Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1409/21 (F. R.)

Odluka donesena 19. 05. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nenadležnost za odlučivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1409/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1409/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Fehim Ramić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka a) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Fehim Ramić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291874 19 Rev od 8. prosinca 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291874 17 Rsž od 5. ožujka 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291874 16 Rs od 19.

srpnja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Fehim Ramić zbog navodne povrede odredaba Ustava Federacije BiH, zbog nenadleznosti Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

1. Fehim Ramić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Tuzle, kojega zastupa Advokatska kancelarija "Muhić i dr." d.o.o. Tuzla, podnio je 22. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga sud Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 291874 19 Rev od 8. prosinca 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291874 17 Rsž od 5. ožujka 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291874 16 Rs od 19. srpnja 2017. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je u cijelosti kao neutemeljen osnovni tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obveže tuženik (Tuzlanski kanton) da mu isplati na ime manje isplaćenih plaća u određenome razdoblju ukupan novčani iznos od 36.133,05 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i eventualni tužbeni zahtjev kojim je apelant za isto razdoblje tražio na ime manje isplaćenih plaća isplatu ukupnoga novčanoga iznosa od 19.1860,10 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je predmetom spora zahtjev apelanta da se tuženik obveže da mu za sporno razdoblje isplati razlike manje obračunate i isplaćene plaće, temeljeći svoje zahtjeve na odredbama Zakona o plaćama i naknada u organima vlasti F BiH. Vrhovni je sud istakao da je u spornome razdoblju apelant bio djelatnikom tuženika, da je rješenjem o postavljenju državnih službenika bio na radnome mjestu kantonalni prometni inspektor, da mu je vršen obračun plaće po rješenju o plaći državnoga službenika, sa utvrđenim koeficijentom za obračun plaće iz VIII platnoga razreda, primjenom osnovice po odlukama Vlade Tuzlanskoga kantona sa uvećanjima iz navedenih rješenja i drugim uvećanjima koja djelatnike sljeduju. Vrhovni je sud istakao da su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom odredaba čl. 5., 6., 20. i 21. Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti u F BiH, zaključili da nije moguća izravna primjena odredaba navedenoga Zakona. Vrhovni je sud istakao da se navedenim odredbama reguliraju plaće i naknade izabranih dužnosnika, nositelja izvršnih funkcija i savjetnika u organima zakonodavne i organima izvršne vlasti u F BiH. Vrhovni je sud istakao da u utuženome razdoblju nije donesen Zakon o plaćama i naknadama uposlenih u organima vlasti tuženice, pa stoga koeficijent složenosti koji je utvrdio vještak prilikom obračuna i osnovnoga i eventualnoga tužbenoga zahtjeva nema uporišta, budući da su ti koeficijenti određeni Zakonom o plaćama i naknadama u organima vlasti u F BiH i to za radno mjesto federalnih inspektora. Vrhovni je sud istakao da je, prema stanovištu iz presude Ustavnoga suda F BiH broj U-30/11 od 28. veljače 2012. godine, pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da neispunjavanje obveze od strane tuženika da uskladi svoje propise sa federalnim propisom, samo po sebi ne dovodi do izravne primjene odredaba federalnoga propisa, budući da je federalnim propisom za kantonalne vlasti propisan isključivo okvir za uređenje pitanja plaća zaposlenih u kantonalnim organima vlasti. Vrhovni je sud istakao da, glede prigovora apelanta o povredi Zakona o zabrani diskriminacije, kroz navode da su kantonalni inspektori neposredno diskriminirani u odnosu na neke druge djelatnike u organima vlasti u Tuzlanskome kantonu, su isti neutemeljeni. Vrhovni je sud naveo da bi takva tvrdnja bila utemeljena nije dovoljno samo pozivanje na okolnosti različitoga postupanja, već je neophodno da se dokaže i postojanje jednoga od osnova diskriminacije, propisanih odredbama čl. 2. st. 1. Zakona o zabrani diskriminacije. Vrhovni je sud istakao da, naime, apelant tijekom postupka nije dokazao da eventualno neki drugi inspektor čija se plaća isplaćuje od strane tuženika ima veću osnovnu plaću od samoga apelanta, a što bi se eventualno moglo promatrati kao diskriminacija.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući da postoji pravni temelj za izravnu primjenu Zakona o plaćama i naknada u organima vlasti F BiH jer tuženik nije donio svoje propise na što je bio obvezan temeljem toga Zakona. Nadalje, apelant se pozvao i na povredu prava iz Ustava Federacije BiH (pravo na jednakost pred zakonom).

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka a) i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojega drugoga suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka a) i (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

a) Ustavni sud nije nadlezan za odlucivanje;;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a)Nenadležnost za odlučivanje

6. Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji naveo da su mu osporenim odlukama povrijeđena i prava iz Ustava F BiH. Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj «Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojega drugoga suda u Bosni i Hercegovini». Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnomu slučaju nije nadležan za odlučivanje o podnesenoj apelaciji u dijelu koji se odnosi na povredu odredaba Ustava F BiH jer ista, u smislu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ne pokreću pitanja «koja su sadržana u ovome Ustavu» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3918/09 od 10. listopada 2012. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). b)Dopustivost Prima faciae

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3434/20 od 28. listopada 2020. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbe članka 18. stavak (3) točka a) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1409/21 (F. R.) | Sudska praksa | Aktio