Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1462/21 (M. Š.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1462/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1462/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Mladen Škoro, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mladen Škoro zbog dužine trajanja postupka pred Ministarstvom građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona u predmetu „povrata u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo“, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Mladen Škoro (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Darislav Paponja advokat iz Mostara, podnio je 23. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred Ministarstvom građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) u predmetu „povrata u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo“.

2. Postupajući po zahtjevu apelanta za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana, rješenjem Ministarstva od 14. maja 2007. godine određeno je da je apelant nosilac stanarskog prava na stanu pobliže označenim predmetnim rješenjem.

3. Apelant je Ministarstvu 17. septembra 2009. godine podnio zahtjev za izvršenje rješenja tog organa od 14. maja 2007. godine.

4. Apelant je Federalnom ministarstvu prostornog uređenja Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) 23. novembra 2010. godine izjavio žalbu zbog ćutanja administracije u postupku izvršenja rješenja Ministarstva od 14. maja 2007. godine.

5. Apelant je 10. juna 2010. godine Općinskom sudu u Mostaru podnio tužbu radi iseljenja i predaje u posjed predmetnog stana protiv Z.S. (korisnika predmetnog stana), koji postupak je zaključkom tog suda od 31. maja 2011. godine prekinut do okončanja postupka izvršenja rješenja Ministarstva od 14. maja 2007. godine.

6. Apelant je urgencijom od 13. marta 2012. godine od Federalnog ministarstva tražio da postupi po njegovoj žalbi zbog ćutanja administracije od 23. novembra 2010. godine, dok je urgencijom od 15. decembra 2014. godine od Ministarstva tražio da postupi po njegovom zahtjevu za izvršenje rješenja tog organa od 14. maja 2007. godine.

7. Apelant je (ponovo) Federalnom ministarstvu 7. oktobra 2015. godine izjavio žalbu zbog ćutanja administracije u postupku izvršenja rješenja Ministarstva od 14. maja 2007. godine.

8. Apelant je Federalnom ministarstvu pravde 9. februara 2016. godine podnio zahtjev za inspekcijski nadzor u kojem je naveo da je Federalnom ministarstvu 7. oktobra 2015. godine podnio žalbu zbog ćutanja administracije u postupku izvršenja rješenja Ministarstva od 14. maja 2007. godine, te da Federalno ministarstvo nije odlučilo o njegovoj žalbi.

9. Ministarstvo je rješenjem od 14. juna 2016. godine donijelo zaključak kojim je dopustilo obnovu postupka (okončanog rješenjem Ministarstva od 14. maja 2007. godine) u premetu donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana, te odredilo da će se u ponovnom postupku saslušati podnosilac predmetnog prijedloga za obnovu postupka (Z.S.) koji nije bio saslušan u prethodnom postupku, kao i da će se u ponovnom postupku uzeti u obzir dokazi dostavljeni uz predmetni prijedlog, kao i provesti druge potrebne radnje. U obrazloženju tog rješenja Ministarstvo je navelo da je Z.S., kao trenutni korisnik predmetnog stana, 6. decembra 2010. godine tom organu podnio prijedlog za obnovu postupka (okončanog rješenjem Ministarstva od 14. maja 2007. godine), pa kako je iz dostavljene dokumentacije „vidljivo“ da je podnosilac predmetnog prijedloga trenutni korisnik predmetnog stana, te kako je za isti stan zaključio ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine, to je ovlašćen da podnese prijedlog za obnovu postupka.

10. Apelant je urgencijama od 18. jula 2017. godine, 14. februara 2018. godine, 31. avgusta 2020. godine i 23. oktobra 2020. godine od Ministarstva tražio da, shodno zaključku tog organa od 14. juna 2016. godine, provede predmetni postupak.

11. Prema stanju apelacionog spisa, predmetni postupak je u toku pred Ministarstvom. Apelacioni navodi

12. Apelant navodi da su upravni organi, u postupku po njegovom zahtjevu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana, povrijedili njegovo pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Navodi da je predmetni zahtjev podnio „prije više od 14 godina“, te od Ustavnog suda traži „kompenzaciju na ime nematerijalne štete“.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.

14. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

15. U vezi s navodima apelanta, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 20. stav (1) Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 9/05) propisano da „ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena“. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 20. stav (3) navedenog zakona propisano da „ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uslovima iz stava (1) ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku“. Međutim, apelant, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, nije pokretao upravni spor pred nadležnim sudovima u smislu citiranih zakonskih odredbi. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se navodi o kršenju prava na suđenje „u razumnom roku“ ne mogu razmatrati ukoliko bar neka faza postupka nije uključivala sudski postupak koji stranka treba da pokrene (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1856/12 od 17. marta 2015. godine, stav 38.). Budući da je apelant propustio da, koristeći raspoložive pravne lijekove, ubrza postupak, te da na taj način stvori uslove da predmetni postupak bar u jednoj fazi bude razmatran pred nadležnim sudovima (po njegovoj tužbi), Ustavni sud smatra da apelant nije iscrpio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju.

16. U konkretnom slučaju apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove moguće po zakonu. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1462/21 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio