Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4628/19 (T. M. i L. V.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Građanski postupak
  • Mjera obezbjeđenja
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4628/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-4628/19, rješavajući apelaciju Trive Marinkovića i Ljubiše Vladušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Trive Marinkovića i Ljubiše Vladušića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 032804 19 Rev od 13. novembra 2019.

godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Trive Marinkovića i Ljubiše Vladušića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 032804 19 Mož od 18. septembra 2019.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Trivo Marinković iz Banjaluke i Ljubiša Vladušić iz Pala (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Mustafa Karović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 2. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 032804 19 Rev od 13. novembra 2019. godine i S1 3 P 032804 19 Mož od 18. septembra 2019. godine. Apelanti su istovremeno podnijeli zahtjev za privremenu mjeru, kojom se predložili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se zabranjuje „protivnicima mjere osiguranja“ provođenje odluke o razrješenju člana upravnog odbora Centralne banke Bosne i Hercegovine broj 01-50-1-2233-76/19 od 19. juna 2019. godine koja glasi na ime prvoapelanta i odluke o razrješenju člana upravnog odbora Centralne banke Bosne i Hercegovine broj 01-50-1-2233-75/19 od 19. juna 2019 godine, koja glasi na ime drugoapelanta, te da navedena mjera ostane na snazi do pravomoćnog okončanja ovog postupka.

Uvodne napomene

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-4628/19 od 17. decembra 2019. godine, odbacio kao nedopuštenu apelaciju apelanata podnesenu protiv osporenih rješenja Suda BiH zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Međutim, postupajući po zahtjevu apelanata za preispitivanje navedene odluke Ustavnog suda, Ustavni sud je rješenjem od 23. juna 2020. godine usvojio zahtjev apelanata za preispitivanje odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP-4628/19 od 17. decembra 2019. godine. U navedenom rješenju Ustavni sud je zaključio da: “činjenica da je zadnji dan za podnošenje predmetne apelacije padao na neradni dan (nedjelju 1. decembar 2019. godine), pa da se rok za podnošenje apelacije prenosi na prvi naredni radni dan (2. decembar 2019. godine, kada je podnesena predmetna apelacija), ima karakter nove činjenice koja je mogla odlučno uticati na drugačije odlučenje Ustavnog suda u smislu člana 68. stav (1) Pravila Ustavnog suda, a koju Ustavni sud nije imao u vidu prilikom donošenja odluke čije se preispitivanje traži. Naime, postojanje navedene činjenice je suprotno zaključku Ustavnog suda da je predmetna apelacija podnesena neblagovremeno.“

Postupak u kojem su donesene osporene odluke

3. Apelanti su 26. juna 2019. godine podnijeli tužbu Sudu BiH, kojom su predložili da Sud BiH donese presudu kojom će obavezati Bosnu i Hercegovinu, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i Centralnu banku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena ili tužene) da solidarno naknade štetu u vidu neisplaćenih mjesečnih naknada na ime aktivnosti u svojstvu članova upravnog odbora drugotužene u iznosu od 10.500,00 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Ujedno apelanti su zahtijevali i poništenje/ukidanje odluka o razrješenju člana upravnog odbora drugotužene br. 01-50-1-2233-76/19 i 01-501-2233-75/19 od 19. juna 2019. godine.

4. Odlučujući po prijedlogu apelanata za donošenje privremene mjere radi osiguranja novčanog potraživanja, Sud BiH je donio rješenje broj S1 3 P 032804 19 Mo od 19. jula 2019. godine, kojim je određena privremena mjera i zabranjeno tuženim, kao protivnicima mjere osiguranja, provođenje odluke o razrješenju člana upravnog odbora drugotužene broj 01-50-1-2233-76/19 od 19. june 2019. godine, koja glasi na ime prvoapelanta, i odluke o razrješenju člana upravnog odbora drugotužene broj 01-50-1-2233-75/19 od 19. juna 2019. godine, koja glasi na ime drugoapelanta, te određeno da ova mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja ovog postupka.

5. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo odredbu člana 242, člana 247. stav 1. tačka 1. i člana 248. Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZIP), te da je usvojio predloženu mjeru kao u izreci, jer su apelanti dokazali i tako učinili vjerovatnim postojanje svoga potraživanja i opasnost da bi bez privremene mjere tužene spriječile ili znatno otežale ostvarivanje njihovih zahtjeva, naročito time što bi promijenili postojeće stanje stvari. Dalje je naveo da su apelanti ujedno učinili i vjerovatnim da je privremena mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti, i tako ispunili uslove predviđene navedenim odredbama ZIP-a. S tim u vezi, obrazložio je da je prvotužena nesporno bilo ovlašteno razriješiti apelante prije isteka njihova mandata primjenom odredbi člana 11. stav 1. Zakona o Centralnoj banki BiH, ali da je za takvu svoju odluku trebalo dati obrazloženje koje potvrđuju činjenicu počinjenih ozbiljnih povreda na svojim pozicijama koje bitno štete interesima prvotužene. Istaknuo je da takve razloge ne sadrže osporene odluke, a naknadno date u odgovoru na predloženu mjeru, nisu od pravnog značaja za presuđenje. Također je istaknuo da je zbog izostanka navedenog ostalo nejasno koje ponašanje apelanata je bilo razlogom za njihovo razrješenja sa dužnosti. Po ocjeni Suda BiH, primjena odredbi člana 11. stav 1. Zakona o Centralnoj banki BiH, posebno je nejasna jer je prvoapelant sve do razrješenja ispunjavao sve potrebne pretpostavke, tvrdeći da u međuvremenu nije nastupila neka bitna okolnost koja bi izmijenila prethodno ispunjene pretpostavke za njegovo imenovanje. Istaknuo je da apelanti imaju pravo znati za zakonske razloge ukoliko oni postoje za njihovo razrješenje. Sud BiH je ocijenio da opisanim postupanjem prvotužene, apelanti su svoje potraživanje učinili vjerovatnim.

6. Sud BiH je ukazao da su apelanti isticali i navod da je zbog donesenih odluka nastupila opasnost zastoja funkcioniranja drugotužene, cijeneći da je upravni odbor (vijeće) nadležan za vrhovnu upravu i kontrolu sprovođenja politike, administraciju i poslovanje drugotužene, čime su ispunili drugi uslov kumulativno propisan. S tim u vezi, ukazao je da su apelanti učinili vjerovatnim opasnost da bi bez takve mjere osiguranja spriječili ili znatno otežali ostvarenje svog potraživanja, tako i činjenicu nastanka nenadoknadive štete, zbog čega su ispunili pretpostavku iz člana 247. stav 1. tač. 1. i 2. ZIP-a. Sud BiH je naveo da je odmah postupao po prijedlogu apelanata za određivanje privremene mjere osiguranja, imajući u vidu i navod da postoji opasnost zastoja funkcioniranja drugotužene, što se nije osporavalo po tuženim, stoga je i prihvatio tužbu takvu kakva je napisana, cijeneći da ona ipak može zadovoljiti sve elemente predviđene članom 20. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP). S tim u vezi, obrazložio je da je u prijedlogu jasno istaknuto da je predmet spora, unutar kojega se traži privremena mjera osiguranja, zahtjev apelanata da se ponište/ukinu predmetne odluke, a također predlagalo se izdavanje privremene mjera radi osiguranja kako nenovčanih, tako i novčanih potraživanja, te da su takve prijedloge, pratili i dati razlozi u tužbi i prijedlogu.

7. Rješenjem drugostepenog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 032804 19 Mož od 18. septembra 2019. godine, usvojena je žalba tuženih i prvostepeno rješenje preinačeno u st. 1. i 2. na način da je odbijen prijedlog apelanata da se zabrani tuženim provođenje predmetnih odluke o razrješenju apelanata kao članova upravnog odbora drugotužene, do pravosnažnog okončanja postupka.

8. U obrazloženju rješenja drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi propisani odredbama čl. 247. i 248. ZIP. Imajući u vidu odredbe citiranih članova lex specialis propisa, kao i razloge koje je za svoju odluku dao prvostepeni sud, drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da oni nisu takvi da bi prvostepena odluka bila pravilna i na zakonu zasnovana. S tim u vezi, ukazao je da bi sud udovoljio prijedlogu za određivanje privremene mjere, uslovi propisani odredbom člana 247. ZIP-a moraju biti kumulativno ispunjeni, te šteta koju bi eventualno trpili predlagatelji mora biti realno očekivana, nenadoknadiva ili teško nadoknadiva, što u konkretnom, nije slučaj. Po mišljenju drugostepenog vijeća Suda BiH, prvostepeni sud je pogrešno primjenio materijalno pravo, cijeneći da su apelanti kroz navod da je zbog donesenih odluka nastupila opasnost zastoja funkcioniranja drugotužene, zbog propisanih nadležnosti upravnog odbora (vijeća) ispunili drugi uslov kumulativno propisan ZIP-om. S tim u vezi, obrazložio je da nije pravilan stav po kojem sud usvaja predloženu mjeru zbog štete koju trpi neko drugo pravno i/ili fizičko lice. Dalje je obrazložio da bi mjera bila osnovana, propisani kumulativni uslovi moraju biti ispunjen u odnosu na lica koja traže određivanje privremene mjere, a ne da se odluka o privremenoj mjeri zasniva na šteti, neovisno od njenog karaktera, koju trpi neko drugo lice. Također je ukazao da, uvidom u odredbe Zakona o Centralnoj banci BiH, konkretno odredbe čl. 8. i 9, jasno je da apelanti sa drugotuženom nisu zasnovali radni odnos, već se radi o licima imenovanim od strane prvotužene, koji za svoj rad u upravnom odboru drugotužene, primaju naknadu, koja im u svakom slučaju, može i naknadno biti refundirana, ukoliko se u konačnici, ispostavi osnovanost tužbenog zahtjeva. Samim tim, sam izostanak naknade za rad u određenom tijelu uprave, prema mišljenju drugostepenog vijeća Suda BiH, ne može sam po sebi, biti osnov za usvajanje prijedloga za određivanje privremene mjere na način opredijeljen prijedlogom apelanata. Drugostepeno vijeće Suda BiH je ukazalo da čak i da se radi o radnom odnosu, ukoliko je šteta koju apelanti trpe samo ona koja ima novčani karakter, ona a priori ne može imati karakter nenadoknadive ili teško nadoknadive.

9. Nadalje, drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da u prilog zauzetom stavu govori i činjenica da je sam prvostepeni sud, u svojoj odluci, utvrdio nesporno pravo prvotužene, da shodno odredbama člana 11. Zakona o Centralnoj banci BiH, razriješi članove upravnog odbora drugotužene, ujedno konstatirajući da je za ovakvu odluku bilo potrebno dati obrazloženje. Međutim, suprotno zauzetom stavu prvostepenog suda, s obzirom da se ne radi o odluci kojim se raskida radni odnos, drugostepeno vijeće Suda BiH je ukazalo da ovakve odluke prvotužene, koje se odnose na imenovanje/razrješenje, koje u okviru svojih ustavnih i zakonskih ovlaštenja, vrši prvotužena, ne moraju sadržavati obrazloženje sa razlozima odluke izvršne vlasti. Slijedom navedenog, kod nespornog utvrđenja da prvotužena ima pravo, ukoliko su ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 11. Zakona o Centralnoj banki BiH razriješiti članove upravnog odbora, te kod utvrđenja da apelanti ne trpe štetu koja bi bila nenadoknadiva ili teško nadoknadiva, drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključio da prvostepena odluka nije pravilna i na zakonu zasnovana.

10. Rješenjem revizijskog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 032804 19 Rev od 13. novembra 2019. godine, odbačena je revizija apelanata kao nedopuštena.

11. U obrazloženju rješenja revizijsko vijeće Suda BiH je navelo da se postupak određivanja privremene mjere radi obezbjeđenja nenovčanog potraživanja provodi primjenom odredbi člana 247. do 256. ZIP-a, pa se stoga i u pogledu ulaganja pravnih lijekova izjavljenih protiv rješenja suda saglasno odredbi člana 253. navedenog zakona imaju primijeniti odredbe ZIP-a. Dalje je naveo da protiv rješenja sudije pojedinca donesenih na osnovu odredbi ZIP-a mogu se izjaviti žalba i prigovor (ako je rješenje o izvršenju doneseno na osnovu vjerodostojne isprave), kako to propisuje odredba člana 11. ZIP-a. Istaknuo je da su u konkretnom slučaju, apelanti na rješenje drugostepenog vijeća Suda BiH izjavili reviziju-vanredni pravni lijek smatrajući da je revizija dopuštena u smislu odredbe člana 204. stav 2. ZPP-a, jer označena vrijednost spora u vrijeme podnošenja tužbe iznosi 31.050,00 KM, odnosno da je ispunjen uslov iz člana 204. stav 3. istog zakona - radi pravne prakse. Međutim, prema mišljenju revizijskog vijeća Suda BiH, apelanti gube iz vida da se radi o rješenju za određivanje privremene mjere obezbjeđenja nenovčanog potraživanja koji postupak se vodi prema odredbama ZIP-a. Revizijsko vijeće Suda BiH je navelo da odredba člana 12. ZIP-a jasno propisuje da u izvršnom postupku i postupku obezbijeđenja, revizija i ponavljanje postupka nisu dopušteni, osim kada se ponavljanje postupka traži u slučaju iz člana 51. stav 6. navedenog zakona. U konkretnom slučaju, s obzirom da je izjavljivanje vanrednog pravnog lijeka isključeno navedenom zakonskom odredbom, revizijsko vijeće Suda BiH nije niti cijenilo dopuštenost revizije u smislu odredbe člana 204. st. 2. i 3. ZPP-a.

12. Apelanti navode da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u vezi sa zabranom diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u tome što sud nije cijenio sve bitne činjenice koje su išle u korist apelanata, a koje su od uticaja u ovoj pravnoj stvari. Povreda odredaba člana 8. u vezi sa članom 14. Evropske konvencije apelanti vide u tome što je osporeno rješenje doneseno na štetu apelanata, neobjektivnim odlučivanjem od strane Suda BiH u drugostepenom vijeću, koji je štiteći državne organe Bosne i Hercegovine, apelante stavio u neravnopravan i diskriminatorski položaj. Apelanti smatraju da je drugostepena odluka neosnovana a stavovi i zaključci iz te odluke nepravilni i subjektivni, te da je i samo donošenje predmetnih odluka o razrješenju bilo neosnovano. S tim u vezu, ukazuju da u predmetnim odlukama o razrješenju nisu navedeni razlozi koji bili osnovom za razrješenje apelanata, te da su u žalbenom postupku tužene naveli razloge za razrješenje koji su u cijelosti netačni i materijalno pravno neosnovani. Osim toga, u pogledu odluke o odbacivanju revizije kao nedopuštene, apelanti ističu da je mjera obezbjeđenja donesena u okviru parničnog postupka, a nije bilo u pitanju nenovčano izvršenje, već je primarna bila tužba za naknadu štete, bez koje mjera obezbjeđenja ne bi imala sama za sebe nikakvog smisla. Imajući u vidu sve navedeno, apelanti smatraju da je suđenje bilo nepravično i diskriminatorsko na štetu apelanata, iz razloga što je očigledno da drugostepeno vijeće Suda BiH nije cijenilo ključne činjenice koje su išle u korist apelanata, već isključivo u korist tuženih kao državnih organa.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. a)U odnosu na rješenje Suda BiH broj S1 3 P 032804 19 Rev od 13. novembra 2019. godine

14. S obzirom na to da apelanti smatraju da im je navedenim rješenjem Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, potrebno je da Ustavni sud, prvenstveno, odgovori na pitanje da li predmetni postupak po reviziji uživa zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prema kojoj je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi odluke Evropskog suda, Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H. protiv Francuske od 24. oktobra 1989. godine stav 47). U tom kontekstu, Ustavni sud primjećuje da apelanti osporavaju rješenja Suda BiH kojima je odbačena kao nedopuštena njihova revizija u smislu odredbe člana 12. ZIP-a zbog toga što je izričito zabranjeno izjavljivanje revizije protiv pravosnažne odluke donesene u izvršnom postupku i postupku obezbijeđenja. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da se u predmetnom postupku utvrđivala samo procesna dopustivost revizije. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenim rješenjem Suda BiH nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanata u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u ovom dijelu, u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o dopustivost i meritumu broj AP 2704/19 od 17. februara 2021. godine, tačka 40. i Odluka o dopustivosti broj AP 56/11 od 21. jula 2011. godine, tačka 12, dostupne na www.ustavnisud.ba).

15. Takođe, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o pravu na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Stoga, imajući u vidu da su apelantovi navodi o kršenju člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i apelantovi navodi o povredi prava iz člana

14. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi s pravom na privatni i porodični život, dom i prepisku, takođe, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b)U odnosu na rješenje Suda BiH broj S1 3 P 032804 19 Mož od 18. septembra 2019. godine

16. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. U konkretnom slučaju u odnosu na osporeno rješenje Suda BiH, kojim je konačno odlučeno o prijedlogu apelanata za donošenje privremene mjere radi osiguranja novčanog potraživanja, Ustavni sud smatra da je potrebno, prije svega, odgovoriti na pitanje da li je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1676/10 od 27. novembra 2010. godine, tačka 48, dostupna na www.ustavnisud.ba), koja se oslanja na praksu Evropskog suda iz predmeta Micallef protiv Malte, presuda od 15. oktobra 2009. godine, Ustavni sud podsjeća da su u glavnom postupku, odnosno parničnom postupku, apelanti tužbom tražili zaštitu svojih imovinskih prava kroz zahtjev da im se naknadi šteta i ponište/ukinu predmetne odluke o razrješenju apelanata kao članova upravnog odbora drugotužene. Iz navedenog proizlazi da je svrha tužbe apelanata u parničnom postupku zaštita imovinskih interesa apelanata u koje se apelantima dira predmetnim odlukama o razrješenju apelanata kao članova upravnog odbora drugotužene. Svrha i cilj prijedloga apelanata da se zabrani tuženim provođenje predmetnih odluka o razrješenju apelanata kao članova upravnog odbora drugotužene također su bili da se zaštite imovinski interesi apelanata koji bi došli u pitanje provođenjem predmetnih odluka, čiju zakonitost apelanti osporavaju u glavnom postupku. Stoga, proizlazi da je postupak za donošenje osporenog rješenja bio odlučujući za djelotvorno ostvarivanje građanskih prava apelanata. Prema tome, Ustavni sud, uzimajući u obzir kriterije koje je uspostavio Evropski sud u predmetu Micallef protiv Malte, smatra da se na postupak donošenja osporenog rješenja primjenjuju garancije člana 6. Evropske konvencije.

18. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

19. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je drugostepeno vijeće Suda BiH dovoljno jasno obrazložilo osporenu odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je drugostepeno vijeće Suda BiH, suprotno stavu prvostepenog suda, zaključilo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi propisani odredbama čl. 247. i 248. ZIP za određivanje predložene privremene mjere osiguranja. Naime, drugostepeno vijeće Suda BiH je ukazalo na okolnosti da prvotužena ima pravo, ukoliko su ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 11. Zakona o Centralnoj banki, razriješiti članove upravnog odbora, te da apelanti ne trpe štetu koja bi bila nenadoknadiva ili teško nadoknadiva, pa stoga prvostepena odluka kojom je određena mjera nije pravilna i na zakonu zasnovana. Pri tome, drugostepeno vijeće Suda BiH je detaljno analiziralo sve okolnosti predmeta, o čemu je dalo dovoljno obrazloženje. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

20. U pogledu apelacionih navoda kojima se ukazuje na neobjektivno odlučivanje od strane Suda BiH u drugostepenom vijeću, koji je štiteći državne organe Bosne i Hercegovine, apelante stavio u neravnopravan i diskriminatorski položaj, a koje apelanti dovode u vezu sa kršenjem člana 8. u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelanti, osim paušalnog navoda, nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u vezi sa zabranom diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4628/19 (T. M. i L. V.) | Sudska praksa | Aktio