Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1536/21 (T. G.)

Odluka donesena 23. 06. 2021.

  • Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
  • Ponavljanje postupka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1536/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1536/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Tomo Grgić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tomo Grgić protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 012339 20 Rev 2 od 13. januara 2021. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Tomo Grgić (u daljnjem tekstu: apelant) s boravištem u R. Austriji, kojeg zastupa Franjo Marjanović advokat iz Žepča, podnio je 4. maja 2021. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 87 0 P 012339 20 Rev 2 od 13. januara 2021. godine.

2. Presudom zbog propuštanja Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 012339 12 P od 7. maja 2014. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) 87 0 P 012339 16 Gž od 25. novembra 2016. godine, obavezan je apelant da isplati tužiocu (D.M.) na ime neosnovanog bogaćenja iznos od 15.000,00 Eura u konvertibilnim markama po kursu Centralne banke Bosne i Hercegovine na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.350,00 KM.

3. Okružni sud je Rješenjem broj 87 0 P 012339 20 Gvl od 30. aprila 2020. godine odbio kao neosnovan apelantov prijedlog za ponavljanje postupka, koji je pravosnažno okončan Presudom Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 012339 12 P od 7. maja 2014. godine.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja Okružnog suda od 30. aprila 2020. godine, Okružni sud je donio Rješenje broj 87 0 P 012339 20 Gvlž od 29. maja 2020. godine kojim je odbio predmetnu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.

5. U obrazloženju rješenja od 29. maja 2020. godine Okružni sud je naveo da se apelant tokom cijelog postupka pozivao da mu nije izvršena uredna dostava tužbe na odgovor u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i da mu zbog toga nije bila data mogućnost da raspravlja pred sudom, ali da apelant u prijedlogu za ponavljanje postupka podvodi eventualnu povredu odredaba ZPP-a koje se odnose na pravilnost dostavljanja tužbe na odgovor pod nove činjenice i nove dokaze, koje podrazumijeva član 255. stav 1. tačka 9. ZPP. Pri tome je ukazao da je članom 256. stav 1 ZPP-a predviđeno da se ne može zahtijevati ponavljanje postupka iz razloga navedenih u članu 255. tač. 1. do 3. ZPP-a ako je taj razlog bio bez uspjeha iznijet u ranijem postupku. S tim u vezi je naveo da je u postupku odlučivanja po prijedlogu za ponavljanje postupka sud ovlašten samo da ispituje ispunjenost uslova za ponavljanje, a apelant nije dokazao da su ispunjeni uslovi propisani članom 255. stav 1. tačka 9 i članom 259. stav 2. ZPP-a. S obzirom da je apelant u ranijim fazama postupka navedeni razlog (da mu nije izvršena uredna dostava tužbe na odgovor) bezuspješno isticao, jer nije prihvaćen prilikom odlučivanja o žalbi, naveo je da apelant po ovom osnovu ne može ni predlagati ponavljanje postupka. Osnovom navedenog, naveo je da je pravilno prvostepeni sud odbio apelantov prijedlog za ponavljanje postupka, jer apelant nije shodno članu 259. stav 2. ZPP iznio nikakve nove činjenice, niti je dostavio bilo kakve dokaze kojima bi učinio vjerovatnim da bi se u odnosu na njega mogla donijeti povoljnija odluka.

6. Odlučujući o apelantovoj o reviziji izjavljenoj protiv rješenja Okružnog suda od 29. maja 2020. godine, Vrhovni sud je donio rješenje od 13. januara 2021. godine kojim je odbacio predmetnu reviziju.

7. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je ukazao da iz sadržaja odredbe člana 254. stav

1. Zakona o parničnom postupku proizlazi da revizija nije dozvoljena protiv rješenja kojim postupak nije pravosnažno završen. Naveo je da je u predmetnoj parnici postupak pravosnažno završen presudom zbog propuštanja od 7. maja 2014. godine. Zatim da je drugostepeni sud rješenjem od 29. maja 2020. godine odlučio o prijedlogu za ponavljanje postupka. S tim u vezi je naveo da rješenjem od 29. maja 2020. godine nije odlučeno o glavnoj stvari (tužbenom zahtjevu), jer ono po svom sadržaju ne rješava sporni odnos između stranaka u postupku, pa nema karakter rješenja kojim se postupak pravosnažno završava, zbog čega se ne radi o rješenju koje predviđa član 254. stav 1. Zakona o parničnom postupku, protiv kojeg je dozvoljena revizija.

Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te princip vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da mu nikada nije dostavljena tužba na odgovor na adresu u Austriji, da je prvostepeni sud utvrdio suprotno, zbog čega je u konačnici i donesena presuda zbog propuštanja.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant poziva u apelaciji odnose na odluku donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o apelantovom prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelanta. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije.

11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnog slučaja, u predmetnom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka, odnosno da se dozvoli ponavljanje postupka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Konačno, Ustavni sud ukazuje da osporena odluka ni na koji način ne pokreće pitanje poštovanja principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, slijedom čega su i ovi navodi apelanta ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1536/21 (T. G.) | Sudska praksa | Aktio