Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2982/19 (Općina Stari Grad Sarajevo)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2982/19
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2982/19, rješavajući apelaciju Općine Stari Grad Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Općine Stari Grad Sarajevo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 275497 14 Gž od 10. juna 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 275497 12 P od 4. novembra 2013.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Općina Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa zakonski zastupnik, zamjenik Pravobranioca apelantice, podnijela je 22. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 275497 14 Gž od 10. juna 2019. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 275497 12 P od 4. novembra 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužitelja Islamske zajednice u BiH - Gazi Husrev-begov vakuf (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 29. januara 2021. godine, a od Mahira Hadžibegića (u daljnjem tekstu: I-tuženi) 7. maja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i punomoćnik tužitelja, dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 16. februara do 26. februara 2021. godine, dok I-tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 275497 12 P od 4. novembra 2013. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o prodaji poslovnog prostora broj OPU-IP:598/2011 od 27. aprila 2011. godine zaključen između apelantice, kao prodavca i I-tuženog kao kupca (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor). Istom presudom naloženo je ZK uredu Općinskog suda da na osnovu presude u odgovarajućem zk ulošku izvrši brisanje uknjižbe vlasništva I-tuženog, te uspostava ranije zk stanja (sve preciznije navedeno u izreci presude).
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj podnio tužbu protiv apelantice i I-tuženog, radi poništenja predmetnog ugovora, u kojoj je naveo da je apelantica sa I tuženim zaključila ugovor suprotno odredbi člana 19. Zakona o prometu nepokretnosti u kome je propisano da se prodaja nekretnina iz društvenog vlasništva može izvršiti samo na temelju raspisanog javnog nadmetanja, a da iz stanja spisa proizlazi da apelantica nije vršila javno nadmetanje, te da je predmetni ugovor zaključen na osnovu Odluke Općinskog vijeća apelantice broj 02-49-167/11 od 28. marta 2011. godine. Također, Općinski sud je naveo da tužitelj smatra da je predmetni ugovor protivan članu 16.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti (u daljnjem tekstu: Zakon o prometu nepokretnosti), te da je svoj tužbeni zahtjev za poništenje predmetnog ugovora temeljio na odredbama člana 109. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
7. Općinski sud je nadalje naveo da je ocjenom provedenih dokaza (koji su pobrojani u obrazloženju presude) u skladu sa odredbama čl. 7. i 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u vezi sa odredbama čl. 123. i 126. ZPP a, imajući u vidu i član 109. ZOO, zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan. Naime, Općinski sud je ukazao da odredbe člana 16a. Zakona o prometu nepokretnosti propisuje da se „poslovni prostori kao posebni dijelovi zgrade u društvenoj cjelini ne mogu prenositi, otuđiti, zamijeniti ili na drugi način s njima raspolagati, ako su pribavljeni u društvenu svojinu na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta“. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da je predmetni poslovni prostor prešao u društveno vlasništvo temeljem odredaba Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i i građevinskog zemljišta (u daljnjem tekstu: Zakon o nacionalizaciji). U vezi s tim, Općinski sud je naveo da iz historijata ZK izvatka u koji je upisan predmetni poslovni prostor, nesporno proizlazi da je u ZK izvatku predmetnog poslovnog prostora u korist Gazi Husrev-begovog vakufa upisana „muketa“ (dugoročni zakup), te da je on bio na raspolaganju porodice Užičanin, prije nego je nacionaliziran 17. novembra 1961. godine.
8. Općinski sud je također naveo da na osnovu provedenih dokaza nije mogao utvrditi da je I-tuženi sagradio predmetni poslovni prostor, jer iz provedenih dokaza proizlazi da je I-tuženi zajedno sa apelanticom bio jedan od učesnika projekta rekonstrukcije Baščaršije gdje se nalazi predmetni poslovni prostor, te da se rekonstrukcija radila u periodu od 1983-1985 godine po Odluci o restauraciji poslovnih prostora na prostornoj cjelini Baščaršije donesenoj radi očuvanja ove prostorne cjeline. Kompletan postupak rekonstrukcije proveo je Sarajevostan, koji je upravljao i gazdovao poslovnim prostorima na Baščaršiji, a iz iskaza I-tuženog proizlazi da je on kao zakupodavac predmetnog poslovnog prostora finansirao rekonstrukciju predmetnog poslovnog prostora (60%). Općinski sud je također utvrdio da se apelantica i I-tuženi ne mogu pozivati na član 16.d Zakona o prometu nepokretnosti jer je apelantica predmetni poslovni prostor stekla na temelju nacionalizacije dok je I-tuženi isti koristio kao zakupac duži niz godina.
9. Općinski sud je nadalje istakao da nije mogao prihvatiti prigovore apelantice da je izgrađen novi poslovni prostor prije izmjena Zakona o nepokretnosti („SL. list SR BiH“ broj 22/91) iz razloga što je u konkretnom slučaju bitna činjenica kada je apelantica zaključila predmetni ugovor o kupoprodajni sa I-tuženim znajući da se stanje u zemljišnim knjigama nije promijenilo „na način da je stari prostor isplanjen, a uplanjen novi“. Općinski sud je utvrdio da je po osnovu Zakona o nacionalizaciji, apelantica raspolagala sa predmetnim poslovnim prostorom koji je državno vlasništvo, tako što je na osnovu svoje odluke od 28. marta 2011. godine sa I-tuženim zaključila 27. aprila 2011. godine predmetni ugovor o kupoprodaji. Općinski sud je također utvrdio da je neosnovan prigovor aktivne legitimacije na strani tužitelja, jer je nesporno utvrđeno da je u ZK izvatku predmetnog poslovnog prostora u korist Gazi Husrev-begovog vakufa upisana muketa (dugoročni zakup), a upisani teret mora se poštovati, pa iz navedenog proizlazi zainteresiranost tužitelja da se predmetna nekretnina ne otuđi i da kao takva dočeka donošenje Zakona o denacionalizaciji i restituciji (član 109. ZOO).
10. Općinski sud je ocijenio da je neosnovan prijedlog da se predmetni parnični postupak prekine do okončanja predmeta koji se vodi kod istog suda radi utvrđenja prava vlasništva građenjem, jer isti nije prethodno pitanje predmetnog postupka. Shodno svemu navedenom, Općinski sud je primjenom čl. 103. i 104. ZOO-a odlučio kao u izreci presude.
11. Odlučujući o žalbama apelantice i I-tuženog, Kantonalni sud je donio presudu broj 65 0 p 275497 14 Gž od 10. juna 2019. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Naime, Kantonalni sud je istakao da navodima žalbe tuženi nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost osporene presude. Prema mišljenju Kantonalnog suda neosnovano se žalbama ukazuje na povrede ZPP-a jer je prvostepeni sud u pogledu relevantnih činjenica cijenio sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, te je za takvu ocjenu dao valjane razloge. Kantonalni sud smatra da je stečeno uvjerenje o odlučnim činjenicama prvostepeni sud opravdao logičnim u uvjerljivim razlozima, pa Kantonalni sud smatra da su neosnovani žalbeni navodi da prvostepeni sud nije pravilno ocijenio njihove dokaze.
12. Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani i žalbeni prigovori apelantice da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da iz činjeničnog utvrđenja nesporno proizlazi da je apelantica na osnovu svoje odluke broj 02-49- 167/11 od 28. marta 2011. godine o prodaji predmetnog poslovnog prostora na kojem ona ima pravo raspolaganja na osnovu Zakona o nacionalizaciji, zaključila predmetni ugovor o kupoprodaji, te predmetni poslovni prostor prodala I-tuženom koji je već dugi niz godina isti koristio po osnovu zakupa uz saglasnost apelantice. Također, Kantonalni sud je naveo da se I-tuženi na osnovu predmetnog ugovora uknjižio kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora u zemljišnim knjigama. Imajući u vidu da je odredbama člana 16a. Zakona o prometu nepokretnosti propisano da nepokretnosti, stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenoj svojini ne mogu se prenositi, otuđivati i njima se raspolagati ako su pribavljeni u društvenu svojinu na osnovu Zakona o nacionalizaciji, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je utvrdio da je sporni ugovor ništav jer je protivan prinudnim propisima i to članu 16.a Zakona o prometu nepokretnosti, a na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti shodno članu 109. ZOO-a.
13. Cijeneći da ni jedna od odlučujućih činjenica koja je utvrđena u prvostepenom postupku nije dovedena u sumnju žalbenim navodima, Kantonalni sud je odbio žalbe kao neosnovane i prvostepenu presudu potvrdio shodno odredbama člana 226. ZPP-a.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Kršenje navedenih prava apelantica dovodi u vezu sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava. U vezi s tim apelantica ističe da se odredba člana 16a Zakona o prometu nepokretnosti ne može primijeniti u konkretnom slučaju prije svega jer je navedeni zakon bio vremenski ograničen i primjenjivao se do 31. decembra 1991. godine, kako to proizlazi iz člana 4. Zakona o prometu nepokretnosti. Međutim, da su odredbe tog zakona i bile u primjeni, apelantica smatra da se član 16.a Zakona o prometu nepokretnosti ne može primijeniti jer nije dokazano da se u konkretnom slučaju radi o poslovnom prostoru koji je stečen u društveno vlasništvo na osnovu Zakona o nacionalizaciji, budući da rješenje N.O. Savez Sarajevo br. 03/II-33-PU-84/61 od 17. novembra 1961. godine nije provedeno kao dokaz u prvostepenom postupku. Apelantica smatra da je u osporenim presudama izostalo valjano obrazloženje koje zadovoljava standarde prava na pravični suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude i da suprotno navodima apelantice, smatra da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
16. Općinski sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva i da je primijenjeno materijalno pravo koje je bilo relevantno u konkretnom slučaju.
17. Tužitelj je naveo da suprotno navodima apelantice, osporene presude su zasnovane pravilnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, te da su u obrazloženju osporenih presuda izneseni valjani i jasni razlozi za donošenje osporenih presuda. Smatra da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva i da je apelacija neosnovana.
V. Relevantni propisi
18. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH" br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 16.
Društvene pravne osobe mogu međusobno prenositi zgrade, odnosno stanove i poslovne prostorije kao posebne dijelove zgrada pravnim poslom uz naknadu ili bez naknade. Društvena pravna osoba može od nosioca prava svojine sticati zgrade, odnosno stanove i poslovne prostorije kao posebne dijelove zgrade.
Društvena pravna osoba može zgrade, odnosno stanove i poslovne prostorije kao posebne dijelove zgrada otuđivati iz društvene svojine samo uz naknadu u visini prometne vrijednosti nepokretnosti.
Član 16a.
Poljoprivredna i šumska zemljišta, zgrade i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenoj svojini ne mogu se prenositi, otuđivati, zamjenjivati i na drugi način s njima raspolagati ako su pribavljeni u društvenu svojinu na osnovu:
(6) Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ” broj: 52/58,3/59,24/61 i 1/63).
Član 16e.
Pravni poslovi i drugi akti zaključeni protivno odredbama čl. 16a, 16b. i 16c. ovog zakona ništavi su.
Član 4.
Ovaj zakon stupa na snagu danom objavljivanja u „Službenom listu SR BiH“, a primjenjivaće se do 31. decembra 1991. godine.
19. Uredba sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list RBiH“, broj 21/92 od 23. novembra 1992. godine) u relevantnom dijelu glasi Član 31.
Iza člana 48. dodaje se novi člana 48a, koji glasi:
Član 48a Odredbe čl. 16a, 16b, 16c, 16d. i 16e. Zakona o prometu nepokretnosti primjenjivat će se do donošenja Zakona o reprivatizaciji.
20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“, br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posled Član 109.
(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.
VI. Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 275497 14 Gž od 10. juna 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 4. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 22. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
25. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
26. Člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog člana, stava 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
27. Ustavni sud, zapaža da se u postupku koji je okončan osporenim odlukama odlučivalo o tužbenom zahtjevu radi utvrđenja ugovora ništavim, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga, apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
28. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da su sudovi proizvoljno primijenili pravo. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminativna.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
30. Dovodeći navedene stavove i relevantne zakonske propise u kontekst sa činjenicama konkretnog premeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili osporene odluke u pogledu primjene prava, te da u tom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost na način na koji ukazuje apelantica u apelaciji. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da, suprotno navodima apelantice, iz činjenica predmeta proizlazi da je u postupku utvrđeno da je predmetni poslovni prostor do 17. novembra 1961. godine kada je nacionalizovan, bio na raspolaganju porodice Užičanin i da je u skladu sa Zakonom o nacionalizaciji upisan kao društveno/državno vlasništvo sa pravom raspolaganja apelantice. Ustavni sud zapaža da je apelantica sa istim raspolagala na način da je predmetni prostor dala I-tuženom na korištenje po osnovu zakupa i to u vrijeme kada je na snazi bio Zakon o prometu nepokretnosti čijim je članom 16a. stav 1. tačka 6. bilo zabranjeno bilo kakvo raspolaganje nekretninama koje su nacionalizovane, shodno odredbama Zakona o nacionalizaciji (kao što je slučaj sa predmetnim prostorom). Također, Ustavni sud zapaža da je članom 16e. stav 1.Zakona o prometu nepokretnosti propisano da su ništavi svi pravni poslovi i drugi akti zaključeni protivno odredbama, između ostalog, i člana 16a. istog Zakona.
31. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je apelantica 27. aprila 2011. godine sa I-tuženim zaključila ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, iako je članom 48a Uredbe o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti (u daljnjem tekstu: Uredba) jasno propisano da će se „Odredbe čl. 16a, 16b, 16c, 16d. i 16e. Zakona o prometu nepokretnosti primjenjivat do donošenja Zakona o reprivatizaciji“ (restitucija). S tim u vezi, Ustavni sud smatra neosnovanim apelanticine navode kojim ukazuje da odredbe člana 16a Zakona o nepokretnostima nisu mogle biti primjenjene u konkretnom slučaju jer je prema tvrdnjama apelantice navedeni zakon bio vremenski ograničen i primjenjivao se do 31. decembra 1991. godine.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno navodima apelantice smatra da iz obrazloženja osporenih odluka jasno proizlazi da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su udovoljili tužbenom zahtjevu tužitelja koji je prema činjeničnom utvrđenju imao pravni interes za vođenje ovog postupka (član 109. ZOO). Naime, dovodeći u vezu navedene činjenice, te imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o prometu nepokretnosti sa njegovim izmjenama i dopunama, Zakona o nacionalizaciji, te Uredbe, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka, dali detaljne, jasne razloge za svoje odlučenje, koji u svemu korespondiraju sa standardom obrazložene odluke.
33. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava apelantice na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
a)Pravo na imovinu
34. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje ovog prava, u suštini, veže za primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovanim.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nema povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa (Zakona o prometu nepokretnosti sa njegovim izmjenama i dopunama, Zakona o nacionalizaciji, te Uredbe) na štetu apelantice, te kada su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava.
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantica kršenje navedenog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić