Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1393/21 (Saša Ćurćić - vl. kafića „Sombrero“ Foča)
Odluka donesena 19. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1393/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1393/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Saša Ćurćić - vl. kafića „Sombrero“ Foča, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka
58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Saša Ćurćić - vl. kafića „Sombrero“ Foča protiv Presude Višega privrednoga suda u Banjaluci broj 62 0 Ps 012072 20 Pž od 24. ožujka 2021. godine i Presude Okružnoga privrednoga suda u Trebinju broj 62 0 Ps 012072 19 Ps od 13. travnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Saša Ćurćić - vl. kafića „Sombrero“ Foča (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Mile Čajević, odvjetnik iz Foče, podnio je 19. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višega privrednoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Viši privredni sud) broj 62 0 Ps 012072 20 Pž od 24. ožujka 2021. godine i Presude Okružnoga privrednoga suda u Trebinju broj 62 0 Ps 012072 19 Ps od 13. travnja 2020. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Višega privrednoga suda, obvezan je apelant da tužitelju (Mješoviti holding „ERS“ MP a.d. Trebinje, ZP „Elektrodistribucija“ a.d. Pale) plati dug za utrošenu električnu energiju u određenome iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud istakao je da je prvostupanjski sud utvrdio da su parnične stranke bile u poslovnome odnosu na temelju ugovora o isporuci električne energije, te da apelant nije ispunio svoju obvezu, pa je shodno čl. 86. Općih uvjeta za isporuku i opskrbu električnom energijom (u daljnjemu tekstu: Opći uvjeti) i čl. 516. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima usvojio tužbeni zahtjev. Viši privredni sud istakao je da je tijekom prvostupanjskoga postupka utvrđen dug prema analitičkoj kartici tužitelja od 8. ožujka 2003. godine, te da kafić „Sombrero“ od dana prijavljivanja u siječnju 1996. godine, sve do 29. rujna 2003. godine nije nikada odjavljen propisanom pismenom odjavom, te da su stoga sve do tada računi sa potrošnjom električne energije išli na adresu apelanta. Viši privredni sud naveo je da i sam apelant nije sporio da tuženiku nije pisanim putem otkazao daljnje korištenje električne energije do navedenoga datuma, ali tvrdi da je tužitelj postupao nesavjesno kada ga nije uputio da odjavu izvrši na formalan način. Viši privredni sud istakao je da se prvostupanjski sud pozvao na odredbe čl. 11. st. 2. toč. 2. Općih uvjeta, kojim je propisano da krajnji kupac ima obvezu pravovremeno odjaviti korištenje priključka i prijaviti druge promjene u svezi sa priključkom. Viši privredni sud naveo je da, kako apelant nije dokazao da je izvršio odjavu korištenja brojila i kako nije dokazao da je izmirio svoje obveze prema tužitelju, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom materijalnoga prava usvojio tužbeni zahtjev tužitelja. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući da su sudovi previše formalistički pristupili odredbama Općih uvjeta, kojim je regulirano da odjava daljnjega korištenja električne energije mora biti dana u pisanoj formi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević