Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-238/20 (B. R.)

Odluka donesena 23. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Nadležan sud
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-238/20

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-238/20, rješavajući apelaciju Bojana Raonića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) i člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Bojana Raonića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 024760 19 Kž 12 od 11. novembra 2019. godine.

Na osnovu člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP-238/20 od 21. aprila 2021. godine

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Bojan Raonić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni, podnio je 17. januara 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 024760 19 Kž 12 od 11. novembra 2019. godine.

2. Apelant je u podnesku od 25. juna 2020. godine postavio zahtjev da Ustavni sud donese privremenu mjeru „sa ciljem odlaganja izvršenja“ osporene odluke Suda BiH od 11. novembra 2019. godine. Apelantov pravni zastupnik je 5. aprila 2021. godine podnio ponovo zahtjev za donošenje privremene mjere „radi odlaganja izvršenja kazne zatvora izrečene Presudom Suda BiH broj S1 2 K 024760 17 K od 21. juna 2019. godine“. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-238/20 (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je odbijen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere od 25. juna 2020. godine.

4. Ustavni sud je na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-238/20 (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je usvojen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere od 5. aprila 2021. godine.

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 6. maja 2021. godine od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) da dostave odgovor na apelaciju.

6. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su 10. i 18. maja 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 024760 17 K od 21. juna 2019. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv Izeta Redžovića i drugih optuženih (uključujući i apelanta), apelant je oglašen krivim da je u periodu od 2013. godine do kraja juna 2016. godine, radnjama pobliže opisanim u preambuli i tač. 1, 6, 9. i 11. osuđujućeg dijela izreke presude, počinio krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 342. stav (2) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi sa krivičnim djelima Krivotvorenje isprave iz člana 373. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZ FBiH i Ovjeravanje neistinitog sadržaja iz člana 375. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZ FBiH, pa ga je sud na osnovu navedenih zakonskih odredbi i odredbi člana 42, 43. i

49. KZ FBiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet godina u koju mu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru u označenom periodu. Presudom je apelant, Takođe, obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka i to paušala u označenom iznosu, dok će visinu ostalih troškova sud utvrditi posebnim rješenjem po pribavljanju potrebnih podataka. Istom presudom je apelant, zajedno sa označenim optuženima, oslobođen od optužbe da je na način opisan u preambuli i tački 18. oslobađajućeg dijela izreke presude počinio krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 342. stav (2) KZ FBiH u vezi sa krivičnim djelima Krivotvorenje isprave iz člana 373. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZ FBiH i Ovjeravanje neistinitog sadržaja iz člana 375. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZ FBiH. Konačno, istom presudom je prema apelantu odbijena optužba da je radnjama koje se odnose na tačku 3. u vezi sa preambulom izmijenjene optužnice počinio krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 342. stav (2) KZ FBiH u vezi sa krivičnim djelima Krivotvorenje isprave iz člana 373. stav (2) KZ FBiH i Ovjeravanje neistinitog sadržaja iz člana 375. stav (2) u vezi sa stavom (2) KZ FBiH. U odnosu na oslobađajući i odbijajući dio presude, odlučeno je da troškovi krivičnog postupka, kao i nužni izdaci optuženih, padaju na teret budžetskih sredstava.

9. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno (pobliže opisano na str. 40-42. presude) da je na ročištu za nastavak glavnog pretresa (od 26. februara 2018. godine) donesena odluka da se odstupi od neposrednog izvođenja dokaza u smislu člana 273. stav (2) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) kada su u pitanju Zapisnici o iskazima svjedoka (Zapisnik o saslušanju svjedoka) Bobana Milića i Miloša Božovića datim u istrazi, tako što će se isti pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu. S tim u vezi je istaknuto da je Sud BiH obavijestio stranke i branioce optuženih u pogledu nemogućnosti uručenja poziva svjedocima (pozivanje vršeno putem Međunarodne pravne pomoći: u daljnjem tekstu: MPP), te da je Tužilaštvo BiH istaklo prijedlog da se iskazi navedenih svjedoka datih u istrazi pročitaju u skladu sa navedenom zakonskom odredbom, jer se isti ne mogu pronaći. Tako je Sud BiH, u odnosu na svjedoka Miloša Božovića, istakao da je zaprimljen dopis Osnovnog suda u Nikšiću u kojem je navedeno da je „Sud“ pokušao putem pošte dostaviti poziv tom svjedoku, ali da je na povratnici konstatovano da se traženo lice preselilo. Nakon toga, taj sud se dopisom obratio Upravi policije Nikšić, radi dostavljanja poziva navedenom svjedoku, koja je, međutim, obavijestila da imenovano lice u više navrata nisu pronašli na adresi, te da se po izjavi oca, navedeni svjedok nalazi van Crne Gore, zbog čega je zamolnica Suda BiH vraćena kao neudovoljena. Pritom je Sud BiH ukazao i da, iako je apelantova odbrana prvobitno istakla protivljenje navedenom prijedlogu, nakon iznesenih informacija dobivenih putem MPP, data je saglasnost na prijedlog Tužilaštva BiH, naročito zbog činjenice što se apelant nalazio u pritvoru, te da bi ponovno pozivanje tog svjedoka odugovlačilo postupak.

10. Dalje je, između ostalog, ukazano da je Sud BiH na ročištu za nastavak glavnog pretresa od 5. februara 2018. godine donio odluku kojom je svih 13 naredbi za provođenje posebnih istražnih radnji izdatih od strane Kantonalnog suda u Sarajevu i Suda BiH (uloženih od strane Tužilaštva BiH) oglašeno nezakonitim, dok je prihvaćeno izvođenje dokaza predloženih u sklopu dokaza (T-132) koji se odnose na dokaze pribavljene putem MPP (pobliže opisano na str. 44-47. presude)

11. Zatim je Sud BiH obrazložio odluku u pogledu izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka koji su sklopili sporazum o priznanju krivice, a čijem izvođenju dokaza se protivila odbrana optuženih (pobliže opisano na str. 48. i 49. presude). S tim u vezi je navedeno da nema procesni smetnji da se Tužilaštvo BiH prilikom saslušanja označenih svjedoka (između ostalih Save Manojlovića i Bojana Đokića) koristi zapisnicima iz istrage. Naime, istaknuto je da su označeni svjedoci saslušani kao svjedoci u predmetu Tužilaštva BiH označeni broj koji se vodi protiv osumnjičenog G.B. i drugih. Suprotno prigovorima odbrane optuženih, Sud BiH je naveo da predloženi svjedoci nisu u istom predmetu formalnopravno imali svojstvo optužene osobe i svjedoka, iako se činjeničnopravno radi o istom predmetu, slijedom čega nema smetnji da se njihovi iskazi koriste na glavnom pretresu.

12. U obrazloženju je u nastavku, između ostalog, Sud BiH obrazložio svoju Odluku o prihvatanju prijedloga Tužilaštva BiH za provođenje dodatnih dokaza-vještačenjem glasa optuženih (pobliže opisano na str. 52-55. presude) u svjetlu prigovora odbrane optuženih da isti ne pristaju na dobrovoljno davanje nespornog uzorka glasa. Zakonitost navedenog-provedenog vještačenja Sud BiH je elaborirao u dijelu Odluke donesene u okviru glavne stvari (pobliže opisano na str. 60-62. presude). Suprotno tvrdnji odbrana, Sud BiH je istakao da uzimanjem nespornog uzorka glasa optuženih za potrebe vještačenja nije povrijeđeno njihovo pravo da se brane ćutanjem. S tim u vezi je ukazano da je sud, u skladu sa procesnom odlukom, zaključio da bi prisiljavanje optuženog na davanje nespornog uzorka glasa podrazumijevalo prinudu na aktivnu radnju, čime bi bilo povrijeđeno pravo optuženog da sam sebe ne optužuje, a što bi bilo suprotno zakonu i odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U konkretnom slučaju, a što proizilazi i iz zapisnika o ispitivanju osumnjičenog apelanta (od 10. juna 2017. godine), nakon što je tada osumnjičeni apelant upoznat sa svojim pravima predviđenim članom 78. ZKP BiH, između ostalih i prava da nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja, koja prava je razumio i potvrdio svojim potpisom u prisustvu branioca, izjavio je da će se koristiti zakonskim pravom i da će se braniti ćutanjem te je ispitivanje završeno, čime je njegovo pravo u potpunosti ispoštovano. Odlučujući o prihvatanju provođenja dokaza vještačenjem nespornog uzorka glasa optuženih, Sud BiH je ukazao da je upravo akcenat stavljen na činjenicu da nesporni uzorak glasa optuženih nikako ne čini prinudu na aktivnu radnju. Pritom je navedeno da je apsolutno neutemeljeno ukazivanje odbrane da optuženi nisu bili upozoreni da se njihov nesporan uzorak glasa može koristiti protiv njih kasnije, jer pozitivno krivično zakonodavstvo takve norme ne prepoznaje. Takođe je istaknuto da je pravo na odbranu ćutanjem u tome da se pod njim podrazumijeva da organi postupka ne smiju prisiljavati lice da samo pruži dokaz protiv sebe, te da je to instrument za razgraničenje dozvoljenih od nedozvoljenih pritisaka na osumnjičenog/optuženog. Tumačenjem ovog principa na način kako to odbrane ističu, bilo bi, kako je to naveo Sud BiH, u potpunosti onemogućeno saznanje istine i utvrđivanje činjenica korištenjem optuženih kao pasivnog dokaznog sredstva, i nemogućnost ostvarenja osnovnog principa zakonitosti koji nalaže da niko nevin ne bude osuđen. U situaciji kada je nesporni uzorak glasa optuženih, koji je dat tokom postupka bez ikakve prisile prema njima, neophodan za vještačenje i utvrđivanje odlučnih činjenica, Sud BiH je ukazao da to nikako ne može predstavljati povredu navedenog prava na kojeg je ukazala odbrana. Na kraju je navedeno i da je pismeno sačinjeni nalaz i mišljenje od strane vještaka Zorana Tomaša, koji je isti prezentovao na ročištu za nastavak glavnog pretresa od 20. marta 2019. godine, bio predmet kako direktnog tako u i unakrsnog ispitivanja, te je nakon ocjene svih prigovora koje su odbrane uložile, Sud BiH donio odluku kojom se isti prihvata i kojem je u potpunosti poklonilo vjeru.

13. Nadalje je Sud BiH (u dijelu odluke donesene u okviru glavne stvari) prije svega obrazložio pitanje nadležnosti tog suda u smislu člana 23. ZKP BiH i člana 7. stav (2) Zakona o Sudu BiH (pobliže opisano na str. 55-57. presude). Naime, suprotno tvrdnjama odbrana, Sud BiH je istakao da izvedeni dokazi van svake sumnje potvrđuju da je ova grupa u potpunosti kompromitovala državni sistem izdavanja identifikacionih dokumenata, i državnih institucija koji su za njih nadležni, na koji način su bezbjedonosno interesantne osobe stjecale lažne identitete, na štetu državljana Bosne i Hercegovine čiji su lični podaci u te svrhe korišteni. Zakonska odrednica „druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu“, kako je to naveo Sud BiH svakako implicira i štetu u vidu bezbjedonosnih prijetnji i narušenog ugleda državnog aparata. Sud BiH je naveo da je djelovanje ove grupe upravo proizvelo takve štetne posljedice, a da to proizlazi iz podataka Interpola (dokaz od 14. marta 2017. godine; pobliže opisano na str. 56. i 57. presude). Navedenim djelovanjem, Sud BiH je ukazao da je ta grupa, dovodeći u zabludu nadležne organe u postupcima za dobivanje ličnih dokumenata, omogućila označenim osobama kretanje sa krivotvorenim ličnim dokumentima ne samo unutar Bosne i Hercegovine, što je konkretna prijetnja po bezbjednost građana i društva u cjelini i uveliko prevazilazi barijere „granica entiteta“, dok je prelazak državne granice Bosne i Hercegovine i odlazak označenih lica u druge države predstavljao apstraktnu prijetnju po širu društvenu zajednicu, a na štetu ugleda države Bosne i Hercegovine, jer su ovakvi krivotvoreni dokumenti shodno izvedenim dokazima korišteni u inostranstvu. Stoga je Sud BiH naveo da su detaljni razlozi u pogledu ovih utvrđenih činjenica sadržani u obrazloženju osuđujućeg dijela presude, a koji prema uvjerenju tog suda u potpunosti opravdavaju primjenu člana 7. stav (2) Zakona o Sudu BiH u konkretnom slučaju.

14. Potom je Sud BiH elaborirao i pitanje prigovora koji se odnose na zakonitost dokaza pribavljenih putem MPP-posebne istražne radnje provedene u Republici Srbiji (pobliže opisano na str. 58-60. presude). S tim u vezi je navedeno da je taj sud nadležan da procjenjuje i preispituje zakonitost provedenih posebnih istražnih radnji, i rezultata dobivenih po osnovu istih kada se radi o naredbama tog Suda (mutatis mutandis i naredbama izdatih od strane domaćih sudova kada sudi u stvarima u kojima je nadležnost izvedena u smislu člana 7. stav (2) Zakona o Sudu BiH kao što je slučaj in concreto). Međutim, ta nadležnost prestaje kada su u pitanju naredbe Republike Srbije, s obzirom da su iste izdate od strane organa strane države, u skladu sa procesnim zakonom te države, u kojoj Sud BiH nema jurisdikcije. Pritom je Sud BiH ukazao na formu i sadržaj označenih naredbi, navodeći da njihov kvalitet i zakonske odredbe (na osnovu kojih su donesene) ne može preispitivati. S obzirom na navedeno, Sud BiH je istakao da korištenje ovih dokaza u konkretnom slučaju ne dovodi do povrede prava na optuženih na „pošteno suđenje“. Takođe je navedeno i da je, tokom izvođenja ovih dokaza (sadržaji presretnutih razgovora) pred Sudom BiH, optuženima i njihovoj odbrani omogućeno da prisustvuju njihovom izvođenju, da iznesu ocjenu tih dokaza i da im suprotstave svoje dokaze.

15. U dijelu odluke Dokazi i njihova ocjena (pobliže opisano na str. 62-64. presude), Sud BiH se referirao na sadržaj odredbi člana 2. stav (1), član 3. st. (1) i (2), čl. 14. i 15. ZKP BiH, navodeći da je pažljivo razmotrio sve dokaze koje su na glavnom pretresu izveli kako optužba, tako i odbrane, te da je prilikom ocjene iskaza svjedoka koji su svjedočili u ovome postupku, cijenio njihovo držanje i ponašanje tokom davanja iskaza, ispitao konzistentnost njihovih iskaza datih u sudnici sa onim datim u toku istrage, uporedio činjenice o kojima su svjedoci svjedočili sa činjenicama koje su utvrđene od strane drugih svjedoka, te materijalnim dokazima kako bi se utvrdilo da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima u ovome predmetu, vodeći se pritom elementarnim formalno logičkim i psihološkim pravilima, te prosječnim ljudskim iskustvom.

16. Zatim je Sud BiH ukazao i na materijalno pravo koje je primijenio u konkretnom slučaju, u svjetlu relevantnih odredaba obuhvaćenih krivičnim djelima Organizovani kriminal, Krivotvorenje isprava i Ovjeravanje neistinitog sadržaja (pobliže opisano na str. 64- 66. presude). Nakon toga je Sud BiH na opširan način elaborirao činjenično-pravna utvrđenja u odnosu na osuđujući dio odluke (pobliže opisano na str. 65-70. presude) kako u pogledu postojanja organizovane grupe u konkretnom slučaju, tako i u pogledu pojedinačnih inkriminacija koje su apelantu stavljene na teret. S tim u vezi je, između ostalog, navedeno da Tužilaštvo BiH uspjelo dokazati da je u označenom vremenskom periodu na području Bosne i Hercegovine i Republike Srbije djelovala grupa za organizovani kriminal, sa svim navedenim elementima, a koja je organizovana u cilju izrade, nabavke i prodaje falsifikovanih putnih isprava i ličnih karti, te njihove upotrebe od strane lica, koja su u cilju sticanja lažnog identiteta kupili lične podatke i krivotvorenu ispravu. Zaključak da su optuženi tokom inkriminisanog perioda, preduzeli opisane radnje, te da su bili svjesni i znali da su dio navedene grupe i da djeluju u okviru iste, Sud BiH je naveo da je utvrdio kako saslušanjem svjedoka optužbe, tako i sadržajima presretnutih telefonskih razgovora, te drugim materijalnim dokazima. U tom smislu je ukazano na sadržaj iskaza pojedinačno označenih svjedoka (pobliže opisano na str. 70-130. presude) u svjetlu zaključaka suda u odnosu na svaku pojedinačnu tačku izreke presude u osuđujućem dijelu u odnosu na apelanta i optuženog Izeta Redžovića.

17. Konačno, kada je u pitanju osuđujući dio presude, Sud BiH je obrazložio odluku o kazni apelantu i optuženom Izetu Redžoviću (pobliže opisano na str. 130. i 131. presude). S tim u vezi je navedeno da je kazna zatvora izrečena apelantu srazmjerna težini počinjenih krivičnih djela i stepenu njegove krivice optuženih i da je tako izrečena kazna adekvatna za ostvarivanje svrhe kažnjavanja, te da je pritom cijenio na strani apelanta sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti. Kada je u pitanju apelant, Sud BiH je naveo da, osim činjenice da je apelant otac jednog mldb djeteta, nije našao drugih olakšavajućih okolnosti, dok je kao otežavajuće okolnosti sud cijenio njegovu raniju osuđivanost (označenom presudom Osnovnog suda u Zvorniku za krivično djelo Nasilničko ponašanje iz člana 385 stav (2) Krivičnog zakona Republike Srpske, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 30 dana, označenom presudom Opštinskog kaznenog suda Zagreb za krivično djelo Teška krađa u pokušaju i teška krađa pomaganjem iz člana 217. stav 1. u vezi sa članom 38. Kaznenog zakona Republike Hrvatske, na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, te po vlastitoj izjavi u Kraljevini Holandiji zbog krivičnog djela Neovlaštenog držanja oružja). U tom smislu je ukazano da se radi o osobi koja je sklona vršenju krivičnih djela, te činjenici da je i sam bio korisnik lažnog identiteta i izbjegavao krivični progon prije njegovog izručenja Bosni i Hercegovini, te izraženu društvenu opasnost koju je Sud BiH cijenio.

18. Presudom Suda BiH u Apelacionom vijeću (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 2 K 024760 19 Kž 12 od 11. novembra 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba branilaca apelanta i suoptuženog Izeta Redžovića, kao i Tužilaštva BiH, te je potvrđena prvostepena presuda.

19. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je suprotno žalbenim navodima branilaca apelanta i suoptuženog Izeta Redžovića u prvostepenoj presudi utvrđeno da su ispunjeni uslovi iz člana 7. stav (2) Zakona o Sudu BiH, odnosno da je Sud BiH bio stvarno nadležan u konkretnom predmetu, iako se radi o krivičnim djelima iz KZ FBiH, ali djelima koja su izazvala štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu. S tim u vezi je ukazano da se sasvim ispravno i utemeljeno u prvostepenoj presudi navodi da je „ova grupa“ u potpunosti kompromitovala državni sistem izdavanja identifikacionih dokumenta i državnih institucija koje su za njih nadležni, te da je postupanje grupe koja je omogućavala bezbjedonosno interesantnim licima sticanja lažnog identiteta na štetu građana Bosne i Hercegovine (pobliže obrazloženo u tač. 50-57. presude).

20. Dalje je Apelaciono vijeće, u okviru žalbenog prigovora odbrane suoptuženog Izeta Redžovića, obrazložilo prigovore koji se odnose na zakonitost dokaza dobivenih putem MPP-posebne istražne radnje provedene u Republici Srbiji. U tom smislu je, između ostalog, navedeno da je Sud BiH nadležan da procjenjuje i ispituje zakonitost provedenih posebnih istražnih radnji, kao i njihove rezultate dobivenih po osnovu istih kada se radi o naredbama tog suda kao i domaćih sudova (kada se sudi u stvarima u kojima je nadležnost Suda BiH izvedene u smislu člana 7. stav (2) Zakona o Sudu BiH), ali ne i zakonitost provedenih posebnih istražnih radnji po naredbama izdatim od strane organa druge države. Pritom je Apelaciono vijeće navelo da se prvostepeni sud ipak u potrebnoj mjeri upustilo i u ocjenu zakonitosti i tih dokaza - sa aspekta poštovanja odredbi Evropske konvencije (pobliže opisano u tač. 58-74. presude). Imajući u vidu da ni odbrana nije u žalbi ukazivala da su dokazi iz Republike Srbije pribavljeni kršenjem osnovnih ljudskih prava, Apelaciono vijeće je konstatovalo da su (označeni) dokazi pribavljeni u skladu sa odredbama krivičnog postupka Republike Srbije, te da u toku prvostepenog postupka niko nije ni tvrdio da su posebne istražne radnje u Republici Srbiji provođene uz bilo koji oblik prisile, mučenja i drugih, sličnih povreda ljudskih prava, zbog čega nema mjesta tvrdnjama o njihovoj nezakonitosti.

21. Zatim je Apelaciono vijeće raspravilo, u okviru zajedničkih žalbenih navoda o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka u smislu člana 297. stav (2) ZKP BiH u vezi sa članom 78. stav (2) tačka a) istog Zakona, prigovor povrede prava optuženog da se brani šutnjom, kao i prigovor koji se odnosio na zakonitost provedenog vještačenja glasa optuženih od strane vještaka Zorana Tomaša u smislu člana 297. stav (1) tačka i) ZKP BiH (pobliže obrazloženo u tač. 75-81. presude). Imajući u vidu označenu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), te činjenicu da u konkretnom slučaju nije bilo nikakvog prisiljavanja od strane organa u postupku da optuženi pruže dokaz protiv sebe, već je prilikom vještačenja glasa optuženih korišten nesporni uzorak glasa sa glavnog pretresa, koji je dat tokom postupka bez ikakve prisile, te posebno činjenicu da takav uzorak ne sadrži samooptužujuće navode, Apelaciono vijeće je istaklo da odbija kao neosnovan prigovor odbrane o nezakonitosti dokaza Tužilaštva BiH (vještačenje glasa optuženih), smatrajući da se radi o zakonitom uzorku, te da provedenim vještačenjem nije povrijeđeno pravo optuženih da se brane šutnjom.

22. Potom je Apelaciono vijeće obrazložilo i zajednički prigovor odbrane optuženih koji se odnosio na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka u smislu člana 297. stav (1) tačka i) ZKP BiH u vezi sa odlukom Suda BiH u pogledu označenih svjedoka koji su sklopili sporazum o priznanju krivnje (pobliže opisano u tač. 82-86. presude). S tim u vezi je, između ostalog, Apelaciono vijeće navelo da se u prvostepenoj presudi ispravno navodi da nije bilo procesnih smetnji da se Tužilaštvo BiH prilikom saslušanja označenih svjedoka koristi zapisnicima o njihovom saslušanju u toku istrage, budući da ti svjedoci nisu u istom predmetu formalnopravno imali i svojstvo optužene osobe i svjedoka. Što se tiče pitanja saslušanja u svojstvu svjedoka lica koja su prethodno bili optuženi, te zaključili sporazum o priznanju krivnje, Apelaciono vijeće je ukazalo da se prema stavovima sudske prakse i takva lica mogu saslušati, ali se njihov iskaz svakako cijeni sa posebnom pažnjom. Međutim, tek po razdvajanju postupaka stvaraju se formalnopravni uslovi da se ta lica (koja zaključe sporazum o priznanju krivnje) saslušaju u drugom svojstvu-u svojstvu svjedoka. Stoga je navedeno da se i u konkretnoj situaciji ne radi o istovremenom, dvostrukom svojstvu navedenih svjedoka (u svojstvu osumnjičenog/optuženog i svjedoka) u istom predmetu pred Sudom BiH, a slijedom toga, ni o nezakonitom dokazu, kako to žalba odbrane tvrdi.

23. Dalje je Apelaciono vijeće obrazložilo neosnovanost žalbenog prigovora da je izreka prvostepene presude nerazumljiva i da je protivrječna njenom obrazloženju (pobliže opisano u tač. 87-92. presude). S tim u vezi je, između ostalog, istaknuto da je prvostepenoj presudi ispravno utvrđeno postojanje grupe za organizovani kriminal, te da je za realizaciju cilja zbog kojeg je grupa osnovana bio neophodan angažman većeg broja lica, a među njima i većeg broja označenih lica sa područja Bosne i Hercegovine (uključujući i apelanta) koji su na određeni način predstavljali operativce, koji su vršili prevoz i uz čiju pomoć su korisnici lažnih identiteta pribavljali adrese prebivališta i stanodavce u Bosni i Hercegovini, predavali dokumente u nadležnim policijskim upravama u Bosni i Hercegovini, te po dobivenim punomoćima od korisnika podizali krivotvorene dokumente. Kada je u pitanju protivrječnost izreke sa obrazloženje prvostepene presude, Apelaciono vijeće je, nakon uvida u taj dio izreke prvostepene presude, konstatovalo da se taj dio - preambula odnosi ne samo na apelanta, već i na druga dva označena lica (Savu Manojlovića i Bojana Đokića), bez preciziranja koja se radnja odnosi tačno na kog optuženog.

24. Kada su u pitanju žalbeni navodi odbrane optuženih koji se tiču pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, Apelaciono vijeće je na opširan način obrazložilo ovaj prigovor (pobliže opisano u tač. 93-146. presude). Tako je, između ostalog, navedeno da se sasvim osnovano u prvostepenoj presudi navodi da apelantovo znanje i svijest o pripadnosti grupi koja je imala zajednički cilj da korisnici lažnih identiteta dobiju dokumente koji su krivotvoreni i da ta lica nisu lica za koja se izdaju, proizlazi iz saradnje apelanta sa G.B., te iskaza svjedoka Bojana Đokića, Save Manojlovića i Miloša Božovića. S tim u vezi je navedeno da nasuprot žalbenim navodima i Apelaciono vijeće, kao i prvostepeni sud, smatra da je iskaz svjedoka Save Manojlovića potkrijepljen iskazom svjedoka Bojana Đokića u pogledu okolnosti komunikacije sa licem G.B. koja se odnosi na poslove u vezi pribavljanja BiH dokumenata licima koji su imali lažni identitet (pobliže opisano u tač. 130-135. presude). Zatim je, između ostalog, navedeno da se suprotno žalbenim navodima u prvostepenoj presudi pravilno navodi da iskaz svjedoka Miloša Božovića jeste potkrijepljen drugim objektivnim dokazom, tj. Evidencijom o prelasku državne granice (pobliže opisano u tač. 137. i 138. presude).

25. Potom je Apelaciono vijeće obrazložilo žalbene navode odbrane kojim se osporavaju pojedinačne radnje izvršenja, te je s tim u vezi navedeno Apelaciono vijeće podržava stav prvostepenog suda da je tokom postupka izvan razumne sumnje utvrđeno da su apelant i saoptuženi Izet Redžović bili pripadnici navedene grupe, te svojim operativnim djelovanjem aktivno doprinosili i na odlučujući način uticali da korisnici lažnih identiteta pribave isprave Bosne i Hercegovine, u vrijeme, mjestu i na način kako je to u izreci navedeno (pobliže opisano u tač. 141-146. presude). U tom smislu je, u okviru žalbenih prigovora o povredi krivičnog zakona, navedeno da je neosnovan žalbeni navod odbrane optuženih kojim se ukazuje na nedostatak bitnih obilježja krivičnih djela Krivotvorenje isprava i Ovjeravanje neistinitog sadržaja u činjeničnom opisu pojedinačnih, radnji izvršenja, te da se ispravno navodi u prvostepenoj presudi da se ovakvi navodi odbrane ne mogu uzeti kao relevantni, jer je u toku postupka dokazano van razumne sumnje da su apelant i optuženi Izet Redžović bili pripadnici navedene grupe za organizirani kriminal, te svojim operativnim djelovanjem aktivno doprinosili i na odlučujući način, radi sticanja imovinske koristi, uticali da lica kriminalne prošlosti dođu do lažnih isprava a time i lažnih identiteta. Takođe je navedeno i da je uvidom u optužnicu i osuđujući dio izreke prvostepene presude evidentno da su u preambuli/općem dijelu navedeni svi elementi predmetnih krivičnih djela Krivotvorenje isprava i Ovjera neistinitog sadržaja (pobliže opisano u tački 172. presude). Dakle, obilježja navedenih krivičnih djela su, kako je to istaklo Apelaciono vijeće, ostvarivana od strane grupe u cjelini, pri čemu je svaki od optuženih imao konkretne, operativne zadatke kojim su doprinosili ostvarenju navedenog zajedničkog cilja. Postojanje grupe za organizovani kriminal iz člana 342. stav (2) KZ FBiH Apelaciono vijeće je pobliže elaboriralo u tač. 174-184. presude, navodeći s tim u vezi da je na osnovu provedenih dokaza prvostepeni sud nesumnjivo utvrdio postojanje organizovane grupe ljudi koji su međusobno povezani radi izvršenja navedenih krivičnih djela. U tom smislu je navedeno da je, suprotno žalbenim navodima odbrane, prvostepeni sud ispravno utvrdio da je kod apelanta postojalo znanje i svijest o postojanju zajedničkog cilja, što je Takođe adekvatno obrazloženo u prvostepenoj presudi. Isto tako je navedeno da su neosnovani navodi da je Sud BiH za navedene radnje trebao apelanta osuditi samo za krivično djelo Krivotvorenja isprave iz člana 373. KZ BiH, a ne za krivično djelo Organizovanog kriminala iz člana 342. stav (2) KZ FBiH u vezi sa krivičnim djelima Krivotvorenja isprave i ovjeravanja neistinitog sadržaja, kako je to navedeno u osuđujućem dijelu izreke prvostepene presude.

26. Konačno, kada je u pitanju žalbeni prigovor koji se tiče odluke o kazni-krivičnopravnoj sankciji, Apelaciono vijeće je na opširan način (pobliže opisano u tač. 185-204. presude) obrazložilo prigovore kako Tužilaštva BiH tako i odbrane optuženih. S tim u vezi je, između ostalog, navedeno da se u konkretnoj situaciju ne može govori o prekoračenju ovlaštenja suda prilikom odmjeravanja krivične sankcije, jer je prvostepeni sud postupao u skladu sa zakonom i izrekao krivičnu sankciju u granicama propisanim zakonskim okvirom. U tom smislu je, između ostalog, ukazano da je u prvostepenoj presudi Sud BiH, u smislu člana 49. KZ FBiH, ispravno cijenilo okolnosti koje su od utjecaja da kazna bude veća ili manja, a naročito stepen krivične odgovornosti optuženih, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, te lične prilike optuženih.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

27. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom prekršena prava iz člana II/3.b), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 6. i 8. Evropske konvencije.

28. Kada je u pitanju navod o kršenju prava na pravično suđenje, apelant prije svega ukazuje da mu je suđeno od strane apsolutno nenadležnog suda (Suda BiH), budući da mu je stavljeno na teret počinjenje krivičnih djela iz KZ FBiH, a što je prema mišljenju apelanta bilo u nadležnosti Kantonalnog suda u Sarajevu. S tim u vezi se navodi da Tužilaštvo BiH nije, u smislu člana 7. stav (2) Zakona o Sudu BiH, dokazalo štetne posljedice po Bosnu i Hercegovinu u konkretnom slučaju.

29. Dalje apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo da se brani šutnjom i povredu privilegije protiv samooptuživanja. S tim u vezi navodi da se dosljedno branio šutnjom, te da je bez njegov pristanka za potrebe vještačenja od strane vještaka Zorana Tomaša korišten njegov glas sa snimaka suđenja u kojima je apelant u uvodima pretresa potvrđivao svoju prisutnost, te odgovarao na pitanja suda procesnog karaktera i sl.

30. Zatim apelant ukazuje na nerazumljivost presude i kontradiktornost sa njenim obrazloženjem, navodeći da je u postupku ostala sasvim neutvrđena hijerarhija unutar grupe kao i pojedina uloga pripadnika grupe, što je od ključnog značaju prilikom utvrđivanja uslova da li su ostvarena obilježja krivičnog djela Organizovani kriminal iz člana 342. stav (2) KZ FBiH. Takođe se, u kontekstu navoda o kontradiktornosti, navodi i da činjenice navedene u preambuli izreke nedostaju u pojedinim tačkama činjeničnih opisa apelantovih radnji.

31. Potom apelant ističe i da u konkretnom slučaju nisu utvrđene radnje koje se apelantu stavljaju na teret u krivicu van razumne sumnje i sa direktnim umišljajem. S tim u vezi apelant ukazuje da Tužilaštvo BiH nije dokazalo niti jedan element postojanja organizovane grupe, te da se u konkretnom slučaju evidentno radi o pogrešnoj pravnoj kvalifikaciji. Takođe se navodi da se prema apelantu može naći samo radnja organizovanja prevoza u kojima se ne stiče obilježje navedenih krivičnih djela.

32. Potom se navodi da je sud proizvoljnom ocjenom dokaza pogrešno utvrdio činjenično stanje. S tim u vezi se ukazuje na iskaz svjedoka Save Manojlovića. koji je protivan i kontradiktoran iskazu svjedoka Bojana Đokića, zanemarujući pritom da se radi o svjedoku pokajniku koji je sa Tužilaštvom BiH zaključio sporazum o priznanju krivnje. Isto tako se navodi da je sud osuđujuću odluku zasnovao na pročitanom iskazu svjedoka Miloša Božovića iz istrage, a kojeg odbrana nije mogla unakrsno ispitati, pa na tom dokazu sud nije mogao zasnovati svoju odluku.

33. U svjetlu navoda o kršenju prava iz člana 8. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije, apelant ističe da su u toku postupka kao ključan dokaz korišteni dokazi pribavljeni međunarodnom pravnom pomoći-posebne istražne radnje (presretnuti telefonski razgovori) provedene u Republici Srbiji, u pogledu čega je apelantova odbrana posebno prigovarala na zakonitost ovog dokaza.

34. Konačno, apelant ističe da je kazna koja mu je izrečena takva da grubo vrijeđa čl. 3. i 6. Evropske konvencije, jer je gruba, prestroga i neadekvatna onom što mu se stavlja na teret i svrsi kažnjavanja. U tom smislu se navodi da je sud propustio da cijeni lične i porodične lične prilike apelanta, njegovo korektno držanje pred sudom, te imovno stanje. S druge strane, apelant navodi da je sud otežavajućim okolnostima na strani apelanta dao preveliki značaj.

b)Odgovor na apelaciju

35. Sud BiH je naveo da se u apelaciji ne navode argumenti i dokazi koji već nisu bili istaknuti u žalbi na osporenu prvostepenu presudu Suda BiH, te kao takvi već razmatrani i cijenjeni od strane Apelacionog vijeća. Na to ukazuje, kako je to istakao Sud BiH, i sadržaj osporene drugostepene odluke u kojoj je dato jasno i konkretno obrazloženje u pogledu navodnih povreda prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je ukazao da je su u osporenim odlukama izneseni konkretni, jasni i na provedenim dokazima utemeljeni razlozi u vezi sa svim odlučnim činjenicama, kao i svim istaknutim prigovorima odbrane aktualiziranim u predmetnoj apelaciji, na osnovu čega se osnovano može zaključiti da apelantu u toku krivičnog postupka nisu povrijeđena prava na koje se poziva u predmetnoj apelaciji. Stoga je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

36. Tužilaštvo BiH je u opširnom odgovoru na apelaciju prije svega navelo da, suprotno navodima apelacije, osporene presude sasvim ispravno i utemeljeno obrazlažu da je „ova grupa“ u potpunosti kompromitovala državni sistem izdavanja identifikacionih dokumenta i državnih institucija koje su za njih nadležni, te da je postupanje grupe koja je omogućivala bezbjedonosno interesantnim licima sticanje lažnog identiteta na štetu državljana Bosne i Hercegovine čiji su lični podaci u te svrhe korišteni, što svakako implicira i štetu u vidu sigurnosnih prijetnji i narušenog ugleda državnog aparata, u smislu zakonske odrednice iz člana 7. stav (2) Zakona o Sudu BiH - „druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu“. U odnosu na navode o povredi prava apelanta da se brani ćutanjem i povredi privilegije protiv samooptuživanja, Tužilaštvo je ukazalo da u konkretnom slučaju nije bilo nikakvog prisiljavanja od strane organa u postupku da optuženi pruže dokaz protiv sebe, već je prilikom vještačenja glasa optuženih korišten nesporni uzorak glasa sa glavnog pretresa, koji je dat tokom postupka bez ikakve prisile, te posebno činjenicu da takav uzorak ne sadrži samooptužujuće navode dovodi do zaključka da su neosnovani navodi apelacije. Dalje je istaknuto da su obilježja navedenih krivičnih djela ostvarivana od strane grupe u cjelini, pri čemu je svaki od optuženih imao konkretne, operativne zadatke kojim su doprinosili ostvarenju zajedničkog cilja - obezbjeđenja lažnih identiteta licima koji su ih kupovali radi upotrebe, a sve u svrhu sticanja imovinske koristi za pripadnike grupe. Što se tiče pitanja saslušanja u svojstvu svjedoka lica koja su prethodno bili optuženi, te zaključili sporazum o priznanju krivice, Tužilaštvo BiH je navelo da se prema stavovima sudske prakse i takva lica mogu saslušati, ali se njihov iskaz svakako cijeni sa posebnom pažnjom, što je i učinjeno u konkretnom slučaju. Potom je ukazano i da je izvođenje dokaza čitanjem iskaza svjedoka na glavnom pretresu, na način propisan zakonom, nije samo po sebi kršenje prava na pravično suđenje, ukoliko se presuda ne zasniva isključivo na tim iskazima, već i na iskazima drugih svjedoka i drugim materijalnim dokazima, što je u konkretnom predmetu i bio slučaj, kao i da su postojali valjani razlozi nemogućnosti saslušanja označenih svjedoka na glavnom pretresu uslijed njihove nedostupnosti. Zatim je obrazloženo i navod apelacije u pogledu zakonitosti dokaza pribavljenih putem međunarodne pravne pomoći od zamoljene države Republike Srbije, te da navedeno nije bilo protivno osnovnim načelima domaćeg pravnog poretka i principima međunarodnih akata o zaštiti ljudskih prava. Konačno je istaknuto i da je Sud BiH ispravno cijenio okolnosti koje su od uticaja da kazna bude veća ili manja, a naročito stepen krivične odgovornosti optuženih, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, te lične prilike optuženih.

V.Relevantni propisi

37. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”, br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17).

38. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme učinjenja krivičnog djela (u periodu od 2013. godine do kraja juna 2016. godine), a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 49.

Opća pravila za odmjeravanje kazne (1) Sud će učinitelju krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove osobne prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog krivičnog djela, te druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja. (2) Kad sud odmjerava kaznu učinitelju za krivično djelo učinjeno u povratu, posebno će uzeti u obzir je li ranije djelo iste vrste kao i novo djelo, jesu li oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude ili od izdržane ili oproštene kazne.

(3) Pri odmjeravanju novčane kazne, sud će uzeti u obzir i imovno stanje učinitelja, vodeći računa o visini njegove plaće, njegovim drugim prihodima, njegovoj imovini i o njegovim obiteljskim obavezama.

Član 342. stav (2) Organizirani kriminal (2) Ko kao član grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom u Federaciji za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

Član 373. stav (2) Krivotvorenje isprave (2) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini u pogledu javne isprave, oporuke, mjenice, čeka, javne ili službene knjige ili druge knjige koja se po zakonu mora voditi, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.

Član 375.

Ovjeravanje neistinitog sadržaja (1) Ko dovođenjem u zabludu nadležnog organa učini da on u javnoj ispravi, zapisniku ili knjizi ovjeri štogod neistinito što treba služiti kao dokaz u pravnom prometu, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.

(2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se ko ispravu, zapisnik ili knjigu iz stava 1. ovog člana upotrijebi znajući da su neistiniti.

39. Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 49/09, 74/09-ispravka i 97/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav (2) (Krivična nadležnost) (2) Sud je dalje nadležan za krivična djela utvrđena zakonima Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine kada ta krivična djela:

a) ugrožavaju suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost, državnu bezbjednost i međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine;

b) mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu Bosne i Hercegovine, ili mogu izazvati druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu ili mogu izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice van teritorije datog entiteta ili Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine

40. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službene glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi: Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 10. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 23. stav (1) tačka a) Stvarna nadležnost Suda (1) Sud je nadležan:

a) da sudi u prvom stepenu u krivičnim stvarima u granicama svoje stvarne nadležnosti određene zakonom, Član 78.

Pouka osumnjičenom o njegovim pravima (2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopćiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučit će se i o sljedećim pravima:

a) da nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja, (6) Ako je postupljeno protivno odredbama ovoga člana, na iskazu osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka.

Član 273.

Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 290. st. (7) i (8) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

(8) Ako je optuženom izrečena kazna, u obrazloženju će se navesti koje je okolnosti Sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne. Sud će posebno obrazložiti kojim se razlozima rukovodio pri odluci da kaznu treba ublažiti ili optuženog osloboditi od kazne ili izreći uvjetnu osudu ili da treba izreći mjeru sigurnosti ili oduzimanje imovinske koristi. Član 297. stav (1) tačka i) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, Član 309.

Beneficium cohaesionis Ako vijeće apelacionog odjeljenja povodom ma čije žalbe utvrdi da su razlozi zbog kojih je donio odluku u korist optuženog od koristi i za kojeg od saoptuženih koji nije podnio žalbu ili je nije podnio u tom pravcu, postupit će po službenoj dužnosti kao da takva žalba postoji.

VI.Dopustivost

41. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, Takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

42. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

43. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 024760 19 Kž 12 od 11. novembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant apelantova braniteljica je primila 30. decembra 2019. godine (a apelant 28. januara 2020. godine), dok je apelacija podnesena kada 17. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

44. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

45. Apelant primarno smatra da mu je u predmetnom krivičnom postupku, koji je okončan osporenom (drugostepenom) odlukom Apelacionog vijeća, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pritom, apelant navodi i povredu prava iz čl. II/3.b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da, u svjetlu apelacionih navoda i činjenica konkretnog predmeta, predmetna apelacija svojom suštinom pokreće isključivo pitanja obuhvaćena garancijama prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, iz kojeg razloga će Ustavni sud ispitati navode apelacije po ovom pravnom osnovu.

46. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

47. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja [...] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu [...] pred [...] nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

48. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije.

49. Ustavni sud, prije svega zapaža, da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.

50. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno proveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i s tim u vezi pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima kako u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti tako i u pogledu izrečene krivične sankcije. Takođe se ukazuje da je apelantu sudio stvarno nenadležan sud, te da mu je povrijeđeno i pravo da se brani šutnjom i pravo da ne inkriminira samog sebe. Stoga će Ustavni sud ispitati da jesu li u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u obezbjeđivanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

51. Naime, Ustavni sud će prije svega raspraviti navode da mu je sudio stvarno nenadležan sud, budući da se ovim navodima po ocjeni Ustavnog suda pokreće pitanje apelantovog prava da mu sudi sud ustanovljen na zakonu u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a imajući u vidu da se radi o prigovoru od kojeg ovisi daljnje raspravljanje ostalih navoda o kršenju garancija-prava obuhvaćenih pravom na pravično suđenje. Prije svega, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje zauzima tako značajno mjesto u demokratskom društvu, zbog čega nema opravdanja za restriktivno tumačenje člana 6. stav

1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Perez protiv Francuske [GC], aplikacija broj 47287/99, stav 64, ECHR 2004 I). Prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije sud uvijek mora biti „ustanovljen zakonom”. Ovaj izraz odražava načelo vladavine prava koje je inherentno sistemu zaštite uspostavljenom Evropskom konvencijom i njenim protokolima (vidi, na primjer, Jorgić protiv Njemačke, aplikacija broj 74613/01, stav 64, ECHR 2007-III). „Zakon” u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije sastoji se ne samo od zakonodavstva koje uređuje uspostavljanje i nadležnost sudskih tijela (vidi, inter alia, Lavents protiv Latvije, aplikacija broj 58442/00, stav 114, presuda od 28. novembra 2002. godine), već Takođe i od drugih odredbi domaćeg prava koje, ako su prekršene, učinit će učešće jednog ili više sudija u razmatranju slučaja nepravilnim (vidi Evropski sud, Gorguiladzé protiv Gruzije, aplikacija broj 4313/04, stav 68, presuda od 20. oktobra 2009. godine; Pandjikidzé i ostali protiv Gruzije, aplikacija broj 30323/02, stav 104, presuda od 27. oktobra 2009. godine). Drugim riječima, izraz „uspostavljen zakonom” pokriva ne samo zakonski osnov za samo postojanje „suda” već i povinovanje suda konkretnim pravilima koja ga rukovode (vidi Evropski sud, Sokurenko i Strygun protiv Ukrajine, aplikacije br. 29458/04 i 29465/04, stav 24, 20. juli 2006. godine) i sastavu vijeća u svakom slučaju (vidi Buscarini protiv San Marina (dec.), aplikacija broj 31657/96, presuda od 4. maja 2000. godine). U principu, kršenje od strane suda odredbi domaćeg prava koje se tiču njegovog uspostavljanja i nadležnosti dovodi do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Evropski sud ispituje da li je u tom smislu poštovan domaći zakon. Međutim, imajući u vidu opće načelo da je na nacionalnim sudovima da tumače odredbe domaćeg prava, Evropski sud smatra da neće moći preispitivati njihovo tumačenje ukoliko nema flagrantnog kršenja domaćeg prava (vidi, mutatis mutandis, Coëme i ostali protiv Belgije, stav 98, ECHP 2000-VII; naprijed citirani Lavents, stav 114).

52. U konkretnom slučaju, apelant tvrdi da Sud BiH nije bio stvarno nadležan da odlučuje u predmetnoj krivičnopravnoj stvari, već da je postupak trebao biti vođen pred Kantonalnim sudom u Sarajevu. Dalje, iz obrazloženja presuda donesenih u ovoj pravnoj stvari, proizlazi da je Sud BiH nesporno sudio apelantu za krivična djela propisana KZ FBiH, a ne KZ BiH. Iz obrazloženja navedenih presuda proizlazi da je Sud BiH svoju stvarno nadležnost u ovoj pravnoj stvari zasnovao u smislu odredbe člana 7. stav (2) Zakona o Sudu BiH u vezi sa članom 23. stav (1) tačka a) ZKP BiH, kao i da je apelantovoj odbrani o ovom pitanju omogućeno da se izjasni u adversarnom postupku. Prema stavu (2) člana 7. Zakona o Sudu BiH, Sud BiH je nadležan i za krivična djela propisana zakonima entiteta [...] kada ta djela ugrožavaju suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost, nacionalnu sigurnost i međunarodni subjektivitet BiH (tačka a), [...] ili mogu izazvati druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu, te mogu izazvati [...] druge štetne posljedice van teritorije datog entiteta ili Distrikta Brčko (tačka b). U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj U-16/08 (Odluka o dopustivosti i meritumu od 28. marta 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), u vezi s tvrdnjom podnosioca zahtjeva da način na koji se primjenjuje odredba o nadležnosti u predmetima koji se tiču krivičnih djela iz entitetskih zakona i zakon BD krši načelo „jednakosti pred zakonom“ istakao (vidi tačka 44) da neodgovarajuća primjena osporene odredbe može rezultirati kršenjem ljudskih prava u pojedinačnim slučajevima, da takvo eventualno kršenje nije u vezi sa ustavnošću same odredbe, već se tiče njene primjene u svakom pojedinačnom slučaju, kao i da sama odredba o uspostavljanju nadležnosti u ovim predmetima ne dovodi u pitanje načelo jednakosti stranaka u postupku, ali da stvara obavezu Sudu BiH da o ovom načelu vodi računa u svakom konkretnom slučaju. Dovodeći u vezu navedene stavove u kontekst činjenica konkretnog slučaja, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da je priroda inkriminisanih radnji koje su apelantu stavljene na teret optužnicom (a za koje je oglašen krivim prvostepenom presudom Suda BiH) omogućile tom sudu zasnivanje stvarne nadležnosti u smislu člana 7. stav (2) Zakona o Sudu BiH, budući da su takve radnje apelanta (i optuženog Izeta Redžovića) implicirale konkretne prijetnje u bezbjedonosnom smislu i narušavanju ugleda Bosne i Hercegovine kao države u smislu zakonske odrednice „druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu“ obuhvaćene naprijed citiranim članom (pobliže opisano u tač. 12. i 18. ove Odluke). Stoga, primjena navedene zakonske odredbe u predmetnom postupku nije imala za učinak povredu apelantovog prava da mu sudi „zakonom ustanovljeni sud” u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su navodi apelacije o stvarnoj nenadležnosti Suda BiH neosnovani.

53. Kada je u pitanju apelacioni navod kojim se na općenit način osporava način na koji su redovni sudovi u predmetnoj krivičnoj stvari proveli dokazni postupak i cijenili dokaze, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01).

54. Naime, u svjetlu navoda o proizvoljnoj ocjeni dokaza i samog načina vođenja predmetnog postupka, apelant je prvenstveno ukazao na nezakonitost korištenja pojedinih dokaza od strane redovnih sudova. Prema apelantovom shvatanju, nezakonito korišteni dokazi na kojima se nije mogla zasnovati osuđujuća odluka u konkretnom slučaju predstavljali su a) dokazi pribavljenih putem MPP a koji se odnose na posebne istražne radnje (presretnuti telefonski razgovori) provedene od strane nadležnih organa Republike Srbije, b) dokazi-istražni iskazi svjedoka Save Manojlovića i Bojana Đokića, koji su sa Tužilaštvom BiH zaključili sporazum o priznanju krivnje, c) korištenje istražnog iskaza svjedoka Miloša Božovića, kojeg apelantova odbrana nije imala mogućnost unakrsno ispitati, i d) dokaz vještačenja apelantovog glasa u kontekstu kojeg apelant ujedno navodi i kršenje prava na šutnju i privilegije od samooptuživanja.

55. Govoreći općenito o zakonitosti dokaza, Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije, mada garantuje pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to prije svega pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, presuda od 9. juna 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP-5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

56. Stoga, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti” koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Evropske konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, presuda od 10. marta 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, presuda od 28. jula 2009. godine). U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenika na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, Serija A broj 203, strana 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).

57. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan.

58. Dovodeći u vezu prethodne standarde u kontekst činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud u svjetlu navoda o nezakonitost dokaza koji su pribavljeni putem MPP (posebne istražne radnje-presretnuti telefonski razgovori) na početku ističe da apelantova odbrana jeste u toku prvostepenog postupka osporavala zakonitost ovog dokaza u vidu prigovora, ali da predmetno pravno pitanje nije problematizirala u žalbi protiv prvostepene presude. Međutim, navedeni prigovor je odbrana suoptuženog Izeta Redžovića istakla u žalbi (o kojem je Apelaciono vijeće meritorno odlučilo osporenom drugostepenom odlukom), pa se prema mišljenju Ustavnog sud isti ima primijeniti i u odnosu na apelanta primjenom načela beneficium cohaesionis u smislu člana 309. ZKP BiH. Dalje, Ustavni sud konstatuje da apelant nije iznio nikakve tvrdnje koje osporavaju pouzdanost podataka dobivenih na osnovu preduzetih posebnih istražnih radnji, već je svoje apelacione navode isključivo usmjerio i ograničio na formalnu upotrebu takvih podataka, tj. dokaza u predmetnom krivičnom postupku (uporedi, npr. ibid Bykov, citirano gore, stav 95.). U tom smislu, Ustavni sud zapaža da su oba redovna suda u konkretnom slučaju raspravili osnovanost tvrdnji u odnosu na pitanje zakonitosti tih dokaza. Analizom obrazloženja odluka donesenih u predmetnom postupku, Ustavnom sudu se ne čini proizvoljnim stav redovnih sudova da oni nemaju nadležnost procjenjivati i preispitivati zakonitost provedenih istražnih radnji od strane ovlaštenih organa krivičnog gonjenja Republike Srbije, izuzev ukoliko se njihovo pribavljanje ne doima kao rezultat kršenja ljudskih prava u smislu garancija obuhvaćenih Evropskom konvencijom. Upravo je iz tih razloga Apelaciono vijeće u obrazloženju osporene odluke ukazalo da se prvostepeni sud ipak u potrebnoj mjeri upustilo i u ocjenu zakonitosti i tih dokaza u konvencijskom smislu. Zatim, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja odluka donesenih u predmetnom postupku proizlazi da dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama nisu bili jedini dokazi na kojima se temeljila presuda u osuđujućem dijelu protiv apelanta (uporedi ibid Schenk, stav 48.). Stoga, a budući da iz obrazloženja osporene odluke ne proizlazi da je apelantova odbrana i u jednoj fazi predmetnog postupka pokrenula pitanje eventualnog kršenja ljudskih prava u kontekstu provedenih posebnih istražnih radnji, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju osporene odluke da se, suprotno navodima apelacije, u okolnostima konkretnog predmeta ne radi o dokazima-materijalima na kojima se ne može temeljiti sudska odluka.

59. Kada je u pitanju korištenje iskaza iz istrage svjedoka koji su sa Tužilaštvom BiH zaključili sporazum o priznanju krivnje (Sava Manojlović i Bojan Đokić), Ustavni sud prije svega ističe da, uopšteno posmatrajući, prava odbrane zahtijevaju da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa svjedokom i ispita svjedoka bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz, bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi, Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124, i Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94). Pri tome, korištenje dokaza iz faze istrage neće samo od sebe biti u suprotnosti sa st. 1. i 3.d) člana 6. Evropske konvencije, koji garantiraju da se prava odbrane moraju poštovati, ukoliko je optuženom data adekvatna mogućnost da ih osporava (vidi Belevitskiy protiv Rusije, presuda od 1. marta 2007. godine, broj predstavke 72967/01, stav 117. i Krivoshapkin protiv Rusije, presuda od 27. januara 2011. godine, stav 54). S druge strane, postoji povreda prava na pravično suđenje u situaciji kada se osuđujuća presuda u najvećoj mjeri temelji na iskazu svjedoka koji je sa tužiteljem sklopio sporazum o priznanju krivnje, a sud ne daje logično i uvjerljivo obrazloženje za ocjenu kako tog tako i drugih provedenih dokaza, već se ta ocjena doima proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05, dostupna na www.ustavnisud.ba). Isto tako, u odnosu na standarde iz člana 6. Evropske konvencije, činjenica da je prethodno zaključen sporazum o priznanju krivice s licem koje je imalo svojstvo optuženog u istom predmetu i koje se nakon toga pojavljuje u svojstvu svjedoka u tom postupku ne znači sama po sebi diskvalifikaciju takvog lica kao svjedoka u istom krivičnom postupku (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1196/09 od 26.januara 2012. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, iz naprijed navedenog proizlazi obveza redovnih sudova da ocijene sve dokaze u vezi sa iskazima svjedoka koji su bili osumnjičeni, odnosno optuženi u vezi sa istim radnjama koje se i apelantu stavljaju na teret, te da daju jasne razloge i obrazloženja za prihvaćanje takvih iskaza. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim slučajem, Ustavni sud prije svega konstatuje da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji u kojoj su označeni svjedoci imali dvostruki status u predmetnom postupku (pobliže opisano u tač. 11. i 22. ove Odluke). Pritom, Ustavni sud podsjeća i da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su navedeni svjedoci bili saslušani na glavnom pretresu, odnosno da je apelantova odbrana imala mogućnost pobijati njihove iskaze kako iz faze istrage tako i sa glavnog pretresa, kao i da je na tim dokazima isključivo zasnovana apelantova krivica. Stoga se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim stav Apelacionog vijeća da se ovdje, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne radi o nezakonitim dokazima.

60. U odnosu na pitanje zakonitosti dokaza iskaza svjedoka Miloša Božovića (zapisnika o saslušanju) kojeg je isti dao u fazi istrage, a kojeg svjedoka apelantova odbrana nije imala mogućnost unakrsno ispitati, Ustavni sud napominje da stav 1. člana 6. zajedno sa stavom 3. istog člana Evropske konvencije zahtijeva od države ugovornice da preduzme pozitivne korake kako bi se omogućilo optuženom da ispita svjedoke (vidi Sadak i ostali protiv Turske, br. predstavki 29900/96, 29901/96, 29902/96 i 29903/96, stav 67, ECHR 2001-VIII) i – u slučaju da razlog nemogućnosti da optuženi ispita svjedoke leži u činjenici da su oni nestali – nadležne vlasti moraju preduzeti razumne napore da osiguraju njihovo prisustvo (vidi Bonev protiv Bugarske, presuda od 8. juna 2006. godine, broj predstavke 60018/00, stav 43). Međutim, impossibilium nulla obligatio est [nemoguća obaveza je ništava] osigurava da se nadležnim vlastima ne može staviti na teret nemarnost u njihovim pokušajima da pruže priliku optuženom da ispita svjedoke, te da nedostupnost svjedoka kao takva ne dovodi do obustave krivičnog gonjenja (vidi Artner protiv Austrije, presuda od 28. augusta 1992. godine, serija A, broj 242-A, stranica 10, stav 21. i Mayali protiv Francuske, broj predstavke 69116/01, stav 32). Pri ocjeni da li je tokom postupka bilo osigurano dovoljno proceduralnih garancija da se ostvari protivteža zbog poteškoća prouzrokovanih odbrani odsustvom svjedoka, posebna pažnja mora biti poklonjena ishodu ocjene da li su sporne izjave (iskazi) bile odlučujuće za proglašavanje podnosioca predstavke krivim (vidi Dzelili protiv Njemačke, odluka o dopustivosti od 29. septembra 2009. godine, broj predstavke 15065/05; i Karulis protiv Latvije, odluka o dopustivosti od 2. novembra 2010. godine, broj predstavke 22502/02, stav 36). Osim toga, odsustvo bilo kojeg obrazloženja (objašnjenja) domaćih sudova u vezi sa nemogućnošću osiguranja prisustva (ključnog) svjedoka na suđenju može dovesti do znatnog ograničenja prava odbrane što rezultira povredom člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije (vidi Atanasov protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, presuda od 19. aprila 2011. godine, broj predstavke 41188/06). U svjetlu navedenih juridičkih stavova, Ustavni sud zapaža da u okolnostima konkretnog slučaja nije iskazana nemarnost u pogledu obezbjeđivanja prisustva navedenog svjedoka na suđenju apelanta, a o čemu svjedoče preduzete aktivnosti od strane Suda BiH putem MPP prema nadležnom sudu u Republici Crnoj Gori (vidi tačku 8. ove Odluke), budući da se navedeni svjedok nalazio van Bosne i Hercegovine, a slijedom čega je donesena odluka se izjava-iskaz tog svjedoka iz istrage pročita na glavnom pretresu. Dakle, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je Sud BiH odsustvo svjedoka Miloša Božovića cijenio kao objektivnu činjenicu za primjenu relevantne zakonske odredbe (člana 273. stav (2) ZKP BiH), kojom je propisan izuzetak od neposrednog izvođenja dokaza, u čijoj primjeni od strane redovnih sudova, u datim okolnostima apelantovog slučaja, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pritom, Ustavni sud ima u vidu i da se u konačnici i apelantova odbrana saglasila sa izvođenjem navedenog dokaza na glavnom pretresu. Stoga, u situaciji kada utvrđenje apelantove krivice nije isključivo i jedino zasnovano na izjavi navedenog svjedoka, jer je njegov istražni iskaz potkrijepljen i drugim objektivnim dokazom (vidi tačku 24. ove Odluke), te kada iz stanja spisa predmeta (niti apelacionih navoda) ne proizlazi da je apelant bio uskraćen na glavnom pretresu mogućnosti pobijanja (istražnog) iskaza navedenog svjedoka, Ustavni sud smatra da apelantova odbrana nije bila u konvencijskom smislu znatno ograničena uslijed nemogućnosti da unakrsno ispita svjedoka Miloša Božovića tokom suđenja. Prema tome, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelacije u ovom dijelu.

61. Konačno, u kontekstu zakonitosti (dodatnih) dokaza Tužilaštva BiH navodi se i sačinjavanje i korištenje nalaza i mišljenja vještaka Zorana Tomaša na okolnost vještačenja apelantovog glasa sa glavnog pretresa. Prema apelantovom shvatanju, korištenje njegovog glasa iz uvoda pretresa (kojim je potvrđivao svoju prisutnost, te odgovarao na pitanja suda procesnog karaktera) za potrebe navedenog vještačenja, bez njegovog izričitog odobrenja i saglasnosti, predstavlja kršenje apelantovog prava da se brani šutnjom i kršenje privilegije od samooptuživanja (pravo ne doprinositi inkriminiranju samog sebe). Naime, Ustavni sud prije svega ističe da iako nisu posebno spomenuti u članu 6. Evropske konvencije, navedena dva prava općenito su priznati međunarodni standardi te su u samom središtu pojma pravičnog suđenja. Time što optuženog štite od nepropisne prisile vlasti, ovi imuniteti pomažu izbjeći pogrešno dijeljenje pravde te olakšavaju ostvarenje ciljeva iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, John Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj aplikacije 18731/91, presuda od 8. februara 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama ECHR 1996-I, stav 45). Dakle, može se zaključiti da navedena dva prava predstavljaju važan aspekt presumpcije nevinosti. Prema shvatanju Ustavnog suda, osumnjičeni ili optuženi ne bi trebao biti prisiljen, prilikom davanja izjava-iskaza ili odgovaranja na pitanja, predočiti dokaze ili dokumente ili dostaviti informacije koje bi mogle dovesti do njegovog samoinkriminiranja. Isto tako, navedena dva prava bi se trebala primijeniti samo na pitanja koja stoje u vezi sa krivičnim djelom za koje je neko lice osumnjičeno, odnosno optuženo da je počinilo, a ne na npr. pitanja u vezi sa identificiranjem osumnjičenog ili optuženog. Stoga se u kontekstu poštivanja navedena dva prava kao bitan element osiguranja istih nameće odsustvo pritiska, prisile ili zlostavljanja protiv volje optuženika. Isto tako, prema praksi Evropskog suda pravo na šutnju nije apsolutno (vidi, ibid John Murray, stav 47.). Težina javnog interesa za provođenje istrage i kažnjavanje određenog djela o kojem je riječ može se uzeti u obzir i odvagnuti u odnosu na interes pojedinca da se dokazi protiv njega prikupe na zakoniti način. Međutim, javni interes ne može opravdati mjere koje poništavaju samu bit podnositeljevih prava na obranu, uključujući privilegiju protiv samoinkriminiranja (vidi Evropski sud, Jalloh protiv Njemačke, broj aplikacije 54810/00, presuda od 11. jula 2006. godine, Izvještaji o presudama i odlukama ECHR 2006-IX, stav 97). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je iz obrazloženja odluka redovnih sudova (a što se ne problematizira ni u apelaciji) proizlazi da je apelant prilikom ispitivanja bio upoznat sa svojim pravima iz člana 78. ZKP BiH, uključujući i pravo da nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja (pravo na šutnju). Dalje, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju nesporni uzorak apelantovog glasa uzet sa glavnog pretresa u dijelu u kojem se apelant nije izjašnjavao o svojoj krivici, odnosno nije odgovarao na pitanja u vezi sa bilo kojim dokazom koji se tiče njegove krivičnopravne odgovornosti. Takođe, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelantov nesporni snimak glasa korišten sa ciljem identifikacije apelanta kao osobe za koju je postojala osnovana sumnja da je učesnik presretnutih telefonskih razgovora dobivenih posebnim istražnim radnjama. Isto tako je evidentno i postojanje javnog interesa da se u konkretnom slučaju krivično gone i kazne počinioci predmetnih krivičnih djela, s obzirom na njihovu težinu i prethodno ukazane posljedice u svjetlu zaključaka Ustavnog suda u pogledu stvarne nadležnosti Suda BiH u smislu primjene i tumačenja člana 7. stav (2) Zakona o Sudu BiH. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim stav redovnih sudova da u okolnostima konkretnog predmeta nesporni uzorak glasa optuženih nikako ne čini prinudu na aktivnu radnju. Stoga, po ocjeni Ustavnog suda, korištenje apelantovog glasa bez njegovog odobrenja (i prethodnog upozorenja da isti može biti korišten u svrhu vještačenja) ne dovodi u pitanje samu bit apelantovog prava na šutnju i da sebe ne samookrivi, budući da nesporni snimak apelantovog glasa nije ni u kojem slučaju prejudicirao apelantovu krivnju niti doveo u pitanje apelantov izbor da se u predmetnom postupku brani šutnjom, već je služio isključivo u svrhu sačinjavanja nalaza i mišljenja vještaka kojeg je apelantova odbrana imala mogućnost pobijati, te unakrsno ispitati na glavnom pretresu. Pritom Ustavni sud ukazuje i da dokaz vještačenjem nespornog apelantovog glasa nije bio jedini dokaz na osnovu kojeg je utvrđena apelantova krivica, odnosno identifikacija apelanta kao učesnika presretnutih razgovora. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelacije i u ovom dijelu.

62. Uzevši u obzir navedeno, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju prije svega prvostepene presude, a potom i osporene drugostepene presude, nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, odnosno obrazloženje zašto se u okolnostima konkretnog predmeta nije radilo o nezakonitim dokazima na kojima se ne može zasnovati sudska odluka u smislu člana 10. st. (2) i (3) u vezi sa članom 297. stav (1) tačka i) ZKP BiH). Dakle, redovni sudovi sud su dali detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvataju pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim sprovedenim dokazima. Redovni sudovi su iskaze svih svjedoka, detaljno analizirali, te dali razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak redovnih sudova da je apelant upravo osoba koja je počinila inkriminisane radnje koje su mu stavljene na teret i za koje je u konačnici oglašen krivim za krivična djela Organizovani kriminal iz člana 342. stav (2) KZ FBiH u vezi sa krivičnim djelima Krivotvorenje isprave iz člana 373. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZ FBiH i Ovjeravanje neistinitog sadržaja iz člana 375. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZ FBiH). Dakle, Ustavni sud smatra da je prije svega Sud BiH u konkretnom predmetu ispoštovao obavezu koja se ogleda u omogućavanju odbrani apelanta da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da apelant i njegov branilac pobijaju sadržaj iskaza svih svjedoka, datih tokom predmetnog suđenja. S druge strane, Ustavni sud napominje ponovo da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem istinitosti istih kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Dakle, redovni sudovi su jasno obrazložili na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio predmetna krivična djela, a nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelacionim navodima, proizlazi da obrazloženja osporenih odluka sadrže i dio u kojem je elaborirano pitanje apelantove (sa)izvršilačke odgovornosti u predmetnim krivičnim djelima, kao člana organizovane grupe. Obrazloženja redovnih sudova data u odnosu na navedena pitanja se Ustavnom sudu ne čine proizvoljnima, budući da nisu zasnovana samo na jednom materijalnom ili subjektivnom dokazu, već upravo na cjelokupnosti provedenog dokaznog postupka na usmenom pretresu. Pri tome, iz stanja spisa predmeta (a što ni apelant ne spori u apelaciji) proizlazi da je apelantovoj odbrani tokom predmetnog postupka data razumna mogućnost da izloži svoj predmet, kao i da je tu mogućnost ona iskoristio, uključujući između ostalog i komentarisanje, prigovaranje i osporavanje dokaza optužbe u cijelosti. Konačno, Ustavni sud zapaža da su i u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelantovi prigovori od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka, a koje je apelant isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i navodima predmetne apelacije.

63. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog predmeta redovni sudovi svoj zaključak o postojanju predmetnih krivičnih djela donijeli isključivo u kontekstu apelantovih radnji, te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Takođe, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode apelacije kojima se osporava način na koji su redovni sudovi odlučili o krivičnopravnoj sankciji izrečenoj apelantu, tj. kazni zatvora u trajanju od pet godina, budući da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je u okolnostima konkretnog predmeta primijenjena odredba člana 49. KZ FBiH, s obzirom da su u tom smislu redovni sudovi ponudili jasna i logična obrazloženja (vidi tač. 17. i 26. ove Odluke). Na navedeni način, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Isto tako, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu imali i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su prvenstveno Sud BiH, a potom i Apelaciono vijeće, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stava 1. Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu imali i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu nije došlo do kršenja ni načela presumpcije nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Pritom, Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije neosnovani, odnosno da u okolnostima konkretnog predmeta ne postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava odbrane apelanta nisu odgovarajuće poštovana u pogledu izvedenih dokaza ili da je procjena domaćih sudova bila proizvoljna, odnosno da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

64. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti (uključujući i odluku o krivičnopravnoj sankciji), apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

65. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje krivičnih djela Organizovani kriminal iz člana 342. stav (2) KZ FBiH u vezi sa krivičnim djelima Krivotvorenje isprave iz člana 373. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZ FBiH i Ovjeravanje neistinitog sadržaja iz člana 375. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZ FBiH), te u kojem postupku mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina, a redovni sudovi su za svoje utvrđenje i odlučivanje u odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.

66. U skladu sa članom 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda, danom donošenja ove Odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP-238/20 od 21. aprila 2021. godine.

67. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) i člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

68. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić