Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3455/19 (A. I.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokaz
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3455/19

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3455/19, rješavajući apelaciju Alminka Islamovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Alminka Islamovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 027348 19 Krž 2 od 5. jula 2019. godine i S1 1 K 027348 18 Kri od 1.

aprila 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Alminko Islamović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Ademović, Nožica i partneri“ iz Sarajeva, podnio je 30. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 027348 19 Krž 2 od 5. jula 2019. godine i S1 1 K 027348 18 Kri od 1. aprila 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 7. novembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor 27, a Tužilaštvo BiH 30. novembra 2019. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Sud BiH je Presudom broj S1 1 K 027348 18 Kri od 1. aprila 2019. godine apelanta proglasio krivim da je na bliže opisani način u izreci presude nečovječno postupao prema civilu srpske nacionalnosti Branislavu N. (tačka 1. izreke), te da je učestvovao u psihičkom zlostavljanju nezakonito zatočenog civila R. K. i zajedno sa A. Š. od R. K. iznudio novčanu korist u iznosu od oko 20.000,00 DM (tadašnjih njemačkih maraka), sve na ime otkupa života (tačka 2. izreke presude), čime je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ u vezi sa članom 22. istog zakona. Apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od godinu i dva mjeseca.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je na ročištu od 4. februara 2019. godine Tužilaštvo BiH predočilo sudu Izvod iz matične knjige umrlih za R. K., nakon čega su pročitana tri iskaza preminulog svjedoka R. K. S obzirom na to da se radilo o odstupanju od pravila o neposrednom provođenju dokaza, apelantu je omogućeno da navede pitanja koja bi postavio da je svjedok neposredno saslušan na glavnom pretresu.

7. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je na okolnosti iz tačke 1. izreke presude svjedočio oštećeni Branislav N. koji je izjavio da je lišen slobode 2. juna 1992. godine dok se nalazio na liniji u blizini svoje kuće, zajedno s V. O., nakon čega su prebačeni u podrum stare zgrade Stanice policije u Bosanskom Brodu. Oštećeni je naveo da je odvođen na razgovore i pri tome tučen od pripadnika Vojne policije, kao i da ga je prve večeri tukao L. J., te A. Potvrdio je da je vidio i apelanta, kojeg do tada nije poznavao, ali zna da je tada bio plav, sitan i mlađi. Tom prilikom apelant ga je oborio na patos i udarao ga nogama, to je trajalo oko pola sata, uslijed čega je trpio bolove. Iz obrazloženja presude proizlazi da je iskaz oštećenog Branislava N. u svemu potvrđen iskazom svjedoka V. O.

8. Apelant je osporavao identitet oštećenog Branislava N., ističući da se ne radi o licu koje je navedeno u činjeničnom opisu tačke 3.d) potvrđene optužnice s obzirom na to da se u njemu spominje lice po imenu Borislav N. Sud BiH je ovu tvrdnju ocijenio neosnovanom ukazujući da je uvidom u spisak svjedoka koji su predloženi za saslušanje u potvrđenoj optužnici ime oštećenog Branislava N. naznačeno pod brojem 2, na iskaz samog oštećenog dat na glavnom pretresu, te iskaz svjedoka V. O. koji je potvrdio da je 2. juna 1992. godine s njim zajedno lišen slobode Branislav N. Slijedom navedenog, zaključeno je da se radi o propustu Tužilaštva BiH, ali i da se, zbog navedenog propusta u imenu oštećenog, apelant ne bi smio amnestirati od radnji koje je preduzeo prema njemu.

9. Nadalje, u vezi sa tačkom 2. izreke presude ukazano je da iz pročitanih iskaza oštećenog R. K. proizlazi da su ga 12. maja 1992. godine iz prostorije u kojoj je bio zatvoren izveli apelant i pripadnik HVO-a po imenu A. Š., te da su mu rekli da Komanda Vojne policije ima zahtjev po kojem treba da im prikupi 100.000 tadašnjih njemačkih maraka ako želi da izađe iz zatvora, jer nešto od tog iznosa treba da dobije i „glavni komandant“ Z. M. Iz pročitanih izjava proizlazi da je oštećeni R. K. tada rekao da nema toliki iznos, ali da će skupiti 20.000,00 DM, te da su mu nakon toga dozvolili da ode u Slavonski Brod da bi skupio traženi iznos, ali da navodi kako je u kući imao samo 9.400,00 DM, pa je ostatak do 20.000,00 DM posudio od svog prijatelja I. M. iz Odžaka, koji iznos je kasnije predao apelantu i A. Š. u kafiću „Kakadu“ u Slavonskom Brodu, rekavši im da više novca ne može da skupi, nakon čega su ga pustili da ide kući.

10. Sud BiH je dalje istakao da je iskaz oštećenog R. K. potvrđen iskazom svjedoka I. M. koji je naveo da je poznavao R. K. kojem je posudio između 10 i 11.000,00 DM tokom 1992. godine, a koji mu je tada rekao da mu novac treba za „otkup glave“.

11. Detaljno su ispitane i ocijenjene neosnovanim apelantove tvrdnje o kontradiktornostima u iskazima oštećenog R. K. koje su se odnosile na: skupljanje iznosa od 20.000 DM, „žuti papirić” kao potvrdu o predaji novca, te zakonitost iskaza, jer nije navedeno u kojem predmetu su dati.

12. Nadalje, Sud BiH je istakao da je u odnosu na dvije tačke osuđujućeg dijela presude načinio izmjene u činjeničnom opisu, pri čemu je vodio računa da se i dalje radi o istom djelu, odnosno istom događaju sa svim bitnim obilježjima koja predstavljaju obilježje jednog krivičnog djela, čime je objektivni identitet između optužnice i presude očuvan. U vezi s tim je, pored ostalog, ukazao da je u odnosu na zabranjene radnje preduzete prema oštećenom Branislavu N. prilagodio činjenični opis u skladu s provedenim dokazima, odnosno u skladu s iskazom oštećenog, s obzirom na to da je na osnovu njegovog iskaza apelant proglašen krivim za radnje u tački 1. osuđujućeg dijela izreke presude (tačka 3.d) potvrđene optužnice.

13. Sud BiH je Presudom broj S1 1 K 027348 19 Krž 2 od 5. jula 2019. godine apelantovu žalbu protiv prvostepene presude odbio kao neosnovanu. Žalba Tužilaštva BiH je djelimično uvažena i prvostepena presuda je preinačena u odluci o kazni, tako da je apelant osuđen na kaznu zatvora od tri godine.

14. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant u žalbi tvrdio da je prvostepeni sud prekoračio optužbu na njegovu štetu jer se u tački 3.d) optužnice kao oštećeni navodi lice Borislav N., dok se u tački 1. osuđujućeg dijela izreke presude, po ovoj tački optužnice, kao oštećeni navodi lice Branislav N. Sud BiH je ovaj navod ocijenio neosnovanim, odnosno zaključio da prvostepeni sud nije prekoračio optužnicu kako je apelant tvrdio. U vezi s tim je ukazano da je u toku glavnog pretresa utvrđeno da se radilo o propustu Tužilaštva BiH, koji se ogledao u očiglednoj omašci prilikom kucanja spornog imena, da je to utvrđeno uvidom u spisak svjedoka koji su predloženi za saslušanje u potvrđenoj optužnici (ime oštećenog naznačeno je pod brojem 2), te na osnovu iskaza samog oštećenog Branislava N. datog na glavnom pretresu, te iskaza svjedoka V. O. koji je potvrdio da je 2. juna 1992. godine s njim zajedno lišen slobode Branislav N., pa da je prvostepeni sud ispravno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o Branislavu N., a ne o Borislavu N. Prema stavu Suda BiH, ispravkom imena oštećenog u činjeničnom opisu tačke 1. osuđujućeg dijela izreke presude prvostepeni sud nije doveo apelanta u teži položaj u odnosu na ono što mu je na teret stavljeno optužnicom budući da je nesporno utvrđeno da se radilo o istom oštećenom i da je rezultat ove razlike u imenu zapravo očigledna omaška prilikom kucanja imena oštećenog od Tužilaštva BiH u činjeničnom opisu optužnice.

15. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant u žalbi isticao i da prvostepeni sud nije mogao zasnovati svoju odluku na kontradiktornim izjavama oštećenog R. K., kao i na nepouzdanosti identifikacije apelanta, a u pogledu kojih je, zbog objektivnih okolnosti (smrti R. K. prije početka glavnog pretresa), izostala mogućnost provjere kredibiliteta i pouzdanosti na glavnom pretresu. U vezi s tim, Sud BiH je najprije istakao da iz pročitanih iskaza oštećenog R. K. proizlazi da su 12. maja 1992. godine oštećenog R. K. iz prostorije u kojoj je bio zatvoren izveli apelant i pripadnik HVO-a A. Š., da su oštećenom R. K. rekli da Komanda Vojne policije ima zahtjev po kojem oštećeni treba da im prikupi 100.000 tadašnjih njemačkih maraka ako želi da izađe iz zatvora, jer nešto od tog iznosa treba da dobije i „glavni komandant“ Z. M. Oštećeni R. K. je, prema pročitanim iskazima, tada rekao da nema toliki iznos, ali da će skupiti 20.000,00 DM, te da su mu nakon toga dozvolili da ode u Slavonski Brod da bi skupio traženi iznos, da je u kući imao samo 9.400,00 DM, pa je ostatak do 20.000,00 DM posudio od svog prijatelja I. M., a koji je kasnije predao apelantu i A. Š. u kafiću „Kakadu“ u Slavonskom Brodu, rekavši im da više novca ne može da skupi, nakon čega su ga pustili da ide kući. Nadalje, ukazano je da je navedeni iskaz potvrdio svjedok odbrane I. M., koji je naveo da je poznavao R. K., da mu je posudio između 10.000,00 i 11.000,00 DM tokom 1992. godine, koji iznos novca mu je trebao za „otkup glave“.

16. Sud BiH je apelantove tvrdnje kojim je ukazivao na navodne kontradiktornosti u pogledu odlučnih činjenica u sva tri iskaza ovog svjedoka, posebno kada je u pitanju identifikacija apelanta kao jednog od lica koja su tražila novac od oštećenog, odbio kao neosnovane zaključivši da nemaju uporišta u utvrđenom činjeničnom stanju. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeni sud ispravno zaključio da se iskazi oštećenog R. K. podudaraju u pogledu odlučnih činjenica. Prema stavu Suda BiH, samo činjenica da je oštećeni R. K. u jednoj izjavi rekao da je znao da u kući ima određeni iznos novca, te da je ostatak do 20.000,00 DM posudio od prijatelja

I. M., a da je u drugoj izjavi rekao kako je apelantu i A. Š. tada rekao da nema iznos od

100.000,00 DM, ali da će skupiti 20.000,00 DM, ne pobijaju činjenicu da je oštećeni R. K. pušten iz zatvora da ode u Slavonski Brod, gdje je prikupio iznos od 20.000,00 DM uslijed straha za vlastiti život s obzirom na to da su mu apelant i A. Š. zaprijetili „plivanjem rijekom Savom sve do Beograda“, te prikupljeni novac predao apelantu i A. Š., a što je potvrdio i svjedok odbrane I. M.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

18. Prema apelantovom mišljenju, tačkom 1. izreke osporene prvostepene presude prekršen je identitet između optužnice i presude, a što je za učinak imalo i povredu njegovog prava na odbranu u smislu člana 6. stav 3. tačka b) Evropske konvencije. U prilog navedenom apelant je istakao da je nakon okončanja dokaznog postupka sud samoinicijativno mijenjao činjenično stanje navedeno u optužnici na način da mu je na teret stavljeno nečovječno postupanje prema Branislavu N., a ne Borislavu N., kako je bilo navedeno u optužnici. U vezi s tim je istakao da nije imao ni vremena, ni bilo kakve mogućnosti za odbranu u pogledu postupanja prema licu koje mu optužnicom i nije stavljeno na teret. Neprihvatljivim smatra stav oba suda da ispravkom imena oštećenog nije stavljen u teži položaj u odnosu na onaj koji mu je optužnicom stavljen na teret. Također, neprihvatljivim smatra i obrazloženja oba suda da je Branislavu N. naveden kao svjedok (jer to jedino znači da može imati saznanja koja mogu biti od značaja u konkretnom predmetu), kao i da se radilo o očiglednoj omašci prilikom kucanja (jer očigledna omaška može postojati u slučaju kada nije od utjecaja na značenje same riječi, a u konkretnom slučaju je nastala nova riječ). Stoga je, prema njegovom mišljenju, neprihvatljiv stav oba suda da je nesporno utvrđeno da se radilo o istom oštećenom jer, kako navodi, nije proveden niti jedan dokaz o (ne)postojanju ratnog zarobljenika pod imenom Borislav N., odnosno da su Borislav N. i Branislav N. ista lica, a u kojem slučaju bi se, u skladu s načelom in dubio pro reo, moglo govoriti o tome da je riječ o istom licu. Ovakvo postupanje redovnih sudova, prema njegovom mišljenju, predstavlja i kršenje načela akuzatornosti, jer je sud preuzeo ulogu tužioca, odnosno bez izmjene optužnice od tužioca sud ne može zasnivati presudu na činjenicama koje su u postupku utvrđene. Najzad, u ovom dijelu je istakao i da stav redovnih sudova predstavlja ekstenzivno tumačenje i da teret dokazivanja prebacuje na optuženog. Prema njegovom mišljenju, prilikom prijema optužnice, od optuženih bi se zahtijevalo da uzmu u obzir sve moguće kombinacije onoga što im se stavlja na teret, a koje se mogu podvesti pod ekstenzivno tumačenje „očigledne omaške prilikom kucanja”. Osim toga, stavljeno mu je na teret i postupanje prema svjedocima iz optužnice, s kojima lica iz dispozitiva optužnice dijele isto prezime. Ovakvim tumačenjem se, prema njegovom mišljenju, osim što se negira pravna sigurnost i ekstenzivno se primjenjuje zabranjena analogija u krivičnom pravu na „mala vrata” uvodi i inkvizitorsko načelo u krivični postupak.

19. U odnosu na tačku 2. osuđujućeg dijela prvostepene presude apelant je istakao da se ona zasniva na dokazu na kojem se ne može zasnovati, odnosno na iskazu oštećenog R. K. iz istrage, koji je preminuo prije otpočinjanja glavnog pretresa i koji je bio i jedini dokaz u vezi s ovom tačkom optužnice. Apelant je dalje naveo da su redovni sudovi u svojim obrazloženjima istakli kako su iskazi svjedoka R. K. iz istrage potkrijepljeni iskazom svjedoka odbrane I. M. Međutim, svjedok I. M. je, kako navodi, izjavio da je on nekad oštećenom R. K. pozajmio novac, ali da to ne znači da je taj novac imao bilo kakvu poveznicu s njim, odnosno da ga dovode u vezu s tim novcem jedino iskazi oštećenog R. K. iz istrage, kojeg nije imao mogućnost ispitati ni u jednoj fazi postupka. Slijedom navedenog, smatra da mu je u potpunosti suspendirano pravo na odbranu, da je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na drugu stranu, da je povrijeđeno načelo kontradiktornosti krivičnog postupka, te da su osporene odluke, suprotno pravu na pravično suđenje, zasnovane na dokazu koji nije neposredno izveden na glavnom pretresu.

20. Apelant smatra i da mu je u vezi s ovom tačkom presude povrijeđeno i pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije jer se drugostepeni sud nije izjasnio o suštinskim žalbenim navodima u ovom dijelu. U vezi s tim je istakao da je ostalo nerazjašnjeno kako je oštećeni znao da je apelant lice koje je od njega tražilo novac, a što je bilo od posebnog značaja, jer on nije imao mogućnost da ispita oštećenog. Apelant ističe da je osuđen na osnovu toga što ga je oštećeni u iskazima u istrazi imenovao kao lice koje mu je prijetilo, bez bilo kakve druge identifikacije ili bližeg opisa tog lica. Pri tome podsjeća i da je članom 86. stav 8. ZKPBiH izričito propisano da će se svjedok uvijek pitati otkud mu je poznato ono o čemu svjedoči, a da u iskazima oštećenog R. K. ostaje potpuno nepoznato kako on zna da je apelant lice koje ga je psihički zlostavljalo. Slijedom navedenog, proizvoljnim smatra stav drugostepenog suda koji je ovaj njegov žalbeni prigovor odbio smatrajući da nema uporište u utvrđenom činjeničnom stanju.

21. S obzirom na to da je ostala nerazjašnjena činjenica kako je oštećenom R. K. poznato da je upravo apelant lice koje ga je zlostavljalo, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi su, u skladu s načelom in dubio pro reo, ovu okolnost trebali ocijeniti u njegovu korist, te ga osloboditi optužbi u ovom dijelu.

b)Odgovori na apelaciju

22. Sud BiH se u odgovoru na apelaciju u cjelini pozvao na razloge i obrazloženja iz osporenih odluka, zbog kojih su identične apelantove tvrdnje ocijenjene neosnovanim.

23. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju istaklo da su oba suda obrazložila svaki dokaz pojedinačno i dovela ih u uzajamnu vezu, tako da nije bilo proizvoljnosti u ocjeni dokaza. V.Relevantni propisi

24. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH i 65/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 6.

Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega "i da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz u daljnjem toku postupka".

(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

(3) Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja.

Član 7.

Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere.

(2) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branitelja, postavit će mu se branitelj kad je to određeno ovim zakonom.

(3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 16.

Princip akuzatornosti Krivični postupak se može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu Tužitelja.

Član 227. stav (1) tač. c) i d) Sadržaj optužnice (1) Optužnica sadrži:

(...)

c) opis djela iz kog proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, vrijeme i mjesto učinjenja krivičnog djela, predmet na kome je i sredstvo kojim je izvršeno krivično djelo, kao i ostale okolnosti potrebne da se krivično djelo što preciznije odredi,

d) zakonski naziv krivičnog djela, s navođenjem odredbe krivičnog zakona, (...)

Član 273. stav (2) Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (...)

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.

(...)

Član 280.

Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

(2) Sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 027348 19 Krž 2 od 5. jula 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja presude, tj. 5. juli 2019. godine, i datum podnošenja apelacije, tj. 30. august 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. i stav 3. tačka b) i člana 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

32. Suština apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnje da je redovni sud preuzeo ulogu tužioca i narušio identitet između optužnice i presude, pa da mu je tako uskratio pravo na dovoljno vrijeme i mogućnosti za pripremanje odbrane, da se osporene presude zasnivaju na iskazu svjedoka kojeg ni u jednoj fazi postupka nije imao mogućnost ispitati, a pri tome se radilo o jedinom dokazu na kojem su zasnovane osporene presude u relevantnom dijelu.

33. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud; Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33– 34).

34. Rukovodeći se navedenim stavovima, te imajući u vidu da iz apelantovih navoda proizlazi kako smatra da postupak u cjelini nije bio pravičan, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u smislu člana 6. stava 1. Evropske konvencije.

35. U vezi s apelantovom tvrdnjom da je redovni sud narušio identitet između presude i optužnice i preuzeo ulogu tužioca, te u vezi s tim prekršio njegovo pravo na dovoljno vrijeme i mogućnost pripremanja odbrane, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije zahtijeva da posebna pažnja bude poklonjena obavještavanju optuženog o optužbama koje mu se stavljaju na teret, detalji o krivičnom djelu imaju krucijalnu ulogu u krivičnom postupku i optuženi se smatra obaviještenim od trenutka kada su mu prezentirani činjenični i pravni osnovi optužbe protiv njega. Nadalje, optuženi mora biti upućen „odmah“ i „detaljno“ u uzrok optužbe, odnosno u činjenice na kojim se optužba zasniva i prirodu optužbe, tj. pravnu kvalifikaciju ovih činjenica. Potpuna i detaljna informacija optuženog u pogledu optužbi koje mu se stavljaju na teret predstavlja suštinski preduvjet za pravičnost postupka. Iako obim, „detaljno“ obavještenje o optužbi varira u zavisnosti od konkretnih okolnosti svakog slučaja, optuženom se u svakom slučaju mora pružiti dovoljno informacija koliko je neophodno radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njega kako bi mogao pripremiti adekvatnu odbranu (vidi Evropski sud, Mattoccia protiv Italije, presuda od 25. jula 2000. godine, st. 59. i 60). Nadalje, u slučaju reklasifikacije činjenica u toku krivičnog postupka, optuženi mora imati priliku da se koristi pravom na odbranu na efektivan način i u pravo vrijeme (vidi Evropski sud, Block protiv Mađarske, presuda od 25. aprila 2011. godine, stav 24). Najzad, nedostaci u obavještenju o optužbi mogu se otkloniti u žalbenom postupku ako optuženi ima mogućnost da pred višim sudom predstavi svoju odbranu u pogledu izmijenjene optužbe i da ospori svoju osudu u pogledu svih relevantnih pravnih i činjeničnih aspekata (vidi Dallos protiv Mađarske, st. 49–52, Sipavičius protiv Litvanije, st. 30–33, Župnik protiv Ukrajine, st. 39–43, I. H. i ostali protiv Austrije, st. 36–38, Juha Nuutinen protiv Finske, stav 33).

36. Ustavni sud zapaža da je apelant i u postupku pred redovnim sudovima, u suštini, iznosio identične tvrdnje, tj. da je optužnica prekoračena jer je u potvrđenoj optužnici kao oštećeni označen Borislav N., a u osporenim presudama Branislav N. Oba suda su saglasno zaključila da su apelantove tvrdnje u ovom dijelu neosnovane. U vezi s tim je ukazano da se radilo o očiglednoj grešci Tužilaštva BiH prilikom kucanja navedenog imena, a koji zaključak je zasnovan na činjenici da je Branislav N. označen u listi svjedoka, na iskazu koji je Branislav N. dao na glavnom pretresu, te na iskazu svjedoka V. O., koji je potvrdio da je kritične prilike koja je apelantu stavljena na teret optužnicom i za koju je i proglašen krivim s njim zarobljen Branislav N. Slijedom navedenog, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može se zaključiti da apelant nije imao mogućnost i da je nije koristio da ovu okolnost osporava već u toku postupka pred redovnim sudovima, pa je očigledno neosnovana apelantova tvrdnja da je prvostepeni sud intervenirao u optužnicu nakon što je okončan glavni pretres, kada on više nije imao mogućnost da se u vezi s ovom promjenom brani. Pri tome, Ustavni sud zapaža i da apelant ne tvrdi, a ni iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da je tražio odgađanje glavnog pretresa kako bi pripremio odbranu u vezi s izmjenom optužnice u imenu oštećenog. Nadalje, imajući u vidu i da je svjedok V. O. potvrdio, a što apelant ni u postupku pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji nije osporavao, da je kritične prilike zajedno s njim zarobljen Branislav N., da je iskaz ovog svjedoka saglasan sa iskazom oštećenog Branislava N. Bez osnova je i apelantova tvrdnja da u prilog zaključku da se radilo samo o očiglednoj grešci u pisanju imena nije proveden niti jedan dokaz kako bi se utvrdilo da su Borislav N. i Branislav N. jedno te isto lice. Nadalje, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanom apelantovu tvrdnju da zaključak redovnih sudova da se radilo o očiglednoj greški koju je Tužilaštvo BiH načinilo pri pisanju imena rezultira ekstenzivnim tumačenjem, zbog čega je doveden u nepovoljniji položaj, odnosno da je sud povrijedio inkvizitorsko načelo i preuzeo ulogu tužioca.

37. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovanu apelantovu tvrdnju da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje jer je redovni sud narušio identitet između presude i optužnice, pa da mu tako uskratio pravo na dovoljno vrijeme i mogućnosti za pripremanje odbrane.

38. U vezi s apelantovom tvrdnjom da se osporene presude zasnivaju na iskazima iz istrage svjedoka R. K. kojeg ni u jednoj fazi postupka nije imao mogućnost ispitati, te da je to bio i jedini dokaz, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje pretpostavlja da svi dokazi moraju biti provedeni na javnoj raspravi u prisustvu optuženog s mogućnošću da budu preispitani u kontradiktornom postupku. Nadalje, pri utvrđivanju da li je postupak kao cjelina bio pravičan, mora se imati u vidu i da li je poštovano pravo na odbranu. Naime, potrebno je ispitati da li je podnosiocu zahtjeva bila data mogućnost da osporava autentičnost dokaza i da se suprotstavlja njegovom korištenju. Pored toga, mora se imati u vidu kvalitet dokaza, uključujući ukazuju li okolnosti u kojima je pribavljen na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti. Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da, kada je dokaz veoma jak i kada nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija. Najzad, dopuštenost dokaza je pitanje koje prvenstveno uređuje nacionalno pravo. Zadatak Ustavnog suda i Evropskog suda nije donositi presude o tome jesu li iskazi svjedoka valjano prihvaćeni kao dokaz u postupku, već utvrditi je li postupak u cjelini, uključujući način na koji su izvedeni dokazi, bio pošten (vidi Evropski sud, pored ostalih, Van Mechelen i drugi protiv Holandije, 23. april 1997. godine, stav 50, Izvještaji o presudama i odlukama, 1997-III).

39. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je svjedok R. K. preminuo prije otpočinjanja glavnog pretresa. Zbog toga su, u skladu sa članom 273. stav 2. ZKPBiH, na glavnom pretresu pročitani njegovi iskazi koje je dao u toku istrage. Slijedom navedenog, a suprotno apelantovoj tvrdnji, samo činjenica da svjedok R. K. iz navedenih razloga nije saslušan na glavnom pretresu ne predstavlja kršenje načela kontradiktornosti i ne dovodi u pitanje zakonitost osporenih presuda jer se zasnivaju na iskazu svjedoka kojeg apelant nije imao mogućnost saslušati niti u jednoj fazi postupka.

40. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi detaljno ispitali i u vezi s tim ponudili valjane razloge i obrazloženja zbog čega su neosnovanim ocijenili apelantove navode koji su se ticali tvrdnje o kontradiktornostima u iskazima oštećenog R. K. koje su se odnosile na skupljanje iznosa od 20.000 DM, „žuti papirić” kao potvrdu o predaji novca, te zakonitost iskaza, jer nije navedeno u kojem predmetu su dati (prvostepeni sud), odnosno pitanja identifikacije apelanta kao jednog od lica koja su tražila novac od oštećenog (drugostepeni sud) jer, kako apelant tvrdi, u iskazima oštećenog nema ništa o tome kako je znao da je lice koje je tražilo novac od njega apelant. Stoga, proizlazi da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da osporava autentičnost i korištenje ovog dokaza, odnosno da redovni sudovi nisu zanemarili svoju obavezu da njegove argumente ispitaju i ponude valjane razloge i obrazloženja zbog čega ih nisu prihvatili.

41. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja iskaza svjedoka R. K., onako kako je interpretiran u obje osporene presude, a čiji sadržaj apelant ne osporava, u suštini proizlazi da su apelant i još jedan pripadnik HVO-a od njega tražili da prikupi i preda im novac radi „otkupa glave“. Ovakav iskaz svjedoka R. K. ocijenjen je u vezi s iskazom svjedoka odbrane I. M., koji je potvrdio da je svjedoku R. K. u relevantnom vremenskom periodu posudio označeni novčani iznos koji mu je trebao radi „otkupa glave“. Stoga, proizlazi da su iskazi iz istrage svjedoka R. K. bili potkrijepljeni i iskazom svjedoka I. M., kojeg je, kako proizlazi, upravo apelant predložio. Nadalje, iz apelantovih navoda, a ni iz obrazloženja osporenih odluka, nije moguće zaključiti da je apelantu bila uskraćena mogućnost da predstavi svoju verziju događaja i da tako dovede u sumnju vjerodostojnost iskaza svjedoka R. K., koji je preminuo prije početka glavnog pretresa i kojeg apelant nije imao mogućnost ispitati. Stoga, stav iz osporene drugostepene presude prema kojem nemaju uporište u utvrđenom činjeničnom stanju apelantove tvrdnje u vezi s njegovom identifikacijom kao lica koje je tražilo novac od svjedoka R. K., prema mišljenju Ustavnog suda, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, odnosno ne ostavljaju sumnju koja je, u skladu s načelom in dubio pro reo, trebala biti tumačena u njegovu korist.

42. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanom apelantovu tvrdnju da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje jer se osporene odluke zasnivaju na iskazu svjedoka kojeg nije imao priliku saslušati ni u jednoj fazi postupka, a koji je, pritom, bio i jedini dokaz protiv njega.

43. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.

44. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na efektivni pravni lijek

45. Apelant tvrdi i da mu je prekršeno pravo na efektivni pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje jer Sud BiH nije razmotrio njegove žalbene navode. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe Apelacionom odjeljenju Suda BiH, koje je nadležno da preispita kako činjenične tako i pravne navode iz osporene presude, odnosno da je apelant imao na raspolaganju i koristio efektivni pravni lijek. Činjenica da je drugostepeni sud, a suprotno apelantovim navodima, nakon detaljnog ispitivanja svih žalbenih navoda zaključio da su oni neosnovani i, u vezi s tim, ponudio relevantne i dovoljne razloge koje je Ustavni sud već ispitao u ovoj odluci u vezi s pravom na pravično suđenje i zaključio da se radi o valjanim razlozima i obrazloženjima, upućuje na zaključak da je apelant nezadovoljan ishodom žalbenog postupka, a ne da mu je prekršeno pravo na efektivni pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje.

46. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje i da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.

48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelant imao na raspolaganju i koristio efektivni pravni lijek – žalbu na prvostepenu presudu, koju je drugostepeni sud detaljno ispitao i u vezi s tim ponudio valjane razloge i obrazloženja, pa samo činjenica da apelant nije zadovoljan odlukom o njegovoj žalbi ne pokreće pitanje djelotvornosti ovog pravnog lijeka.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3455/19 (A. I.) | Sudska praksa | Aktio