Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4566/19 (R. Š.)

Odluka donesena 19. 05. 2021.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
  • Istraga
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Opća zabrana diskriminacije
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4566/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj19. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-4566/19, rješavajući apelaciju Rizaha Škilje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. c) i h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišceni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rizaha Škilje podnesena protiv Akta Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine broj T11 0 KTA 0004448 19 od 15. novembra 2019.

godine, Odluke Glavnog tužitelja Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona broj T04 0 P 0025520 19 od 24. oktobra 2019.

godine i Obavijesti o neprovođenju istrage Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona broj T04 0 KT 0025520 16 od 26. avgusta 2019. godine, u odnosu na navode o povredi prava da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te kršenju člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rizaha Škilje podnesena protiv Akta Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine broj T11 0 KTA 0004448 19 od 15. novembra 2019.

godine, Odluke Glavnog tužitelja Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona broj T04 0 P 0025520 19 od 24. oktobra 2019.

godine i Obavijesti o neprovođenju istrage Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona broj T04 0 KT 0025520 16 od 26. avgusta 2019. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena dopuna apelacije Rizaha Škilje koju je podnio 26. marta 2021. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Rizah Škiljo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa advokat Džavid Slamnik iz Doboja, podnio je 28. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Akta Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) broj T11 0 KTA 0004448 19 od 15. novembra 2019. godine, Odluke Glavnog tužitelja Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) broj T04 0 P 0025520 19 od 24. oktobra 2019. godine i Obavijesti o neprovođenju istrage Kantonalnog tužilaštva broj T04 0 KT 0025520 16 od 26. avgusta 2019. godine. Apelant je, putem pravnog zastupnika, 9. decembra 2019. godine dopunio apelaciju, dok je apelant lično to učinio 10. decembra 2019. godine i 26. marta 2021. godine.

2. Kantonalno tužilaštvo je donijelo Obavijest broj T04 0 KT 0025520 16 od 26. avgusta 2019. godine kojim je, na osnovu odredbe člana 231. st. (3) i (4) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) obavijestilo apelanta da se neće narediti provođenje istrage u tom krivičnom predmetu, jer ne postoje osnovi sumnje da su prijavljeni policijski službenici počinili krivično djelo Zlostavljanje u obavljanju službe iz člana

182. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH).

3. U obavijesti je navedeno da je apelant 29. februara 2016. godine podnio Kantonalnom tužilaštvu krivičnu prijavu (zaprimljena 2. marta 2016. godine) protiv policijskih službenika Policijske uprave IV Policijske stanice Tešanj (A.B, J.K, A.K, H.A. i drugih apelantu nepoznatih policijskih službenika navedene policijske stanice), zbog kršenja ljudskih prava – zlostavljanja, iznuđivanja iskaza, premlaćivanja svjedoka, navođenja na davanje lažnog iskaza, vrijeđanja i podmetanja dokaza a sve u vremenskom periodu od 2008. do 2016. godine. Uslijed navedenog, Kantonalno tužilaštvo je istaklo da apelant smatra da su on i njegova porodica imali kako ističe nesnosive posljedice u životu, dodajući u svojoj prijavi i da mu je „poturen“ nalaz vještačenja od 1. oktobra 2009. godine (ispitivanje NN materije Sektora kriminalističke policije Odsjek krim tehnike i KDZ uprave policije Zenica). Također je navedeno i da je apelant u prijavi predložio da se veći broj lica sasluša kao svjedoci na prednje okolnosti.

4. Dalje je navedeno da je Kantonalnom tužilaštvu 7. aprila 2016. godine, putem Kazneno-popravnog zavoda iz Doboja, dostavljen novi podnesak apelanta (kao pritvorenika) od 25. marta 2016. godine u kojem zahtijeva da se sasluša na „sve okolnosti“ u vezi nezakonitih postupanja policijskih i drugih službenika prema njemu na području grada Doboja i šire a sve u vezi zloupotreba opojnih droga zbog čega je kako tvrdi, također, podnio krivičnu prijavu protiv CJB Doboj, Okružnog tužilaštva i suda u Doboju, KPZ Doboj, bolnice Sveti apostol Luka iz Doboja, Advokatske komore RS i drugih nadležnih ministarstava RS.

5. Radi provjera prednjih navoda, Kantonalno tužilaštvo je navelo da je 22. marta 2016. godine predmetnu apelantovu krivičnu prijavu (protiv označenih policijskih službenika) od 29. februara 2016.godine dostavilo Upravi policije iz Zenice, koja je 14. aprila 2016. godine svojima aktom broj 08-04/6-1-04-2-1526-2/16 obavijestila Kantonalno tužilaštvo da su postupajući po apelantovoj prijavi kao višestrukog povratnika (u izvršenju krivičnih djela „teški slučajevi razbojništva“ u pokušaju, „krađe“, „neovlaštene proizvodnje i stavljanje u promet opojnih droga“, „nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija“, „ugrožavanje sigurnosti“, „posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga“, „krivotvorenja novca“ i sl.) utvrdili, a što se vidi iz priloženih izvoda iz KE i OE, da ne stoje navodi prijavitelja (apelanta) o nezakonitim radnjama i postupanjima policijskih službenika MUP Ze-do kantona, PS Tešanj.

6. Dalje je navedeno da su po nalozima Kantonalnog tužilaštva u međuvremenu saslušani svi policijski službenici navedeni u apelantovoj prijavi, koji su gotovo saglasno iskazivali da u odnosu prema apelantu kao osumnjičenom u preduzimanju niza radnji u rasvjetljavanju krivičnih djela iz oblasti zloupotreba opojnih droga nisu prekoračili svoja službena ovlaštenja. S tim u vezi je ukazano na sadržaj izjava-iskaza koje su dali označeni policijski službenici u svojstvu svjedoka (pobliže opisano na str. 1-2. Obavijesti).

7. Zatim je ukazano da je u Kantonalnom tužilaštvu saslušana i S.I., kao stručno lice zaposleno u Odsjeku za krim tehniku i KDZ Uprave policije Zenica, a koja se osvrnula za apelanta sporni nalaz vještačenja NN materije od 1. oktobra 2009. godine, pojašnjavajući da je ovaj nalaz sa mišljenjem dala u redovnoj proceduri kako se to uobičajeno i radi a koje prilike je u tri dostavljena paketića utvrdila prisustvo psihoaktivne komponente „amfetaminsulfat“ poznatije kao opojna droga ,,speed“. Takođe je ukazano da je ona izjavila da je pred nadležnim sudovima u više navrata kao vještak iznosila svoje nalaze ispitivanja materija oduzetih od apelanta.

8. Potom je istaknuto da su 28. februara 2019. godine policijski službenici Uprave policije iz Zenice u službenim prostorijama KPZ poluotvorenog tipa u Tuzli, postupajući po nalogu Kantonalnog tužilaštva, saslušali apelanta. S tim u vezi je ukazano na sadržaj apelantove izjave (pobliže opisano na strani 2. obavijesti). Radi provjere navoda iz prijave i apelantovog iskaza saslušan je svjedok A.A. (pobliže opisano na str. 2. i 3. Obavijesti), kao i svjedok A.M. kojeg je predložio apelant (pobliže opisano na strani 3. Obavijesti).

9. Također je navedeno da je Kantonalno tužilaštvo, radi provjera svih prednjih navoda, od MUP Ze-do kantona službeno zatražilo da se dostave podaci da li su im od strane apelanta u vremenskom periodu od 2008. do 2016. godine podnošene prijave ili pritužbe protiv policijskih službenika PU IV PS Tešanj u vezi postupanja policijskih službenika u konkretnim slučajevima i predmetima. Postupajući po navedenom Jedinica za profesionalne standarde Uprave policije Zenica (u daljnjem tekstu: Jedinica za profesionalne standarde) je sačinila Informaciju broj 08- 04/2-1-04-2-1526-7/19 od 12. aprila 2019. godine (sadržaj iste pobliže opisan na strani 3. obavijesti) u vezi sa upotrebljenom silom prema apelantu (fizička snaga i sredstva vezivanja). S tim u vezi je ukazano da je Jedinica za profesionalne standarde u vezi predmetnog događaja provela postupak utvrđivanja zakonitosti upotrebe sile nakon čega je policijskom komesaru dostavljen Izvještaj o utvrđivanju zakonitosti upotrebe sile od 4. marta 2011. godine kojim je ocijenjeno da su sredstva sile od strane policijskih službenika PU IV PS Tešanj u konkretnom slučaju zakonito upotrijebljena, slijedom čega je policijski komesar donio odluku o pravdanju iste. Isto tako je ukazano da su 22. marta 2011. godine Jedinici za profesionalne standarde- Odsjeku za unutrašnju kontrolu od apelanta dostavljene su i dvije pritužbe protiv označenih policijskih službenika (H.A. i A.B.) koje su na daljnje postupanje dostavljene Sektoru kriminalističke policije MUP Ze-do kantona, a s obzirom da sadrže iste ili slične navode kao i pritužba od 14. marta 2011. godine. U tom smislu je navedeno da je Ured na 8. sjednici održanoj dana 31. marta 2016. godine naložio Sektoru da ukoliko se provjerama dođe do novih činjenica i podataka o nezakonitom i neprofesionalnom postupanju imenovanih policijskih službenika o tome informiše Jedinica za profesionalna standarde radi poduzimanja radnji iz njene nadležnosti.

10. U pogledu pravosnažnih sudskih odluka dostavljenih od apelanta kao osuđenika (podneskom od 12. juna 2019. godine), Kantonalno tužilaštvo je navelo da se nije upuštalo u analizu i komentarisanje, smatrajući da su mu u nabrojanim presudama odnosno postupcima bili na raspolaganju svi pravni lijekovi, a što se tiče Izvoda iz kaznene evidencije PU IV PS Tešanj od 8. septembra 2018. godine (za kojeg apelant tvrdi daje neistinitog sadržaja), Kantonalno tužilaštvo je istaklo da je apelant mogao u međuvremenu tražiti brisanje pojedinih osuda ako nije bilo zakonskih smetnji i ako su bili ispunjeni uslovi za brisanje osuda (u smislu člana 125.

KZ FBiH).

11. Nadalje je Kantonalno tužilaštvo, a pojašnjenja radi, ukazalo da je kao izvršilac predmetnog krivičnog djela (Zlostavljanje u obavljanju službe iz člana 182. KZ FBiH) označena samo službena osoba i samo sa namjerom koja obuhvaća i svijest da se zlostavljanje vrši u vršenju službe a koja u obavljanju službe drugoga zlostavlja, nanosi mu teže tjelesne ili duševne patnje, zastrašuje ga ili vrijeđa. Također je navedeno i da ovo krivično djelo po svojim obilježjima predstavlja poseban oblik zlouporabe položaja ili ovlaštenja kojim se štiti zakonito vršenje službenih dužnosti i pravilno obavljanje službe i da su odredbe o zabrani zlostavljanja sadržane u brojnim međunarodnim konvencijama. Sam pojam «u obavljanju službe», kako je to istaklo Kantonalno tužilaštvo, obuhvaća ne samo radnje koje spadaju u predviđene, propisane ovlasti i dužnosti službene osobe već i radnje koje su vezane s tim radnjama ali koje su u okviru djelatnosti službe u kojoj službena osoba radi, pri čemu ocjena da li se radi o radnjama poduzetim u obavljanju službe predstavlja questio facti u svakom konkretnom slučaju.

12. Imajući u vidu sve naprijed izneseno, Kantonalno tužilaštvo je navelo da se nije objektivno i van svake razumne sumnje moglo pouzdano i sa sigurnošću zaključiti da su se u radnjama prijavljenih policijskih službenika u konkretnim slučajevima stekla bitna obilježja bića krivičnog djela Zlostavljanja u obavljanju službe iz člana 182. KZ FBiH počinjenog na štetu prijavitelja-apelanta, pa je shodno odredbama člana 231. stav (3) ZKP FBiH valjalo donijeti naredbu o neprovođenju istrage jer ne postoje osnovi sumnje da su prijavljeni policijski službenici na štetu apelanta svojim radnjama ili postupanjima počinili navedeno krivično djelo ili neko drugo propisano KZ FBiH u vremenskom periodu (kako to podnosilac prijave navodi) od 2008. do 2016. godine. Ovo iz razloga, kako je to navelo Kantonalno tužilaštvo, jer apelant svoje tvrdnje nije potkrijepio pravno relevantnim činjenicama ili konkretnim i nepobitnim dokazima, budući da su njegove pritužbe i prijave uglavnom bile paušalne naravi i kao takve ih je „svojevremeno“ MUP Ze-do kantona odnosno Ured za pritužbe javnosti razmatrao.

13. Odlukom Glavnog tužitelja Kantonalnog tužilaštva broj T04 0 P 0025520 19 od 24. oktobra 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova pritužba od 6. septembra 2019. godine koju je podnio protiv Obavijesti Kantonalnog tužilaštva (od 26. avgusta 2019. godine) da se neće provoditi istraga protiv označenih ovlaštenih službenih lica, jer ne postoje osnovi sumnje da su prijavljeni učinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. S tim u vezi je navedeno da je Glavni tužitelj, nakon održane sjednice Ureda tužitelja od 24. oktobra 2019. godine, te pisanog Izvještaja postupajućeg tužitelja, utvrdio da je odluka postupajućeg tužitelja pravilna i zakonita. Također je navedeno da je u Obavijesti „koja Vam je dostavljena tužitelj dao jasne i potpune razloge za donošenje Naredne o neprovođenju istrage, koje razloge prihvata i Glavni tužitelj i Ured tužitelje“.

14. Povodom apelantovog zahtjeva za preispitivanje Odluke Glavnog tužitelja Kantonalnog tužilaštva od 24. oktobra 2019. godine, Federalno tužilaštvo je donijelo akt broj T11 0 KTA 0004448 19 od 15. novembra 2019. godine, kojim je obavijestilo apelanta da je, postupajući u smislu čl. 9. i 20. Zakona o Federalnom tužilaštvu, izvršilo uvid u spise Kantonalnog tužilaštva nakon čega je ocijenjeno da je navedeni apelantov zahtjev neosnovan, a da su donesene odluke pravilne i zakonite.

Apelacioni navodi

15. Budući da prvobitno podnesena apelacija nije u formalnopravnom smislu bila podnesena u skladu sa odredbama člana 21. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je pozvao apelanta da dopuni istu, odnosno otkloni njene nedostatke. Apelant je 9. decembra 2019. godine obavijestio Ustavni sud da nije u mogućnosti popuniti mehanografski apelaciju, jer nema tehničke mogućnosti u zatvoru u kojem se nalazi, dok je istovremeno zatražio „smjernice“ od Ustavnog suda „u kojem pravcu treba ići“. S druge strane, apelantov pravni zastupnik je dopunio apelaciju 10. decembra 2019. godine u kojoj je naveo da je u apelantovom slučaju došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, a potom i prava da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, te da smatra da je došlo i do kršenja člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi je ukazano da je naredba o neprovođenju istrage donesena bez provjeravanja ili prikupljanja bilo kakvih dokaza u cilju potvrđivanja navoda iz apelantove krivične prijave. S tim u vezi, apelant navode o diskriminaciji obrazlaže činjenicom da su prijavljena lica policijski službenici. U svjetlu navoda o kršenju člana 3. Evropske konvencije, u dopuni apelacije koju je podnio apelantov pravni zastupnik je navedeno da je do kršenja navedenog člana došlo uslijed ne samo apelantovog lišenja slobode, već dodatno i zbog neprovođenja istrage protiv prijavljenih lica, pri čemu se ukazuje i na pristrasnost sudova i tužilaštava u postupanju kada su prijavljena lica policijski službenici, čime se narušava i princip pravne sigurnosti i povjerenja građana u pravosuđe, te odvraća oštećene od prijavljivanja krivičnih djela učinjena na njihovu štetu od strane policijskih službenika jer „neće niko ništa uraditi povodom toga“.

16. U dopuni apelacije od 26. marta 2021. godine, apelant lično je dostavio obimnu materijalnu dokumentaciju u svjetlu njegovih navoda o diskriminaciji i ostalim povredama ukazanim u predmetnoj apelaciji, te pokretanju postupka protiv prijavljenih službenih lica (policijskih službenika), kao i sudskog vještaka S.I., a u sve u vezi sa krivičnim postupcima koji su vođeni protiv njega kako pred redovnim sudovima Federacije Bosne i Hercegovine, tako i Republike Srpske.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. c) i h) i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnoga suda.

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

U odnosu na dopunu apelacije od 26. marta 2021. godine

20. Kada je u pitanju dopustivost dopune apelacije od 26. marta 2021. godine, Ustavni sud prije svega konstatuje da je apelant u njoj istakao između ostalog i nove navode koje nije prvobitno istakao u apelaciji (u kojoj su otklonjeni nedostaci iz prvobitno podnesene apelacije). S tim u vezi, Ustavni sud je pošao od naprijed navedenih odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i člana 18. stav (3) tačka c) i člana 22. stav (3) Pravila Ustavnog suda.

21. Član 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

22. Član 22. stav (3) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija/zahtjev se bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka iz člana 18. stav (1) ovih pravila.

23. S obzirom da osporeni Akt Federalnog tužilaštva broj T11 0 KTA 0004448 19 od 15. novembra 2019. godine predstavlja konačnu odluku, odnosno posljednji djelotvoran pravni lijek u ovoj pravnoj stvari (u kontekstu apelacionih navoda), a da je dopuna apelacije podnesena 26. marta 2021. godine, Ustavni sud je zaključio da je dopuna apelacije podnesena neblagovremeno, tj. nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio navedenu osporenu odluku. Ovo iz razloga jer iz stanja spisa predmeta, tj. dopune apelacije od 10. decembra 2019. godine koju je podnio apelantov pravni zastupnik, nesporno proizlazi da je navedenu odluku apelant primio prije tog datuma, budući da je ta odluka navedena kao osporena u navedenoj dopuni apelacije. Dakle, od vremena dostavljanja navedene osporene odluke apelantu do dana podnošenja dopune apelacije od 26. marta 2021. godine proteklo je više od jedne godine i tri mjeseca.

24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (1), člana 18. stav (3) tačka c) i člana 22. stav (3) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacije, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek

25. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

26. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je odlukama nadležnih tužilaštava povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pa Ustavni sud treba dati odgovor na pitanje da li su u konkretnome slučaju primjenjiva jamstva obuhvaćena navedenim odredbama. Naime, Ustavni sud ukazuje da se postavlja pitanje uživa li apelant u ovome slučaju zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. Evropske konvencije, koji priznaje pravo svakom pojedincu na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti kaznene optužbe protiv njega.

27. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupci odnose na „osnovanost krivične optužbe“ protiv trećih osoba, u kojima se apelant pojavljuje u ulozi podnositelja krivičnih prijava. Ustavni sud smatra da u krivičnim postupcima član 6. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe. Naime, samo se takva osoba može smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravično suđenje jamčilo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv druge osobe, prevazišlo bi jezičke okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluke Ustavnoga suda, br. AP-19/02 od 17. marta 2004. godine i AP-2641/17 od 7. septembra 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Iz navedenoga proizlazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije ne obuhvaća pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih osoba i da navedeni član Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

28. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

U odnosu na navode o povredi prava da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, te kršenju opće zabrane diskriminacije

29. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

30. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP- 156/05 od 18. maja 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

31. Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi naveo da član 3. Evropske konvencije štiti neke od temeljnih vrijednosti demokratskoga društva. To je jedno od „apsolutnih prava“ Evropske konvencije, od čijega poštivanja države nikada ne mogu odstupati, čak niti u razdoblju rata. U pogledu procesnih jamstava član 3. Evropske konvencije, zabrana mučenja i nečovječnog postupanja, nameće državi obvezu da učinkovito istraži sve tvrdnje o takvom postupanju i da, prema potrebi, krivično goni navodne počinitelje. Ova odgovornost je dio pozitivnih obveza države prema Evropskoj konvenciji, odnosno obveze državnih vlasti da poduzmu korake ili mjere da zaštite prava pojedinaca prema Evropskoj konvenciji. Utemeljenje za takvo nametanje može se naći u članu 1. Evropske konvencije, kojim se od visokih strana ugovornica zahtijeva da svakom u svojoj mjerodavnosti jamče prava i slobode određene u Evropskoj konvenciji. Pozitivne obveze se, također, temelje na principu da prava prema Evropskoj konvenciji moraju biti praktična i učinkovita, a ne teorijska i iluzorna. Evropski je sud u mnogim slučajevima utvrdio procesnu povredu člana 3. Evropske konvencije, iako nije bilo moguće dokazati da je, doista, došlo do lošeg postupanja (vidi presudu Evropskoga suda, Kmetty protiv Mađarske, presuda od 16. decembra 2003. godine, st. 38-43.).

32. Dovodeći sve navedeno u kontekst predmetne apelacije, Ustavni sud zapaža da je Kantonalno tužilaštvo postupilo po prijavi apelanta, te provelo postupak nakon kojeg je donijelo odluku (obavijest) o neprovođenju istrage. S tim u vezi, Ustavni sud iz obrazloženja Obavijesti Kantonalnog tužilaštva od 26. avgusta 2019. godine (vidi tač. 2-13. ove Odluke) zaključuje da je neprovođenje istrage u konkretnom slučaju, bez obzira na nezadovoljstvo apelanta, rezultat utvrđenoga činjeničnog stanja i ocjene rezultata provedenih dokaza za koje je dato obrazloženje, a koje se ne doima proizvoljno ili arbitrarno. Pritom, Ustavni sud zapaža da su ostale osporene oduke (Odluka Glavnog tužitelja Kantonalnog tužilaštva od 24. oktobra 2019. godine i Akt Federalnog tužilaštva od 15. novembra 2019. godine) suštinski potvrdile zakonitost i pravilnost prvostepene odluke Kantonalnog tužilaštva od 26. avgusta 2019. godine, bez detaljnog obrazlaganja. Pritom, Ustavni sud (u svjetlu principa prakse kako Evropskog suda tako i Ustavnog suda kada je u pitanju kvalitet i obim obrazloženja više sudske instance koja odlučuje po efektivnom pravnom lijeku) podsjeća da i samo suštinsko potvrđivanje nižestepene odluke čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje garancije prava na obrazloženu sudsku odluku u situaciji kada se obrazloženje nižestepene odluke (kao što je slučaj u konkretnom predmetu sa Odlukom-Obavijesti Kantonalnog tužilaštva od 26. avgusta 2019. godine) ne doima proizvoljno ili arbitrarno. Stoga, suprotno navodima apelacije, Ustavni sud nalazi da obrazloženja osporenih odluka sadrže jasne i dovoljne razloge zbog čega su donesene. Ustavni sud zapaža da apelant niti navodima u apelaciji (isto kao ni u pritužbi Glavnom tužitelja Kantonalnog tužilaštva, niti u zahtjevu za preispitivanje koji je podnio Federalnom tužilaštvu) nije uspio da dokaže da su osporene odluke proizvoljne, tj. suprotne važećim propisima, kao i da je došlo do propusta koji upućuju na povredu apelantovog prava da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, te da je došlo do kršenje opće zabrane diskriminacije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskoga i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji u ovome dijelu pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

33. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. c) i h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacije, te ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4566/19 (R. Š.) | Sudska praksa | Aktio