Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1230/21 (M. B.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Garancije za pojavljivanje na sudu
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1230/21
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1230/21, rješavajući apelaciju Marka Bagarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Marka Bagarića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku br. 06 0 K 013545 21 Kv 5 od 26. marta 2021. godine i 06 0 K 013545 21 Kpp 35 od 15. marta 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Marko Bagarić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat sa Ilidže, podnio je 15. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku br. 06 0 K 013545 21 Kv 5 od 26. mart 2021. godine i 06 0 K 013545 21 Kpp 35 od 15. marta 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Kantonalni sud, sudija za prethodni postupak, donio je Rješenje broj 06 0 K 013545 21 Kpp 35 od 15. marta 2021. godine kojim je prijedlog (branioca) apelanta za ukidanje mjere pritvora i određivanje jamstva odbio kao neosnovan.
5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je pritvor apelantu određen 21. januara 2021. godine, a zatim produžen rješenjem od 17. februara 2021. godine za još dva mjeseca, a na osnovu člana 146. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP). Naveden je apelantov prijedlog (da mu se izrekne mjera jamstva), kao i izjašnjenje Tužilaštva na navedeno (protivljenje ukidanju mjere pritvora i izricanje jamstva). Dalje je navedeno da je apelant 3. februara 2021. godine podnio prijedlog da mu se ukine mjera pritvora i odredi jamstvo, o čemu se Tužilaštvo pismeno izjasnilo. Nakon održanog ročišta (član 144. ZKP-a) 17. februara 2021. godine (kada je apelant u prijedlogu izmijenio oznaku nekretnine, a Tužilaštvo ostalo pri izjašnjenju da se protivi prijedlogu), Kantonalni sud je donio rješenje od 23. februara 2021. godine kojim je apelantov prijedlog odbio.
6. Nakon toga, apelant je opet dostavio prijedlog za ukidanje pritvora i određivanje jamstva (2. marta 2021. godine) ukazujući da su otklonjeni formalni nedostaci koji su bili razlog za odbijanje prijedloga (dostavljen z. k. izvadak sa nekretninama upisanim 1/1 na ime M. M. i s procjenom vještaka). Kod takvog stanja stvari, uzimajući u obzir hitnost postupka, sud nije našao za potrebno da se opet zakazuje i održava ročište jer su se stranke već izjasnile o prijedlogu (17. februara 2021. godine), a što, kako je naveo sud, proizlazi i iz urgencije (branioca) apelanta.
7. Opet ukazujući na odredbu člana 144. ZKP-a, Kantonalni sud je zaključio da nisu u cijelosti ispunjeni uvjeti iz člana 141. ZKP-a. Kantonalni sud je naveo odredbu člana 142. ZKP-a stav 1, te je zaključio da je za konstituiranje jamstva dovoljan iznos od 200.000 KM, te da je taj uvjet ispunjen (prijedlogom da se uspostavi hipoteka na nekretnini utvrđene vrijednosti, uvjet iz člana 142. stav 2. ZKP-a).
8. Međutim, za prihvaćanje jamstva nužno je da osumnjičeni da obećanje da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište. To obećanje koje daje osumnjičeni, uz ostale okolnosti, kod suda mora stvoriti uvjerenje da ono zaista neće biti prekršeno, što u ovom slučaju ne postoji. Naime, apelant je na ročištu od 17. februara 2021. godine formalno dao takvo obećanje, ali ono kod sudije za prethodni postupak nije rezultiralo uvjerenjem da će biti ispunjeno ukoliko pritvor osumnjičenom bude ukinut i zamijenjen mjerom jamstva. Ovo zato što apelant sudu nije pružio dokaz da ima stalno mjesto prebivališta u BiH, niti adresu boravišta. Nadalje, apelant, prema svojoj izjavi, živi u vanbračnoj zajednici sa također osumnjičenom u ovom predmetu M. R. koja je u odmakloj trudnoći, dakle s kojom očekuje rođenje djeteta, oboje imaju prebivalište u Njemačkoj, gdje apelant ima i svoju privatnu firmu, koja im je izvor egzistencije, dok, s druge strane, u BiH nema nikakve svoje imovine. Kantonalni sud je također naveo da je apelant u svojoj izjavi iskazao namjeru da boravi u Berlinu gdje ima prebivalište, odakle bi dolazio u BiH na pozive suda ili tužilaštva. Posebno je ukazano da se apelant organima gonjenja nije javljao od početka istrage, koja sada traje već dvije godine, iako se iz stanja spisa (rješenja o određivanju pritvora) vidi da je znao za tu istragu, zbog čega je po svom braniocu izjavljivao i žalbu protiv rješenja sudiji istrage Okružnog suda u Kopru broj II Pom-i 63427/2020 od 15. 1. 2021. godine (kojim se ne prihvaća prijedlog tadašnjeg apelantovog branioca za ukidanje ekstradicionog pritvora). Kada se uz to ima u vidu broj i vrsta krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret, te zaprijećena kazne za njih, onda to sve kod suda stvara uvjerenje da bi se ukidanjem mjere pritvora i određivanjem jamstva apelant ponovo dao u bijeg, odnosno otišao u Njemačku u kojoj ima prebivalište i gdje postoje sve njegove povezujuće okolnosti, a tamo, je, očito siguran, što proizlazi iz činjenice da je u navedenoj državi ekstradicioni pritvor bio određen, a zatim i ukinut prema osumnjičenoj R. M. Stoga, predloženo jamstvo kao blaža mjera ne daje dovoljnu garanciju za osiguranje prisustva osumnjičenog u ovom krivičnom postupku, naročito kada se ima u vidu da se postupak nalazi u fazi istrage i da se time prijedlog za određivanje jamstva prije podizanja optužnice pokazuje i kao preuranjen.
9. Dakle, kako nisu ispunjeni uvjeti iz člana 141. ZKP-a, Kantonalni sud nije mogao prihvatiti apelantov prijedlog.
10. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu koju je Kantonalni sud (vijeće od troje sudija) Rješenjem broj 06 0 K 013545 21 Kv 5 od 26. marta 2021. godine odbio kao neosnovanu.
11. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da nije postupljeno suprotno odredbi člana
144. ZKP-a i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), objašnjavajući to činjenicom da je u nepunih mjesec dana apelant podnio dva prijedloga za ukidanje pritvora, a u suštini radi se o prijedlozima baziranim na istom činjeničnom stanju, s tim što je uz drugi prijedlog dostavio z. k. izvadak (da je i stambena zgrada upisana na ime vlasnika M. M., a koja je ponuđena kao jamstvo).
12. Kantonalni sud je dalje naveo, pozivajući se na odredbe čl. 141. i 142. ZKP-a, da je u konkretnom slučaju ispunjen formalno-pravni uvjet, ali subjektivni element u smislu apelantovog obećanja da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti boravište ni po ocjeni vijeća u ovom slučaju nije ispunjen. Kantonalni sud je naveo da je jamstvo samo jedna od mjera koje se mogu preduzeti prema osumnjičenom za osiguranje njegovog prisustva i za uspješno vođenje krivičnog postupka. Dakle, kako je to i propisano članom 141. ZKP-a, osumnjičeni se može ostaviti na slobodi ako on ili ko drugi za njega pruži jamstvo, a sam obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište. Apelant je na ročištu (17. februara 2021. godine) dao obećanje da se neće kriti, međutim dato obećanje nije kod sudije za prethodni postupak stvorilo uvjerenje da je ono iskreno, što je u cijelosti prihvatilo i vijeće Kantonalnog suda. Usvajanje ili neusvajanje prijedloga za puštanje na slobodu uz jamstvo, ostavljeno je ocjeni oportuniteta ove mjere od strane sudije koji je neće dozvoliti ako nađe da nije dovoljna da osigura prisustvo osumnjičenog. Dakle, prilikom ocjene da li će prihvatiti ponuđeno jamstvo, sud mora da cijeni da li i dalje postoji opasnost da će osumnjičeni koji nudi jamstvo da bi se našao na slobodi pobjeći i na taj način onemogućiti vođenje krivičnog postupka protiv njega. Prema ocjeni vijeća, pravilan je zaključak sudije za prethodni postupak da se apelantu stavlja na teret više krivičnih djela, zatim da apelant nije pružio dokaz da ima stalno mjesto prebivališta, niti boravišta u BiH, da živi u vanbračnoj zajednici s također osumnjičenom u ovom predmetu, a da oboje imaju zajedničko prebivalište u Njemačkoj, gdje apelant ima svoju privatnu firmu, koja im je izvor egzistencije, dok u BiH nema svoje imovine. Značajan navod za odluku suda je da je apelant u svojoj izjavi iskazao namjeru da boravi u Berlinu gdje ima prebivalište, odakle bi dolazio u BiH na pozive suda ili tužilaštva, gdje je i bio veći dio vremena od početka istrage (koja traje dvije godine), kada se nije javljao organima gonjenja i bio nedostupan organima gonjenja. Kantonalni sud je naveo da je apelant lišen slobode van teritorije BiH, a na rješenje o ekstradicionom pritvoru u Republici Sloveniji je također ulagao žalbu i tražio ukidanje pritvora i puštanje na slobodu, koja žalba je odbijena kao neosnovana. Sve navedeno ukazuje, i prema ocjeni ovog vijeća, na opravdanu bojazan da bi apelant, ukoliko bi se našao na slobodi, mogao pobjeći ili se kriti i na taj način ponovo postati nedostupan sudu za daljnje vođenje krivičnog postupka, te da ponuđeno jamstvo ne predstavlja garanciju da će se apelant uredno odazivati pozivima suda. Stoga je apelantovo obećanje da će boraviti na adresi u Kiseljaku u koliziji s naprijed navedenim, što, prema ocjeni suda, dovodi do zaključka da takvo obećanje nije dovoljna garancija da osigura apelantovo prisustvo, što i, prema stavu vijeća, predstavlja razloga za neprihvaćanje jamstva.
Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelant ukazuje na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, kao i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant navodi tok postupka, te ukazuje da je sud samo iz formalnopravnih razloga odbio apelantov prijedlog, a naveo je da je iznos od 200.000 KM dovoljan, čime je ispunjen uvjet za određivanje jamstva, te je apelant otklonio nedostatak zbog kojeg je prvenstveno odbijen prijedlog. Međutim, sud je donio rješenje 15. marta 2021. godine (a o žalbi odlučio 26. marta, koje rješenje je apelant primio tek 12. aprila 2021. godine) ukazujući da jamstvo ispunjava formalno-pravne uvjete, ali je prijedlog odbijen zbog nedostatka subjektivnog uvjerenja suda da apelant neće prekršiti obećanje. Apelant smatra da je ovakvo postupanje „krajnje arbitražno“ i proizvoljno, što ima uza posljedicu i kršenje odredbi ZKP-a. Apelant dalje ukazuje na „povredu prava na pravično suđenje“ zbog toga što je najprije „kod prvobitnog prijedloga“ vijeće odlučivalo o žalbi 30 dana, a zatim na otpremu drugog rješenja (koje je osporeno apelacijom) čekalo deset dana, suprotno standardima čl. 5. i 6. Evropske konvencije. Također, apelant navodi da po prijedlogu i prilikom donošenja rješenja od 15. marta sud nije održao ročište, te problematizira opravdanje suda u tom pogledu. Apelant dalje navodi da je sud ocjenu izjave koju je dao apelant sveo na puku formalnost, te je rješenje donio bez sagledavanja i ocjene novoiznesenih činjenica, kao i bez obrazloženja zašto se svrha osiguranja apelantovog prisustva, kao i neometano vođenje postupka ne može postići određivanjem jamstva. Apelant se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, kao i Ustavnog suda. b)Odgovori na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da ostaje pri pravnom stavu iznijetom u rješenju, te smatra da nije došlo do povrede prava koja navodi apelant.
15. Tužilaštvo je u veoma detaljnom odgovoru navelo činjenicu da je u ovom predmetu protiv apelanta (navedeno najprije za šta se sumnjiči) prikupljena brojna dokumentacija, da je apelant lišen slobode u Sloveniji po međunarodnoj potjernici nakon dvije godine traganja za njim, da je vođena i finansijska istraga protiv apelanta kako bi se utvrdila imovina i da je utvrđeno da je apelant svu imovinu u BiH rasprodao i firmu zatvorio (bez zvanične odjave), te je otišao u Hrvatsku, a zatim u Berlin gdje je otvorio privatni obrt (stolarsku radnju). Također, Tužilaštvo je navelo da osumnjičenu R. M. „i dalje potražuje“, te da je apelantu produžen pritvor, što je rješenjem potvrdio i Vrhovni sud Federacije BiH, kao i da su odluke sudova pravilne jer se apelant krio od pravosuđa iako je znao da se protiv njega i R. M. vodi postupak. Tužilaštvo je dovelo u pitanje i procjenu nekretnine i istaklo činjenicu da bi apelant puštanjem na slobodu pobjegao u Njemačku (gdje je R. M.), „pa i utjecao na eventualno njeno ispitivanje“.
IV.Relevantni propisi
16. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Odjeljak 5. Jemstvo Član 141.
Uslovi za određivanje jemstva Optuženi kojem se pritvor ima odrediti ili mu je pritvor već određen samo zbog straha da će pobjeći, može se ostaviti na slobodi, odnosno može se pustiti na slobodu ako on lično ili ko drugi za njega pruži jemstvo da do kraja krivičnog postupka neće pobjeći, a sam optuženi obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište.
Član 142.
Sadržaj jemstva (1)Jemstvo uvijek glasi na novčani iznos koji se određuje, s obzirom na težinu krivičnog djela, lične i porodične prilike optuženog i imovinsko stanje lica koje daje jemstvo.
(2)Jemstvo se sastoji u polaganju gotovog novca, vrijednosnih papira, dragocjenosti ili drugih pokretnina veće vrijednosti koje se lako mogu unovčiti i čuvati ili u stavljanju hipoteke za iznos jemstva na nepokretna dobra lica koje daje jemstvo ili u ličnoj obavezi jednog ili više građana da će u slučaju bjekstva optuženog platiti utvrđeni iznos jemstva.
(3)Lice koje daje jemstvo mora da dostavi dokaze o svom imovinskom stanju, porijeklu imovine, vlasništvu i posjedu nad imovinom koja se daje kao jemstvo.
(4)Ako optuženi pobjegne, rješenjem će se odrediti da je vrijednost data kao jemstvo prihod Budžeta Federacije.
Član 143.
Prestanak jemstva (1)Optuženom će se i pored datog jemstva odrediti pritvor ako na uredan poziv ne dođe a izostanak ne opravda, ako se sprema za bjekstvo ili ako se protiv njega, pošto je ostavljen na slobodi, pojavi neki drugi zakonski osnov za pritvor. (2)U slučaju iz stava 1. ovog člana jemstvo se ukida. Položeni novčani iznos, dragocjenosti, vrijednosni papiri ili druge pokretnine vraćaju se, a hipoteka se skida. Na isti način se postupa i kad se krivični postupak pravosnažno dovrši rješenjem o obustavi postupka ili presudom.
(3)Ako je presudom izrečena kazna zatvora jemstvo se ukida tek kad osuđeni počne da izdržava kaznu.
Član 144.
Rješenje o jemstvu U toku istrage rješenje o jemstvu i o njegovom ukidanju donosi sudija za prethodni postupak, poslije podizanja optužnice - sudija za prethodno saslušanje, a nakon dostavljanja predmeta sudiji odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavnog pretresa taj sudija odnosno predsjednik vijeća. Rješenje kojim se određuje jemstvo i rješenje kojim se jemstvo ukida donosi se nakon saslušanja tužioca.
Član 145.
Opće odredbe (1)Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2)Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona.
(3)Tužitelj je dužan sudu podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom branitelju.
(4)Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.
(5)U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branitelja za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba nije dozvoljena.
V.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda, odnosno presuda, protiv kojeg/koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 12. aprila 2021. godine, a apelacija je podnesena 15. aprila 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI.Meritum
21. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
23. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
(…)
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja su rješenja Kantonalnog suda (od 15. i 23. marta 2021. godine) kojim je odbijen apelantov prijedlog da se mjera pritvora zamijeni jamstvom. U suštini, apelant smatra da je ponuđeni iznos jamstva, a o čemu se i sud izjasnio, dovoljan i da je ispunjen zakonski uvjet za određivanje jamstva. Apelant osporava odbijanja određivanja jamstva iz razloga subjektivne prirode kao proizvoljna i paušalna. Apelant tvrdi da sud nije sagledao sve okolnosti i novoiznesene činjenice i da je ocjenu apelantove izjave sveo na puku formalnost, da nije održao ročište, te da je povrijedio odredbe ZKP-a i Evropske konvencije.
25. Ustavni sud podsjeća da drugi segment člana 5. stav 3. Evropske konvencije ne proklamira samo pravilo da optuženi bude izveden na suđenje u razumnom roku ili da mu se odobri privremeno puštanje dok čeka na suđenje, već i pravilo da puštanje na slobodu može biti uvjetovano davanjem garancija da će se optuženi pojaviti pred sudom (vidi Evropski sud, G. K. protiv Poljske, presuda od 20. januara 2004. godine, stav 85). Naime, do presude se optuženi mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jeste tražiti da bude uvjetno pušten na slobodu nakon što daljnje zadržavanje u pritvoru prestane biti opravdano (vidi Evropski sud, Vrenčev protiv Srbije, presuda od 23. septembra 2008. godine, stav 71). Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora biće opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca (vidi Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Stoga, obaveza domaćih sudova je da uz dužno poštovanje načela pretpostavke nevinosti razmotre sve činjenice u prilog ili protiv postojanja nekog važnog javnog interesa koji opravdava odstupanje od pravila iz člana 5. i utvrde ih u njihovim rješenjima o zahtjevima za puštanje na slobodu (vidi Evropski sud, Weinsztal protiv Poljske, presuda od 30. maja 2006. godine, stav 50).
26. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je apelantu rješenjem od 17. februara 2021. godine produžen pritvor koji može trajati do 18. aprila 2021. godine ili do nove odluke suda, a iz razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka a) ZKP-a.
27. Ustavni sud podsjeća na to da se opasnost od bjekstva mora procjenjivati s obzirom na brojne relevantne faktore koji mogu potvrditi postojanje takve opasnosti ili pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106. i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58). Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi ukazao kako činjenica da apelant ima dvojno državljanstvo i imovinu u nekoj susjednoj državi ne može per se biti valjan i opravdan razlog na osnovu kojeg sudovi mogu zaključiti da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bijega, „niti se zbog ove činjenice za svako osumnjičeno lice koje posjeduje državljanstvo susjedne države, te imovinu u njoj, po automatizmu može smatrati da postoji bojazan da će pobjeći od pravde u Bosni i Hercegovini“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1150/10 od 14. septembra 2010. godine, tačka 48, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 27/11). Činjenica da lice nema prijavljeno stalno mjesto prebivališta, sama po sebi, također ne može uputiti na zaključak da postoji opasnost od bjekstva (vidi Evropski sud, Soulaja protiv Estonije, presuda od 15. februara 2005. godine, stav 64). Najzad, opasnost od bjekstva nužno opada i protekom vremena koje je osumnjičeni odnosno optuženi proveo u pritvoru imajući u vidu mogućnost da će se vrijeme provedeno u pritvoru uračunati u izrečenu kaznu za slučaj osude na kaznu zatvora, što predstavlja pogodnost za osumnjičenog, odnosno optuženog i smanjuje rizik od bjekstva (vidi Evropski sud, Neumeister protiv Austrije, presuda od 27. juna 1968. godine, stav 10).
28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog rješenja, a suprotno apelantovim tvrdnjama, proizlazi da je Kantonalni sud jamstvo i garancije koje je apelant ponudio cijenio u vezi s konkretnim specifičnim okolnostima koje su ga opredijelile da odbije ponuđeno jamstvo. Pri tome, sud je jasno naveo tok postupka (prijedlog podnijet 3. februara, održano ročište 17. februara, odbijen 23. februara zbog formalnih nedostataka), koje je apelant otklonio u prijedlogu podnijetom 2. marta 2021. godine. Kantonalni sud je naveo da upravo zbog navedenog nije ponovo održao ročište (jer su se stranke izjasnile na ročištu od 17. februara), kao i uzimajući u obzir vremenski rok u kojem su prijedlozi podneseni, ali, kako je navedeno u osporenom rješenju „da nije neophodno ponovno održavanje ročišta za izjašnjenje stranaka i branioca o novom prijedlogu, proizlazi iz urgencije branioca osumnjičenog [apelanta…]“. Sud je također naveo da nije bilo potrebno ponovo zakazivati ročište jer je apelant, kako bi otklonio formalni nedostatak, dostavio dokaz o upisu nekretnine u z. k., dok je u svemu ostalom ostao pri prethodnom prijedlogu (od 3. februara 2021. godine).
29. Također, iz osporenih rješenja, kao i iz dostavljenog odgovora Tužilaštva, proizlazi da je Kantonalni sud imao u vidu da je apelant u dužem vremenskom periodu prije izručenja bio nedostupan organima BiH, a da je znao za istragu koja sada traje već dvije godine. Također je navedeno da apelant nije pružio dokaz da ima stalno mjesto prebivališta u BiH, niti adresu boravišta. Apelant ima prebivalište i privatnu firmu u Berlinu, dok u BiH nema imovine. Apelant je lišen slobode u Sloveniji po međunarodnoj potjernici i protivio se odluci suda u Sloveniji kojim je odbijen apelantov prijedlog za ukidanje ekstradicionog pritvora. Sve navedeno je stvorilo uvjerenje kod suda da bi se apelant puštanjem na slobodu ponovo dao u bjekstvo u Njemačku, gdje je siguran i gdje se nalazi i osumnjičena R. M. s kojom je apelant u vanbračnoj zajednici. Vijeće je po apelantovoj žalbi potvrdilo stav sudije za prethodni postupak, odnosno da nije ispunjen subjektivni element za određivanje jamstva jer ne pruža garanciju da će se apelant odazvati pozivima suda ukoliko bude pušten na slobodu.
30. Ustavni sud smatra da su sudovi, ispitujući sve okolnosti konkretnog slučaja u njihovoj ukupnosti, suprotno apelantovim navodima, u konkretnom predmetu dali jasne i konkretne razloge zašto su odbili apelantov prijedlog kojim nije doveo u pitanje poštovanje standarda utvrđenih članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije, te da je razmotrio i utvrdio postojanje okolnosti koje upućuju na zaključak da apelantovo prisustvo i nesmetano vođenje krivičnog postupka u ovoj fazi postupka ne bi moglo biti osigurano određivanjem jamstva, za šta je dao jasne i konkretne razloge.
31. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
32. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant ukazivao i na povredu člana 6. Evropske konvencije. Navedeno je apelant doveo u vezu s činjenicom da je odluku vijeća „kod prvobitnog prijedloga“ čekao 30 dana, a da je otpremu drugostepenog rješenja, koje je i osporeno apelacijom, čekao 10 dana, čime mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Ustavni sud, međutim, primjećuje da se svi ovi navodi ispituju u vezi s osporenim rješenjem o odbijanju prijedloga za određivanja jamstva, te u okviru garancija koje pruža član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član
5. Evropske konvencije, ali oni nisu takvi da mogu utjecati na drugačiju odluku. Ovo pogotovo kada se ima u vidu koja je rješenja apelant osporio apelacijom (dakle rješenja od 15. i 23. marta 2021. godine) i da je sud o predloženom jamstvu odlučio u okviru vremena na koje je apelantu bio produžen pritvor (do 18. aprila 2021. godine).
VII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. kada je redovni sud razmotrio i utvrdio postojanje okolnosti koje su kod suda stvorile uvjerenje da apelantovo prisustvo i nesmetano vođenje krivičnog postupka ne bi moglo biti osigurano određivanjem jamstva.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić