Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4192/19 (E. P.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Povreda
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Miješanje u pravo na dom
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pristup sudu
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Legitiman cilj
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Djelotvoran pravni lijek
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Pojam doma
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-4192/19
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4192/19, rješavajući apelaciju Ediba Parle, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Ediba Parle podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 100763 17 Gž 2 od 21. februara 2018. godine.
Utvrđuje se povreda prava na poštovanje prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 100763 17 Gž 2 od 21. februara 2018. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Ediba Parle u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Edib Parla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Emir Potogija i Tarik Potogija, advokati iz Sarajeva, podnio je 4. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 100763 19 Rev od 23. jula 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 100763 17 Gž 2 od 21. februara 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 2063/18 od 23. aprila 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 6. aprila 2018. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 100763 17 Gž 2 od 21. februara 2018. godine jer je apelant protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužiteljice Općine Stari Grad (u daljnjem tekstu: tužiteljica), zatraženo je 12. januara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinski sud i tužiteljica su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 19. do 26. januara 2021. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Rješavajući po tužiteljicinoj tužbi protiv apelanta radi iseljenja i po apelantovoj protivtužbi protiv tužiteljice radi utvrđenja stanarskog prava, Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 100763 17 P 2 od 28. februara 2017. godine, donesenoj u ponovnom postupku, u cijelosti odbio tužiteljicin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se apelant obaveže da tužiteljici preda u posjed slobodan od ljudi i stvari stan u Sarajevu, preciznije označen u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), čiji je vlasnik tužiteljica. U preostalom dijelu tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se utvrdi da je apelant nezakoniti korisnik predmetnog stana tužiteljicina tužba je odbačena. Istom presudom je u cijelosti usvojen apelantov protivtužbeni zahtjev, te je utvrđeno da je apelant stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu do 6. decembra 2000. godine, a što je tužiteljica dužna priznati, te da mu dosljedno tome pripadaju sva prava u skladu sa ZSO i Zakonom o prodaji stanova, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 842,40 KM.
7. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je tužiteljica podnijela tužbu protiv apelanta i zatražila da utvrdi da je apelant nezakoniti korisnik predmetnog stana i da joj navedeni stan preda u posjed slobodan od ljudi i stvari. Navedeno je da je protivtužbenim zahtjevom apelant tražio da se utvrdi da je nezakonitim korištenjem predmetnog stana stekao svojstvo nosioca stanarskog prava do 6. decembra 2000. godine, te da mu shodno tome pripadaju sva prava nosioca stanarskog prava. Na osnovu izvedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je tužiteljica vlasnica predmetnog stana. Iz provedenih dokaza je utvrđeno da iz ugovora o korištenju predmetnog stana od 17. januara 1967. godine proizlazi da je nosilac stanarskog prava na navedenom stanu bila Derviša Čehić, koja je umrla 30. juna 1967. godine, da su stan su nakon njene smrti nastavili koristiti sin umrle Hamdija Čehić i snaha Rabija Čehić, apelantova tetka, koji nisi konstituirali stanarsko pravo na navedenom stanu, odnosno koji su kao korisnici navedenog stana evidentirani po osnovu podataka dobivenih bodovanjem stana 29. oktobra 1987. godine. Dalje je utvrđeno da je Hamdija Čehić umro 19. juna 1988. godine, a apelantova tetka Rabija Čehić 11. novembra 2006. godine. Iz iskaza saslušanih svjedoka, stanara predmetne zgrade (Gordane Bagarić, Aziza Frlja i Hidajete Hadžimusić), kojima je sud poklonio vjeru, utvrđeno da apelant predmetni stan koristi od 1986. godine, da je imao ozbiljnih psihičkih problema jer je hronični duševni bolesnik, da se o njemu brinula tetka, odnosno da su se uzajamno pomagali, te da je apelant poslije njene smrti 2006. godine nastavio da koristi predmetni stan, da ga niko nije uznemiravao u posjedu predmetnog stana, niti tražio njegovo iseljenje. Općinski sud je na osnovu iskaza navedenih svjedoka utvrdio da je apelant do kraja 1993. godine na predmetnoj adresi primao humanitarnu pomoć. Uvidom u uvjerenje o kretanju apelanta utvrđeno je da je 18. novembra 1982. godine bio prijavljen s prebivalištem na adresi Ulica Ivanjska broj 11, Novo Sarajevo, da se 20. decembra 1991. godine odjavio sa navedene adrese i prijavio na adresu u Ulici Zmajevac, općina Stari Grad, da je 14. novembra 2000. godine prijavljen na adresi predmetnog stana, a zatim odjavljen 5. augusta 2002. godine i ponovo prijavljen u Novom Sarajevu, a 3. septembra 2004. godine je ponovo mjesto prebivališta – boravišta prijavio na adresi predmetnog stana. Uvidom u zapisnik Službe za urbanizam od 26. februara 2007. godine u predmetu kontrole korištenja predmetnog stana konstatirano je „da se stječe utisak da apelant predmetni stan samo povremeno koristi“. Uvidom u rješenje Komisije za dodjelu stanova tužiteljice od 26. februara 2008. godine, Općinski sud je dalje utvrdio da je Komisija za dodjelu stanova kojima raspolaže tužiteljica odbila apelantov zahtjev za davanje saglasnosti da nakon smrti nosioca stanarskog prava i smrti evidentiranih korisnika Rabije i Hamdije Čehić nastavi da koristi predmetni stan. Prema potvrdi Mjesne zajednice, apelant je evidentiran kao korisnik tog stana u domaćinstvu sa svojom tetkom od 11. jula 2002. godine. Također je utvrđeno da iz zapisnika nadležne službe tužiteljice, koji je sačinjen 8. februara 2008. godine povodom kontrole predmetnog stana, proizlazi da je u predmetnom stanu zatečen apelant, „prema čijoj izjavi isti stan koristi od 1997. godine, da je isti koristio sa svojom tetkom Rabijom Čehić, koja je umrla u novembru 2006. godine“. Osim toga Općinski sud je, uvidom u medicinsku dokumentaciju, utvrdio da se apelant u više navrata liječio na Psihijatrijskoj klinici pod dijagnozom shizofrenia, te da mu je preporučeno da nastavi psihijatrijski tretman ambulantno. Nadalje je iz dopisa Centra za socijalni rad KCUS utvrđeno da se radi o hroničnom duševnom bolesniku, koji funkcionira uz povremenu podršku ljekara i da je sposoban za samostalan život, ali da „s obzirom na trenutnu problematiku vezanu za njegovo iseljenje iz stana, postoji mogućnost da se zdravstveno stanje pacijenta izrazito pogorša, te da bi rješavanje stambenog pitanja nesumnjivo doprinijelo boljim rezultatima njegovog liječenja“.
8. Općinski sud je, poklonivši vjeru iskazima saslušanih svjedoka, zaključio da apelant predmetni stan nezakonito koristi od 1986. godine i da je od tada dokazao jaku vezu s navedenim stanom koji se može smatrati njegovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Shodno navedenom, Općinski sud je usvojio apelantov protivtužbeni zahtjev zaključivši da je apelant neprekidnim i nesmetanim korištenjem predmetnog stana u smislu člana 30. ZSO stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na tom stanu. S obzirom na navedeno, odbijen je kao neosnovan tužiteljicin tužbeni zahtjev za iseljenje apelanta iz predmetnog stana. Također, Općinski sud je odbacio tužiteljicinu tužbu u dijelu utvrđenja da je apelant nezakoniti korisnik navedenog stana.
9. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 100763 17 Gž 2 od 21. februara 2018. godine tužiteljicinu žalbu usvojio i preinačio presudu prvostepenog suda tako što je usvojen tužiteljicin tužbeni zahtjev i apelantu naloženo da tužiteljici preda u posjed predmetni stan. Presudom je dalje odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu.
10. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da tužiteljica osporava presudu prvostepenog suda zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Suprotno utvrđenju prvostepenog suda, Kantonalni sud je naveo da tužiteljica osnovano žalbom prigovara da apelant predmetni stan koristi bez pravnog osnova od 1986. godine, zasnivajući svoj zaključak na iskazima saslušanih svjedoka, pri tome ne cijeneći ostale provedene dokaze, zbog čega smatra da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ali da je izvršio pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza zasnovanu na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Suprotno utvrđenju prvostepenog suda, Kantonalni sud smatra da iz provedenih dokaza jasno proizlazi da se apelant u predmetni stan uselio 1997, a ne 1986. godine. Kako je apelant predmetni stan koristio zajedno sa tetkom i uz njenu saglasnost, to se, prema ocjeni ovog suda, ne može smatrati nezakonitim korisnikom predmetnog stana u smislu odredbe člana 30. ZSO. U vezi s tim je ukazao da se nezakonitim korištenjem stana u smislu citirane odredbe ZSO može smatrati jedino korištenje stana od strane apelanta u periodu nakon smrti njegove tetke 2006. godine. Apelant je dakle predmetni stan nastavio koristiti nakon smrti svoje tetke, a da za to više nije postojalo njeno odobrenje, niti mu je taj stan dodijeljen na korištenje od vlasnika stana – tužiteljice, te jer je u upravnom postupku odbijen njegov zahtjev za davanje saglasnosti da nakon smrti nosioca stanarskog prava Derviše Čehić i smrti evidentiranih korisnika stana Hamdije i Rabije Čehić nastavi da koristi navedeni stan.
11. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud smatra da je apelant od useljenja u predmetni stan 1997. godine do 6. decembra 2000. godine, uz saglasnost tetke, predmetni stan koristio malo više od tri godine. U vezi s tim, smatra osnovanim tužiteljicine žalbene navode da se stanarske pravo nije moglo stjecati nakon 6. decembra 2000. godine jer je odredbom člana 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova propisano da ugovori o korištenju stana, zaključeni u skladu s odredbama ZSO, prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu tog zakona. Kantonalni sud je dalje ukazao da je Zakon o prodaji stanova stupio na snagu 6. decembra 1997. godine, te da nakon tog datuma prestaju do tada stečena stanarska prava, kao i mogućnost stjecanja novih stanarskih prava. Ukazano je da se, u skladu s navedenom zakonskom odredbom stanarsko pravo moglo stjecati do 6. decembra 2000. godine, te da i sam apelant protivtužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da je stanarsko pravo na predmetnom stanu stekao prije 6. decembra 2000. godine. U vezi s tim je obrazloženo da se iz tog razloga vrijeme korištenja predmetnog stana nakon tog datuma ne može računati u period potreban za stjecanje stanarskog prava u skladu sa članom 30. ZSO, prema kojem se protekom roka od osam godina korištenja stana bez valjanog pravnog osnova na tom stanu stječe stanarsko pravo.
12. Kantonalni sud je dalje naveo da je prilikom odlučivanja o tužiteljicinoj žalbi imao u vidu i stav Vrhovnog suda FBiH, izražen u Presudi broj 65 0 P 043864 15 Rev od 19. novembra 2015. godine, prema kojem lice, koje je legalni korisnik stana, a protiv kojeg niko pred nadležnim organom nije pokrenuo postupak za njegovo iseljenje, ne može imati u pogledu stjecanja stanarskog prava do 6. decembra 2000. godine nepovoljniji položaj nego u situaciji da se u taj stan nezakonito uselio, pa se kod stjecanja stanarskog prava analogno primjenjuje odredba člana
30. ZSO. Dakle, s obzirom na utvrđenje da je apelant predmetni stan koristio uz saglasnost tetke od 1997. godine do njene smrti 2006. godine, smatra se da se nisu stekli uvjeti za utvrđenje da je apelant korištenjem predmetnog stana u trajanju dužem od osam godina stekao svojstvo nosioca stanarskog prava u smislu odredbe člana 30. ZSO.
13. Dalje, Kantonalni sud smatra da su osnovani tužiteljicini žalbeni navodi da je prvostepena presuda i u dijelu kojim je odbijen tužiteljicin tužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Dakle, kod utvrđenja da je apelantov zahtjev za nastavak korištenja predmetnog stana nakon smrti tetke odbijen kao neosnovan, da je korisnik stana Rabija Čehić, apelantova tetka, umrla 2006. godine, od kada se apelant ima smatrati nezakonitim korisnikom stana, a da je tužiteljica, koja je vlasnica predmetnog stana, tužbu za iseljenje apelanta iz stana podnijela 17. juna 2009. godine, dakle u okviru rokova propisanih odredbom člana 30. ZSO, to je, prema ocjeni tog suda, osnovan tužiteljicin zahtjev za iseljenje apelanta iz predmetnog stana. Stoga, kako se u konkretnom radi o dugogodišnjem korištenju stana od strane apelanta na štetu tužiteljice kao vlasnice stana, koja ima zakonski osnov za iseljenje apelanta iz predmetnog stana, prema ocjeni Kantonalnog suda, nije povrijeđeno apelantovo pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je, odlučujući o tužbenom odnosno protivtužbenom zahtjevu, primjenom odredbe člana 229. tač. 2. i 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude.
14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 100763 19 Rev od 23. jula 2019. godine apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda je odbačena kao nedopuštena.
15. Vrhovni sud je naveo da kako se u konkretnom slučaju tužbeni i protivtužbeni zahtjev ne odnose na novčanu tražbinu (tužbeni zahtjev za iseljenje i protivtužbeni zahtjev za utvrđenje stanarskog prava), s obzirom na označenu vrijednost spora nije ispunjen imovinski cenzus iz člana 237. Dalje je obrazloženo da u konkretnom slučaju nema mjesta dopustivosti revizije ni po kriteriju propisanom odredbom člana 237. st. 3, 4. i 5. ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant obrazlaže pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem, proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava.
17. Apelant smatra da presuda drugostepenog suda kojom je, kako navodi, odbijen njegov tužbeni zahtjev predstavlja miješanje u njegovo pravo na mirno uživanje imovine. Također smatra da je drugostepeni sud zbog pogrešne primjene odredbe člana 229. st. 2. i st. 4. ZPP pogrešno utvrdio činjenično stanje jer nije održao javnu raspravu, na koji način mu je onemogućeno da iznese svoj stav i „elaborira izvedene dokaze“. Preinačavanjem pobijane presude drugostepeni sud ga je, kako navodi, onemogućio u pravu na „pravičnu i javnu raspravu“, „te ga je onemogućio u korištenju njegovih prava tako što mu je onemogućeno pravo na redovan pravni lijek zagarantiran članom 13. Evropske konvencije“. U vezi s tim, navodi da je drugostepeni sud prilikom donošenja osporene odluke nepravilno primijenio odredbu člana 229. st. 2. i 4, u vezi sa članom 217. stav 1. ZPP i nije primijenio odredbu člana 217. stav 2. u vezi sa članom 229. stav 1. ZPP, a što je važno za osiguranje jedinstvene primjene procesnog prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Dakle, apelant smatra da je Kantonalni sud protivzakonito preinačio prvostepenu presudu zbog „netačno utvrđenog činjeničnog stanja“, a da nije sazvao javnu raspravu i pružio apelantu priliku da iznese svoj stav ili da elaborira o izvedenim dokazima. Donošenjem odluke u sjednici vijeća i ocjenom neposredno izvedenih dokaza drugostepeni sud je utvrdio drugačije činjenično stanje, što nije mogao, na koji način mu je onemogućio „pristup sudu“ u skladu s domaćim zakonskim propisima. Smatra da je drugostepeni sud ocjenu neposredno izvedenih dokaza mogao vršiti samo na osnovu održane rasprave, kako to propisuje član 229. stav 1. ZPP, a kako tako nije postupio, to je počinio povredu postupka koja je za posljedicu imala donošenje nezakonite odluke. Dakle, smatra da je drugostepeni sud prilikom ocjene dokaza samo djelimično cijenio neposredno izvedene dokaze (potvrdu o prijavi mjesta boravka), a uopće nije cijenio medicinsku dokumentaciju iz koje jasno proizlazi da boluje od shizofrenije i ima osjećaj proganjanja, zbog čega je tako i mijenjao mjesto boravka čestim odjavljivanjem s jedne i prijavljivanjem na drugu adresu.
18. S obzirom na navedeno, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije, za koje smatra da mu je oduzeto „nepravilnom primjenom domaćih zakonskih propisa“. U kontekstu navedenog ističe da je nesporno da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila Derviša Čehić, koja je preminula 1980, nakon čega je taj stan nastavila koristiti njegova tetka Rabija Čehić, bez potpisanog ugovora o korištenju stana, sve do svoje smrti 2006. godine. U vezi s tim, apelant smatra da ne može biti u nepovoljnijem položaju od svoje preminule tetke jer su zajedno kroz institut zajedničkog domaćinstva koristili predmetni stan. Dalje ističe da predaja u posjed stana tužiteljici predstavlja grubo kršenje njegovog prava na dom.
b) Odgovori na apelaciju
19. Vrhovni sud apelantove navode također smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.
20. Kantonalni sud apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.
21. Općinski sud je također naveo da presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.
22. Tužiteljica smatra da su neosnovani apelantovi navodi kojim osporava presudu Kantonalnog suda zbog proizvoljne primjene odredbi ZPP. U vezi s tim, navodi da je Kantonalni sud pravilno postupio kada je primjenom odredbe člana 229. tač. 2. i 4. odlučio kao u izreci presude. Slijedom navedenog, apelant neosnovano navodi povrede prava na pravično suđenje, kao što neosnovano navodi i povredu prava na djelotvorni pravni lijek, jer smatra da je taj sud cijenio tužiteljicine žalbene navode i prvostepenu presudu ispitao u granicama predviđenim članom
221. ZPP. Stoga, tužiteljica predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 30.
(1) Ako se neka osoba nezakonito useli u stan u društvenom vlasništvu ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svatko može dati inicijativu, a zainteresirana osoba zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njezino iseljenje.
(2) Na temelju zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeno tijelo će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
(…) (7) Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davatelja stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u daljnjih pet godina.
24. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08 i 23/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 46. st. 1. i 2.
Ugovori o korištenju stana zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima do stupanja na snagu ovog zakona prestaju važiti najkasnije u roku od tri godina od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Osobe koje su do isteka roka stava 1. ovog člana stekle stanarsko pravo ili pravni osnov za zakonito useljenje u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, imaju pravo otkupa stana po odredbama ovog zakona.
25. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 217. st. 1. i 2.
Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.
Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
e) Granice ispitivanja prvostepene presude.
Član 221 Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. tač. 2), 3), 8), 9), 12) i 13) ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 229. tačka 2. i 4.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:
2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 2063/18 od 23. aprila 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 100763 17 Gž 2 od 21. februara 2018. godine budući da je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom apelantove revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 100763 19 Rev od 23. jula 2019. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 100763 17 Gž 2 od 21. februara 2018. godine, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu.
29. U tom kontekstu Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je apelacija protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 100763 17 Gž 2 od 21. februara 2018. godine, koju je apelant primio 9. marta 2018. godine u predmetu broj AP 2063/18, podnesena 6. aprila 2018. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
34. Predmetni postupak se nesporno tiče utvrđivanja apelantovih građanskih prava s obzirom na to da se tužbeni zahtjev odnosio na iseljenje apelanta, a protivtužbeni zahtjev na utvrđivanje statusa nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu u parničnom postupku. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu primjenu materijalnog prava i procesnog prava.
36. U pogledu apelantovih navoda da mu je u postupku pred drugostepenim sudom onemogućeno pravo na javnu raspravu i pravo na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na javnu raspravu prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Prema praksi Evropskog suda, svako ima pravo na javnu raspravu pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet, osim ukoliko postoje izuzetne okolnosti zbog kojih je neko lišen takve rasprave (vidi, između ostalih, Evropski sud, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 283-A, str. 10–11, st. 21–22). Ustavni sud, također, naglašava da je prema praksi Evropskog suda u parničnom postupku ročište po žalbi nepotrebno ako su u prvom stepenu zadovoljeni zahtjevi javnog saslušanja, a odlučivanje se odnosi na dopuštenost žalbe ili isključivo na pravna pitanja (vidi Evropski sud, Helmers protiv Švedske, presuda od 20. oktobra 1991. godine, serija A-212-A).
37. Ustavni sud napominje da, prema članu 217. stav 1. ZPP, drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, a prema stavu 2. navedenog člana drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredbi parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je zadovoljeno apelantovo pravo na javnu raspravu „pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet“ s obzirom na to da je apelant u postupku pred prvostepenim sudom imao pravo na javnu raspravu pred sudom i tom prilikom je sud utvrđivao relevantne činjenice, između ostalog, provođenjem dokaza uvida u materijalnu dokumentaciju, te je i sam apelant saslušan u svojstvu parnične stranke. Imajući u vidu sadržaj odredbi člana 229. tač. 2. i 4. ZPP, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda kada je, odlučujući o tužiteljicinoj žalbi, osporenu odluku donio u sjednici vijeća. Naime, Kantonalni sud je ocijenio da to nije potrebno s obzirom na to da je prvostepeni sud, kako je ukazano u tužiteljicinoj žalbi, iz dokaza provedenih pred prvostepenim sudom izveo pogrešan zaključak da apelant predmetni stan koristi od 1986. godine, zasnivajući taj zaključak samo na iskazima svjedoka, a ne cijeneći ostale provedene dokaze. Stoga je drugostepeni sud u skladu sa svojim ovlaštenjem iz člana 229. stav 2. ZPP „u sjednici vijeća, drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom, utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi“, utvrdio da se apelant u predmetni stan uselio 1997. godine, a ne od 1986. godine. Iz navedenog proizlazi da je drugostepeni sud na sjednici vijeća odlučivao samo o pravnim pitanjima. Pri tome je evidentno da je apelant dao odgovor na žalbu u kojem je osporio sve tužiteljicine žalbene navode, pa je dakle drugostepenom sudu bio poznat apelantov stav o pitanjima koja su bila predmet žalbe. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da okolnost da nije održana rasprava pred drugostepenim sudu ne pokreće ni pitanje kršenja prava na pristup sudu na način kako to apelant u apelaciji predstavlja. U takvim okolnostima, kada je, dakle, apelantu na dvije sudske instance bilo omogućeno da ravnopravno učestvuje pred sudovima pune jurisdikcije koji su donijeli dvije meritorne odluke, Ustavni sud iznesene prigovore o kršenju prava na pristup sudu ne može prihvatiti opravdanim. Naime, u slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu potrebno je, kao uvjet postojanja te povrede, da je sud iz nekog od procesnih razloga odbacio da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 218/02 od 23. jula 2004. godine, stav 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 43/04).
38. Nadalje, razmatrajući ostale apelacione navode, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
39. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
40. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke Kantonalnog suda kao konačne odluke, kojom je tužiteljicina žalba uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelantu naloženo da tužiteljici preda u posjed predmetni stan i kojom je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev za utvrđenje da je stekao stanarsko pravo, ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge na osnovu kojih je ovaj sud zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjeni uvjeti da se zaključi da je apelant korištenjem predmetnog stana u trajanju dužem od osam godina stekao svojstvo nosioca stanarskog prava u smislu odredbe člana 30 ZSO. Ovo zato što se, kako je to obrazložio Kantonalni sud, apelant u predmetni stan uselio 1997, a ne 1986. godine, kako je to zaključio prvostepeni sud, poklonivši vjeru iskazima svjedoka, pri tome zanemarujući brojne druge materijalne dokaze, čiji je sadržaj drugostepeni sud ponovo prezentirao u obrazloženju svoje odluke i detaljno obrazložio činjenično utvrđenje do kojeg je došao. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno stavu prvostepenog suda, utvrdio da je apelant nezakoniti korisnik predmetnog stana u periodu od 2006. godine, odnosno nakon smrti „tetke“ (tri godine), s obzirom na to da nakon njene smrti nije imao njenu saglasnost da predmetni stan koristi. U vezi s tim je detaljno obrazloženo da se apelant uselio u predmetni stan 1997. godine, što je i on sam izjavio pred nadležnom službom tužene, a ne 1986. godine, te da je apelant predmetni stan koristio zajedno sa tetkom i uz njenu saglasnost, pa se stoga u tom periodu ne može smatrati nezakonitim korisnikom predmetnog stana u smislu odredbe člana 30. ZSO. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud cijenio činjenicu da je apelant u upravnom postupku odbijen sa zahtjevom da nakon smrti tetke nastavi da koristi taj stan, a da je tužiteljica tužbu za iseljenje apelanta podnijela nadležnom sudu 17. juna 2009. godine, dakle u okviru rokova propisanih odredbom člana 30. ZSO. Stoga je Kantonalni sud zaključio da korištenjem predmetnog stana od smrti njegove tetke 2006. godine, tj. u periodu nešto dužem od tri godine, apelant nije ispunio uvjete iz člana 30. ZSO (korištenje stana duže od osam godina) za stjecanje svojstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu.
41. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, polazeći od sadržaja apelantovog tužbenog zahtjeva (da se utvrdi da je stekao stanarsko pravo do 6. decembra 2000. godine), eksplicitno obrazložio da se stanarsko pravo, u smislu odredbe člana 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova, moglo stjecati do 6. decembra 2000. godine (od kada više nema stanarskog prava, niti su se mogli zaključiti ugovori o korištenju stana). Imajući u vidu da od apelantovog useljenja u predmetni stan 1997. do 6. decembra 2000. godine nije protekao rok od osam godina korištenja stana bez valjanog pravnog osnova propisan odredbom člana 30. ZSO, Kantonalni sud je zaključio da je apelantov protivtužbeni zahtjev, kojim je tražio da se utvrdi da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu do 6. decembra 2000. godine, neosnovan.
42. Osim navedenog, Kantonalni sud je jasno obrazložio da je osnovan tužiteljicin zahtjev za iseljenje apelanta iz predmetnog stana kao nezakonitog korisnika zbog dugogodišnjeg korištenja navedenog stana na njenu štetu, jer se apelant ima smatrati nezakonitim korisnikom predmetnog stana nakon smrti tetke (2006. godine) i jer je tužiteljica tužbu za njegovo iseljenje iz tog stana podnijela u rokovima propisanim odredbom člana 30. ZSO (17. juna 2009. godine). Prema tome, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u ocjeni dokaza izvedenih u postupku pred prvostepenim sudom i primjeni materijalnog prava, odredbe člana 30. ZSO i člana 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova, kada je Kantonalni sud odbio postavljeni apelantov protivtužbeni zahtjev i apelantu kao nezakonitom korisniku stana, koji je vlasništvo tužiteljice, naložio da je dužan da navedeni stan preda u posjed tužiteljici, pri čemu je u obrazloženju oduke dao jasne i argumentirane razloge koji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti kako u pogledu činjeničnog stanja tako ni u pogledu primjene materijalnog prava. Stoga, nema osnova da Ustavni sud, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Kantonalnog suda u osporenoj presudi. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantovo zdravstveno stanje (u postupku je utvrđeno da je hronični duševni bolesnik) nije relevantno za primjenu člana 30. ZSO, na kojem je zasnovan kako tužbeni tako i protivtužbeni zahtjev, budući da se u skladu s tom odredbom ispituju isključivo dužina bespravnog korištenja stana i blagovremenost podnošenja zahtjeva za iseljenje.
43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na apelantove navode u vezi s utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog i procesnog prava.
Pravo na dom
44. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
45. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
46. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na dom, koje je zagarantirano članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da je osnovni cilj člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od proizvoljnog miješanja vlasti u njihova prava koja su zagarantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kron protiv Nizozemske, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, 297-C, stav 31).
47. Prvo pitanje koje treba razmotriti jeste pitanje da li apelant može argumentirano tvrditi da je imao pravo zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, odnosno da li se predmetni stan može smatrati njegovim domom u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije, a zatim da li mjera na koju apelant ukazuje predstavlja „miješanje“ javnih vlasti u poštovanje tog „doma“. Nakon toga, treba ispitati da li je „miješanje“ bilo opravdano, odnosno da li je bilo „u skladu sa zakonom“, da li se miješanjem nastojao ostvariti legitiman cilj i da li je bilo neophodno u demokratskom društvu.
48. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam „dom“ obuhvaća kako iznajmljen dom tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46.f) i Kroon protiv Holandije, stav 31). Pojam „dom“ nije ograničen na prostorije koje su u zakonitom posjedu, već predstavlja činjenično pitanje koje zavisi od okolnosti svakog pojedinog slučaja, između ostalog i od postojanja dovoljnih i trajnih veza s određenim mjestom (prostorom). Nadalje, prema praksi Ustavnog suda, domen člana 8. Evropske konvencije uključuje i stanove u kojima stanuju „bespravni korisnici“ (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 320/19 od 27. novembra 2020. godine, tačka 30, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da iz okolnosti konkretnog predmeta proizlazi da se apelant nesporno uselio u predmetni stan 1997. godine i u njemu kontinuirano živi do donošenja osporene presude, proizlazi da predmetni stan predstavlja njegov dom.
49. Prilikom davanja odgovora na pitanje da li je osporenom presudom došlo do miješanja u apelantovo pravo na poštovanje doma, Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom stanu živio skoro 12 godina (kada je tužiteljica podnijela tužbu za njegovo iseljenje), stoga presuda Kantonalnog suda kojom je naloženo njegovo iseljenje iz predmetnog stana predstavlja miješanje u apelantovo pravo na poštovanje doma (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3439/12 od 12. januara 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, stav 42, i Evropski sud, Odluka o dopuštenosti Trifunović protiv Hrvatske, odluka broj 34162/06 od 6. novembra 2008 godine).
50. Nadalje se mora ispitati da li je miješanje bilo opravdano u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, što podrazumijeva: da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, da li se tim nastojao ostvariti legitiman cilj i da li je mjera bila neophodna u demokratskom društvu (op. cit. Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 48).
51. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantu presudom Kantonalnog suda naloženo da se iseli iz stana koji je u njegovom faktičkom posjedu i da ga slobodan od lica i stvari preda tužiteljici kao vlasnici stana. Navedena mjera iseljenja je uslijedila u okviru odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužiteljice kao vlasnice predmetnog stana, kojim je zatražila iseljenje apelanta i predaju u posjed stana u smislu člana 30. ZSO i člana 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova. Iz navedenog dalje proizlazi zaključak da je miješanje u apelantovo pravo na poštovanje doma bilo u skladu sa zakonom i da se na taj način nastojao ostvariti zakoniti cilj zaštite prava drugih, u konkretnom slučaju tužiteljice kao vlasnice stana. Osim navedenog, taj cilj se ne bi mogao postići, a da se istovremeno ne štiti pravo javnih tijela kao vlasnika da povrate posjed svoje imovine od pojedinaca koji nemaju nikakvo ugovoreno ili drugo pravo da žive u tim stanovima (vidi predmet McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva broj 19009/04, stav 48).
52. Iz navedenog proizlazi da je suštinsko pitanje u okolnostima konkretnog slučaja pitanje koje se tiče proporcionalnosti miješanja, odnosno odgovora na pitanje da li je miješanje bilo proporcionalno cilju koji se nastoji ostvariti, te stoga „nužno u demokratskom društvu“. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda (između ostalog, vidi Evropski sud, predmet Ćosić protiv Hrvatske broj 28261706 od 15. januara 2009. godine, predmet Brežec protiv Hrvatske, broj 7177/10 od 18. jula 2013. godine) u kojima se Evropski sud bavio sličnim činjeničnim i pravnim pitanjem, u kojima je podnosiocima zahtjeva (aplikantima) naloženo iseljenje iz stana samo zato što nisu imali pravni osnov za korištenje stanova, a da nisu proveli test razmjernosti u pogledu mjera određenih protiv tih podnosilaca. Za razliku od navedenih predmeta Ustavni sud ukazuje na noviju praksu Evropskog suda (vidi Evropski sud, predmet Petolas protiv Hrvatske, odluka od 22. februara 2016. godine) u kojem se Evropski sud bavio sličnim činjeničnim i pravnim pitanjem, utvrdivši da nema povrede prava na dom u situaciji kada sudovi svoje zaključke nisu ograničili samo na činjenicu da podnosioci zahtjeva (aplikanti) nisu imali valjan pravni osnov za korištenje stana, već su, između ostalog, cijenili da li je njegovo pravo stanovanja moglo proizaći iz činjenice dugotrajnog korištenja stana, iz čega proizlazi da se slični predmeti ipak mogu razlikovati u nekim ključnim aspektima od kojih, u konačnici, zavisi zaštita interesa prema članu 8. stav 2. Evropske konvencije.
53. U vezi s postojanjem legitimnog cilja, Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu u predmetu koji je s ovog aspekta pokretao slična pravna pitanja (op cit. AP 320/19, tačka 35), ukazuje da se legitiman cilj ogleda u dosljednoj primjeni zakona, te da se u konkretnom slučaju sukobljavaju dva prava, i to pravo tužioca, kao nosioca prava raspolaganja stanom, da mu se on vrati u posjed i apelantovo pravo na dom. U takvim okolnostima obaveza redovnih sudova je bila da prilikom odlučenja uspostave balans između ta dva zaštićena prava. Međutim, Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude zapaža da redovni sud nije ni pokušao uspostaviti balans između ta dva sukobljena prava, već je redovni sud vodio računa isključivo o pravu tužiteljice, te su, u smislu naprijed navedenog stava Evropskog suda, udovoljili tužbenom zahtjevu tužiteljice, samo zato što apelant nije imao pravni osnov za korištenje stana, „a da nisu proveli test razmjernosti u pogledu mjera određenih“ protiv apelanta.
54. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da tokom postupka nije bilo sporno da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila Derviša Čehić, koja je umrla 30. juna 1967. godine, da su stan nakon njene smrti nastavili koristiti njen sin Hamdija Čehić i snaha Rabija Čehić, apelantova tetka, koji nisi konstituirali stanarsko pravo na navedenom stanu, ali su evidentirani kao korisnici navedenog stana prilikom bodovanja stana 29. oktobra 1987. godine. Dalje je utvrđeno da je Hamdija Čehić umro 19. juna 1988. godine, a apelantova tetka Rabija Čehić 11. novembra 2006. godine. Iz osporene presude drugostepenog suda proizlazi da apelant stanuje u predmetnom stanu od 1997. godine i da je taj stan koristio uz tetkinu saglasnost do njene smrti 2006. godine, te da je nesporno da je i nakon toga nastavio da koristi predmetni stan, da se obratio tužiteljici za davanje saglasnosti da nakon smrti nosioca stanarskog prava i smrti evidentiranih korisnika Rabije i Hamdije Čehić nastavi da koristi predmetni stan, ali da je tužiteljica taj zahtjev odbila 26. februara 2008. godine. Konačno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi nespornim da je apelant u predmetnom stanu (površine 32 m ) stanovao, prema njegovoj izjavi, od 1997. godine do podnošenja tužbe (17. juna 2009. godine), dakle oko 12 godina, a prema sadržaju osporene presude, kojom je naloženo njegovo iseljenje, predmetni stan je koristio i u vrijeme donošenja osporene presude (dakle 21. februara 2018. godine). Iz navedenog slijedi da apelant zapravo koristi predmetni stan više od 20 godina. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da u ovom kontekstu nije irelevantna činjenica da je apelant hronični duševni bolesnik.
55. Iz navedenog proizlazi da je suštinsko pitanje u okolnostima konkretnog slučaja pitanje koje se tiče proporcionalnosti miješanja, odnosno odgovora na pitanje da li je miješanje bilo proporcionalno cilju koji se nastoji ostvariti, te stoga „nužno u demokratskom društvu“. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na nespornu činjenicu da tužiteljica ima pravo raspolaganja na predmetom stanu (što je u konkretnom slučaju izjednačeno s vlasničkim pravom prema Zakonu o stvarnim pravima; mutatis mutandis, AP 320/19, tačka 37). Međutim, imajući u vidu okolnost da je apelantova tetka, kao član porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava, umrla 2006. godine, te da ne postoji treće lice koje bi imalo vezu s predmetnim stanom, Ustavni sud smatra da pravo na dom apelanta kao fizičkog lica u ovom slučaju preteže nad vlasničkim pravom tužiteljice kao javne vlasti da joj se predmetni stan vrati u posjed, koji će iskoristiti za svoje potrebe. Stoga je narušen fer balans (proporcionalnost) na apelantovu štetu jer nije uspostavljena proporcionalnost između apelantovog interesa da mu se omogući korištenje predmetnog stana kao svog doma koji koristi od 1997. godine i tužiteljicinog interesa da joj se predmetni stan vrati na raspolaganje, na kojem ne postoji interes trećeg lica.
56. Imajući u vidu sve navedeno, kao i vlastitu praksu u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje (vidi AP 320/19, tačka 38), Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije postojala hitna društvena potreba koja bi opravdala miješanje u apelantovo pravo na poštovanje doma. Ustavni sud smatra da navedeni tužiteljicin interes da joj se predmetni stan vrati u posjed i da ga iskoristi za svoje potrebe ne može prevagnuti nad apelantovim interesom da mu se omogući korištenje predmetnog stana, u kojem je nesmetano živio 12 godina do podnošenja tužbe, odnosno koji je koristio u vrijeme donošenja osporene presude (dakle više od 20 godina).
57. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na poštovanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
58. Apelant smatra da je odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se argumentacija o kršenju prava na imovinu zapravo zasniva na istim navodima koji su istaknuti u vezi s pravom na pravično suđenje (pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa), što je Ustavni sud već razmotrio u kontekstu navoda o povredi prava na pravično suđenje u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, smatra neosnovanim. Pravo na djelotvoran pravni lijek
59. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, odnosno da je, s obzirom na to da je bio zadovoljan ishodom prvostepenog postupka, imao mogućnost da u smislu relevantnih odredbi ZPP dā odgovor na žalbu, što je i učinio. Činjenica da je drugostepeni sud tužiteljicinu žalbu usvojio i preinačio presudu prvostepenog suda ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije neosnovani. VIII.Zaključak
60. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer je miješanje u apelantovo pravo na poštovanje doma bilo zakonito i težilo ka legitimnom cilju, ali osporenom odlukom nije uspostavljena proporcionalnost između apelantovog interesa da mu se omogući nesmetano korištenje predmetnog stana kao svog doma u kojem živi od 1997. godine i tužiteljicinog interesa kao javne vlasti da joj se vrati na raspolaganje predmetni stan, na kojem ne postoji interes trećeg lica, pa stoga nije postojala hitna društvena potreba koja bi opravdala miješanje u apelantovo pravo na poštovanje doma.
61. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasno i argumentirano obrazloženje iz kojeg ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredbi ZPP, ZSO i Zakona o prodaji stanova, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
62. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje su istaknute u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
63. Također, nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije jer činjenica da je drugostepeni sud u skladu sa svojim ovlaštenjima tužiteljicinu žalbu usvojio i preinačio presudu prvostepenog suda, pri čemu je apelantu, u skladu s relevantnim odredbama ZPP, dostavio odgovor na žalbu, sama po sebi ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.
64. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
65. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić