Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3406/19 (Stevo Stević s.p. i Saša Komerc t.r. Šamac i Saša Komerc t.r. Modriča)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
  • Legitiman cilj
  • Obezbjeđivanje plaćanja poreza,doprinosa i kazni
  • Proporcionalnost
  • Javni interes
  • Porez
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3406/19

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3406/19, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Stevo Stević s. p. i Saša Komerc t. r. Šamac i Saša Komerc t. r. Modriča, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju su podnijeli Stevo Stević s. p. i Saša Komerc t. r. Šamac i Saša Komerc t. r.

Modriča podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 023118 19 Uvp od 25. juna 2019. godine u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija koju su podnijeli Stevo Stević s. p. i Saša Komerc t. r. Šamac i Saša Komerc t. r. Modriča podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 023118 19 Uvp od 25. juna 2019. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zato što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Stevo Stević s. p. i Saša Komerc t. r. Šamac i Saša Komerc t. r. Modriča (napomena: radi se o jednom imenu; u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Predrag Herbez, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 26. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 023118 19 Uvp od 25. juna 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Uprave za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 18. novembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH i tužena su dostavili odgovor 26. novembra, odnosno 7. decembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Nalogom za kontrolu Uprave za indirektno oporezivanje, Sektor za poreze, Odsjek za kontrolu velikih poreskih obveznika, Grupa za kontrolu velikih poreskih obveznika Banja Luka (u daljnjem tekstu: Grupa za kontrolu velikih poreskih obveznika) broj 04/4-1 /I-17-1- 79-385.0/15 od 18. novembra 2015. godine, izvršena je kontrola ispravnosti i tačnosti mjesečnih prijava PDV-a za period od 1. marta 2011. do 30. septembra 2015. godine kod apelanta kao obveznika indirektnih poreza. U predmetnoj kontroli sačinjen je zapisnik o kontroli od 31. decembra 2015. godine. Protiv navedenog zapisnika apelant je uložio prigovor, koji je u cijelosti odbijen kao neosnovan, te je Rješenjem Grupe za kontrolu velikih poreskih obveznika broj 04/4-1/1-17-1-79-385.2/15 od 27. januara 2016. godine apelantu utvrđen dodatni razrez indirektnih poreza u ukupnom iznosu od 48.893,00 KM, sa zakonskom kamatom.

6. Protiv navedenog rješenja od 27. januara 2016. godine apelant je izjavio žalbu koja je Rješenjem Sektora za poreze, Odsjek za kontrolu velikih poreskih obveznika tužene, broj 04/4-1/1-17-1-81-2/16 od 11. marta 2016. godine odbijena kao neosnovana. Rješenjem direktora tužene broj 01/4-2-UP/II-140/16 od 12. jula 2016. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena na navedeno rješenje od 11. marta 2016. godine.

7. Presudom Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S1 3 U 023118 16 U od 28. februara 2019. godine odbijena je u postupku upravnog spora apelantova tužba za poništenje rješenja tužene od 12. jula 2016. godine.

8. U obrazloženju presude Vijeće za upravne sporove je utvrdilo da je odluka tužene pravilna i zakonita i nije dovedena u pitanje prigovorima tužbe. Naime, prema ocjeni tog suda, apelantu je dodatna poreska obaveza utvrđena na pravilan i zakonit način pri čemu su, suprotno prigovoru tužbe, organi tužene izvršili ocjenu dokaza pojedinačno i dali ocjenu svih dokaza zajedno, te je izveden pravilan zaključak koji je zasnovan na relevantnim zakonskim odredbama. Prema utvrđenom činjeničnom stanju koje nije dovedeno u pitanje navodima tužbe, prema ocjeni tog suda, razlozi za donošenje odluke poreskih organa su valjani i zakoniti, pa ih je i taj sud prihvatio u cijelosti, pri čemu neosnovano apelant tužbom osporava primjenu člana 5 stav (1) Zakona o porezu na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV-u) u vezi sa članom 11 Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu: Pravilnik).

9. Nadalje je istaknuto da je u konkretnoj upravnoj stvari, kako to proizlazi iz spisa predmeta, apelant u svojim poslovnim knjigama vrijednost dobara u iznosu od 432,330,00 KM (369,513,35 KM + PDV 62.817,23 KM) evidentirao kao otpis robe uništene u poplavi za koji je priložio dokaze pojedinačno navedene i obrazložene u zapisniku o kontroli i rješenju Grupe za kontrolu velikih poreskih obveznika. Nadalje, iz podataka spisa proizlazi da je u maju 2014. godine opštinu Šamac zadesila elementarna nepogoda – poplava, te da je Služba za civilnu zaštitu Opštine Šamac apelantu izdala potvrdu od 16. jula 2014. godine kojom se potvrđuje da je apelantovo kompletno zemljište sa poslovnim objektima bilo poplavljeno usljed katastrofalnih poplava od 16. maja 2014. godine. Međutim, imajući u vidu da je pri nabavci robe apelant iskoristio pravo na odbitak ulaznog poreza, to je kao poreski obveznik u takvoj situaciji bio dužan postupiti u skladu sa Instrukcijom Upravnog odbora tužene o postupanju PDV obveznika i UIO prilikom podnošenja PDV prijave za maj 2014. godine sa područja pogođenih elementarnom nepogodom (poplavom i klizištima koja su posljedica poplava) broj 0202-44-1/14 od 6. juna 2014. godine (u daljnjem tekstu: Instrukcija), koju je donio Upravni odbor tužene. Navedenom instrukcijom je propisano da su obveznici sa područja gdje je proglašena elementarna nepogoda dužni uz PDV prijavu za maj 2014. godine ili uz izmijenjenu prijavu za maj 2014. godine priložiti i zapisnik i popisnu listu robe sa iskazanom vrijednosti, te dokaz o prijavljenoj šteti podnesenoj nadležnoj opštinskoj komisiji za procjenu štete. Nadalje, uvidom u spis predmeta je utvrđeno da je 3. juna 2014. godine apelant sačinio zapisnik o otpisu poplavljene robe koji je potpisan od članova navedene komisije, ali je uz njega priložena popisna lista robe koja se nalazi na zalihi 3. juna 2014. godine, odnosno robe koja nije uništena poplavom. Navedenim zapisnikom je samo konstatovana ukupna vrijednost robe uništene u poplavi sa PDV-om u iznosu od 432.330,78 KM, što predstavlja razliku između knjigovodstvenog stanja zalihe u trgovačkoj knjizi i vrijednosti robe na zalihama nakon poplave. Slijedom navedenog, kako je utvrdilo Vijeće za upravne sporove, poreski organi su zaključili da apelant nije postupio po navedenoj Instrukciji i nije sačinio popisnu listu robe koja je uništena poplavom niti je dostavio tuženoj, pa su u skladu sa navedenim propisima obavezali apelanta na dodatnu poresku obavezu.

10. Nadalje je istaknuto da, prema odredbama člana 11 stav (3) Pravilnika, manjak dobara koji se može pravdati višom silom ne podliježe oporezivanju, a saglasno stavu (6) istog člana pod višom silom se podrazumijeva manjak dobara nastao usljed elementarnih nepogoda (poplava, požar, zemljotres, ratna razaranja i sl.) na osnovu akta nadležnog organa. Saglasno stavu (7) člana 11 Pravilnika, obveznik utvrđuje rashod neposredno pošto je određeni rashod nastao ili redovnim ili vanrednim popisom robe u skladištu, stovarištu, magacinu, prodavnici ili drugom sličnom objektu, a prema stavu (8) rashod utvrđuje ovlašćeno lice ili popisna komisija obveznika, a o izvršenom popisu obavezno se sastavljaju zapisnik i popisna lista.

11. Imajući u vidu navedeno, Vijeće za upravne sporove je smatralo da je tužena u obrazloženju pobijanog rješenja iznijela valjane i jasne razloge svoje odluke koje prihvata i to vijeće. Naime, kako je zaključeno, iz dokaza priloženih u spisu predmeta proizlazi da apelant nije postupio na način propisan citiranim odredbama člana 11 Pravilnika, niti prema navedenoj Instrukciji i nije uz PDV prijavu za maj 2014. godine, ili uz izmijenjenu prijavu za maj 2014. godine, priložio popisnu listu robe uništene u poplavama sa iskazanom vrijednosti. Zaključeno je da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je vrijednost robe u iznosu od 432.330,78 KM, evidentirane kao otpis robe uništene u poplavi, tretirao kao manjak u smislu člana 5 Zakona o PDV-u i člana 11 stav (1) Pravilnika i utvrdio iznos dodatne poreske obaveze za apelanta.

12. Apelant je protiv presude Vijeća za upravne sporove od 28. februara 2019. godine podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Presudom apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 3 U 023118 19 Uvp od 25. juna 2019. godine zahtjev za preispitivanje sudske odluke je odbijen.

13. U obrazloženju presude je navedeno da je apelaciono vijeće ispitalo pobijanu presudu shodno odredbi člana 53 Zakona o upravnim sporovima BiH u granicama zahtjeva, te je donijelo predmetnu odluku. Apelaciono vijeće je utvrdilo da je pravilno Vijeće za upravne sporove zaključilo da su pobijana rješenja tužene pravilna i zakonita, te da je tužena pravilno utvrdila da je na osnovu manjka robe za poreski period od 1. marta 2011. do 30. septembra 2015. godine apelantu utvrđen i naložen za uplatu dodatni razrez PDV obaveze u iznosu od 48.893,00 KM, a u smislu odredbi čl. 3 i 5 Zakona o PDV-u i člana 11 st. 1, 3, 6, 7 i 8 Pravilnika. Odredbom člana 3 Zakona o PDV-u propisan je predmet oporezivanja, odnosno da se PDV plaća na promet dobara i usluga koje poreski obveznik u okviru obavljanja svojih djelatnosti izvrši na teritoriji BiH uz naknadu, kao i uvoz dobara. Nadalje, odredbom člana 11 Pravilnika određeno je da se pored upotrebe dobara u vanposlovne svrhe navedenih u članu 5 stav 1 Zakona o PDV-u, upotrebom dobara u vanposlovne svrhe smatra i manjak dobara, te je stavom 2 člana 11 Pravilnika propisano da se manjak dobara za koji se ne tereti odgovorno lice smatra sopstvenom potrošnjom u vanposlovne svrhe poreskog obveznika i podliježe oporezivanju. I po zaključku apelacionog vijeća, apelant nije postupio na način propisan citiranim odredbama člana 11 Pravilnika, niti po Instrukciji i nije uz PDV prijavu za maj 2014. godine ili uz izmijenjenu prijavu za maj 2014. godine priložio popisnu listu robe uništene u poplavama s iskazanom vrijednosti.

14. Nadalje, apelaciono vijeće je istaklo da je odredbom člana 93 stav 3 Zakona o postupku indirektnog oporezivanja propisano da obveznici indirektnih poreza inspektorima stavljaju na raspolaganje sve tražene podatke i pružaju neophodnu pomoć, dok je odredbom člana 61 istog zakona propisano da je teret dokazivanja na obvezniku indirektnih poreza. Takođe, apelaciono vijeće je navelo da je cilj Instrukcije da se pomogne privrednicima koji su pretrpjeli direktnu štetu u poplavama na način da za obveznike koji nisu u mogućnosti da to učine sami za njih PDV prijavu sa vrijednosti ,,nula“, dostavi tužena u zakonskom roku do 10. juna 2014. godine sa dokazom da su pretrpjeli štetu, a to su zapisnici koji se dostavljaju nadležnoj opštinskoj komisiji za procjenu i popis šteta. Porezni obveznici za koje tužena podnese PDV prijavu za mjesec maj dužni su do 10. jula 2014. godine podnijeti izmijenjenu PDV prijavu za mjesec maj zajedno sa junskom prijavom. U skladu sa Instrukcijom, porezni obveznici moraće imati dokaz da su pretrpjeli štetu, a to su zapisnici koji se dostavljaju nadležnoj opštinskoj komisiji za procjenu i popis šteta. Apelaciono vijeće je smatralo da je u pobijanoj presudi pravilno zaključeno da u konkretnom slučaju apelant nije postupio u skladu sa Instrukcijom, odnosno da nije dostavio zapisnik i popisnu listu sa iskazanom vrijednosti, kao ni dokaz o prijavljenoj šteti podnesenoj nadležnoj opštinskoj komisiji za procjenu štete. Ocjenjujući prigovor iz zahtjeva za preispitivanje da predmetna instrukcija ne može proizvoditi pravno dejstvo zbog neobjavljivanja u „Službenom glasniku BiH“, apelaciono vijeće je utvrdilo da Instrukcija spada u opšti podzakonski pravni akt iz člana 99 Zakona o upravi prema kojoj se utvrđuju bliža pravila i uputstva za rad na sprovođenju i primjeni određenih zakona i drugih propisa, te je istaklo da je objavljena na internet stranici tužene, sa kojom je nesporno bio upoznat i apelant, te samim tim, u smislu iste zakonske odredbe, i nije postojala neophodnost objave u „Službenom glasniku BiH“

15. Apelaciono vijeće je zaključilo da je tužena u skladu sa svojim nadležnostima, nakon svestranog sagledavanja svih relevantnih činjenica, dokaza i dokumentacije, osporenim konačnim rješenjem pravilno postupila kada je na osnovu manjka robe za navedeni poreski period apelantu utvrdila i naložila na uplatu dodatni razrez PDV obaveze u iznosu od 48.893,00 KM, a kako je pravilno zaključilo i Vijeće za upravne sporove. S obzirom na iznijete razloge, apelaciono vijeće je ocijenilo da je pobijana presuda pravilna i zakonita, a zahtjev za njeno preispitivanje neosnovan, pa ga je odbilo primjenom odredbe člana 54 stav 1 Zakona o upravnim sporovima.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Istakao je da su u provedenom upravnom postupku i postupku upravnog spora i postupka za preispitivanje sudske odluke poreski organi, odnosno Sud BiH (u Vijeću za upravne sporove i apelacionom vijeću) proizvoljno postupali u utvrđivanju činjenica predmeta i tumačenju i primjeni materijalnopravnih propisa zbog čega su mu prekršena navedena prava. Po apelantovom mišljenju, zanemareni su činjenični i pravni argumenti koje je apelant naveo u tužbi za pokretanje upravnog spora. Smatra da Sud BiH nije mogao donijeti osporenu presudu zbog toga što predmetna instrukcija Upravnog odbora tužene nije pravni akt na kojem se može zasnivati odluka Suda BiH.

17. Apelant se pozvao na član 3 Zakona o upravi za indirektno oporezivanje prema kojem je tužena samostalna upravna organizacija s pravima i dužnostima utvrđenim zakonom, te da su članom 14 Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja propisane nadležnosti Upravnog odbora tužene. Apelant smatra da Upravni odbor tužene nema zakonsku mogućnost da donosi instrukcije na način kako je to učinjeno u konkretnom slučaju. Istakao je da su prema članu 99 Zakona o upravi opšti podzakonski pravni akti: pravilnici, uputstva, naredbe i instrukcije, a prema kojem se instrukcijom usmjerava organizacija poslova i način rada zaposlenih u organima uprave i institucijama s javnim ovlašćenjima na sprovođenju pojedinih odredbi zakona ili propisa koje donosi Savjet ministara. Imajući u vidu činjenicu da se predmetna instrukcija od 6. juna 2014. godine odnosi na postupanje obveznika PDV-a i tužene prilikom podnošenja prijava PDV-a za maj 2014. godine, prema apelantovom mišljenju, Upravni odbor tužene je prekoračio svoja zakonska ovlašćenja, te donio akt na kojem se nije mogla zasnivati osporena odluka Suda BiH. Takođe, ističe da, u skladu sa članom 99 stav 6 Zakona o upravi, opšti akti iz st. 2, 3, 4 i 5 tog člana objavljuju se u „Službenom glasniku BiH“, izuzev onih donesenih za internu upotrebu, s tim da se oni obavezno objavljuju na internet stranici i na oglasnoj tabli organa uprave i institucije s javnim ovlašćenjima. Imajući u vidu činjenicu da predmetna instrukcija nije objavljena u „Službenom glasniku BiH“, apelant smatra da se radi o internom aktu na kojem se ne može zasnivati osporena odluka.

b) Odgovor na apelaciju

18. Sud BiH je naveo da ostaje u cijelosti pri navodima iz obrazloženja osporene konačne odluke, te je istakao da nisu osnovani apelacioni razlozi u odnosu na navedene povrede, kao i da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelant izražava svoje nezadovoljstvo donesenom presudom, ali ničim ne potkrepljuje svoje navode, osim paušalnim kazivanjem o tome da kako je hronološki teklo apelantovo postupanje i nastupanje kod nadležnih organa i njegovu kritičku ocjenu njihovog rada. Apelant i u apelaciji ponavlja da „popisnu listu uništene robe nismo u mogućnosti dostaviti zbog nevođenja skladišta maloprodaje po artiklima, a zakonski nismo ni u obavezi“. Apelant se poziva na zahtjeve pravne sigurnosti i vladavine prava ističući kako je sporna instrukcija tužene interni akt i kako nije objavljena u službenom glasilu, te da tako za njega i ne predstavlja valjan pravni akt po kojem je on dužan postupati, odnosno odgovarati na zahtjeve tužene u pogledu utvrđivanje činjeničnog stanja vezanog za njegov zahtjev upućen tuženoj. Sud BiH je istakao da je osporena odluka raspravila pitanja koja apelant ponovno pokreće u apelaciji. Stoga su neosnovani navodi apelacije da osporavana odluka ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava standarde, kao i ukazivanje na arbitrarnost suda kod odlučivanja i postupanja.

19. Tužena je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, navela da je od aprila 2014. godine uvela dodatak uz PDV prijavu, „D PDV“, koji su poreski obveznici dužni podnositi za svaki mjesec, odnosno poreski period. U navedenom dodatku, osim osnovnih podataka o obvezniku (I), nalaze se podaci o isporukama i PDV-u obračunatom na isporuke (II), nabavkama i PDV-u obračunatom na ulaze (III), te podaci o zalihama (IV). Dakle, obveznici su, između ostalog, dužni u navedenom dodatku evidentirati stanje zaliha trgovačke robe, sirovina i gotovih proizvoda, u zavisnosti od toga šta imaju, na kraju svakog poreskog perioda (bez PDV-a). Navedeno konkretno znači da je tužena imala podatke o zalihama robe za april 2014. godine za sve poreske obveznike u Bosni i Hercegovini, odnosno zalihama robe neposredno prije katastrofalne poplave koja je zadesila pojedina područja u Bosni i Hercegovini. Takođe je Upravni odbor tužene donio Instrukciju od 6. juna 2014. godine kojom je propisana procedura koju su obveznici pogođeni poplavom u maju 2014. godine bili dužni da ispoštuju kako bi se izvršila procjena i potvrđivanje nastale štete na imovini poreskih obveznika (objekti, oprema, dobra). Dalje je istaknuto da je tom instrukcijom samo omogućeno da PDV prijave za maj 2014. godine ne moraju biti podnesene do 10. juna 2014. godine, što znači da se s obzirom na specifične okolnosti radi o povlastici poreskim obveznicima koji su pretrpjeli štetu, a ne uskraćivanju ili ograničavanju prava, kako to apelant želi predstaviti. Dakle, navedena instrukcija nema nikakve veze sa obračunom PDV-a, nego samo sa podnošenjem PDV prijave u narednom mjesecu, pri čemu se kašnjenje ne smatra prekršajem. Kako apelant kao kontrolisani poreski obveznik nije izvršio obavještavanje tužene o šteti koja mu je nastala u maju 2014. godine u skladu sa Instrukcijom, nije predao popisnu listu robe i opreme koja mu je uništena tom prilikom, niti zapisnik o šteti i dokaz o prijavljenoj šteti podnesenoj nadležnoj opštinskoj komisiji, navedeni dokazi zatraženi su u postupku predmetne kontrole. Apelantovi navodi prema kojima je tužena kao donosilac Instrukcije prekoračila zakonska ovlašćenja su naročito u konkretnom neosnovani iz razloga što je u vrijeme donošenja Instrukcije bilo nužno djelovati i s ciljem da se, kako je navedeno u obrazloženju presude, pomogne obveznicima u okolnostima prirodne nesreće. U vezi s navedenim, Sud BiH je u obrazloženju presude naglasio i da predmetna instrukcija spada u opšti podzakonski pravni akt iz člana 99 Zakona o upravi prema kojem se utvrđuju bliža pravila i uputstva za rad na sprovođenju i primjeni određenih zakona i drugih propisa, te da je Instrukcija objavljena na internet stranici tužene i da je apelant kao poreski obveznik nesporno bio upoznat o tome, kao i da samim tim, i u smislu navedene zakonske odredbe, i nije postojala neophodnost objave Instrukcije u „Službenom glasniku“.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o upravi („Službeni glasnik BiH“ br. 32/02, 102/09 i 72/17) broj 39/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 99.

U skladu s ovim zakonom, opći podzakonski pravni akti su: pravilnici, uputstva, naredbe i instrukcije.

(…)

5. Instrukcijom se usmjerava organizacija poslova i način rada zaposlenih u organima uprave i institucijama s javnim ovlaštenjima na provođenju pojedinih odredbi zakona ili propisa koje donosi Vijeće ministara.

6. Opći akti iz st. 2., 3., 4. i 5. ovog člana objavljuju se u "Službenom glasniku BiH".

7. Rukovodilac organa uprave i institucije s javnim ovlaštenjima može odlučiti da se pojedini opći podzakonski pravni akti iz ovog člana, doneseni za internu upotrebu, ne objavljuju u "Službenom glasniku BiH", s tim da se oni obavezno objavljuju na internetskoj stranici i na oglasnoj ploči organa uprave i institucije s javnim ovlaštenjima.

21. Zakon o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 9/05, 35/05, 100/08 i 33/17) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Predmet oporezivanja PDV se, u skladu s odredbama ovog zakona, plaća na:

1. promet dobara i usluga (u daljem tekstu: promet dobara i usluga) koje poreski obveznik, u okviru obavljanja svojih djelatnosti, izvrši na teritoriji Bosne i Hercegovine uz naknadu;

2. uvoz dobara u Bosnu i Hercegovinu.

Član 5.

Upotreba dobara u vanposlovne svrhe Kada dobra koja čine dio njegove poslovne imovine poreski obveznik koristi u privatne svrhe ili u privatne svrhe svojih zaposlenika, odnosno kada dobrima raspolaže besplatno ili uz smanjenu naknadu, ili koristi robu u svrhe koje nisu povezane s njegovim poslovnim djelatnostima, te ako se PDV na dobra koja su u pitanju ili njihove sastavne dijelove može u potpunosti ili djelimično odbiti, takva upotreba ili raspolaganje smatra se prometom dobara izvršenim uz naknadu.

Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, ne smatra se prometom dobara uz naknadu:

1. besplatno davanje poslovnih uzoraka kupcima ili budućim kupcima u uobičajenim količinama za tu namjenu, pod uslovom da ih ti kupci ili potencijalni kupci ne stave u prodaju, odnosno da su u obliku koji onemogućava njihovu prodaju;

2. davanje poklona male vrijednosti u svrhu unapređivanja poslovne djelatnosti poreskog obveznika, ako se oni daju samo povremeno i ako se ne daju istim licima.

(…).

22. Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 93/05, 21/06, 60/06, 6/07, 100/07, 35/08, 65/10, 85/17 i 44/20) u relevantnom dijelu glasi:

Član 11.

Manjak (1) Pored upotrebe dobara u vanposlovne svrhe navedenih u članu 5. stav

1. Zakona, upotrebom dobara u vanposlovne svrhe smatra se i manjak dobara.

(2) Manjak dobara za koji se ne tereti odgovorna osoba smatra se vlastitom potrošnjom u vanposlovne svrhe poreznog obveznika i podliježe oporezivanju.

(3) Izuzetno nastali rashod po osnovu kala, rastura, kvara i loma do propisanog iznosa i manjak dobara koji se može pravdati višom silom ne podliježe oporezivanju.

(…) (6) Pod višom silom podrazumijeva se manjak dobara nastao usljed elementarnih nepogoda (poplava, požar, zemljotres, ratna razaranja i slično), na osnovu akta nadležnog organa.

(7) Obveznik PDV-a utvrđuje rashod neposredno pošto je određeni rashod nastao, ili redovnim ili vanrednim popisom robe u skladištu, stovarištu, magacinu, prodavnici ili drugom sličnom objektu.

(8) Utvrđivanje rashoda vrši ovlašteno lice ili popisna komisija obveznika, a o izvršenom popisu obavezno se sastavljaju zapisnik i popisna lista.

(…)

23. Saopštenje o usvojenoj Instrukciji preuzeto sa internet stranice Uprave za indirektno oporezivanje BiH: http://www.new.uino.gov.ba/bs/clanci/Saop%C5%A1tenja- UO/0/0/06-06-2014-13-05-43/659/Usvojena-instrukcija-o-PDV-prijavi-za-obveznike-direktno-pogo%C4%91ene-poplavama glasi:

Upravni odbor Uprave za neizravno oporezivanje (UNO) BiH danas je na 3.

vanrednoj sjednici usvojio instrukciju o podnošenju PDV prijava za mjesec svibanj za porezne obveznike sa područja koja su zahvaćena katastrofalnim poplavama u BiH. Osnovni cilj ove instrukcije je da se pomogne gospodarstvenicima koji su pretrpjeli izravnu štetu u poplavama, pa će za obveznike, koji nisu u mogućnosti da to učine sami za njih PDV prijavu sa vrijednosti „nula“, dostaviti UNO u zakonskom roku do 10. lipnja 2014. godine.

Porezni obveznici za koje UNO podnese PDV prijavu za mjesec svibanj, dužni su do 10. srpnja 2014. godine podnijeti izmijenjenu PDV prijavu za mjesec svibanj zajedno sa lipanjskom prijavom. U skladu sa ovom instrukcijom, porezni obveznici morat će imati dokaz da su pretrpjeli štetu a to su zapisnici koji se dostavljaju nadležnoj općinskoj komisiji za procjenu i popis šteta.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Dopustivost ratione materiae

25. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

26. Član 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h). apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom; [...]

27. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanska prava i obaveze“ iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba, Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spada i plaćanje predmetnih poreza, doprinosa i naknada koje se uplaćuju na odgovarajući račun javnih prihoda. Stoga, u skladu s iznesenim stavovima, slijedi da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dopustivost u odnosu na ostale navode

28. U odnosu na preostali dio apelacije u kojem apelant smatra da je došlo do povrede njegovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda.

29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 023118 19 Uvp od 25. juna 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. juna 2019. godine, a apelacija je podnesena 26. avgusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant pobija osporenu odluku tvrdeći da su mu tom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu

33. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

34. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, u suštini, zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

35. Ustavni sud prvo mora ispitati da li apelant posjeduje imovinu zaštićenu članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud ističe da je u predmetnom postupku nespornim utvrđeno da je apelant obavezan kao poreski obveznik iz svojih sredstava isplatiti određeni novčani iznos dodatne poreske obaveze na odgovarajući račun javnih prihoda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o apelantovom pravu na imovinu zaštićenim članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 627/17 od 18. jula 2017. godine, stav 39).

36. Nakon što je utvrđeno da apelant posjeduje imovinu zaštićenu članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud mora ispitati da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, kao i da li je miješanje bilo predviđeno zakonom.

37. Svako miješanje u pravo na imovinu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili opšteg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava kriterijum „zakonitosti“ i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, takođe, održati razuman odnos „proporcionalnosti“ između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/04, tačka 49).

38. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantovu imovinu jer je osporenom odlukom apelantu naloženo da plati određeni novčani iznos na ime dodatne poreske obaveze na račun javnih prihoda.

39. Miješanje je zakonito samo ako je zakon koji je osnova miješanja, (a) dostupan građanima, (b) toliko precizan da omogućava građanima da odrede svoje postupke, (c) u skladu sa principom pravne države, što znači da sloboda odlučivanja koja je zakonom data izvršnoj vlasti ne smije biti neograničena jer zakon mora obezbijediti građanima adekvatnu zaštitu protiv proizvoljnog miješanja (vidi Evropski sud, Sunday Times, presuda od 26. aprila 1979, serija A, broj 30, stav 49; vidi, takođe, Evropski sud, Malone, presuda od 2. avgusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67 i 68). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ističe da su predmetni zakoni, Zakon o PDV-u, Zakon o postupku indirektnog oporezivanja i Zakon o upravi javno objavljeni u službenom glasilu i da su njihove odredbe formulisane dovoljno jasno i precizno. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Pravilnik kao podzakonski akt javno objavljen u „Službenom glasniku BiH“ i da su njegove odredbe dovoljno jasne i precizne. U pogledu Instrukcije, Ustavni sud zapaža da je kao opšti podzakonski pravni akt donesena na osnovu člana 99 stav 7 Zakona o upravi i da su njome određena bliža pravila i uputstva za rad na sprovođenju i primjeni zakona i drugih propisa iz oblasti poreskih obaveza u situaciji elementarne nepogode. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u postupku utvrđeno da je Instrukcija objavljena na internet stranici tužene u skladu sa članom 99 stav 7 navedenog zakona i da je nesporno apelant bio upoznat s njom. U vezi s objavljivanjem akata na internet stranici, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetu Roman Zakharov protiv Rusije utvrdio da „objavljivanje propisa u službenom časopisu Ministarstva komunikacija SvyazInform, koji je dostupan samo pretplatnicima, učinio je ovaj propis dostupnim samo komunikacijskim stručnjacima, ali ne i opštoj javnosti. U isto vrijeme, sud primjećuje da se tekstu propisa, sa dodacima, može pristupiti putem privatno održavane pravne baze podataka na internetu, koja reproducira objave iz publikacije SvyazInform. Sud smatra da je žalosno što Naredba br. 70 nije bila dostupna u publikaciji koja je dostupna opštoj javnosti. Međutim, uzimajući u obzir činjenicu da je objavljen u službenom časopisu Ministarstva, u kombinaciji sa činjenicom da mu se može pristupiti preko pravne baze podataka na internetu, Sud ne nalazi potrebnim dodatno ispitivati pitanje dostupnosti domaćeg prava. Umjesto toga, fokusiraće se na zahtjeve predvidivosti i nužnosti (vidi Evropski sud, Roman Zakharov protiv Rusije, presuda od 4. decembra 2015. godine, tačka 242).“ Takođe, Evropski sud je u predmetu Gulcu protiv Turske utvrdio da „Sud smatra da nema sumnje da su gore pomenute odredbe zakona br. 5237, 3713 i 2911 bile dostupne. Što se tiče odluke od 4. marta 2008. godine, Sud primjećuje da, iako ova odluka nije objavljena u Službenim novinama, bila je dostupna na internetu. Stoga, Sud ne smatra potrebnim dalje se baviti pitanjem pristupačnosti domaćeg zakona (vidi Roman Zakharov protiv Rusije [VV], br. 47143/06, tačka 242 od 4. decembra 2015. god)“, (vidi presudu Evropskog suda, Gulcu protiv Turske od 19. januara 2016. godine tačka 107). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetna instrukcija bila dovoljno transparentna i dostupna poreskim obveznicima, pa i apelantu (što u postupku nije bilo sporno) kako bi mogli odrediti svoje postupke. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju predmetni „zakoni“ na osnovu kojih je izvršeno miješanje u apelantovo pravo na imovinu ispunjavaju navedene standarde u smislu Evropske konvencije.

40. Ustavni sud dalje nalazi da je miješanje u apelantovu imovinu bilo predviđeno zakonom jer je izvršeno na osnovu relevantnih odredaba zakona i podzakonskih akata, čija primjena, prema mišljenju Ustavnog suda, nije bila proizvoljna. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u konačnici odlučujući u postupku preispitivanja odluke Vijeća za upravne sporove o zakonitosti pobijanog rješenja tužene ispitao navode apelantovog zahtjeva za preispitivanje i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne upravne stvari. Ustavni sud zapaža da su se i apelaciono vijeće i Vijeće za upravne sporove Suda BiH, kao i organi uprave u svojim odlukama utvrđujući apelantovu obavezu na plaćanje dodatne poreske obaveze u pogledu u poplavi nastalog manjka robe pozvali na relevantne odredbe čl. 3 i 5 Zakona o PDV-u u vezi sa članom 11 st. 1, 2, 3, 6, 7 i 8 Pravilnika i dali obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U pogledu Instrukcije, Ustavni sud zapaža da je predviđala određene pogodnosti za obveznike PDV-a u situaciji elementarne nepogode u pogledu roka za podnošenje prijave PDV za maj 2014. godine, kako bi se izvršila procjena i potvrđivanje nastale štete na imovini poreskih obveznika. Poreskim obveznicima, pa i apelantu, bilo je omogućeno da do 10. jula 2014. godine podnesu izmijenjenu PDV prijavu za mjesec maj zajedno sa junskom prijavom. Međutim, navedena instrukcija ne utiče na apelantovu obavezu da podnese zapisnik i popisnu listu robe koja mu je uništena poplavom, te dokaz o prijavljenoj šteti podnesenoj nadležnoj opštinskoj komisiji za procjenu štete, a što je od apelanta zatraženo u postupku kontrole u kojem je utvrđena poreska obaveza shodno zakonu i pravilniku. Apelantove navode da Instrukcija nije objavljena u službenom glasniku i da se na njoj ne može zasnivati osporena odluka, u konkretnoj situaciji kada je Instrukcija donesena u skladu sa Zakonom o upravi i javno objavljena na internet stranici tužene, Ustavni sud smatra neosnovanim. Takođe, smatra da primjena Instrukcije nije bila proizvoljna. Stoga, u navedenim zaključcima organa uprave i Suda BiH Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na navedene relevantne odredbe zakona i podzakonskih akata, te činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih i podzakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno.

41. Miješanje je izvršeno u javnom interesu i ima legitiman cilj, a to je, prema mišljenju Ustavnog suda, provođenje zakona. Izvršenim miješanjem održan je razuman odnos „proporcionalnosti“ između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti, jer, kako smatra Ustavni sud, odbijanjem apelantove tužbe i zahtjeva za preispitivanje sudske odluke radi poništenja rješenja tužene kojim je apelant obavezan na plaćanje dodatnih poreskih obaveza u korist javnih prihoda nije stavljen „pretjeran teret“ na apelanta, s obzirom na to da apelant u provedenom postupku u pogledu nastalog manjka robe nije dostavio popisnu liste robe koja mu je uništena poplavom, te dokaz o prijavljenoj šteti nadležnoj opštinskoj komisiji za procjenu štete kako je propisano odredbama relevantnih propisa.

42. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom kojom je utvrđena apelantova dodatna poreska obaveza nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom, nakon provedenog upravnog i sudskog postupka, slijedilo je legitiman cilj i razuman odnos „proporcionalnosti“ između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti.

44. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3406/19 (Stevo Stević s.p. i Saša Komerc t.r… | Sudska praksa | Aktio