Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4228/19 (B. S.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Ugovor o kupoprodaji
- Pravično suđenje - razuman rok
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4228/19
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4228/19, rješavajući apelaciju Budimira Simića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Budimira Simića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 016128 19 Gž 2 od 5. avgusta 2019. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Budimiru Simiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati Budimiru Simiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Budimira Simića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 016128 19 Gž 2 od 5. avgusta 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Budimir Simić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljina, kojeg zastupa Dejan Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnio je 4. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 016128 19 Gž 2 od 5. avgusta 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), tuženih Almedine Vidinlić, Mevle Vidinlić, Jasne Ivanović (u daljnjem tekst: tužene), zatim, četvrtotuženog i petotuženog Hadisa Mušeljića i Zlatka Filipovića, kao pravnih sljednika Nermine Vidinlić (u daljnjem tekstu: tuženi) i Slobodana Jovanovića (u daljnjem tekstu: šestotuženi) zatraženo je 17. februara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. februara 2021. godine, a Osnovni sud 26. marta 2021. godine.
4. Tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelant je 25. septembra 2009. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tuženih Nermine Vidinlić, pravne prednice četvrtotuženog i petotuženog (Hadisa Mušeljića i Zlatka Filipovića), te šestotuženog radi konkurencije ugovora.
7. Na pripremnom ročištu održanom 21. septembra 2010. godine Osnovni sud je rješenjem od 15. decembra 2010. godine predmetni postupak prekinuo zbog smrti pravne prednice četvrtotuženog.
8. Apelant je kao zakonske nasljednike umrle Nermine Vidinlić i kao tužene označio četvrtotuženog i petotuženog.
9. Osnovni sud je 5. septembra 2013. godine donio rješenje o nastavku postupka u predmetnoj pravnoj stvari, a tuženi su uređenu tužbu primili 27. oktobra 2014. godine.
10. Dalje, Osnovni sud je pripremno ročište održao 16. marta 2015. godine, a ročište za glavnu raspravu 5. juna 2015. godine.
11. Prvobitno donesenom presudom Osnovnog suda od 29. oktobra 2015. godine utvrđeno je da ugovor o kupoprodaji nekretnina koji su zaključili apelant kao kupac i tužene (s tim da je umjesto četvrtotuženog i petotuženog bila označena njihova pravna prednica) kao prodavatelji i koji su ovjerili u Osnovnom sudu 20. septembra 2002. godine (u daljnjem tekstu: apelantov kupoprodajni ugovor) ima jači pravni osnov za sticanje prava suvlasništva na k.č. broj 866/9, preciznije označenoj u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna parcela), „(koji dio površine 255 m2 u posjedu [apelanta] je bliže označen crvenom linijom na skici vještaka geodetske struke Marjanović Marjana od 16.3.2015. godine)“, od ugovora o kupoprodaji nekretnina koji su zaključili šestotuženi kao kupac i tužene (uključujući pravnu prednicu četvrtotuženog i petotuženog) kao prodavatelji a koji su ovjereni u Osnovnom sudu „dana 18.6.2003. godine i pod br. 080-0-0v-07-005 882 dana 26.9.2007. godine“ (u daljnjem tekstu: kupoprodajni ugovor šestotuženog), pa su tuženi dužni trpjeti da se apelant na osnovu ove presude upiše kao suposjednik, odnosno kao suvlasnik predmetne parcele „sa dijelom od 255/726“ u preciziranom posjedovnom listu, odnosno zemljišnoknjižnom ulošku, te su obavezani solidarno naknaditi apelantu parnične troškove.
12. Okružni sud je Rješenjem broj 80 0 P 016128 16 Gž od 13. aprila 2017. godine žalbu šestotuženog uvažio, presudu Osnovnog suda od 29. oktobra 2015. godine ukinuo i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
13. Postupajući u ponovnom postupku, Osnovni sud je Presudom broj 80 0 P 016128 17 P 3 od 28. septembra 2018. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da apelantov kupoprodajni ugovor ima jači pravni osnov za sticanje prava vlasništva „na dijelu površine 552 m2“ predmetne parcele, upisane u zemljišnoknjižnom ulošku kao u izreci presude, „(koji dio površine 255 m2 u posjedu [apelanta] je bliže označen crvenom linijom i brojem 2 na skici vještaka geometra Marjanović Marjana od 16. marta 2015. godine)“, od kupoprodajnog ugovora šestotuženog, tako da su tuženi dužni trpjeti da se sporno zemljište – dio (predmetne parcele) k.č. broj 866/9, „površine 252 m2 na osnovu ove presude u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu upiše kao vlasništvo sa dijelom od 1/1 i posjed sa dijelom od 1/1 u korist [apelanta] a koje zemljište je bliže označeno crvenom bojom i brojem 2 na skici vještaka geodetske struke Marijanović Marijana od 16.3.2015. godine, koja skica je sastavni dio ove presude“. Istom presudom tuženi su obavezani da apelantu solidarno naknade parnične troškove u iznosu od 6.280,00 KM.
14. Osnovni sud je naveo da je ocjenom izvedenih dokaza utvrđeno da među parničnim strankama nije sporno da je apelant kao kupac 20. septembra 2002. godine zaključio ugovor o kupoprodaji suvlasničkog dijela predmetne parcele, površine 255 m2 (u daljnjem tekstu: sporno zemljište), sa tuženim i pravnom sljednicom četvrtotuženog i petotuženog kao prodavcima, koji je ovjeren kod Osnovnog suda. Također, među parničnim strankama nije sporno da je šestotuženi kao kupac od istih tuženih kao prodavaca ugovorom od 18. juna 2003. godine kupio 200 m2 predmetne parcele za kupoprodajnu cijenu od 6.000,00 KM, a ugovorom od 26. septembra 2007. godine ostatak suvlasničkih dijelova predmetne parcele za iznos od 2.850,00 KM. Navedenim ugovorima je regulisano da se šestotuženi ima pravo uknjižiti kao vlasnik cijele predmetne parcele sa dijelom 1/1. U obrazloženju je dalje navedeno da je u ponovnom postupku Osnovni sud izvršio uvid u zemljišnoknjižni izvadak, te da je uvidom u njega utvrdio „da u popisnom listu pod A je naznačena parcela–broj zemljišta 866/9 pod nazivom 'Crna bara', njiva II klase, površine 07 ari, 26 m2, a da su podaci preuzeti 7.9.2005. godine iz katastra nekretnina. U vlasničkom listu B istog zk. izvatka upisan je [šestotuženi] sa udjelom od 1/1 na osnovu Ugovora o kupoprodaji nekretnina ovjerenog kod Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-OV-005882 od 20.5.2007. godine uknjižava se pravo suvlasništva na dijelu 285/726 nekretnina u A listu Almedine, Mevle, Nermine Vidinlić i Jasne Ivanović, upisano 10.2.2008. godine“. U C teretnom listu nema naznačenih tereta.
15. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je ocijenio da je među parničnim strankama sporno da li je šestotuženi imao saznanja da se apelant nalazi u posjedu dijela spornog zemljišta - predmetne parcele prije nego što je zaključio kupoprodajne ugovore 18. juna 2003. godine i 16. septembra 2009. godine. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao da sticalac koji je ranije zaključio pravni posao radi sticanja nepokretnosti i koji je savjestan ima jači pravni osnov u odnosu na sticaoca koji je nesavjestan a koji je kasnije zaključio pravni posao radi sticanja te nepokretnosti. Ovo i u slučaju kada je raniji vlasnik nepokretnosti predao u državinu kasnijem nesavjesnom sticaocu, ili kada je nesavjesni sticalac kasnije zaključio pravni posao, ishodio upis u zemljišnu, odnosno drugu javnu knjigu. Nadalje je obrazloženo da, u slučaju višestrukog ugovaranja prodaje iste nekretnine, za odluku o tome koji je od kupaca stekao pravo vlasništva je odlučna, prije svega, njihova savjesnost. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao: „Naime, nesavjestan kupac (ovdje šestotuženi) u kasnijem pravnom poslu ne može imati jači pravni osnov od kupca iz ranijeg pravnog posla.“ Ukazano je da je odredbom člana 57. stav 1. ZSP propisano da, u slučaju da je više lica zaključilo sa vlasnikom pravne poslove radi sticanja svojine iste nepokretnosti, svojinu će steći ono lice koje je kao savjesno prvo podnijelo zahtjev za upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i ostale pretpostavke za sticanje svojine. Savjesnost mora postojati u trenutku podnošenja zahtjeva za upis. Nadalje je navedeno da je stavom 2. istoga člana propisano da, ako je jedno od više lica koja su sa vlasnikom zaključila pravni posao radi sticanja svojine iste nepokretnosti, podnijelo zahtjev za upis u zemljišnu knjigu, odnosno izvršilo upis u svoju korist i pri tome bilo nesavjesno, savjesna lica, navedena u stavu 1. ovog člana, imaju pravo da u roku od tri godine od izvršenog upisa podnesu tužbu za brisanje i uknjižbu prava svojine u svoju korist, kao i da izvrše zabilježbu spora. Stavom 3. navedenog člana propisano je da je u pravu jače ono lice koje je prije zaključilo pravni posao, a najjače je ono koje je uvedeno u samostalni posjed nekretnine. Shodno navedenom, Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude, dok je odluku o troškovima postupka donio primjenom odredbe čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
16. Okružni sud je Presudom broj 80 0 P 016128 19 Gž 2 od 5. avgusta 2019. godine djelimično uvažio žalbu šestotuženog i presudu Osnovnog suda od 28. septembra 2018. godine preinačio u dosuđujućem dijelu i dijelu odluke o troškovima postupka na način da je utvrdio da je apelantov kupoprodajni ugovor, koji je ovjeren u Osnovnom sudu 20. septembra 2002. godine, „jači pravni osnov za sticanje prava vlasništva na dijelu površine od 255 m2 (umjesto 552 m2)“ predmetne parcele od kupoprodajnog ugovora šestotuženog (o kupoprodaji predmetne parcele od tuženih). Istom presudom preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen, tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, dok je u preostalom dijelu žalba šestotuženog odbijena kao neosnovana.
17. Okružni sud je naveo da šestotuženi žalbom osporava presudu prvostepenog suda iz svih zakonskih žalbenih razloga. Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju predmet spora utvrđivanje jačeg pravnog osnova kod sticanja prava svojine u situaciji kad postoji više ugovora o kupoprodaji koji se odnose na isto zemljište. Dakle, predmet spora nije predaja u posjed, nego upis prava svojine po osnovu jačeg pravnog osnova. U vezi s tim je ukazao da je odredbom člana 41. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), koji je važio u vrijeme kada je apelant podnio tužbu Osnovnom sudu (28. septembra 2009. godine), propisano da lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo niti je moglo znati da nije postalo vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo da zahtijeva njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu, te kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno i ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi. Dakle, ako bi se oba sticaoca mogla smatrati pretpostavljenim vlasnicima, sa pravnim osnovima iste jačine (kupoprodajni ugovor), jači pravni osnov za sticanje prava vlasništva na spornom zemljištu bi imao apelant kod kog se sporno zemljište i nalazi. Također, Okružni sud je naveo da prodavci koji su ranije apelantu zakonito prodali dio predmetne parcele više nisu mogli raspolagati tim dijelom, niti je šestotuženi mogao steći više prava od onih koje su prodavci tada imali. Stoga, Okružni sud smatra da je osnovan apelantov zahtjev da ima jači pravni osnov za sticanje prava vlasništva po osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenog 20. septembra 2002. godine i jer je u posjedu spornog zemljišta primjenom odredbe člana 41. ZOSPO, posebno u odnosu na kupoprodajni ugovor koji je šestotuženi zaključio 2007. godine (kada je kupio zadnjih 285 m2 spornog zemljišta predmetne parcele, kojim se više nije moglo raspolagati).
18. Također, Okružni sud smatra da apelantov tužbeni zahtjev kakav je postavio u predmetnoj stvari, po ocjeni tog suda, nije osnovan, što smatra da je šestotuženi žalbom pravilno ukazao, iz razloga što su se svi ugovori o kupoprodaji bavili prodajom u osnovi idealnih dijelova predmetne parcele, koje su izrazili kroz prodatu površinu, a da je pri tome nesporno da nikad nije izvršena valjana fizička dioba predmetne parcele, ni faktički ni formalnim cijepanjem. To, po ocjeni Okružnog suda, nije učinjeno ni kada je 2001. godine prodat prvi dio te parcele šestotuženom (kada su to ugovorne stranke mogle učiniti sporazumno), a ni kasnije, kada je dioba mogla biti vršena samo uz saglasnost sada svih kupaca i prodavaca, koji polažu suvlasnička prava na navedenoj parceli. Stoga, Okružni sud smatra da je osnovan apelantov zahtjev da ima jači pravni osnov za sticanje prava vlasništva po kupoprodajnom ugovoru od 20. septembra 2002. godine, ali samo u odnosu na kupoprodajni ugovor koji je šestotuženi zaključio 2007. godine (kojim je kupio zadnjih 285 m2 predmetne parcele, kojima se više nije moglo raspolagati), i da bi bio osnovan i njegov zahtjev za upis njegovog suvlasništva sa idealnim dijelom koji je kupio, a na teret upisanog vlasništva šestotuženog. U vezi s tim, ističe da su se svi ugovori o kupoprodaji bavili prodajom u osnovi idealnih dijelova koje su izrazili kroz prodatu površinu, a da nije nikad izvršena valjana dioba predmetne parcele ni faktičkim, ni formalnim cijepanjem.
19. Dakle, predmetnim zahtjevom apelant u drugom dijelu traži ozakonjenje ove djelimične diobe tako što traži da tuženi trpe da se na zemljištu koje posjeduje upiše kao posjednik i vlasnik sa dijelom 1/1 po skici vještaka, a taj zahtjev nije osnovan, jer ta dioba nije bila valjano izvršena pri čemu je ukazano da pravo na diobu ne zastarijeva i može se izvršiti sporazumom stranaka ili odlukom suda. U vezi s tim je istaknuto da apelant ima pravo da se upiše kao suposjednik i suvlasnik sa idealnim dijelom od 255/726 koji je kupio na predmetnoj parceli predmetnim ugovorom, ali da apelant takav zahtjev nije postavio a sud ne može ići mimo toga (član 2. stav 1. ZPP).
20. Okružni sud je nadalje obrazložio da je to njegovo pravo povrijeđeno tek zaključivanjem posljednjeg kupoprodajnog ugovora 2007. godine, kada je šestotuženom prodato posljednjih 285 m2 predmetne parcele, a prodavac je mogao raspolagati samo sa dijelom od 30 m2, što je preostalo od predmetne parcele s obzirom na prethodna raspolaganja u korist apelanta i šestotuženog. Pri tome je ukazano da nije bilo smetnji za raspolaganje predmetnom parcelom u površini od 200 m2 u korist šestotuženog 2003. godine, jer diobe nije bilo i taj dio parcele nije bio prodat i njime se moglo raspolagati, pa se šestotuženi mogao i imao pravo na njemu uknjižiti kao suvlasnik tog dijela nekretnina. Okružni sud je nadalje obrazložio da smatra da apelant, ipak, ima pravni interes za utvrđivanje postojanja jačeg pravnog osnova radi upisa prava susvojine. Okružni sud je odluku prvostepenog suda u tom dijelu djelimično potvrdio. Suprotno tome, Okružni sud je djelimično preinačio, tj. odbio preostali dio tužbenog zahtjeva apelanta (vezano za površinu od 552 m2 i za upis vlasništva i posjeda sa 1/1 dijela), koji zbog navedenih razloga smatra neosnovanim, sve u smislu člana 229. st. 1. i 4. u vezi sa članom 221. ZPP. Također, kako je uspjeh apelanta, kao i tuženih djelimičan, te kako su troškovi apelanta i šestotuženog približno jednaki, Okružni sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove u smislu člana 386. stav 2. u vezi sa članom 387. ZPP.
21. Iz odgovora na apelaciju Osnovnog suda od 26. marta 2021. godine proizlazi da je u predmetom postupku šestotuženi izjavio reviziju protiv presude Okružnog suda, koju je Vrhovni sud Rješenjem broj 80 0 P 016128 20 Rev od 8. oktobra 2020. godine odbacio kao nedozvoljenu. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Tvrdi da je, zbog „greške u kucanju prvostepenog suda“ „u dijelu tužbenog zahtjeva koji ne postoji …… jer nikad nije tvrdio da ima jači pravni osnov za sticanje prava vlasništva na 552 m2“, Okružni sud je odbio da se upiše kao vlasnik nespornih 252 m2, pa je tako, kako ističe, „obespravljen i u dijelu na koji mu se navodi priznato da je vlasnik“. Apelant, također, smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, jer je postupak trajao 10 godina suđenja (tužba je podnesena 25. septembra 2009. godine, konačnu drugostepenu presudu dobio 6. septembra 2019. godine) zbog čega traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000,00 KM. b)Odgovor na apelaciju
23. U vezi sa navodima iz apelacije, Okružni sud je istakao da sud u svemu ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju presude tog suda. Smatra da se apelant u bitnom poziva na navodne pogreške sudova ovjenjujući da je na takav način stvorio dodatnu zabunu oko predmeta koji je „nepotrebno i iz neznanja zakomplikovao“. Stoga, apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.
Osnovni sud apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije. Dalje je istakao da je u predmetom postupku šestotuženi izjavio reviziju protiv presude Okružnog suda, koju je Vrhovni sud Rješenjem broj 80 0 P 016128 20 Rev od 8. oktobra 2020. godine odbacio kao nedozvoljenu.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i “Službeni glasnik Republike Srpske” br. 38/03) Član 41.
Lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo i nije moglo znati da nije postalo vlasnik (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo da zahteva njen povraćaj i od savesnog držaoca kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.
Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastareva.
25. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 80 0 P 016128 19 Gž 2 od 5. avgusta 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. septembra 2019. godine a apelacija je podnesena 4. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
a) U odnosu na osporenu odluku
33. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje konkurencije ugovora a radi utvrđivanja jačeg pravnog osnova za sticanje prava svojine na spornom zemljištu u situaciji kada postoji više ugovora o kupoprodaji tog zemljišta, dakle, radi se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan u smislu garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. Apelant smatra da je, zbog „greške u kucanju prvostepenog suda“ „u dijelu tužbenog zahtjeva koji ne postoji …… jer nikad nije tvrdio da ima jači pravni osnov za sticanje prava vlasništva na 552 m2“, Okružni sud odbio da se apelant upiše kao vlasnik nespornih 252 m2. Stoga, smatra da je „obespravljen i u dijelu na koji mu je priznato da je vlasnik“.
35. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr., te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
37. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se u konkretnom slučaju odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu radi konkurencije ugovora, odnosno radi utvrđivanja jačeg pravnog osnova za sticanje prava svojine na dijelu predmetne parcele. Dakle, radi se o specifičnim okolnostima u kojima su se našli apelant i šestotuženi kao kupci iste parcele zbog višestrukog ugovaranja prodaje spornog zemljišta predmetne parcele od ostalih tuženih. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je, prema činjeničnom utvrđenju redovnih sudova, apelant kao kupac zaključio ugovor o kupovini dijela od 255 m2 predmetne parcele 2002. godine, od kada to zemljište i drži u posjedu, a šestotuženi je isto zemljište od istih prodavaca naknadno kupio na temelju ugovora 2003. godine i 2007. godine.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je presudom Okružnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, žalba šestotuženog djelimično uvažena i preinačena prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu, u smislu da je utvrđeno da je apelantov kupoprodajni ugovor „jači pravni osnov za sticanje prava vlasništva na dijelu površine od 255 m2 (umjesto 552 m2)“ predmetne parcele od kupoprodajnog ugovora šestotuženog , dok je u preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje primjenom odredbe člana 41. stav 2. ZOSPO kojom je regulisano da „kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi“.
39. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao dovoljne, jasne i precizne razloge da apelant u okolnostima konkretnog slučaja, u smislu citirane odredbe ZOSPO, ima jači pravni osnov radi upisa prava susvojine na dijelu površine od 255 m2 predmetne parcele, jer je kao savjestan sticalac u posjedu tog zemljišta koje je kupio prije šestotuženog 2002. godine, zbog čega je udovoljio tom prvom dijelu tužbenog zahtjeva. Također, Ustavni sud smatra da je Okružni sud jasno obrazložio zašto je odbio preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva. Naime, iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da su redovni sudovi utvrdili da su se ugovori i apelanta i šestotuženog bavili prodajom idealnih dijelova predmetne parcele, jer nikad nije izvršena ni fizička ni faktička dioba parcele, zbog čega je sud zaključio da je apelant tužbenim zahtjevom mogao tražiti samo da se upiše kao suposjednik i suvlasnik predmetne parcele sa svojim idealnim dijelom od 255/726 m2, koliko iznosi površina sporne parcele. Međutim, kako apelant takav zahtjev nije postavio, sud nije moga ići mimo postavljenog zahtjeva (član 2. stav 1. ZPP) i udovoljiti apelantovom tužbenom zahtjevu u dijelu u kojem je tražio da se na zemljištu koje posjeduje upiše kao posjednik i vlasnik sa dijelom 1/1 po skici vještaka, a taj zahtjev nije osnovan jer ta dioba nije bila valjano izvršena, pri čemu je ukazano da pravo na diobu ne zastarijeva i može da se izvrši sporazumom stranaka ili odlukom suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, nezavisno od činjenice da iz izreke i obrazloženja presude Okružnog suda proizlazi da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u vezi sa površinom od 552 m2, koja, kako proizlazi iz činjenica predmeta, nije bila predmet tužbenog zahtjeva, ta okolnost ne može voditi zaključku o povredi apelantovih ustavnih prava. Ovo zbog toga što je Okružni sud nesporno odlučio o površini od 255 m2 koja je bila predmet apelantovog tužbenog zahtjeva i djelimično udovoljio tom zahtjevu na način da je utvrdio da apelant u odnosu na tu površinu ima jači pravni osnov, ali je dao razloge zašto u preostalom dijelu nije udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu (za upis prava vlasništva apelanta sa dijelom 1/1 na toj parceli koju drži u posjedu). U takvim okolnostima Ustavni sud data obrazloženja Okružnog suda, imajući u vidu činjenična utvrđenja i odredbe materijalnog prava na kojim je utemeljena osporena presuda, ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Okružnog suda u osporenoj presudi.
40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Okružnog suda, kao konačnom odlukom u ovom predmetu, nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
41. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
42. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove toga člana, uključujući i obavezu da postupaju u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
Period koji treba uzeti u obzir
43. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 25. septembra 2009. godine, kao dana podnošenja apelantove tužbe, do 5. avgusta 2019. godine, kada je Okružni sud donio presudu kojom je predmetni parnični postupak okončan. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka je devet godina i 11 mjeseci.
Analiza dužine trajanja predmetnog postupka
44. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenom predmetu.
45. U pogledu apelantovog ponašanja, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je apelant na bilo koji način uticao na dužinu trajanja postupka.
46. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u predmetnom postupku odlučivao dva puta, i to donošenjem dviju presuda (29. oktobra 2015. godine i 28. septembra 2018. godine), dok je Okružni sud, također, odlučivao dva puta, i to rješenjem od 13. aprila 2017. godine, kada je uvažio žalbu šestotuženog i ukinuo prvostepenu presudu od 29. oktobra 2015. godine i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje, i presudom od 5. avgusta 2019. godine kojom je predmetni postupak i okončan. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud prvi put odlučio u roku od šest godina od podnošenja tužbe (25. septembra 2009. godine) iz čega slijedi da je postupak pred tim sudom u odlučujućoj mjeri uticao da predmetni postupak traje narazumno dugo. Pri tome je Ustavni sud uzeo u obzir i činjenicu da je Osnovni sud iz objektivnih okolnosti, zbog smrti pravne prednice četvrtotuženog i petotuženog, rješenjem od 15. decembra 2010. godine postupak u predmetnoj pravnoj stvari prekinuo i da je prekid trajao oko dvije godine i osam mjeseci, kada je rješenjem suda od 5. septembra 2013. godine i nastavljen. Dakle, Ustavni sud zapaža da se period, koliko je trajao navedeni prekid postupka, ne može staviti na teret tom sudu, jer u tom periodu sud objektivno nije mogao postupati. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u roku od jedne godine i pet mjeseci (13. aprila 2017. godine) žalbu šestotuženog uvažio, ukinuo presudu prvostepenog suda i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak, nakon čega je Osnovni sud u ponovnom postupku odlučio u roku od jedne godine i pet mjeseci, što se može smatrati razumnim rokom za donošenje odluke u ponovnom postupku. Ustavni sud, također, zapaža da je Okružni sud konačnu odluku donio u relativno kratkom roku od 10 mjeseci (5. avgusta 2019. godine).
47. Ocjenjujući navedeno u kontekstu kriterija uspostavljenih sudskom praksom, Ustavni sud naglašava da dužinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Sumirajući sve navedeno, tj. ocjenjujući trajanje postupka u cjelini, te uzimajući u obzir da apelant na bilo koji način nije uticao na dužinu trajanja postupka i prekid postupka kao objektivnu okolnost, Ustavni sud zaključuje da pretežnu odgovornost za dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi Osnovni sud, kojem je trebalo oko tri godine i pet mjeseci da donese prvostepenu odluku (ne računajući period prekida u kojem sud nije mogao odlučivati zbog objektivnih razloga) za koju dužinu trajanja postupka taj sud se nije očitovao u odgovoru na apelaciju. Pri tome Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud preduzimao procesne radnje ali u rokovima koji su znatno duže trajali i tako doprinijeli nerazumno dugom trajanju prvostepenog postupka, a takvo postupanje nije ni u skladu sa obavezom sudova da kontrolišu i upravljaju postupkom u skladu sa svojim procesnim ovlaštenjem.
48. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zapaža da je dužini trajanja predmetnog postupka u najvećoj mjeri doprinio prvostepeni sud i podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Ocjenjujući navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u prethodnim tačkama ove odluke, te činjenicu da Ustavni sud ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, Ustavni sud smatra da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su navedena postupanja redovnih sudova suprotna standardima prava na pravično suđenje, pri čemu je ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka u odlučujućoj mjeri doprinijelo neažurno postupanje Osnovnog suda.
49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
50. U odnosu na povredu prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode u suštini zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Pitanje naknade nematerijalne štete
51. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
52. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. januara 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. maja 2019. godine, i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. septembra 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nerazumne dužine trajanja postupka, apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
53. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da nakon isteka ovog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak u cijelosti trajao devet godina i 11 mjeseci za što odgovornost snosi isključivo Osnovni sud, koji za navedeno nije dao razloge koji mogu dovesti do drugačije odluke Ustavnog suda.
55. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava u situaciji kada je Okružni sud dao dovoljne, jasne i relevantne razloge o svojim zaključcima o djelimičnoj osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva (za utvrđivanje jačeg pravnog osnova), odnosno neosnovanosti preostalog tužbenog zahtjeva (u vezi sa upisom apelanta kao vlasnika sa dijelom 1/1 na spornoj površini) jer nije izvršena fizička dioba predmetne parcele.
56. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje su istaknute u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
57. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić