Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3605/19 (D. M.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ugovor o kupoprodaji
- Propisano zakonom
- Proporcionalnost
- Miješanje u imovinu
- Naknada
- Javni interes
- Povrat stana
- Upravni postupak
- Stanovi JNA
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 39e
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-3605/19
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3605/19, rješavajući apelaciju Dušanke Matošević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Dušanke Matošević.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna da apelantici u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva osigura prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dušanka Matošević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novog Sada, Republika Srbija, koju zastupa Vahdet Ibranović, advokat iz Ilidže, podnijela je 16. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 025926 16 U od 11. jula 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Službe za stambene i komunalne poslove, poslove obnove, razvoja i zaštite okoliša Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 23. i 24. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Ministarstvo i Služba su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 30. novembra do 9. decembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Ivan Matošević (u daljnjem tekstu: apelanticin suprug) je 8. oktobra 1998. godine podnio zahtjev Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) radi povrata u posjed stana u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
6. Uprava za stambena pitanja Kantona Sarajevo je 22. augusta 2006. godine zahtjev apelanticinog supruga za povrat predmetnog stana proslijedila Službi uz obrazloženje da je taj organ nadležan za postupanje s obzirom na to da je apelanticin suprug predočio dokaz - kupoprodajni ugovor za predmetni stan za koji je platio kupovnu cijenu, te da se radi o predmetu vraćanja nekretnine, a ne stanarskog prava.
7. Služba je rješenjem od 30. augusta 2006. godine odbila zahtjev apelanticinog supruga za povrat predmetnog stana. Međutim, postupajući po apelanticinoj žalbi, Ministarstvo je rješenjem od 20. novembra 2008. godine poništilo prvostepeno rješenje i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak i odluku.
8. U ponovnom postupku Služba je donijela zaključak od 1. septembra 2009. godine kojim je prekinut postupak radi rješavanja prethodnog pitanja utvrđivanja pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora. Međutim, postupajući po apelanticinoj žalbi, Ministarstvo je rješenjem od 19. novembra 2009. godine poništilo navedeni zaključak o prekidu postupka i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak.
9. U ponovnom postupku Služba je donijela rješenje od 30. marta 2010. godine kojim je odbila apelanticin zahtjev za povrat predmetnog stana. U obrazloženju rješenja Služba je ukazala da je nesporno utvrđeno da postoji kupoprodajni ugovor koji je potpisan i ovjeren kod porezne uprave, da je isplaćena u cijelosti kupoprodajna cijena utvrđena u kupoprodajnom ugovoru, da apelanticin suprug nije ostao u oružanim snagama druge države poslije 14. decembra 1995. godine izvan teritorije Bosne i Hercegovine, te da je naredbom saveznog ministra za odbranu Srbije apelanticinom suprugu 5. septembra 1992. godine prestala vojna služba. Također je ukazao da apelanticin suprug nije riješio stambeno pitanje na drugi način, ali kako kupoprodajni ugovor nema ocjenu pravne valjanosti, niti predstavlja dokaz o vlasništvu, te kako je sadašnji korisnik zaključio ugovor o korištenju stana po važećim zakonima, apelantica nema pravo povrata i upisa vlasništva, ali ima pravo na naknadu.
10. Ovakav stav je prihvatilo i Ministarstvo, koje je rješenjem odbilo apelanticinu žalbu, nakon čega je apelantica tužbom pokrenula upravni spor u kojem je Kantonalni sud donio presudu od 19. decembra 2013. godine kojom su oba rješenja poništena, te predmet vraćen na ponovni postupak.
Ponovni postupak u kojem je donesena osporena presuda
11. Rješavajući u ponovnom postupku, Služba je donijela Rješenje broj 05-23-1406/06 od 27. aprila 2015. godine kojim je odbijen apelanticin zahtjev za povrat predmetnog stana.
12. U obrazloženju rješenja Služba je navela odredbe člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), te ukazala da je u konkretnom slučaju apelanticinom suprugu prestala vojna služna 5. septembra 1992. godine, koja činjenica je bila nesporna u provođenju dosadašnjeg postupka. Dalje je ukazala da apelantica nije riješila stambeno pitanje, jer je apelantica bila i ostala podstanar. Istaknula je da ovu činjenicu Služba za zajedničke poslove organa i uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Služba za zajedničke poslove) nije osporavala, niti je dostavila dokaz koji bi upućivao na rješavanje stambenog pitanja apelantice na drugi način. Služba je, također, navela da predmetni stan koristi Mehmed Džindo sa porodicom na osnovu zaključenog ugovora o korištenju predmetnog stana od 6. februara 1997. godine, koji je nadovjeren 16. decembra 2005. godine. Stoga je Služba, imajući u vidu odredbe člana 39.e Zakona o prodaji stanova koje određuju naknadu nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora umjesto prava vlasništva u slučaju kada stan koristi lice sa važećim ugovorom o korišćenju stana ili ugovorom o otkupu stana, donijela odluku kao u dispozitivu s obzirom na to da apelantica nije u posjedu predmetnog stana da bi u skladu sa članom 39a. Zakona o prodaji stanova mogla zatražiti nalog za uknjižbu od vlasnika stana. Kako kupoprodajni ugovor nije dokaz o vlasništvu, nego se radi o obligacionom odnosu na osnovu kojeg stranke potražuju svoja prava, Služba je istaknula da je u konkretnom slučaju odluka o povratu stana donesena na osnovu člana 39.e Zakona o prodaji stanova.
13. Rješenjem Uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Ministarstva broj 25-23-1208/15 S od 27. januara 2016. godine odbijena je apelanticina žalba protiv rješenja Službe.
14. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je neosnovanost žalbenih navoda apelantice utvrđena uvidom u spis upravnog predmeta, na osnovu čega je utvrđeno da je prvostepeni organ postupio po uputama iz presude Kantonalnog suda i rješenju Ministarstva donesenih u prethodnom postupku.
15. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 025926 16 U od 11. jula 2019. godine odbijena je apelanticina tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva.
16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su rješenja organa uprave donesena na pravilan i zakonit način. S tim u vezi, ukazao je na odredbu čl. 3. i 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), te ukazao da je odredba člana 3a. bila predmet ispitivanja u postupku kontrole ustavnosti pred Ustavnim sudom (Odluka broj U 83/03) i da je Ustavni sud zaključio da je odredba člana 3a. Zakona o prestanku primjene u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Po mišljenju Kantonalnog suda, s obzirom na navedeno, kao i na utvrđenu činjenicu, koju apelantica svojim navodima nije dovela u pitanje, da je njen sada umrli suprug nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama izvan Bosne i Hercegovine, a nije mu odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koja odgovara tom statusu izvan Bosne i Hercegovine prije 14. decembra 1995. godine, on se ne smatra izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, što su pravilno utvrdili organi uprave (što je regulirano citiranom odredbom člana 3.a Zakona o prestanku primjene).
17. Kantonalni sud je istaknuo da apelantica u toku trajanja ovog upravnog postupka nije riješila stambeno pitanje, te ukazao na prava iz odredbe člana 39.e Zakona o prodaji stanova. Dalje je naveo da je u postupku nesporno utvrđeno da je apelanticinom suprugu (koji je umro 28. februara 2004. godine) vojna služba prestala 5. septembra 1992. godine, kada je penzionisan i da apelantica nije riješila stambeno pitanje. Zatim, navedeno je da se, u smislu člana 39.e Zakona o prodaji stanova, utvrđuje naknada nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora, umjesto prava vlasništva, u slučaju kada stan koristi lice sa važećim ugovorom o korišćenju stana ili ugovorom o otkupu stana (predmetni stan koristi Mehmed Džindo sa porodicom na osnovu zaključenog ugovora o korištenju predmetnog stana od 6. februara 1997. godine, koji je nadovjeren 16. decembra 2005. godine). Kako apelantica nije u posjedu predmetnog stana, Kantonalni sud je zaključio da apelantica, s obzirom na član 39a. Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa vlasništva, ima pravo na naknadu u smislu odredbe člana 39.e Zakona o prodaji stanova. S tim u vezi, ukazao je na odredbu člana 27. Zakona o prodaji stanova kojom je propisano da pravo vlasništva na stan kupac stječe upisom u zemljišne knjige. Dalje je ukazao da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u postupku koji je prethodio donošenju odluke Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine uz pomoć Vlade Srbije utvrđivao relevantne činjenice i odlučio ovu odluku dostaviti Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja će, odlučujući o zahtjevu svakog od apelanata, utvrditi da li je apelant ili njegov bračni drug sa kojim živi u braku nakon napuštanja prijeratnog stana stekao/stekla novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. Istaknuo je da za sve apelante za koje utvrdi da oni i njihovi bračni drugovi sa kojima žive u braku nakon napuštanja prijeratnog stana nisu stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu Vlada Federacije Bosne i Hercegovine će osigurati prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva svakog apelanta pojedinačno. Također je istaknuo da za apelante za koje utvrdi da su oni ili bračni drugovi sa kojima žive u braku nakon napuštanja prijeratnog stana stekli stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu Vlada će okončati postupak uzimajući u obzir da u njihovom slučaju nije došlo do kršenja prava na imovinu, pa da im ne pripada pravo u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine.
18. Po mišljenju Kantonalnog suda, s obzirom na to da apelantica nije stekla status izbjeglice ili raseljenog lica u smislu člana 3.a st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, u konkretnom slučaju nije došlo ni do povrede apelanticinog prava na „dom” koje štiti član 8. Evropske konvencije, kao ni do povrede apelanticinog prava na imovinu koje štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a imajući u vidu i Odluku Ustavnog suda broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, kojom je utvrđeno da je član 3a. Zakona o prestanku primjene u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Shodno svemu navedenom, Kantonalni sud je zaključio da su upravni organi u potpunosti postupili u smislu člana 133. Zakona o upravnom postupku, da su prije donošenja rješenja utvrdili sve činjenice i okolnosti koje su značajne za rješenje i strankama omogućili da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese, a sve radi ostvarivanja načela materijalne istine u skladu sa članom 7. citiranog zakona. Istaknuo je da je u prilog svemu navedenom i činjenica da je Ministarstvo dostavilo sudu podnesak od 22. februara 2018. godine uz koji je u prilogu dostavljen akt Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine od 5. januara 2018. godine kojim je dostavljena diplomatska nota Ministarstva vanjskih poslova Republike Srbije od 21. novembra 2017. godine i Ministarstva odbrane Republike Srbije - Uprave za tradiciju, standard i veterane od 10. novembra 2017. godine. Dalje je ukazao da je njome obaviještena Služba za zajedničke poslove da je, prema evidenciji Uprave za tradiciju, standard i veterane Sektora za ljudske resurse Ministarstva odbrane Republike Srbije, utvrđeno da je apelantica konačno riješila stambeno pitanje iz stambenog fonda Ministarstva odbrane Republike Srbije 29. septembra 2015. godine i to dobijanjem novčanih sredstava za stambeno zbrinjavanje, predviđene za penzionisana vojna lica (u konkretnom slučaju tužba protiv osporenog rješenja od 27. januara 2016. godine podnesena je 29. februara 2016. godine, a apelantica je evidentno već riješila svoje stambeno pitanje 29. septembra 2015. godine).
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje navodi da je blagovremeno podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, da je njen suprug predmetni stan otkupio prije rata u Bosni i Hercegovini prema važećim zakonima, te da je njen suprug penzionisan 1992. godine, a da je umro 2004. godine. Smatra da, prema Zakonu o prestanku primjene, ima puno pravo da vrati u posjed predmetni stan, jer se radi o privatnoj imovini stečenoj na zakonit način. Također, smatra da se na nju ne mogu primijeniti odredbe člana 3.a Zakona o napuštenim stanovima, jer ni ona ni njen suprug nisu bili nosioci stanarskog prava, odnosno ono im je prestalo danom otkupa predmetnog stana. Apelantice ističe da ni upravni organ, ni Kantonalni sud u osporenoj presudi nisu odgovorili na pitanje zašto apelantica nema pravo vratiti predmetni stan u posjed kad je za to ispunila sve uvjete. Smatra da je Kantonalni sud u osporenoj presudi potpuno pogrešno primijenio materijalno pravo, podvodeći njen zahtjev pod član 3.a Zakona o prestanku primjene, te upućujući apelanticu na apliciranje za naknadu koju pripisuje Zakon o prodaji stanova, jer na ovom stanu stanarsko pravo ne postoji od 10. februara 1992. godine. S tim u vezi, ističe da je sudbina zahtjeva za naknadu svima dobro poznata, odnosno zna se da nema zakonskog propisa koji to osigurava, niti propisuje i zna se da je svaka odluka sudova (uključujući i Ustavni sud) mrtvo slovo na papiru, bez mogućnosti za realizaciju. U pogledu naknadnih dokaza, u vidu potvrde dobijene „diplomatskom notom“ o tobožnjem rješavanju stambenog pitanja apelantice putem kredita od Ministarstva odbrane Republike Srbije, apelantica ju je rezolutno odbila kao nedokazanu i neraspravljenu činjenicu za vrijeme trajanja upravnog postupka.
b)Odgovor na apelaciju
20. Kantonalni sud smatra da u konkretnom predmetu nije povrijedio apelanticino pravo na imovinu.
21. Ministarstvo navodi da u cijelosti ostaje kod drugostepenog rješenja, te da u drugostepenom postupku, kao ni u prvostepenom postupku nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu.
22. Služba smatra da je donijela pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH” br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09, 5/10, 50/12 i 16/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 39.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA ("Službeni list SFRJ", broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.
Član 39a.
Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
Član 39.e (1) Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.
(2) Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.
(3) Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.
(4) Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik u skladu sa važećim zakonima zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stan ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenu na način iz stava 2. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.
Napomena: Ustavni sud je Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, koje je objavljeno u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 11/13 od 12. februara 2013. godine, utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, pa je utvrđeno da odredba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99,7/00, 32/01,61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade prestaje da važi narednog dana od dana objavljivanja te odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“.
24. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu:
nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 025926 16 U od 11. jula 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je posredstvom zastupnika primila 17. jula 2019. godine a apelacija je podnesena 16. septembra 2019. godine (ponedjeljak), tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
30. Član II/3.Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
31. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
32. Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog dijela odluke proizlazi da je apelanticin suprug imao zaključen kupoprodajni ugovor za predmetni stan za koji je platio kupovnu cijenu, te da u postupku nije bilo sporno da apelantica, kao njegova supruga, nakon njegove smrti ima pravo na naknadu.
33. Ustavni sud podsjeća da se Evropski sud u nizu svojih predmeta bavio pitanjima tzv. vojnih stanova, koji se mogu podijeliti u dvije skupine, zavisno od toga da li se radi o aplikantima koji imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu prijeratnog vojnog stana ili su nosioci stanarskog prava bez zaključenog ugovora o otkupu stana. Prva grupa predmeta su predmeti Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine) i predmeti koji su slijedili praksu u citiranom predmetu. Druga grupa predmeta su Mago i drugi protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine) i predmeti koji su slijedili navedeni predmet.
34. Ustavni sud podsjeća da se u svojoj Odluci broj AP 4728/15 bavio analizom navedenih predmeta Evropskog suda u kontekstu prava aplikanata koji imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu prijeratnog vojnog stana i onih koji su nosioci stanarskog prava bez zaključenog ugovora o otkupu stana (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4728/15 od 10. aprila 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tač. 42, 43. i 44). U navedenom predmetu Ustavni sud je, budući da je u provedenom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine utvrđeno da apelant ima pravno valjan ugovor o otkupu predmetnog stana, te da ima pravo na naknadu prema Zakonu o prodaji stanova, kao i da se nalazi u postupku rješavanja stambenog pitanja u Republici Srbiji, zaključio da je u apelantovom slučaju primjenjiva praksa Ustavnog suda u predmetima br. AP 1205/08 i AP 726/15 u kojima su redovni sudovi utvrdili da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova i u kojima je Ustavni sud utvrdio povredu prava apelanata na imovinu, te odluku dostavio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine radi određivanja naknade u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11 (tačka 49). Osim toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci ukazao i na stav Evropskog suda iz odluke Tihomir Aleksić protiv Bosne i Hercegovine u kojoj je Evropski sud, dosljedno svojoj praksi, zaključio da činjenica da li je aplikantu zaista i dodijeljen zamjenski stan u Republici Srbiji u konkretnom slučaju nije od značaja budući da aplikant ima pravno valjan ugovor o otkupu stana i pravo na naknadu prema članu 39.e Zakona o prodaji stanova (tačka 48).
35. Nadalje, u odnosu na vlastitu praksu, Ustavni sud ističe da je u predmetima br. AP 1205/08 (odluka o dopustivosti i meritumu od 13. jula 2012. godine) i AP 726/15 (odluka o dopustivosti i meritumu od 7. septembra 2017. godine) u kojima su redovni sudovi utvrdili da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova, u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, ali da, prema članu 39.e stav 2. Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu s relevantnim zakonom, utvrdio povredu prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te odluku dostavio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koju je obavezao da osigura ustavna prava apelanata u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11.
36. U odnosu na konkretni predmet, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju u postupku koji je prethodio postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda utvrđeno da je apelanticin suprug imao zaključen kupoprodajni ugovor za predmetni stan za koji je platio kupovnu cijenu, te da u postupku nije bilo sporno da apelantica, kao njegova supruga, nakon njegove smrti ima pravo na naknadu shodno članu 39.e Zakona o prodaji stanova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u apelanticinom slučaju primjenjiva praksa Ustavnog suda u predmetima br. AP 1205/08 i AP 726/15 u kojima su redovni sudovi utvrdili da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova i u kojima je Ustavni sud utvrdio povredu prava apelanata na imovinu, te odluku dostavio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine radi određivanja naknade u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11.
37. Nadalje, iz prakse Ustavnog suda proizlazi da je Ustavni sud u sličnim situacijama kao što je apelanticina isticao: „S obzirom na sve navedeno, iako apelanti, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, nisu pred redovnim sudovima zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom, niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama, niti su ga apelanti postavili u apelacijama pred Ustavnim sudom, Ustavni sud, slijedeći svoju Odluku broj U 15/11, zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koja pripada osobama koje imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je prevelik teret na apelante“ (op. cit., AP 1205/08, tačka 51). Stoga bi u datoj situaciji, i pored stava Evropskog suda u predmetima koji su pokretali slična pitanja, prema mišljenju Ustavnog suda, apelantica bila dovedena u nepovoljniju situaciju u smislu zaštite njenih prava u odnosu na apelante iz citiranih predmeta br. AP 1205/08 i AP 726/15, te odluka koje su slijedile.
38. U vezi s tim, Ustavni sud, imajući u vidu činjenice apelanticinog slučaja, te podržavajući praksu u predmetima br. AP 1205/08 i AP 726/15 u kojima su redovni sudovi utvrdili da su apelanti zaključili pravno valjane ugovore o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, te da umjesto povrata stana u posjed i upisa vlasništva u zemljišne knjige, imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu s relevantnim zakonom, smatra da se u konačnici apelanticin položaj svodi na položaj apelanata u citiranim predmetima. Naime, iz činjenica predmeta proizlazi da je osporenom odlukom Kantonalnog suda, u smislu stavova iz citiranih odluka, došlo do miješanja u apelanticino pravo na imovinu, da je to miješanje zasnovano na zakonu i da služi legitimnom cilju, te da apelantica u smislu relevantnih odredaba materijalnog prava ima pravo na naknadu. Iz navedenog proizlazi da u datim okolnostima konkretnog slučaja nema proizvoljnosti u stavu Kantonalnog suda da apelanticin zahtjev treba odbiti. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj odluci naveo da je apelantica konačno riješila stambeno pitanje iz stambenog fonda Ministarstva odbrane Republike Srbije 29. septembra 2015. godine i to dobijanjem novčanih sredstava za stambeno zbrinjavanje, predviđene za penzionisana vojna lica. Imajući u vidu da se navedena okolnost, prema stanju spisa, pojavila tek u postupku upravnog spora, da se o njoj nije raspravljalo u toku upravnog postupka, te da je apelantica izričito odbija kao nedokazanu, kao i razloge zbog kojih je apelanticin zahtjev odbijen, Ustavni sud smatra da navedena okolnost, imajući u vidu citirani stav Evropskog suda u odluci Tihomir Aleksić protiv Bosne i Hercegovine, nema utjecaja na drugačiju odluku Ustavnog suda.
39. Međutim, Ustavni sud naglašava da je imao u vidu da su u međuvremenu relevantne odredbe člana 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji, shodno Rješenju Ustavnog suda broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, prestale da važe 13. februara 2013. godine. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je, uvažavajući i činjenicu prestanka važenja relevantnih odredaba, u više svojih odluka utvrđivao povredu prava na imovinu i odluke dostavljao Vladi Federacije Bosne i Hercegovine radi osiguranja ustavnih prava apelanata u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4021/11 od 7. oktobra 2014. godine, tačka 30, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4828/11 od 18. decembra 2014. godine, tačka 32, dostupne na www.ustavnisud.ba). Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama apelanticinog slučaja iz kojih proizlazi da je apelantica u konkretnom slučaju vodila dugotrajni postupak pred upravnim organima i Kantonalnim sudom koji je rezultirao osporenom odlukom, te imajući u vidu da apelantici nesporno pripada pravo na naknadu, ali da su odredbe Zakona o prodaji stanova kojim je utvrđena visina naknade prestale da važe i da bi, zapravo, na apelanticu bio stavljen pretjeran teret da pokreće novi parnični postupak radi utvrđivanja visine te naknade, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu (op. cit., AP 4728/15, tačka 51), zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja svrsishodno, odnosno u apelanticinom najboljem interesu da ovu odluku dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kako bi apelantici osigurala prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11.
40. Konačno, imajući u vidu sve navedeno, te podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su pokretali slična pitanja, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada osporenom odlukom, koja je zasnovana na zakonu i donesena u javnom interesu, nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelanticine imovine i zahtjeva javnog interesa.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić