Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-125/20 (D. P.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pretpostavka nevinosti
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-125/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 125/20, rješavajući apelaciju Donalda Piljuga, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 9. lipnja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Donalda Piljuga podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 009042 19 Kž 16 od 30. listopada 2019.
godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 K 009042 18 K 2 od 16. travnja 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Donald Piljug (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Josip Muselimović i Ana Primorac iz Mostara, podnio je 9. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 009042 19 Kž 16 od 30. listopada 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 K 009042 18 K 2 od 16. travnja 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog tužiteljstva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužiteljstvo) i Kantonalnog tužiteljstva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je 22. travnja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Federalno tužiteljstvo i Kantonalno tužiteljstvo dostavili su odgovore na apelaciju u razdoblju od 28. travnja do 4. svibnja 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 K 009042 18 K 2 od 16. travnja 2019. godine u ponovnom postupku apelant je proglašen krivim zbog toga što je, na način pobliže opisan u izreci presude, drugoga usmrtio, čime je učinio kazneno djelo ubojstva iz članka 166. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Istom presudom apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, a u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru (detaljno navedeno u izreci presude). Oštećena Z. Dž. je s imovinsko-pravnim zahtjevom upućena na parnični postupak. Apelant je obvezan platiti troškove kaznenog postupka u određenom novčanom iznosu.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je na zajednički prijedlog stranaka i branitelja izvedeno kao sudski dokaz vještačenje po vještaku neuropsihijatru J. Đ. V. i vještaku psihologu S. F. Dalje, da su tijekom glavnog pretresa kao dokazi optužbe u ponovnom postupku pročitani iskazi svjedoka Z. Dž. sa zapisnika s glavnog pretresa, te da su saslušani svjedoci S. P., A. A., Ro. H., Ri. H. i F. U., vještaci E. H., S. S. B. i Š. H., kao i da su pročitani materijalni dokazi optužbe, i to nalaz balističkog vještačenja vještaka strojarske struke E. H., nalaz istog vještaka o ispitivanju tragova vatrenog oružja, te iskaz navedenog vještaka, potom obdukcijski nalaz vještaka sudske medicine S. S. B., te iskaz navedenog vještaka, nalaz ispitivanja tragova biološkog podrijetla vještaka biološke struke M. I., te iskaz navedenog vještaka, nalaz, te iskaz vještaka medicinske struke – neuropsihijatra Š. H., kao i drugi materijalni dokazi (detaljno pobrojani na stranici 3. presude). Nadalje, da je pročitan iskaz svjedoka J. I. s glavnog pretresa, kao i zapisnik o saslušanju svjedoka M. Ć., sačinjen u Kantonalnom tužiteljstvu, s obzirom na to da su navedeni svjedoci nedostupni sudu. U odnosu na dokaze obrane, Kantonalni sud je istaknuo da je u ponovnom postupku saslušan svjedok S. B., da je pročitan nalaz vještaka A. B. M. i E. D., kao i iskazi navedenih vještaka.
7. Kantonalni sud je potom ukazao na to što proizlazi iz sadržaja izvedenih dokaza (sve detaljno navedeno na str. 3.–23. presude). Nadalje je naveo da je u ponovnom postupku na temelju preuzetih i ponovo izvedenih dokaza, kao i izvedenih dokaza, prvi put u ponovnom postupku, cijeneći ih pojedinačno i u međusobnoj vezi, u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza, izvan razumne sumnje zaključio da je apelant počinio kazneno djelo za koje se tereti, u vrijeme, na način i pod okolnostima opisanim u izreci presude. Dalje, da je nesporno da je 5. lipnja 2004. godine u ugostiteljskom objektu (preciziranom u obrazloženju presude) apelant ispalio četiri metka u pravcu oštećenog S. Dž. (u daljnjem tekstu: oštećeni), od kojih su dva pogodila oštećenog u desnu i lijevu natkoljenicu, a jedan u glavu, uslijed čega je oštećeni preminuo. Kantonalni sud je naveo da činjenica da su ispaljena četiri metka i da je smrt oštećenog nastupila od metka ispaljenog u glavu proizlazi iz zapisnika o očevidu, nalaza balističkog vještačenja E. H., nalaza istog vještaka o ispitivanju tragova vatrenog oružja, obdukcijskog nalaza vještaka sudske medicine S. S. B. i nalaza ispitivanja tragova biološkog podrijetla vještaka M. I. Kantonalni sud je istaknuo da je nesporno da je apelant kritične noći boravio u ugostiteljskom objektu kao gost, a da je oštećeni u istom objektu radio na održavanju reda. Nadalje, da se na temelju iskaza svjedoka i apelanta (danog u razgovoru s vještacima neuropsihijatrima A. B. M. i J. Đ. V.) može utvrditi što se dešavalo u objektu neposredno prije i tijekom kritičnog događaja. Pri tome je istaknuo da su svi svjedoci potvrdili da se apelant kritične noći u objektu nalazio u društvu svoje djevojke i još nekih osoba, među kojima su F. U., Ri. H., M. Ć. i njegova supruga. Dalje, da su svi svjedoci potvrdili da je unutar objekta (ispred WC-a) došlo do komešanja, naguravanja i udaranja i da je u tome sudjelovao apelant, kao i da je tom prilikom došlo do sukoba između oštećenog i apelanta. Kantonalni sud je naveo da neki svjedoci tvrde da je oštećeni udario apelanta u predjelu brade, a neki da je oštećeni pokušao udariti apelanta, dok svi svjedoci potvrđuju da je nakon toga apelant izašao sa svojom djevojkom iz sale objekta. Također, da su svi svjedoci potvrdili da su se apelant i oštećeni susreli u hodniku ulaza objekta, a kojom prilikom je apelant u ruci držao pištolj, dok oštećeni nije imao u rukama pištolj ili neko drugo oružje ili oruđe.
8. U odnosu na tijek kritičnog događaja, Kantonalni sud je naveo da su svjedoci S. P. i J. I. na hodniku vidjeli susret između oštećenog i apelanta, da su stajali jedan nasuprot drugog i da je apelant u ruci držao pištolj, ali da su navedeni svjedoci samo čuli pucnjeve, odnosno da nisu vidjeli ispaljenje metaka jer su se neposredno prije pucnjave vratili u salu objekta. Nadalje, da su navedeni svjedoci potvrdili da oštećeni nije u rukama imao nikakvo oružje, kao i da nisu vidjeli da je oštećeni udario apelanta ili ga na drugi način pokušao fizički savladati. Kantonalni sud je naveo da je i svjedok A. A. potvrdio da su oštećeni i apelant stajali jedan nasuprot drugog, da oštećeni nije imao nikakvo oružje, a da je apelant držao pištolj. Dalje, da je svjedok A. A. vidio kada je apelant iz pištolja ispucao metke i pogodio oštećenog u lijevu i desnu natkoljenicu, nakon čega se, bojeći se za vlastitu sigurnost, vratio u objekt, te da nije vidio trenutak kada je oštećeni pogođen u glavu. Kantonalni sud je naveo da je svjedok Ri. H. izjavio da oštećeni nije imao nikakvo oružje, da je apelant zamahnuo rukom da udari u glavu oštećenog i da je tada udaljenost između njih bila za dužinu ruke, kao i da je apelant pokušao odgurnuti oštećenog koji je pao na njega. Također, da je svjedok F. U. izjavio da je do ispaljenja metka koji je pogodio oštećenog u glavu došlo kada ga je apelant udario u glavu drškom pištolja.
9. Kantonalni sud je istaknuo da je u konkretnom slučaju sporno kako je došlo do ispaljenja metka od kojeg je oštećeni zadobio prostrelnu ranu glave uslijed koje je preminuo. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da obrana inzistira da je do ispaljenja tog metka došlo tako što je apelant udario pištoljem oštećenog u glavu. Međutim, Kantonalni sud je naveo da vještak balističar i vještak sudske medicine ne mogu potvrditi da je do ispaljenja tog metka došlo pri tim okolnostima, te da je vještak balističar mišljenja da je taj metak ispaljen iz relativne blizine i da pištolj nije bio prislonjen na glavu oštećenog, a da je i vještak sudske medicine mišljenja da taj metak vjerojatno nije ispaljen iz apsolutne blizine jer ispaljenje iz apsolutne blizine karakterizira dim, „garež crnom obojena“, a čega na glavi oštećenog nije bilo. Kantonalni sud je ukazao na objašnjenje vještaka sudske medicine dano u svezi s tim (detaljno navedeno na stranici 24. presude). Kantonalni sud je naveo da ni svjedok Ri. H. nije potvrdio udarac drškom pištolja u glavu oštećenog, nego samo zamah rukom s namjerom udarca. Osim toga, istaknuo je da je iskaz svjedoka F. U. neuvjerljiv, pri čemu je ukazao na pojedine nelogičnosti u iskazu navedenog svjedoka (detaljno navedeno na str. 24. i 25. presude). Kantonalni sud je zaključio da obrana za svoju tvrdnju da je do ispaljenja metka došlo prilikom udarca drškom pištolja u glavu oštećenog nema pouzdan dokaz. Nadalje, da se navedenom tvrdnjom pokušava dokazati da apelant nije postupao umišljajno, odnosno da je do ispaljenja smrtonosnog hica došlo slučajno i da apelant nije imao namjeru ispaliti taj metak. Kantonalni sud je naveo da je, prema obrani, do ispaljenja posljednjeg metka kojim je oštećeni pogođen u glavu došlo u stanju apelantove jake razdraženosti i straha. Međutim, istaknuo je da je takvo stajalište obrane razmatrao i zaključio da se ono ne može prihvatiti jer bi se u tom slučaju radilo o ubojstvu na mah. Kantonalni sud je naveo da sam tijek događaja upućuje na drugačiji zaključak, odnosno da je apelant bio uplašen i da mu je uračunljivost bila smanjena, ali ne bitno, u kojem smislu je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra J. Đ. V., pri čemu je interpretirao pojedine dijelove navedenog nalaza, ističući, pored ostalog, da je u momentu izvršenja kaznenog djela i smrtonosnog pucnja iz pištolja afektivna napetost kod apelanta bila srednjeg intenziteta i da nije prelazila u afektivnu razdraženost jakog intenziteta, tako da je apelant tempore criminis bio smanjeno uračunljiv, ali ne bitno. Kantonalni sud je istaknuo da je navedeni nalaz jasan, detaljan, uvjerljiv, da nije proturječan sam sebi, kao i da obrana nijednim pitanjem ili primjedbom nije dovela u sumnju navedeni nalaz. Imajući u vidu tvrdnju obrane da je apelant sve vrijeme kod sebe imao pištolj, Kantonalni sud je istaknuo da bi bilo logično da je u slučaju ubojstva na mah apelant odmah reagirao kada je od oštećenog zadobio udarac u bradu ispred WC-a, a što u konkretnom nije slučaj. Nadalje, da apelant jeste bio uplašen, ali da je poduzimao sasvim racionalne i svrsishodne radnje koje ne karakteriziraju osobu koja je u stanju jake razdraženosti i uzbuđenja da ne može shvatiti značaj djela i upravljati svojim postupcima.
10. Kantonalni sud je potom ukazao i na pojedine dijelove nalaza vještakinje obrane – neuropsihijatra A. B. M., a koja je mišljenja da je u vrijeme učinjenja kaznenog djela apelant bio u stanju bitno smanjene uračunljivosti uslijed jake razdraženosti, a koja je utjecala na apelantovu volju i donošenje njegovih odluka. Pri tome je Kantonalni sud naveo da je vještakinja izjavila da u trenutku pucanja u noge apelant još nije dosegao razinu jake afektivne napetosti, ali i da se apelant zbog jake afektivne razdraženosti ne sjeća pucanja u noge, gdje je vještakinja proturječna sama sebi. Nadalje, istaknuo je da je neprihvatljiva tvrdnja vještakinje da je kulminacija razdraženosti kod apelanta nastala u momentu kada je oštećeni apelantu prijetio izvjesnim M., a budući da apelant ime M. ne spominje iznoseći svoju obranu, kao ni svjedoci F. U. i Ri. H., Kantonalni sud je također naveo da, bez obzira na fizičku konstituciju oštećenog, to što je oštećeni još stajao na nogama, a bio pogođen s dva metka i navodno se kretao prema apelantu nije moglo kod apelanta izazvati takav strah i razdraženost da nije u stanju shvatiti značaj svog djela i upravljati svojim postupcima. Nadalje, nasuprot tvrdnjama vještakinje da su racionalni potezi koje je poduzeo apelant samo to što je uzeo sa šanka jaknu, pozvao djevojku da izađu iz objekta, izašao iz objekta, usput čuo da ga neko poziva da plati račun, smjestio djevojku u automobil, te se vratio da plati račun, Kantonalni sud je istaknuo da i pogađanje u lijevu i desnu natkoljenicu, odlazak s mjesta događaja u nepoznatom pravcu, kao i uspješno bjekstvo iz Bosne i Hercegovine spada u racionalne poteze. Dalje, da je neprihvatljiva tvrdnja vještakinje da je ispaljenje metka u glavu bilo u stanju jake afekivne napetosti i da je to trajalo nekoliko trenutaka, odnosno da se ne uklapa u cjelokupan tijek događaja i radnje i ponašanja koje je poduzimao apelant. Pri tome je Kantonalni sud naveo da je imao u vidu da je vještakinja dala mišljenje na temelju apelantovog kazivanja, ali da je navedenom kazivanju dala drugačiju interpretaciju koja nije potvrđena drugim dokazima. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je vještakinja koju je sud odredio (J. Đ. V.) uzela u obzir cjelokupan tijek događaja, sve radnje koje je poduzimao apelant, promatrala ih kronološki i u međusobnoj povezanosti, za razliku od vještakinje obrane A. B. M. (sve detaljno navedeno na str. 25.–27. presude). Imajući u vidu mišljenje vještakinje J. Đ. V., prema kojem je apelant bio u stanju neuravnoteženosti, blaže psihičke napetosti i ljutnje, ali ne i u stanju afektivne napetosti, Kantonalni sud je zaključio da je obrana neutemeljeno inzistirala da se u konkretnom slučaju radilo o ubojstvu na mah iz članka
167. KZFBiH, kao i da se ocjenom izvedenih dokaza ne može zaključiti da je apelant u vrijeme izvršenja kaznenog djela zbog prethodnog napada oštećenog bio doveden u jaku razdraženost ili prepast, zbog čega se predmetno kazneno djelo ne može kvalificirati kao ubojstvo na mah.
11. Kantonalni sud je naveo da ne može doći do primjene instituta nužne obrane u situaciji kada se apelant s pištoljem vratio u objekt i na hodniku se susreo s oštećenim koji je bio bez oružja ili oruđa, koji ga nije ni udario, niti na drugi način pokušao fizički savladati. Nadalje, da to što je oštećeni bio viši i krupniji od apelanta i što ga se apelant uplašio ne znači da je apelant postupao u nužnoj obrani jer se nečija fizička konstitucija ne može poistovjetiti s elementom za koji ovaj pravni institut traži da bude ispunjen, a to je da postoji ili izravno predstoji protupravni napad. Kantonalni sud je zaključio da oštećeni nije napao apelanta, kao i da oštećeni nije imao nikakvo oružje, a pogotovo vatreno oružje. Nadalje, sve i da je postojao napad, Kantonalni sud je istaknuo da obrana mora biti razmjerna napadu, dok uporaba vatrenog oružja nije razmjerna napadu na nenaoružanog čovjeka bez obzira na njegovu fizičku konstituciju. Kantonalni sud je istaknuo da je apelant bio svjestan da pucanjem u oštećenog s malog rastojanja njega može usmrtiti, ali da je to i htio, odnosno da je apelant postupao umišljajno s namjerom da usmrti oštećenog. U konačnici, zaključio je da apelantove radnje, opisane u izreci presude, sadrže sva obilježja kaznenog djela ubojstva iz članka 166. stavak l. KZFBiH.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 04 0 K 009042 19 Kž 16 od 30. listopada 2019. godine odbijena je kao neutemeljena žalba apelantovog branitelja, dok je, povodom te žalbe, po službenoj dužnosti presuda Kantonalnog suda od 16. travnja 2019. godine preinačena u odluci o uračunavanju pritvora (detaljnije navedeno u izreci presude).
13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, prije svega, ukazao na žalbene navode apelantovog branitelja, te je istaknuo da je neprihvatljiva tvrdnja iz žalbe da pobijana presuda nema razloge o odlučnim činjenicama. Dalje, da je prvostupanjski sud naveo razloge zbog kojih je zaključio da je apelant narušavao javni red, da je nakon sukoba s oštećenim napustio objekt, te da se poslije pokušao vratiti nazad noseći pištolj u ruci. Vrhovni sud je naveo da nema karakter odlučne činjenice to je li apelant fizički udaljen iz objekta ili je sam napustio objekt nakon sukoba s oštećenim. Pri tome je zaključio da nije učinjena bitna povreda odredbi kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. točka k) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).
14. Vrhovni sud je dalje naveo da je prvostupanjski sud dao sasvim dovoljne i jasne razloge zbog kojih je prihvatio i cijenio objektivnim nalaz i mišljenje vještakinje psihijatrijske struke J. Đ. V. i njezin zaključak da je kod apelanta prilikom izvršenja kaznenog djela (smrtonosnog pucanja) afektivna napetost bila srednjeg intenziteta i nije prelazila u afektivnu razdraženost jakog intenziteta i da je on tempore criminis bio smanjeno uračunljiv. Također, da je Kantonalni sud dao sasvim iscrpne i prihvatljive razloge zbog kojih nije prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje obrane A. B. M., kao i njezin zaključak da je kod apelanta u vrijeme izvršenja kaznenog djela afektivna napetost bila jakog intenziteta koja je kompromitirala njegovu svijest i volju, te ga dovela u stanje bitno smanjene uračunljivosti. Imajući u vidu da se apelantov branitelj u žalbi nije bavio konkretnim razlozima koje je naveo prvostupanjski sud, niti ih je doveo u pitanje, Vrhovni sud je zaključio da nije učinjena bitna povreda odredbi kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. točka k) ZKPFBiH.
15. Ispitujući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a u svezi s iznesenim žalbenim prigovorima, Vrhovni sud je naveo da nije od odlučnog značaja je li apelant prvi izazvao incident u objektu ili su njega napale druge osobe, niti je li apelanta oštećeni fizički udaljio iz objekta ili je on dobrovoljno napustio objekt jer navedene okolnosti ne predstavljaju odlučne činjenice. Pri tome je Vrhovni sud istaknuo da se u žalbi ne osporava da je zbog takvog narušavanja javnog reda intervenirao oštećeni, te da je apelant nakon sukoba s njim, uzeo jaknu i s djevojkom napustio objekt. Nadalje, da se žalbom ne osporava ni utvrđenje prvostupanjskog suda da se apelant potom pokušao vratiti nazad, ali da ga je u hodniku zaustavio oštećeni koji ga je sprječavao vratiti se u objekt, kada je apelant uporabio pištolj ispalivši četiri hica, od kojih su dva pogodila oštećenog u predjelu nogu, a jedan u predio glave. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su bez osnove i tvrdnje iz žalbe da je svjedok F. U. potvrdio apelantove navode da je on tijekom cijelog boravka u objektu imao pištolj i da nitko od svjedoka nije potvrdio da je apelant otišao do svog vozila i uzeo pištolj s kojim se vratio u objekt. Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud cijenio neprihvatljivim iskaz svjedoka F. U. iz razloga navedenih u obrazloženju prvostupanjske presude, pa i u odnosu na navedenu tvrdnju, a kojim razlozima se žalba apelantovog branitelja u navedenom dijelu uopće ne bavi, niti ih dovodi u pitanje, dok utvrđenje suda da je apelant otišao do svog vozila koje je bilo parkirano ispred objekta potvrđuju svjedoci Ro. H., te F. U., koji je naveo da se apelant kretao iz pravca svog auta, a što proizlazi i iz iskaza svjedoka M. Ć., zbog čega je bez osnove i navedeni žalbeni prigovor. Vrhovni sud je također naveo da to što nitko od svjedoka nije potvrdio kakvo je vozilo imao apelant nema nikakav značaj u konkretnom slučaju.
16. Vrhovni sud je naveo da ni ostali žalbeni prigovori kojima se iznosi vlastito stajalište (navedeni u obrazloženju presude) ne dovode u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi jer se prvostupanjski sud izjasnio zašto ne prihvaća tezu obrane da je apelant prvo pucao u pod, kao ni tezu obrane da je do ispaljenja hica u glavu oštećenog došlo tako što ga je apelant udario drškom pištolja u glavu, a koji zaključak je prvostupanjski sud izveo ocjenom provedenih dokaza, posebno nalaza i mišljenja balističkog i sudsko-medicinskog vještačenja, kao i iskaza svjedoka, očevidaca događaja. Vrhovni sud je također istaknuo da je okolnost da je apelant rekao: ,,Šta uradi“, nakon što je ispalio hitac u glavu oštećenog i uslijed čega je oštećeni pao, bila predmet ocjene vještakinje psihijatrijske struke J. Đ. V., a koju izjavu, pored ostalih apelantovih radnji koje je potom poduzeo, vještakinja smatra veoma svrsishodnom i potkrepljujućom zaključku da radnje koje je kritične prilike poduzeo apelant ne ukazuju na prisustvo afekta jakog intenziteta. Vrhovni sud je zaključio da naknadno izgovorene riječi: ,,Šta uradi“ ne dovode u pitanje zaključak suda o postojanju umišljaja da apelant pucanjem iz pištolja usmrti oštećenog.
17. Vrhovni sud je istaknuo da su u pobijanoj presudi dani razlozi zašto sud ne prihvaća da je apelant predmetno kazneno djelo učinio u stanju nužne obrane i da se u njegovim radnjama ne stječu bitni elementi kaznenog djela ubojstva na mah. Pri tome je istaknuo da, uslijed paušalnosti, nisu mogli biti ispitani prigovori iz žalbe da se postavlja pitanje je li bilo mjesta primjeni instituta nužne obrane, te bi li se apelantove radnje mogle pravno kvalificirati kao kazneno djelo ubojstva na mah. Vrhovni sud je naveo da je bez osnove i žalbena tvrdnja da bi se moglo raditi i o kaznenom djelu teške tjelesne povrede kvalificirane smrtnom posljedicom zbog okolnosti da je oštećeni preminuo nakon dva dana, jer navedena okolnost sama po sebi ne znači da se radi o tom kaznenom djelu.
18. Vrhovni sud je naveo da se neprihvatljivim ukazuje i žalbeni navod da se apelantove radnje ne mogu podvesti pod kazneno djelo za koje je proglašen krivim, te u tom smislu pozivanje na presudu Okružnog suda u Mostaru iz 1976. godine. Pri tome je naveo da prema utvrđenom činjeničnom stanju u pobijanoj presudi nije bilo nikakve ozbiljne prijetnje, niti napada oštećenog prema apelantu, već da je takva teza obrane ocijenjena neprihvatljivom, a koji zaključak ni žalbom nije doveden u pitanje. Vrhovni sud je istaknuo da sama okolnost da je oštećeni bio krupan i da je prepriječio prolaz apelantu u hodniku objekta, ne dozvoljavajući mu da uđe unutra, iako kod sebe nije imao nikakvo oružje i oruđe, niti mu je prijetio, ne dovodi u pitanje navedeni zaključak suda, zbog čega je bez osnove pozivanje na navedenu odluku, kao i na Presudu Vrhovnog suda broj Kž-225/99 od „4. studenog 2019. godine“ (radi se o očiglednoj grešci, misli se na 4. studenog 1999. godine), koja se, također, ne odnosi na bitno istu činjeničnu situaciju. Vrhovni sud je zaključio da iz navedenih razloga nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane presude.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka
13. Europske konvencije, kao i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u činjenici da su redovni sudovi pri donošenju svojih presuda proizvoljno i diskriminirajuće tumačili i primijenili odredbe ZKPFBiH, a posebno načelo in dubio pro reo, te da su svoje odluke donijeli na temelju pretpostavki, a ne na temelju nesporno utvrđenih činjenica, zbog čega su pogrešno primijenili i materijalno pravo. Nadalje, da je Kantonalni sud povrijedio odredbe članka 3. stavak 2., članka 296. stavak 1., članka 305. stavak 7., članka 312. stavak 1. točka k), kao i članka 314. stavak 1. ZKPFBiH. Apelant tvrdi da redovni sudovi nisu dali jasan i opravdan razlog zbog čega nisu poklonili vjeru nalazu i mišljenju vještaka A. B. M., odnosno da nisu dali adekvatnu ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza. Nadalje, kada se temeljito analiziraju svi provedeni dokazi, postavlja se pitanje je li apelant svoje radnje počinio u stanju nužne obrane ili njezinog prekoračenja, te mogu li se njegove radnje podvesti pod bitna obilježja kaznenog djela ubojstva na mah ili ipak pod bitna obilježja kaznenog djela teške tjelesne povrede kvalificirane smrtnom posljedicom. Apelant ističe da se njegove radnje ne mogu podvesti pod bitna obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim, te se, u svezi s tim, poziva i na praksu Okružnog suda u Mostaru u predmetu broj K:78/76, Kantonalnog suda u Sarajevu u predmetu broj K:144/98, te Presudu Vrhovnog suda broj Kž:225/99 od 4. studenog 1999. godine. Apelant inzistira na tvrdnji da predmetno kazneno djelo nije počinio s umišljajem, kao i na tvrdnji da je u kritičnom trenutku drškom pištolja pokušao udariti oštećenog, te da je pištolj opalio i pogodio oštećenog. Nadalje, da ni vještak balističar, niti vještak sudske medicine navedenu mogućnost nisu mogli isključiti izvan svake razumne sumnje, te da se kod takvog stanja stvari sud morao voditi načelom in dubio pro reo. Apelant smatra da se povreda načela zabrane diskriminacije ogleda u činjenici da je pobijanim odlukama bez razumnog i objektivnog opravdanja apelant diskriminiran u odnosu na druge optužene u kaznenim predmetima u Bosni i Hercegovini u smislu primjene odredbi članka 3. stavak 2. ZKPFBiH, pri čemu ima u vidu prethodno navedenu sudsku praksu. Apelant ističe da se povreda prava na učinkovit pravni lijek ogleda u činjenici da Vrhovni sud nije ispitao prvostupanjsku presudu u granicama izjavljene žalbe, odnosno u činjenici da nije naveo jasne i opravdane razloge zbog čega nije cijenio apelantove žalbene navode. Pri tome, smatra da je u kontekstu prava na učinkovit pravni lijek, ali i prava na obrazloženu sudsku odluku neprihvatljivo da se Vrhovni sud za veliki dio žalbenih navoda paušalno poziva na obrazloženje Kantonalnog suda. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na slobodu budući da mu je osporenim odlukama, kojima je povrijeđeno procesno i materijalno pravo u smislu odredbi članka 3. stavak 2. ZKPFBiH i članka 166. stavak 1. KZFBiH, izrečena kazna zatvora u trajanju od 12 godina.
b)Odgovori na apelaciju
20. Vrhovni sud je naveo da iz sadržaja apelacije proizlazi da je uglavnom riječ o ponovljenim žalbenim navodima koje je apelantov branitelj isticao u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjske presude i o kojima se Vrhovni sud očitovao u presudi od 30. listopada 2019. godine. Nadalje, da se u apelaciji neutemeljeno ističe da taj sud nije odlučio o svim istaknutim prigovorima u žalbi, kao i da se netočno interpretiraju određeni navodi iz osporene presude Vrhovnog suda, a što se odnosi na navode apelacije da je taj sud, odlučujući o žalbi, naveo da „apelant postojanje nužne obrane nije dokazao“, a koje navode ta presuda ne sadrži. Vrhovni sud je ukazao na obrazloženje izneseno na stranici 5. presude, predzadnji pasus, u kojem se očitovao o iznesenim prigovorima obrane u svezi s institutom nužne obrane. Dalje je istaknuo da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, te da su u tom smislu u apelaciji izneseni navodi kojima se osporavaju činjenična utvrđenja sudova, zbog čega takvi navodi ne mogu biti predmet preispitivanja od strane Ustavnog suda. Vrhovni sud je naveo da je presudama redovnih sudova ispoštovano i apelantovo pravo na obrazloženu sudsku odluku, kao i pravo na učinkovit pravni lijek, a iz kojih razloga nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na slobodu, kao ni ostala ustavna i konvencijska prava koja su u apelaciji taksativno nabrojana. U konačnici, Vrhovni sud je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena.
21. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da svojim postupanjem nije povrijedio odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, a ni odredbe Europske konvencije.
22. Federalno tužiteljstvo je, između ostalog, navelo da tijekom postupka pred redovnim sudovima nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, pravo na učinkovit pravni lijek i pravo na slobodu, odnosno da sudovi nisu postupali nezakonito, proizvoljno i diskriminirajuće prilikom donošenja osporenih odluka i da nisu zanemarena apelantova prava zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.
23. Kantonalno tužiteljstvo je predložilo da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena. V.Relevantni propisi
24. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 166.
Ubojstvo (1)Tko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
25. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 3. stavak (2) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (2) Sumnju glede postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženika.
Članak 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Članak 296.
Dokazi na kojima se temelji presuda (1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Članak 305. stavak (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga smatra dokazanima ili nedokazanima, dajući osobito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih je razloga odlučio ne ispitati izravno svjedoka ili vještaka čiji je iskaz pročitan, kojim se razlozima upravljao pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i kaznena odgovornost optuženika i pri primjeni određenih odredaba Kaznenog zakona na optuženika i njegovo djelo.
Članak 312. stavak (1) točka k) Bitne povrede odredaba kaznenog postupka (1)Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji:
(…)
k) ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.
Članak 314. stavak (1) Pogrešno ili nepotpuno činjenično stanje (1) Presuda se može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kada je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio ili je nije utvrdio. VI.Dopustivost
26. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 04 0 K 009042 19 Kž 16 od 30. listopada 2019. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 18. studenog 2019. godine, a apelacija je podnesena 9. siječnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pravo na slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, kao i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
32. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
2. Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivnja sukladno zakonu.
33. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije.
34. Apelant, prije svega, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne ocjene izvedenih dokaza, proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa, te ukazuje na to da nije zadovoljen standard obrazložene odluke.
35. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
36. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadaća redovnih sudova, a prvenstveno prvostupanjskog suda, ocijeniti izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitetu zaključaka redovnih sudova glede procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Europski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
37. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, pa onda na temelju takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (članak 296. stavak (2) ZKPFBiH). Pri tome, prema članku 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
38. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tijekom postupka pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom, o čemu su se prvostupanjski i drugostupanjski sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. U svezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom kaznenom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza (iskaza, te nalaza i mišljenja vještaka, iskaza svjedoka, kao i materijalnih dokaza), te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka da je apelant učinio kazneno djelo ubojstva iz članka 166. stavak 1. KZFBiH. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno ukazao na kojim dokazima je utemeljio svoju odluku, i to, prvenstveno, na iskazima, te nalazima i mišljenjima vještaka E. H., S. S. B., M. I., te J. Đ. V., materijalnim dokazima (preciziranim u obrazloženju presude), kao i na iskazima svjedoka S. P., J. I., A. A., Ri. H., ali, u određenom dijelu, i na apelantovom iskazu danom u razgovoru s vještacima neuropsihijatrima A. B. M. i J. Đ. V. Također, iz obrazloženja prvostupanjske presude slijedi da Kantonalni sud nije prihvatio iskaz svjedoka F. U., cijeneći da je neuvjerljiv, kao ni nalaz i mišljenje, te iskaz vještakinje obrane A. B. M., cijeneći da je vještakinja u određenom dijelu proturječna sama sebi, da su pojedine tvrdnje vještakinje neprihvatljive, kao i da je vještakinja apelantovim kazivanjima dala interpretaciju koja nije potvrđena drugim dokazima (detaljnije navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke). Osim toga, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je apelant bio svjestan da pucanjem u oštećenog s malog rastojanja njega može usmrtiti, ali da je to i htio, odnosno da je apelant postupao umišljajno s namjerom da usmrti oštećenog. Ustavni sud, dalje, zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda koji je kao pravilne potvrdio zaključke prvostupanjskog suda. Osim toga, u odnosu na apelacijske navode kojim se problematizira je li apelant svoje radnje počinio u stanju nužne obrane ili njezinog prekoračenja, te mogu li se njegove radnje podvesti pod bitna obilježja kaznenog djela ubojstva na mah ili ipak pod bitna obilježja kaznenog djela teške tjelesne povrede kvalificirane smrtnom posljedicom, Ustavni sud zapaža da su istovjetni prigovori bili predmet razmatranja Kantonalnog suda i Vrhovnog suda u redovnom postupku. Naime, Kantonalni sud je u obrazloženju prvostupanjske presude naveo da ne može doći do primjene instituta nužne obrane u situaciji kada se apelant s pištoljem vratio u objekt i na hodniku se susreo s oštećenim koji je bio bez oružja ili oruđa, koji ga nije ni udario, niti na drugi način pokušao fizički savladati, dakle kada nije postojao ili izravno predstojao protupravni napad, a sve i da jeste Kantonalni sud je smatrao da uporaba vatrenog oružja nije razmjerna napadu nenaoružanog čovjeka bez obzira na njegovu fizičku konstituciju. Također, iz obrazloženja prvostupanjske presude slijedi da se ocjenom izvedenih dokaza ne može zaključiti da je apelant u vrijeme izvršenja kaznenog djela zbog prethodnog napada oštećenog bio doveden u jaku razdraženost ili prepast, zbog čega se predmetno kazneno djelo ne može kvalificirati kao ubojstvo na mah. Osim toga, Vrhovni sud je u obrazloženju drugostupanjske presude naveo da je bez osnove žalbena tvrdnja da bi se u konkretnom slučaju moglo raditi o kaznenom djelu teške tjelesne povrede kvalificirane smrtnom posljedicom zbog okolnosti da je oštećeni preminuo nakon dva dana, jer navedena okolnost sama po sebi ne znači da se radi o tom kaznenom djelu. Ustavni sud u ovakvim zaključcima redovnih sudova ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih presuda dali jasne i precizne razloge za svoja stajališta, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zlouporabljen na apelantovu štetu. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neutemeljeni.
39. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na povredu prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelacije, u svojim presudama odgovorili na navode koje su ocijenili bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoja stajališta dali valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neutemeljenim.
40. Osim toga, Ustavni sud ponavlja da apelant tvrdi da se njegove radnje ne mogu podvesti pod bitna obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim. U svezi s tim, apelant se pozvao na sudsku praksu Okružnog suda u Mostaru u predmetu broj K:78/76, Kantonalnog suda u Sarajevu u predmetu broj K:144/98, te Presudu Vrhovnog suda broj Kž:225/99 od 4. studenog 1999. godine, a koje odluke apelant nije dostavio uz apelaciju. Ustavni sud, također, nalazi da se apelant i u postupku pred redovnim sudovima pozivao na presudu Okružnog suda u Mostaru iz 1976. godine, kao i na Presudu Vrhovnog suda broj Kž-225/99 od 4. studenog 1999. godine, te da je Vrhovni sud ocijenio da se navedene odluke ne odnose na bitno istu činjeničnu situaciju kao u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ni u ovom dijelu ne može naći elemente koji bi na bilo koji način pokretali pitanje prava na pravično suđenje.
41. Glede apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na temelju kojih proizlazi da je počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. U svezi s navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na temelju dokaza iznesenih tijekom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužiteljstvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u svezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Europski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, stavak 77.). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na temelju brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio predmetno kazneno djelo na način kako je navedeno u izreci prvostupanjske presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo, jer iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju glede postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog kaznenog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije, pa je apelacija i u ovom dijelu neutemeljena.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije.
Pravo na slobodu i sigurnost
43. Apelant u apelaciji ukazuje i na povredu prava na slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, koju ničim nije konkretizirao, niti Ustavni sud može iz dostavljenih odluka, apelacije i ostalih dokumenata pronaći elemente koji eventualno pokreću pitanje povrede ovog prava, zbog čega nalazi da nije potrebno da se dalje upušta u ispitivanje ovih navoda.
Pravo na učinkovit pravni lijek
44. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije budući da Vrhovni sud nije svestrano raspravljao o svim navodima istaknutim pravnim lijekom koji je apelant koristio. Ustavni sud zapaža da se iz apelacijskih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant u predmetnom postupku koristio zakonom predviđeni pravni lijek, odnosno žalbu protiv prvostupanjske presude, a koji pravni lijek je Vrhovni sud, nasuprot apelacijskim navodima, razmotrio i zaključio da je neutemeljen, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da navedeni pravni lijek nije imao za rezultat donošenje odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na učinkovit pravni lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi apelantovi navodi neutemeljeni.
Zabrana diskriminacije
45. Apelant, također, smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, pri čemu ističe da je bez razumnog i objektivnog opravdanja diskriminiran u odnosu na druge optužene u kaznenim predmetima u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu apelacijske navode, Ustavni sud cijeni da apelant kršenje ovog prava dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Europski sud, Marckx protiv Belgije, stavak 33.). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.
46. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant, osim paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nije ponudio argumente koji bi upućivali na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druge osobe u identičnoj situaciji bez razumnog opravdanja. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje neutemeljeni.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje glede izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, kao i primjene procesnog i materijalnog prava. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju glede postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje kaznenog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.
48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje jer je apelantu bila na raspolaganju mogućnost izjaviti žalbu protiv osporene prvostupanjske presude, koju je i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke u apelantovu korist ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
49. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje jer apelant, osim paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nije ponudio argumente koji bi upućivali na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druge osobe u identičnoj situaciji bez razumnog opravdanja.
50. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić