Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-701/21 (E. B.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-701/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-701/21, rješavajući apelaciju Elvisa Babajića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Elvis Babajić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 016970 19 Kž od 10. studenog 2020. godine i Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 03 0 K 016970 17 K od 23.

travnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Elvis Babajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Bakir Hećimović odvjetnik iz Tuzle, podnio je 2. ožujka 2021 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 016970 19 Kž od 10. studenog 2020. godine i Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 03 0 K 016970 17 K od 23. travnja 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, apelant je oglašen krivim da je na način opisan u točki 1. (po prethodnom dogovoru s dvije njemu poznate osobe, a s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi, ušli u unutrašnjost apoteke vlasništvo E.Č., te je jedna od njemu poznatih osoba uperila pištolj u pravcu vlasnice E.Č. i od iste zatražila novac, dok je druga ušla u dio prostora iza radnog pulta te iz kase sa pulta uzela određeni novčani iznos, a treća osoba je ušla u manju prostoriju u kojoj se nalazio otvoren sef te iz istog uzela PVC vrećicu sa novcem u kojoj se nalazio pazar od prethodnih dana, nakon čega je iz torbice E.Č., koja se nalazila na sefu, izvadila i uzela njen novčanik u kojem se nalazio novac) i točki 2. (po prethodnom dogovoru s njemu poznatom osobom, a s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi, maskirani sa kapama na glavama tzv. „fantomkama" ušli u unutrašnjost Sportske kladionice, pa je jedan od njih prišao radnici A.M. iza pulta i rekao da skloni ruke sa istog, nakon čega je iz plastičnih pretinaca kase i koverte koja se nalazila odmah do kase uzeo gotov novac u neutvrđenom iznosu, a zatim je sa pulta uzeo tri mobilna aparata, dok je za to vrijeme drugi uz prijetnju nožem prišao M.H., koji se nalazio u kladionici, te mu uzeo mobilni aparat) počinio dva kaznena djela Razbojništvo iz članka 289., stavak 2. u svezi sa stavkom 1. i člankom 31. KZ FBiH, a pod točkom 3. (po prethodnom dogovoru s njemu poznatom osobom, a s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi, maskirani sa kapama na glavama tzv. „fantomkama", ušli u unutrašnjost prodajnog objekta „Media Market" d.o.o. Sarajevo, PJ Tuzla, u kojem su se nalazili zaposlenici D.T. i N.S., kojom prilikom je jedan od njih upotrebom fizičke snage oborio D.T. na pod, te uvukao u prostoriju magacina, nakon čega je druga osoba prišla N.S. i uvelo također u magacin, tražeći od njih da im predaju novac, da bi potom N.S. iz svoje torbice izvadila kovertu sa dnevnim pazarom u kojoj se nalazio gotov novac i predala jednom od njih dvojice, da bi ta osoba potom iz njene torbice uzela i njen novčanik u kojem se nalazio gotov novac osobni dokumenti i bankovne kartice, a potom su zaprijetili D.T. i N.S. da ne izlaze iz magacina, dok su se njih dvojica vratila u prodajni prostor objekta, odakle su iz registar kase uzeli gotovog novca, te četiri nova laptop računara, a također su od D.T. uzeli i mobilni telefon marke Samsung Galaxy tip S GT-I 9000 i korišteni laptop računar marke sive boje) počinio kazneno djelo Razbojništvo iz članka 289. stavak 1. u svezi s člankom 31. KZ FBiH, a sve u svezi s člankom 54. (stjecaj kaznenih djela) KZ FBiH, pa mu je sud primjenom odredaba iz članaka 42., 43., 49. stavak 1. i 2. i 54. stavak 1. KZ FBiH za kaznena djela Razbojništvo iz članka 289. stavak 2. u vezi sa stavom 1. i članom 31. KZ FBiH (iz točki 1. i 2.), utvrdio kaznu zatvora u trajanju od po 5 (pet) godina, a za kazneno djelo Razbojništvo iz člana 298. stavak 1. u svezi s člankom 31. KZ FBiH (iz točke 3.), utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a zatim osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina. Na temelju članka 114. KZ FBiH od apelanta je oduzeta imovinska korist pribavljena kaznenim djelom u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je apelant smatrao da se pobijana presuda u točki 1. ne može temeljiti na zapisniku o prepoznavanju apelanta od strane svjedokinje E.Č. jer se apelant po svojim fizičkim karakteristikama bitno razlikovao od ostalih osoba koje su pokazane prilikom obavljanja radnje prepoznavanja. Pored toga, apelant je smatrao da je prilikom obavljanja radnje prepoznavanja od strane svjedokinje bila presudna tetovaža koju je apelant imao na ruci. S tim u svezi, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom članka 99. stavak 3. ZKP FBiH je propisano da ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok osobu ili predmet tražit će se od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno sa drugim njemu nepoznatim osobama, odnosno ako je to moguće – zajedno s predmetima iste vrste. S tim u svezi, naveo je da iz zapisnika o prepoznavanju, utvrđeno da je svjedokinja E.Č. opisala tri NN osobe koje su nad njom izvršile razbojništvo, te nakon pokazivanja pet osoba, svjedokinja je za osobu pod rednim brojem tri (apelanta) izjavila da bi ta osoba mogla biti osoba koja ju je napala kritičnog dana. Nakon drugog pokazivanja (kada su osobe koje su pokazane prilikom obavljanja radnje prepoznavanja) podigla rukave na majicama, svjedokinja je, vidjevši tetovažu koju je prethodno detaljno opisala, potvrdila svoju raniju izjavu, jer je sa sigurnošću prepoznala apelanta. Kako je svjedokinja opisala više osoba (tri NN osobe) prilikom vršenja radnje prepoznavanja, a ne samo apelanta, Vrhovni sud je naveo da ne stoji prizivni navod da se apelant po svojim fizičkim karakteristikama razlikovao od ostalih osoba koja su pokazana prilikom obavljanja radnje prepoznavanja, jer njihove fizičke karakteristike odgovaraju opisu za sve tri osobe koje je dala svjedokinja E.Č.. Također je istakao da iz razloga što je i prije nego je svjedokinja vidjela tetovažu, prepoznala apelanta pod rednim brojem 3., okolnost da ostale osobe prilikom obavljanja radnje prepoznavanja nisu imale tetovaže, sama po sebi ne znači da te osobe nisu odgovarale opisu izvršitelja kaznenog djela koji je dala spomenuta svjedokinja ili da je postupljeno protivno odredbi članka 99. stavak 3. ZKP FBiH. Dalje je Vrhovni sud naveo da je apelant prigovarao zbog nesigurnosti koju je svjedokinja E.Č. pokazala prilikom vršenja radnje prepoznavanja, a potom i na glavnom pretresu, te je istakao da njen iskaz nije potkrijepljen drugim dokazima, zbog čega je prvostupanjski sud je povrijedio načelo in dubio pro reo. Okolnosti da iskaz svjedokinje nije potkrijepljen drugim dokazima, sama po sebi, ne dovodi u pitanje zakonitost pobijane presude, jer je prvostupanjski sud dovodeći u svezu iskaz svjedokinje E.Č. sa iskazom svjedoka S.B. kao i dokazima objektivne prirode (zapisnik o prepoznavanju apelanta s fotodokumentacijom od strane svjedokinje E.Č.) utvrdio da je apelant učinio kazneno djelo opisano u točki 1. izreke pobijane presude. Dakle, Vrhovni sud je naveo da u pogledu dokazanosti kaznenopravnih radnji apelanta nije ostala bilo kakva sumnja, pa se, kod ovakvih činjeničnih utvrđenja, na konkretan slučaj nije ni moglo primijeniti načelo in dubio pro reo, u smislu odredbe članka 3. stavak 2. ZKP FBiH. Nadalje, u pogledu točke 2. Vrhovni sud je naveo da je apelant prigovarao da je pročitan iskaz svjedoka M.A. iz istrage, uslijed čega odbrana nije imala mogućnosti unakrsno ispitati tog svjedoka, niti je sud nakon čitanja tog iskaza omogućio odbrani da postavi pitanja koja bi inače postavila tom svjedoku da je bio ispitan na glavnom pretresu. S tim u svezi, Vrhovni sud je naveo da iz zapisnika o glavnom pretresu proizlazi da je nakon što je tužitelj predložio da se pročita iskaz iz istrage svjedoka M.A. odbrana apelanta iznijela primjedbe kojima je ukazivala da nisu ispunjeni uvjeti za primjenu odredbe članka 288. stav 2. ZKP FBiH, te je u konačnom odluka ostavljena sudu. Međutim, nakon što je pročitan iskaz iz istrage svjedoka M.A. u smislu odredbe članka 288. stavak 2. ZKP FBiH, odbrana apelanta nije iznosila primjedbe na iskaz tog svjedoka, niti je tražila od suda da postavi pitanja svjedoku koja bi mu inače postavio da je ispitan u postupku pred prvostupanjskim sudom. Stoga, naveo je da ne stoji prizivni prigovor da prvostupanjski sud nije omogućio odbrani da unakrsno ispita tog svjedoka. Nadalje je naveo da je u pogledu točke 2. apelant prigovarao da u spisu ne postoje dokazi koji direktno dovode u vezu apelanta sa izvršenjem predmetnog kaznenog djela. U svezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud pored iskaza svjedokinje A.M. i svjedoka M.H., koji svjedoci iako nisu mogli identificirati počinitelje, ali su detaljno opisali način izvršenja krivičnog djela, cijenio i druge dokaze. Tako je prvostupanjski sud cijenio da iz iskaza svjedoka A.M. proizlazi da je mobilni telefonski aparat kojeg je ovaj svjedok kao fiktivni prodavač (po nagovoru apelanta) prodao svjedoku M.A. (čiji je iskaz pročitan), zapravo pripadao apelantu, a radi se o mobitelu koji je vlasništvo svjedokinje A.M. i koji joj je naknadno vraćen. Vrhovni sud je ukazao da je prvostupanjski sud cijenio i okolnost da je apelant očito izbjegavao da on osobno proda mobitel kao svoj, budući da se dogovorio sa svjedokom A.M. da prodaju mobitel kao da je svjedokov, a što proizlazi iz iskaza svjedokinje Ž.A. i svjedoka M.A. (čiji je iskaz pročitan). Također, naveo je da je prvostupanjski sud cijenio i činjenicu da je apelant uz pomoć A.M., prodao telefon znatno ispod njegove realne cijene. Vrhovni sud je istakao da okolnost da je prvostupanjski sud u svoj zaključak o krivnji apelanta za izvršenje kaznenog djela u točki 2. temeljio na posrednim dokazima, sama po sebi, ne dovodi u pitanje zakonitost pobijane presude, budući da iz obrazloženja pobijane presude slijedi da je prvostupanjeki sud dovodeći u vezu iskaze svjedokinja A.M. i Ž.A., te svjedoka M.H., A.M., Z.A. i M.A. (čiji je iskaz pročitan) zajedno sa dokazima objektivne prirode (pregled sadržaja video nadzora, te potvrde o vraćanju predmetnog telefona A.M.) utvrdio da je apelant kao jedan od supočinitelja počinio kazneno djelo opisano u točki 2. Nadalje, u pogledu kaznenog djela iz točke 3. izreke pobijane presude, Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud dao konkretne razloge za zaključak da je apelant kao jedan od supočinitelja počinio predmetno kazneno djelo. Naime, naveo je da je prvostupanjski sud između ostalog cijenio iskaze svjedoka očevidaca D.T. i N.S. kojima je poklonio vjeru, jer su na sličan način opisali predmetni događaj, a potvrđeni su i zapisnikom o uviđaju. Dalje je naveo da je prvostupanjski sud cijenio iskaze ovih svjedoka, te je naročito iskaz D.T. kojem je prilikom izvršenja predmetnog krivičnog djela otuđen mobitel marke, doveo u vezu sa iskazom svjedoka A.S. iz kojeg slijedi da mu je apelant u kritičnom vremenskom razdoblju prodao taj mobitel. Sve navedeno je prvostupanjski sud doveo u vezu sa potvrdom o vraćanju privremeno oduzetih predmeta iz koje slijedi da nakon što je predmetni telefon oduzet od A.S., isti je vraćen vlasniku D.T.. Stoga se ne može prihvatiti prizivni prigovor da prvostupanjski sud nije dao obrazloženje na temelju kojih dokaza je zaključio da je apelant kao jedan od supočinitelja počinio kazneno djelo u točki 3. Okolnost da je prvostepeni sud svoj zaključak o krivnji apelanta temeljio na posrednim dokazima, sama po sebi, ne dovodi u pitanje zakonitost pobijane presude, budući da iz obrazloženja pobijane presude slijedi da je prvostupanjski sud cijeneći naprijed navedene dokaze te iste dovodeći u međusobnu vezu, zaključio da je apelant kao jedan od supočinitelja učinio kazneno djelo opisano u točki 3. Nadalje, u pogledu odluke o kaznenopravnoj sankciji, Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud prilikom izbora vrste i visine kaznenopravne sankcije cijenio kao olakšavajuću okolnost na strani apelanta da se radi o mladoj osobi, a da je kao otežavajuću okolnost cijenio da se radi o specijalnom povratniku koji je do sada osam puta osuđivan, od čega tri puta za ista kaznena djela. Stoga, iako se ukazuju točnim prizivni navodi da je prvostupanjski sud propustio cijeniti kao olakšavajuće okolnosti na strani apelanta da je obiteljski čovjek i otac jednog maloljetnog djeteta, Vrhovni sud je naveo da te okolnosti same po sebi ne mogu dovesti u pitanje značaj otežavajućih okolnosti koje je cijenio prvostupanjski sud (da je apelant prema izvodu iz kaznene evidencije specijalni povratnik) pa s tim u vezi i odluku prvostupanjskog suda o kaznenopravnoj sankciji. Konačno, Vrhovni sud je naveo da apelantovi prigovori kojim je ukazivao da se korektno držao na sudu, ne mogu dovesti u pitanje odluku prvostupanjskog suda o kaznenopravnoj sankciji, budući da se korektno ponašanje na sudu podrazumijeva, pa ne može biti vrednovano kao olakšavajuća okolnost, osim ako izlazi iz okvira uobičajenog korektnog ponašanja (na to prizivom nije ukazivalo).

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant između ostalog ističe da očevici počinjenja kaznenog djela nisu mogli identificirati izvršitelje predmetnog kaznenog djela, osim što su opisali način na koji je predmetno kazneno djelo izvršeno. Pored toga, ističe da se odluka nije mogla zasnovat na iskazu svjedoka koji nije saslušan na glavnom pretresu, kao i da se presuda ne može temeljiti na zapisniku o prepoznavanju apelanta od strane svjedokinje E.Č. Stoga je prema mišljenju apelanta sud trebao osloboditi apelanta primjenom načela in dubio pro reo. Također, je osporavao odluku o kazneno pravnoj sankciji.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazivalo da prava obrane apelanta nisu odgovarajuće poštivana glede izvedenih dokaza ili da je procjena redovitih sudova bila proizvoljna, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zlouporabljen na štetu apelanta, odnosno da su redoviti sudovi imali i najmanju sumnju glede nekoga od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta u smislu poštivanja načela in dubio pro reo, kao posebnoga izraza načela predmnijeve nevinosti. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. .

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-701/21 (E. B.) | Sudska praksa | Aktio