te su dovoljni za dokazivanje postojanja prekršaja i apelantove odgovornosti, zbog čega je neprihvatljiv apelantov navod žalbe da je u konkretnom slučaju bilo potrebno izvesti dokaz vještačenjem po vještaku saobracajne struke. Buduci da je ovlašteni organ provedenim dokazima dokazao da je apelant počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret, dok apelant nije predlagao i izvodio dokaze koji bi eventualno doveli u sumnju navode iz zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, naveo je da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalni propis o prekršajima kada je apelantove radnje cijenio kao prekršaj iz člana 130. stav 4. Zakona o osnovama bezbjednosti saobracaja na putevima u Bosni i Hercegovini.
5Osnovni sud je rješenjem broj 71 0 Pr 317515 19 Pr 2 od 18. septembra 2020. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda 19. januara 2021. godine (kako to proizlazi iz stanja spisa), odbacio kao nedozvoljen prijedlog apelantovog branioca za povrat u prijašnje stanje podnesen 11. septembra 2020. godine.
6U obrazloženju rješenja od 18. septembra 2020. godine Osnovni sud je naveo da je 7. septembra 2020.godine održan pretres u prekršajnom postupku pokrenutom protiv D.K. i apelanta, te da je u toku pretresa u sudnicu ušla pripravnica apelantovog branioca s molbom da se to ročište odloži jer je apelantov branilac spriječen da pristupi zbog prisustva na suđenju u Bijeljini, te da ni stručni saradnik apelantovog branioca nije u mogućnosti da pristupi, jer je bolestan. Naveo je da je taj sud odbio navedeni prijedlog da se ročište odloži. S obzirom da je članom 131. stav 3. i članom 134. stav 1. Zakona o prekršajima Zakona o prekršajima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima) određeno ko može u prekršajnom postupku podnijeti (okrivljeni i podnosilac zahtjeva) zahtjev za vraćanje u prijašnje stanje zbog propuštanja prisustva na ročištu, a to nije branilac okrivljenog zbog svog odstustva s ročišta, odlučio je kao u izreci.
Apelacioni navodi 7U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da u toku postupka nije dokazano da je apelant počinio prekršaj iz člana 130. stav 4. Zakona o prekršajima, te smatra da „sud nije bio u mogućnosti da donese odluku o tome bez dokaza koju su trebali biti a nisu provedeni, čime je počinio povredu načela in dubio pro reo“. Apelant navodi da je „jedini način utvrđivanja načina nastanka saobraćajne nezgode provođenje saobraćajnog vještačenja, ali da sud nije dozvolio da se ovaj dokaz odbrane izvede“. Također, navodi da je postupajuća sudija odbila prijedlog za odlaganje ročišta, a da je sud rješenjem od 18. septembra 2020. godine odbacio kao nedozvoljen prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje. Apelant navodi da je izjavio žalbu protiv rješenja od 18. septembra 2020. godine, te ističe da postupajuća sudija, i pored toga što rješenje o navedenoj žalbi nije doneseno niti dostavljeno, donijela rješenje kojim je apelanta oglasila krivim. 8Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopuštena i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Dopustivot ratione materiae u odnosu Rješenje Osnovnog suda broj 71 0 Pr 317515 19 Pr 2 od 18. septembra 2020. godine 9Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u postupku koji je rezultirao donošenjem rješenja kojim je odbačen kao nedozvoljen prijedlog apelantovog branioca za povrat u prijašnje stanje odlučivalo o "osnovanosti krivične optužbe" protiv apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju osporenom odlukom nije odlučivalo o „osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta“, već se samo odlučivalo o tome jesu li ispunjeni formalni zakonski uslovi da se razmatra prijedlog za povrat u prijašnje stanje. Stoga, predmetni postupak u tom dijelu ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Prima facie u odnosu na Rješenja Okružnog suda broj 71 0 Pr 317515 21 Pžp 3 od 12. februara 2021. godine i Rješenja Osnovnog suda broj 71 0 Pr 317515 19 Pr od 7. septembra 2020. godine 11Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporenog rješenja, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić