Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2690/20 (M. M.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata
- Ispravka tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji BiH
Predmeti (1)
AP-2690/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2690/20, rješavajući apelacije Miloša Muždeke, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka a), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. lipnja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvajaju apelacije Miloša Muždeke.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnome roku u postupku u kojem je doneseno Rješenje Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457071 15 Rsž od 17. lipnja 2020. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Milošu Muždeki u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnome roku uz obvezu da nakon isteka tog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Miloša Muždeke podnesena protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457071 15 Rsž od 17. lipnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457071 14 Rs od 22. travnja 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloša Muždeke podnesena zbog navodne povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miloš Muždeka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 30. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 457071 15 Rsž od 17. lipnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 457071 14 Rs od 22. travnja 2015. godine. Ova apelacija registrirana je pod brojem AP 2690/20.
2. Apelant, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 28. veljače 2021. godine novu apelaciju protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 457071 20 Rev od 7. siječnja 2021. godine. Ova apelacija registrirana je pod brojem AP 678/21.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da su Ustavnome sudu dostavljene dvije apelacije koje se odnose na isti postupak i zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2690/20 i AP 678/21 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2690/20.
4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene (Federacija Bosne i Hercegovine, Sudska policija Sarajevo) zatraženo je u razdoblju od 16. veljače do 18. travnja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Kantonalni sud je dostavio odgovor 3. ožujka 2021. godine, a Općinski sud 8. ožujka 2021. godine. Tužena nije dostavila odgovor.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je 10. rujna 2014. godine podnio tužbu Općinskome sudu protiv tužene radi potraživanja iz radnog odnosa.
8. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 457071 14 Rs od 22. travnja 2015. godine naloženo je tuženoj da apelantu na ime razlike naknade za ishranu u tijeku rada za određeno razdoblje isplati iznos od 1.582,02 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 890,00 KM. Dalje je apelantu odbijen preostali dio zahtjeva za naknadu troškova postupka, i to za troškove korištenja osobnog automobila na relaciji Ljubuški
– Sarajevo – Ljubuški dva puta u iznosu od 562,40 KM i za odsustvo iz ureda za vrijeme putovanja u iznosu od 960,00 KM.
9. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je odluka o troškovima postupka donesena na temelju članka 386. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te Tarife o nagradi i naknadama troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu: Tarifa). Primjenom tih propisa, prvostupanjski sud je utvrdio da su utemeljeni troškovi apelantovog punomoćnika, koji su se odnosili na sastavljanje tužbe i zastupanja na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi, kao i troškovi korištenja osobnog automobila na relaciji Ljubuški – Sarajevo – Ljubuški dva puta u iznosu od 47,60 KM. Međutim, Općinski sud je istakao da je odbio apelantov preostali dio zahtjeva za naknadu troškova korištenja osobnog automobila na relaciji Ljubuški – Sarajevo –Ljubuški dva puta u iznosu od 562,40 KM i za odsustvo iz ureda za vrijeme putovanja u iznosu od 960,00 KM. U pogledu toga je ukazao da je člankom 31. stavak 4. Tarife određeno da za upotrebu vlastitog automobila odvjetniku pripada nagrada od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar. S obzirom na to da cestovna udaljenost između Sarajeva i Ljubuškog iznosi 170,00 km, a prosječna potrošnja automobila je 10 litara na 100 km, prvostupanjski sud je naveo da je na relaciji Ljubuški – Sarajevo potrebno utrošiti prosječno 17 litara benzina, pri čemu litar benzina košta oko 2,00 KM (dakle, cijena utrošenog benzina iznosila je 34,00 KM). S obzirom na to da apelantov punomoćnik ima pravo na 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar, prvostupanjski sud je zaključio da apelantovom punomoćniku pripada 11,90 KM u jednom pravcu, pa zbog činjenice da je pristupio na dva ročišta, dosuđen mu je iznos od 47,60 KM, dok je odbijen višak zahtjeva za naknadu troškova prijevoza. Nadalje je prvostupanjski sud naveo da je odbio kao neutemeljen apelantov zahtjev za naknadu odsustva iz ureda za vrijeme putovanja iz razloga što na oba ročišta nije ni pristupio odvjetnik Jerko Čilić, već je pristupio odvjetnički vježbenik, a odsustvo odvjetničkog vježbenika iz ureda Tarifa ne poznaje.
10. Općinski sud je 11. rujna 2015. godine dostavio spis Kantonalnome sudu na postupanje po apelantovom prizivu.
11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 457071 15 Rsž od 17. lipnja 2020. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov priziv i potvrđeno prvostupanjsko rješenje (kojim je odlučeno o troškovima postupaka).
12. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud o troškovima postupka odlučio pravilnom primjenom odredbi članka 386. st. 1. i 2. i članka 387. ZPP-a, odmjerenih u skladu sa člankom 12., 13. i 31. stavak 4. Tarife. Pri tome je naveo da je prvostupanjski sud uzeo u obzir stanje spisa, vrstu i složenost spora vodeći računa o nužnim i neophodnim troškovima cijeneći brižljivo sve okolnosti konkretnog slučaja, zbog čega je odbio kao neutemeljene troškove odsustva iz ureda apelantovog punomoćnika. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da pored razloga navedenih u prvostupanjskoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari troškovi zastupanja apelanta po punomoćniku, a koji se odnose na troškove korištenja osobnog automobila i troškove odsustva iz ureda su neutemeljeni i nisu bili nužni troškovi. Naime, naveo je da su ti troškovi nastali uslijed činjenice da je apelant kao punomoćnika angažirao odvjetnika čije sjedište je na području Ljubuškog, odnosno nije područje na kojem apelant ima prebivalište, odnosno boravište, niti je područje iz nadležnosti prvostupanjskog suda. Imajući to u vidu, kao i vrstu, složenost predmeta, te visinu tužbenog zahtjeva, Kantonalni sud je istaknuo da se troškovi angažiranja odvjetnika izvan sjedišta suda u konkretnom slučaju ne mogu smatrati kao nužni. Dakle, izbor odvjetnika je osobni izbor stranke, pa stranka kada je angažirala odvjetnika na način kao u konkretnom ima i obvezu snositi troškove koji su zbog toga prouzročeni. Kantonalni sud je ukazao da je takav stav u skladu s Odlukom o dopustivosti i meritumu Ustavnoga suda broj AP 1398/14 od 11. siječnja 2017. godine i pravnim shvaćanjem usvojenim na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti od 30. siječnja 2014. godine. Konačno, istaknuo je da s obzirom na to da su apelantu u prvostupanjskoj odluci djelomično dosuđeni troškovi korištenja osobnog automobila dva puta u iznosu od 47,60 KM, a kako je priziv na navedenu odluku izjavio samo apelant, nije bilo moguće preinačiti odluku na štetu stranke koja je izjavila priziv u smislu odredbi članka 230. ZPP-a.
13. Rješenjem Vrhovnoga suda broj 65 0 Rs 457071 15 20 Rev od 7. siječnja 2021. godine odbačena je kao nedopuštena revizija koju je apelant izjavio protiv drugostupanjskog rješenja. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbama članka 237. stavak 2. ZPP-a propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. U svezi s tim, ukazao je da kad je rješenjem drugostupanjskog suda pravomoćno riješen postupak u pogledu tog sporednog novčanog potraživanja, revizija može biti dopuštena u skladu s odredbom članka 237. stavak 2. ZPP-a, uz kumulativno ispunjenje dva uvjeta, tj. da je u tom sporu revizija dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari, te da revizijom pobijani dio odluke o troškovima postupka prelazi imovinski cenzus. Budući da u konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od ova dva kumulativna uvjeta, odnosno da revizija ne bi bila dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari jer se radi o sporu u kojem bi vrijednost pobijanog dijela glavnog zahtjeva iznosila najviše 1.582,02 KM, a vrijednost pobijanog dijela u odnosu na odluku o parničnim troškovima za odvjetnika iznosi 1.522,40 KM, uvećano za PDV l7% (oba iznosa pojedinačno ne prelaze iznos od 10.000,00 KM), Vrhovni sud je naveo da revizija nije dopuštena. Također, Vrhovni sud je naveo da revizija nije dopuštena ni izuzetno, primjenom odredbe članka 237. stavak 3. ZPP-a jer odlučivanje o reviziji ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
15. Apelant u suštini ističe da je drugostupanjski sud proizvoljno tumačio odredbe članka 387. ZPP-a kad je odlučivao o troškovima prijevoza punomoćnika vlastitim vozilom na ročište i troškovima odsustva punomoćnika iz ureda na koji način su prekršene i odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Opće deklaracije o ljudskim pravima. U svezi s tim, ukazao je da su troškovi odsustva iz ureda za vrijeme putovanja predviđeni člankom 26. točka 5. Tarife, a troškovi prijevoza predviđeni člankom 31. Tarife. S obzirom na to da su ti troškovi propisani apelant smatra da su sudovi dužni primjenjivati Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika sukladno članku 387. stavak 2. ZPP-a, odnosno sudovi nisu ovlašteni prosuđivati koji su troškovi potrebni, a koji nepotrebni, te još manje koji su nužni. Apelant je u apelaciji ukazao da su u pogledu troškova postupka redoviti sudovi u određenim postupcima zauzimali različit stav od stava suda u konkretnom postupku, a u prilog tome se pozvao i na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 3310/14.
16. U odnosu na trajanje postupka apelant je naveo da predmetni postupak koji je žurne naravi traje šest godina, te je potraživao naknadu nematerijalne štete.
b)Odgovor na apelaciju
17. Kantonalni sud je naveo da je apelant u apelaciji opširno iznosio svoja pravna shvaćanja, te je istaknuo da se različita pravna shvaćanja ne mogu dovesti u svezu s povredama prava iz Europske konvencije. Kantonalni sud se u prilog primjeni materijalnog prava pozvao na stav Ustavnoga suda zauzet u Odluci o dopustivosti i meritumu Ustavnoga suda broj AP 1398/14 od 11. siječnja 2017. godine.
18. Općinski sud je istaknuo da u prvostupanjskom postupku nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao u apelaciji.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).
20. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06), koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 387.
(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebiti radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebiti, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući pozorno sve okolnosti. (2) Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi sukladno tarifi.
Članak 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu žurnoga rješavanja radnih sporova.
21. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine Federacije BiH“ br. 22/04 i 24/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Naknada po utrošenom satu Član 26. stav (1) tačka 5.
Advokat ima pravo da obračuna nagradu po utrošenom vremenu i to po 10 bodova za svako započeto pola sata, u sljedećim slučajevima:
5. Za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja i sl. ali najviše 8 sati dnevno.
Član 31. st. (1), (2) i (4) Advokatu pripada naknada troškova za sve stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu poslova.
Za obavljanje poslova izvan sjedišta advokatske kancelarije, advokatu pripada naknada putnih troškova za prevoz i dnevnica.
Za upotrebu vlastitog automobila, advokatu pripada nagrada od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar.
VI.Dopustivost Dopustivost u odnosu na navodnu povredu odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima
22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda.
23. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. Članak 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
25. Ustavni sud naglašava da je člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu. S obzirom na to da se apelant poziva na povredu odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine jer to nisu pitanja „koja su sadržana u ovom Ustavu“, u smislu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da Opća deklaracija o ljudskim pravima nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine, ni u Aneksu I. Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini zbog čega Ustavni sud nije nadležan ni za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima.
26. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnoga suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu
27. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
29. Ustavni sud zapaža da je apelant apelaciju broj AP 2690/20 podnio protiv odluka Kantonalnoga suda i Općinskoga suda, pri čemu je u trenutku podnošenja apelacije predmet bio na rješavanju po apelantovoj izjavljenoj reviziji pred Vrhovnim sudom. Rješenjem Vrhovnoga suda od 7. siječnja 2021. godine (protiv kojeg je apelant podnio apelaciju broj AP 678/21) odbačena je revizija koju je apelant izjavio protiv rješenja Kantonalnog suda od 17. lipnja 2020. godine, dakle revizija nije bila učinkovit pravni lijek. Budući da je revizija odbačena kao nedopuštena, slijedi da je konačna odluka u predmetnome postupku osporena odluka Kantonalnoga suda. Imajući u vidu da je osporena odluka Kantonalnoga suda donesena 17. lipnja 2020. godine, a da je predmetna apelacija (AP 2690/20) podnesena 30. srpnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, podnesena je sukladno roku propisanim člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda.
30. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. aPravo na pravično suđenje
33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
34. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Ustavni sud zapaža da apelant pobija odluke redovitih sudova kojima je odlučeno o troškovima postupka. Ustavni sud ističe da se garancije iz članka 6. Europske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka mora se sagledavati kao nastavak parnice po glavnom pitanju i, sukladno tome, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obveza“ (vidi Europski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. rujna 1997. godine, Izvješća 1997-V, stavak 25. i dalje; u daljnjem tekstu: Europski sud). Iz navedenog je jasno vidljivo da se članak 6. primjenjuje u odnosu na troškove postupka bez obzira što ujedno nije pobijan i glavni zahtjev, pa proizlazi da se u pobijanim postupcima radilo o utvrđivanju građanskih prava i obveza apelanta i tužene, te su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjivi.
b) U odnosu na pobijane odluke
36. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je drugostupanjski sud proizvoljno odbio dosuditi troškove postupka vezane za naknadu troškova prijevoza preko dosuđenog iznosa, kao i naknadu za odsustvo iz ureda za vrijeme putovanja.
37. Ustavni sud, prije svega, ukazuje kako, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža je drugostupanjski sud dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kada je, sukladno članku 387. stavak 1. ZPP-a, prilikom razmatranja koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na dolazak njegovog punomoćnika iz mjesta sjedišta njegovog odvjetničkog ureda u mjesto sjedišta suda, kao i troškova odsustva iz odvjetničkog ureda za vrijeme putovanja. Ustavni sud, imajući u vidu navedeno, kao i vlastitu praksu povodom apelacija koje su za predmet imale troškove postupka povodom dolaska punomoćnika izvan mjesta sjedišta suda (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1398/14 i AP 5003/14 od 11. siječnja 2017. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 6/21 od 17. veljače 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) smatra da obrazloženje redovitog suda nije proizvoljno. Što se tiče apelantovog pozivanja na Odluku broj AP 3310/14, Ustavni sud primjećuje da je iste prigovore već razmatrao u predmetu broj AP 5685/18 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5685/18 od 15. srpnja 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U tom predmetu Ustavni sud je ukazao da je, nakon donošenja odluke na koju se poziva i apelant u predmetnoj apelaciji, donio Odluku o dopustivosti broj AP 5003/14 od 11. siječnja 2017. godine u kojoj je, u svezi s troškovima postupka (točka 8.) istaknuo: „Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kada je, sukladno članku 387. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, prilikom razmatranja koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na dolazak njegovog punomoćnika iz mjesta sjedišta njegovog odvjetničkog ureda u mjesto sjedišta suda, kao i troškova odsustva iz ureda. Naime, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno prvostupanjskom sudu, Kantonalni sud precizirao u čemu se sastoje troškovi postupka i pri tome dao jasno obrazloženje u dijelu u kojem je našao da navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice s obzirom na to da je izbor odvjetnika u takvim postupcima pred sudom osobni izbor stranke i da te troškove u parnici nije dužna da snosi, odnosno nadoknadi stranka koja nije uspjela u sporu. Ustavni sud smatra da se takvo obrazloženje Kantonalnoga suda ne doima proizvoljno i paušalno. Kao što je navedeno, domaći sudovi su 'tumači' relevantnih zakonskih odredbi koje primjenjuju, a u konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi dovoljne i jasne razloge za odlučenje Kantonalnoga suda u navedenoj odluci, koji su u suglasnosti sa standardima prava na pravično suđenje.“ Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je neutemeljeno apelantovo pozivanje na Odluku broj AP 3310/14.
39. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na pobijane odluke.
U odnosu na duljinu trajanja postupka Relevantna načela
40. U svezi s apelacijskim navodima koji se odnose na duljinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
41. Također, Europski sud je ukazao da je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žurnu narav (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18. i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. listopada 2012. godine, stavak 51.).
Razdoblje koje se uzima u obzir
42. Ustavni sud zapaža da je apelant konkretni postupak pokrenuo tužbom od 10. rujna 2014. godine, a da je Kantonalni sud odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku donio 17. lipnja 2020. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom razmatranja duljine osporenog postupka jeste pet godina i oko devet mjeseci.
Analiza razumnosti trajanja postupka
43. Ustavni sud najprije zapaža da se u ovom predmetu radi o parničnom postupku iz oblasti radnih odnosa, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnome sudu, Ustavni sud ne nalazi da se radi o složenom predmetu.
44. Ustavni sud ukazuje da je predmetni postupak pokrenut apelantovom tužbom od 10. rujna 2014. godine, a da je presuda Općinskoga suda donesena 22. travnja 2015. godine (dakle, razdoblje od oko sedam mjeseci). U okolnostima konkretnoga slučaja, navedeno razdoblje se može smatrati razumnim rokom za provođenje prvostupanjskoga postupka s obzirom na to da se pred prvostupanjskim sudom provodi dokazni postupak na temelju kojega se utvrđuje činjenično stanje koji služi kao temelj za donošenje sudske odluke. Ustavni sud dalje zapaža da je predmetni spis 11. rujna 2015. godine dostavljen za postupanje po prizivu Kantonalnome sudu, te da je predmetni postupak okončan donošenjem drugostupanjskog rješenja od 17. lipnja 2020. godine (dakle, razdoblje od četiri godine i devet mjeseci). U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud nije ponudio opravdanje za tako dugo trajanje postupak pred tim sudom. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da duljina postupka pred sudovima više instance, sukladno praksi Europskoga suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostupanjski postupak s obzirom na samu narav postupka odlučivanja po pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 34., odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da je navedeno postupanje Kantonalnoga suda, u postupku koji je po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi, u odlučujućoj mjeri doprinijelo ukupnoj duljini trajanja postupka, pri čemu Kantonalni sud nije niti ponudio odgovor glede navoda o duljini trajanja predmetnoga postupka pred tim sudom. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na duljinu trajanja predmetnoga postupka.
45. Na temelju izloženoga, Ustavni sud smatra da duljina predmetnog postupka, koji je pri tomu po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi, ne zadovoljava zahtjev „razumnoga roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na „suđenje u razumnome roku“ kao jednoga od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
46. U smislu članka 74. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima povrede zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.
47. S obzirom na odluku u ovome predmetu, a imajući u vidu presude Europskoga suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. studenoga 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. studenoga 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. siječnja 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. svibnja 2019. godine i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. rujna 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnoga slučaja, prema članku 74. Pravila Ustavnoga suda, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnomu slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne duljine trajanja predmetnog postupaka apelantu treba isplatiti ukupan iznos od 500,00 KM.
48. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
49. Ova odluka Ustavnoga suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja ovršnu ispravu.
Pravo na imovinu
50. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi ovog prava temelje na istim navodima koje je istakao u svezi s pravom na pravično suđenje (u odnosu na osporene odluke), a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući se radi o postupku koji je po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi, koji je trajao pet godina i oko devet mjeseci, od čega se pred Kantonalnim sudom vodio četiri godine i devet mjeseci, pri čemu taj sud nije dao objektivno prihvatljivo opravdanje za tako dugo trajanje postupka.
52. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je Kantonalni sud u konačnoj odluci dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba procesnog i materijalnog prava, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
53. Na temelju članka 18. stavak (3) točka a), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić