Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4885/19 (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, Podružnica Termoelektrana „Kakanj“)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Javna vlast
- Propisano zakonom
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- Isplata duga
- Dosjelost
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4885/19
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4885/19, rješavajući apelaciju JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Podružnica Termoelektrana „Kakanj“ Kakanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka
b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Podružnica Termoelektrana „Kakanj“ Kakanj, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Ps 144924 19 Rev od 31. oktobra 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Ps 144924 19 Pž od 13.
juna 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Podružnica Termoelektrana „Kakanj“ Kakanj (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kaknja, podnijelo je 19. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Ps 144924 19 Rev od 31. oktobra 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Ps 144924 19 Pž od 13. juna 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i od tužitelja „Velepromet Maloprodaja“ d.o.o. Visoko – u stečaju (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 11. decembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tužitelj su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 15. do 21. decembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Ps 144924 17 Ps od 18. januara 2019. godine, donesenoj po tužiteljevoj tužbi radi „utvrđenja prava vlasništva na poslovnim objektima“ i po apelanticinoj protivtužbi radi „predaje u posjed i isplate“, odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na nekretninama pobliže opisanim u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) i da je apelantica dužna trpjeti da se tužitelj po osnovu dosjelosti u zemljišnoknjižnim evidencijama upiše kao vlasnik predmetnih nekretnina, na osnovu predmetne presude, sa dijelom 1/1 na predmetnim nekretninama. Stavom II izreke presude je djelimično usvojen apelanticin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužitelj preda u posjed predmetne nekretnine, te je naloženo tužitelju da apelantici isplati iznos od 42.438,77 KM. Stavom III izreke presude apelanticin protivtužbeni zahtjev je djelimično odbačen u dijelu kojim je zahtijevala da joj tužitelj na osnovu neosnovano naplaćene zakupnine, odnosno ostvarenih prihoda od izdavanja predmetnih nekretnina za period od 1. aprila 2015. godine do 30. novembra 2016. godine plati iznos od 39.056,50 KM. Stavom IV izreke je odbijen tužiteljev zahtjev da mu apelantica naknadi troškove postupka, dok je stavom V izreke odbijen apelanticin zahtjev da joj tužitelj nadoknadi troškove parničnog postupka.
6. Prvostepeni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza (pobliže navedenih na str. 9. i 10. obrazloženja presude), te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da su DEP Termoelektrana „Kakanj“ – Kakanj (kao prodavač) (apelanticina podružnica) i tužitelj (kao kupac) zaključili ugovor o kupoprodaji 2. septembra 1991. godine (u daljnjem tekstu: ugovor), da su predmet ugovora nekretnine, te da je ugovor potpisan i ovjeren pečatima ugovornih strana. Iz aneksa predmetnog ugovora od 2. septembra 1991. godine (u daljnjem tekstu: aneks) Općinski sud je utvrdio da su se ugovorne strane usaglasile da se kupcu na ime ulaganja priznaju troškovi u određenom novčanom iznosu, te da je i aneks potpisan i ovjeren pečatima ugovornih strana. Utvrđeno je da tužitelj nema dokaz da je isplatio kupoprodajnu cijenu apelantici i da potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu. Nadalje, Općinski sud je nakon provedenog postupka utvrdio da je po tužiteljevom zahtjevu od 16. februara 2007. godine apelantica odgovorila da nije u mogućnosti izvršiti ovjeru ugovora i da je uputila tužitelja da pokrene utvrđujuću tužbu. Općinski sud je utvrdio da je nad tužiteljevom imovinom otvoren stečajni postupak, te da su popisom imovine tužiteljevog stečajnog upravnika obuhvaćene i predmetne nekretnine, koje su predmet konkretnog parničnog postupka. Utvrđeno je da je tužitelj predmetne nekretnine vodio u svojim knjigama i da ih je izdavao u zakup trećim licima, a ukupna visina primljene zakupnine je utvrđena vještačenjem. Pored toga, Općinski sud je utvrdio da apelantica nije podnijela prijavu potraživanja zakupnine od tužitelja u tužiteljevu stečajnu masu, niti izlučnu prijavu za vraćanje predmetnih nekretnina.
7. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je primjenom odredaba čl. 103. stav 1. i 455. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), člana 9. Zakona o prometu nekretnina (koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora i aneksa), čl. 1. i 3. Zakona o izmjenama Zakona o prometu nekretnina (iz 1994. godine) zaključio da predmetni ugovor i aneks nisu valjani, odnosno da su ništavi s obzirom na to da za njihovu valjanost nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti, tj. da nisu ovjereni u nadležnom sudu i da tužitelj nije dokazao da je apelantici isplatio kupoprodajnu cijenu. Osim toga, Općinski sud je primjenom odredaba člana 58. Zakona o stvarnim pravima zaključio da tužitelj nema valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama, niti je savjestan posjednik, pa da tužitelj dosjelošću nije mogao steći pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, pa je tužbeni zahtjev odbio. Općinski sud je naglasio da u prilog tvrdnji da je tužitelj bio nesavjestan upućuje i zapisnik od 23. februara 2007. godine iz kojeg proizlazi da je u prostorijama Općine Visoko sačinjen zapisnik, i to po predmetu, tj. zahtjevu Agencije za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona za promet predmetnih nekretnina u apelanticinom vlasništvu na tužitelja. Prema ocjeni Općinskog suda, i navedeni zapisnik ukazuje na činjenicu da je tužitelj znao da nije vlasnik predmetnih nekretnina koje je držao u posjedu.
8. U pogledu apelanticinog protivtužbenog zahtjeva kojim je tražila da se naloži tužitelju da joj preda u posjed predmetne nekretnine, te da joj isplati određene novčane iznose na osnovu neosnovano naplaćene zakupnine, odnosno ostvarenih prihoda od izdavanja predmetnih nekretnina, Općinski sud je primjenom odredaba čl. 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima zaključio da se predmetne nekretnine nalaze u tužiteljevom posjedu, pa je usvojio protivtužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetnih nekretnina. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila isplatu neosnovano naplaćene zakupnine, Općinski sud je imao u vidu odredbe člana 219. ZOO-a (u obrazloženju je očiglednom greškom navedeno ZPP), zaključivši da je ovaj dio tužbenog zahtjeva djelimično osnovan. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je apelantica protivtužbenim zahtjevom potraživala isplatu iznosa od 81.495,27 KM, i to za periode od 1. aprila 2015. godine do 30. novembra 2016. godine iznos od 39.056,50 KM i za period od 1. decembra 2016. godine do 31. maja 2018. godine iznos od d 42.438,77 KM. Općinski sud je u tom pravcu pojasnio da je stalni sudski vještak ekonomske struke u svom nalazu i mišljenju prikazao odvojeno podatke o visini ostvarene naknade za zakup predmetnih nekretnina (zakupnine) prije i nakon otvaranja stečajnog postupka, tako da je tužitelj u periodu od 1. aprila 2015. godine do 30. novembra 2016. godine ostvario prihod od izdavanja predmetnih poslovnih prostora u zakup (zakupninu) u ukupnom iznosu od 39.056,50 KM, dok je za period od 1. decembra 2016. godine do 31. maja 2018. godine ostvario prihod u ukupnom iznosu od 42.438,77 KM. Međutim, kako apelantica nije prijavila navedeno potraživanje u stečajnom postupku za period do datuma otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljevom imovinom, Općinski sud je odbacio protivtužbu u dijelu zahtjeva kojim se traži da tužitelj apelantici isplati iznos od 39.056,50 KM za period od 1. aprila 2015. godine do 30. novembra 2016. godine. U vezi s dijelom apelanticinog protivtužbenog zahtjeva kojim potražuje iznos od 42.438,77 KM za period od 1. decembra 2016. godine do 31. maja 2018. godine, Općinski sud je ocijenio da je taj dio zahtjeva osnovan jer iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj koristio predmetne nekretnine, za koje je utvrđeno da su apelanticino vlasništvo, u svoju korist, te da je po osnovu korištenja poslovnih prostora ostvario imovinsku korist bez pravnog osnova.
9. Odlučujući o tužiteljevoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 43 0 Ps 144924 19 Pž od 13. juna 2019. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu u stavu I, II i IV izreke preinačio tako što je utvrdio da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama i da je apelantica dužna trpjeti da se tužitelj po osnovu dosjelosti u zemljišnoknjižnim evidencijama upiše kao vlasnik predmetnih nekretnina, na osnovu predmetne presude, sa dijelom 1/1 na predmetnim nekretninama. Istom presudom, stavom II izreke, odbijen je kao neosnovan apelanticin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužitelj preda u posjed predmetne nekretnine, dok je stavom III izreke presude apelantica obavezana da tužitelju isplati troškove postupka u određenom novčanom iznosu, pobliže navedenom u izreci presude, dok je tužiteljev preostali zahtjev za naknadu troškova odbijen.
10. Kantonalni sud je ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude utvrdio da su prigovori osnovani, pri čemu je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud iz utvrđenih činjenica izveo pogrešan zaključak da je navedeni ugovor ništav, da nije ispunjavao formu u momentu zaključenja ugovora, da je tužitelj nezakoniti i nesavjestan posjednik predmetnih nekretnina, a slijedom toga pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da su ugovor i aneks u vrijeme zaključenja u potpunosti ispunjavali formu koja je tražena za tu vrstu prometa prava na nekretninama, te da nema osnova za suprotan zaključak koji je izveo prvostepeni sud. U tom pravcu, Kantonalni sud je pojasnio da su ugovor i aneks sačinjeni u pisanoj formi, potpisani i ovjereni pečatom stranaka. U vrijeme kada su zaključeni ovi ugovori vlasništvo je bilo društveno i pravo koje je bilo u prometu vezano za predmetne nekretnine je pravo raspolaganja i druga prava prema članu 5. stav 1. Zakon o prometu nekretnina i izmjene tog zakona koje su do momenta zaključenja ugovora i aneksa bile na snazi, zaključno sa izmjenama objavljenim u „Službenim novinama SRBiH“ br. 22/91. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da iz člana 2. tačka 1) Zakona o prometu nekretnina jasno proizlazi da se pod prvom vrstom prometa podrazumijeva prijenos nekretnina u društvenom vlasništvu sa jednog na drugo društvenopravno lice, a pod tačkom 2) istog člana i zakona promet vlasništva i stjecanje vlasništva iz društvenog vlasništva. Prema ocjeni Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju se radi o prvoj vrsti prijenosa prava na nekretninama i forma koju je Zakon o prometu nekretnina propisivao za taj promet je pismena forma, a što je propisano u članu 9. stav 1. tog zakona i ne traže se drugi uvjeti forme, pa je ugovor koji su sačinili tužitelj i apelantica u potpunosti zadovoljavao formu koja se tražila za taj promet. Prema članu 9. stav 2. Zakona o prometu nekretnina, ugovor kod koga se prenosi pravo vlasništva je morao biti zaključen u pismenoj formi i potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu, ali u konkretnom slučaju se ne radi o toj vrsti prometa nekretnina. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da se u tačnost navedenog prvostepeni sud mogao uvjeriti uvidom u zk. izvatke jer iz njih proizlazi da je apelantica 2016. godini izvršila upis vlasništva po osnovu Zakona o stvarnim pravima. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je ugovor, kojim su prometovane predmetne nekretnine, ispunjavao formu i prema članu 9. stav 1. Zakona o prometu nekretnina i prema članu 103. stav
1. ZOO-a i nije ništav. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da ugovor i aneks zadovoljavaju i formu propisanu članom 455. ZOO-a (pismena forma). Međutim, ni tužitelj ni apelantica nisu društvena pravna lica koja nekretnine stavljaju u pravni promet u okviru svog redovnog poslovanja, što proizlazi iz samog naziva ugovornih stranaka. Dakle, tužitelj je imao valjan pravni osnov za promet nekretnina, pa je time imao i zakoniti posjed što se traži za stjecanje prava vlasništva dosjelošću shodno članu 58. Zakona o stvarnim pravima.
11. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju ispunjen i drugi uvjet za stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama, a to je savjesnost. U tom pravcu Kantonalni sud je pojasnio da se savjesnost pretpostavlja, pa je apelantica bila dužna da dokazuje nesavjesnost posjeda tužitelja. Apelanticino dokazivanje se svodilo na to da je tužitelju poslala podnesak od 16. februara 2007. godine iz čijeg sadržaja nijednom riječju apelantica ne stavlja do znanja tužitelju da je nesvjestan posjednik, nego ga, naprotiv, samo upućuje da ostvari svoje pravo podnošenjem tužbe, koje postupanje je Kantonalni sud okarakterizirao kao obično korektno postupanje jer ako lica koja su potpisala ugovore nisu više ovlaštena lica (direktori) naravno da se potpisi takvih ugovora ne mogu ovjeriti, iz čega proizlazi da tom radnjom nije prekinuta savjesnost posjeda tužitelja. Prilikom odlučenja Općinski sud je imao u vidu odredbe člana 58. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima, člana 32. Zakona o osnovama vlasničkih odnosa, te člana
32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, koje je citirao, naglasivši da tužitelj i nije bio u obavezi da dokazuje savjesnost, pa je dovoljno bilo utvrditi da apelantica nije dokazala nesavjesnost posjeda tužitelja. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da apelantica nije dokazala nesavjesnost i druge uvjete koji bi ometali pravo za stjecanje posjeda, a tužitelj je dokazao činjenice od kojih zavisi njegovo pravo na stjecanje vlasništva održajem. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije od značaja ni činjenica da tužitelj nema dokaz o plaćanju kupljenih nekretnina jer ne traži stjecanje vlasništva po osnovu ispunjenja ugovora. Zakonito držanje posjeda proizlazi iz isprava, a apelantica nije dokazala nesavjesnost posjeda.
12. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno naveo da se pravo vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu može stjecati tek od 10. oktobra 1995. godine, kada je stupio na snagu Zakon o osnovama vlasničkih odnosa, kojim je ukinuta zabrana stjecanja prava vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu. Stoga se za stjecanje prava vlasništva dosjelošću mora računati samo ono vrijeme posjedovanja koje je počelo teći počev od 10. oktobra 1995. godine. Međutim, ako bi se uzelo i da je podneskom od 16. februara 2007. godine prekinuta savjesnost držanja posjeda tužitelja (što ne proizlazi iz navedenog podneska) protekao je rok od 10 godina savjesnog i zakonitog posjedovanja nekretnina počev od 10. oktobra 1995. godine i rok je istekao 11. oktobra 2005. godine, pa je tužiteljevo pravo tada stečeno. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ukazao na neke stavove Vrhovnog suda, iz kojih proizlazi da se dosjelošću stječe pravo vlasništva na nekretninama bez upisa u zemljišne knjige, čiji je osnov pravni posao (Odluka Vrhovnog suda broj Rev-166/02 od 9. jula 2003. godine), odnosno da nije relevantna okolnost što je posjednik postao nesavjestan nakon proteka vremena potrebnog za stjecanje prava vlasništva (Odluka Vrhovnog suda broj Rev-488/87 od 9. juna 1988. godine). Kantonalni sud je istaknuo da je tužitelj tražio da se utvrdi da je deset godina savjesnim i zakonitim držanjem u posjedu predmetne nekretnine stekao pravo vlasništva dosjelošću. Međutim, Kantonalni sud smatra da je u konkretnom slučaju protekao i rok od 20 godina savjesnog držanja posjeda po osnovu kojeg je ovo pravo stečeno 11. oktobra 2015. godine, pri čemu je ukazao da stav Vrhovnog suda izražen u Odluci broj Rev-643/89 od 15. marta 1999. godine iz kojeg proizlazi da protekom vremena od 20 godina savjesnog posjeda kupac stječe pravo vlasništva kupljene nekretnine, iako je ugovor o kupovini bio ništav.
13. Nadalje, Kantonalni sud je ocijenio da izvođenje zaključka prvostepenog suda zasnovanog na zapisniku od 23. februara 2007. godine sačinjenog u prostorijama Općine Visoko, da tužitelj zna da nije vlasnik stvari koje drži u posjedu, nema utjecaj na njegova stečena prava. Kantonalni sud je zaključio da navedeni zaključak nema svoju logičko-pravnu opravdanost budući da tužitelj zbog toga i traži ostvarivanje svog prava vlasništva bilo ponovnim zaključenjem ugovora ili održajem (predmetnom tužbom), ali isto tako zna i da je savjestan i zakoniti posjednik, što zakon i traži od njega, odnosno samo da je savjestan, ako se dosjelost može utvrditi kao vanredna. Naprotiv, iz navedenog zapisnika od 23. februara 2007. godine, prema ocjeni Kantonalnog suda, proizlazi suprotno da apelantica priznaje savjesnost posjeda tužitelja jer iz sadržaja podneska proizlazi da „ne osporava ugovor koji je zaključen 2. septembra 1991. godine“ i da „će prihvatiti svako rješenje zasnovano na zakonu“.
14. Slijedom naprijed navedenog žalba je osnovana i u odnosu na protivtužbeni zahtjev jer budući da je tužbeni zahtjev osnovan apelantica nema pravo da traži predaju u posjed predmetnih nekretnina na kojima je utvrđeno tužiteljevo pravo vlasništva stečeno dosjelošću, zbog toga ni pravo na naknadu štete zbog iznajmljivanja poslovnih prostora.
15. Odlučujući o apelanticinoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 43 0 Ps 144924 19 Rev od 31. oktobra 2019. godine odbio reviziju.
16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravni zaključak drugostepenog suda, istaknuvši da je odluka tog suda pravilno i zakonito donesena. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da apelantica neosnovano u reviziji ponavlja da su zaključeni ugovor i uneks ništavi, fiktivni, jer nisu ovjereni u sudu niti je tuženom isplaćena kupoprodajna cijena. Zbog toga pogrešno smatra da tužitelj nema ni zakonit i savjestan posjed 10 godina, niti savjestan posjed 20 godina, da bi dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama.
17. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je Kantonalni sud pravilno zaključio da je tužiteljev posjed zakonit jer je stečen i zasnovan na punovažnom pravnom osnovu koji je bio potreban za stjecanje prava vlasništva u momentu nastanka, zatim da je stvaran (da je posjednik stvar neprestano držao i ponašao se kao vlasnik), da je savjestan jer je stečen od lica koje je ranije bilo titular prava i da je protekao rok od 20 godina savjesnog držanja posjeda (vanredna dosjelost), a u svakom slučaju rok od 10 godina savjesnog i zakonitog držanja posjeda (redovna dosjelost), radi čega su i ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva održajem. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
19. Apelantica, u suštini, smatra da je drugostepeni sud, prilikom donošenja pobijane presude, povrijedio odredbe parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te pogrešno primijenio materijalno pravo, a uočene povrede nije ispravio ni Vrhovni sud po izjavljenoj reviziji. Smatra da su ugovor i aneks fiktivni i da njihova realizacija nikada nije ni završena, dakle ostala je samo u pokušaju dvije ugovorene strane da se on realizira, ali bezuspješno. Nadalje, apelantica smatra da je potpuno neispravan stav drugostepenog suda da na konkretan slučaj primijeni odredbu člana 9. stav 2. Zakona o prometu nekretnina i da je dovoljna samo pismena forma ugovora i potpisi ugovarača jer bez ovjere na sudu ugovor i aneks nisu mogli proizvoditi pravno djelovanje. Također, ističe da je došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava jer drugostepeni sud nije pravilno primijenio odredbe Zakona o prometu nekretnina, ZOO-a i Zakona o stvarnim pravima. Naime, da bi se dosjelošću steklo pravo vlasništva na nekretninama potrebno je da budu ispunjena dva uvjeta, a to je da je posjed zakonit i savjestan, dok kod tužitelja u konkretnoj pravnoj stvari nije ispunjen niti jedan od tih uvjeta.
20. Apelantica, također, navodi da je prvostepeni sud u obrazloženju presude dao sasvim jasne i razumljive razloge prilikom donošenja odluke, ispitujući svaki dokaz posebno i u međusobnoj vezi, dok za razliku od drugostepenog suda koji dosta stvari izvlači iz konteksta i bez sagledavanja svih izvedenih dokaza, te se dodatno nameće zaključak da i sam drugostepeni sud pokušava sebe uvjeriti u obrazloženju presude da je tužiteljev posjed zakonit i savjestan. Shodno navedenom, apelantica smatra da tužiteljev posjed nije zakonit jer se ne zasniva na punovažnom pravnom osnovu.
b)Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima na koje se pozvao u osporenoj presudi. Istaknuo je da je osporena presuda donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u osporenoj presudi. Nadalje, Kantonalni sud je istaknuo da apelantica i u apelaciji navodi za ugovor „da je zasigurno fiktivan“ bez argumenata i dokaza, iako je drugostepeni sud provjerio i cijenio isprave i ugovori su u momentima zaključenja ispunjavali formu koja se tražila za promet nekretnina po propisima koji su važili u momentu zaključenja ugovora (aneksa). Dakle, pravilno je utvrđena zakonitost i savjesnost stjecanja posjeda, a navodi žalbe, koji se odnose ne činjenice, neosnovani su.
23. Tužitelj je naveo da su u međuvremenu, od dostavljanja revizije Vrhovnog suda tužitelju do pisanja odgovora na apelaciju, u stečajnom postupku prodati svi poslovni prostori koji su bili predmet spora između apelantice i tužitelja, te je novac podijeljen stečajnim povjeriocima. Pri tome, tužitelj je u odgovoru na apelaciju ponovio navode koje je istaknuo u odgovoru na reviziju.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 12. stav (1) (1) Kad odluka suda zavisi o rješavanju nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.
25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Ništavost Član 103. stav 1.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine“, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Forma prodaje nepokretnosti Član 455.
Ugovor o prodaji nepokretnih stvari koje društvena pravna lica stavljaju u pravni promet u okviru svog redovnog poslovanja mora biti zaključen u pismenoj formi.
26. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Pod prometom nepokretnosti, u smislu ovog zakona podrazumijeva se:
1.prenos nepokretnosti u društvenoj svojini sa jednog na drugo društveno pravno lice, pribavljanje nepokretnosti u društvenu svojinu od građana, udruženja građana i drugih građanskih pravnih lica (u daljem tekstu: nosioci prava svojine), otuđivanje nepokretnosti iz društvene svojine, zamjena nepokretnosti u društvenoj svojini i drugi vidovi raspolaganja nepokretnostima u društvenoj svojini;
2.prenos prava svojine na nepokretnostima na kojima postoji pravo svojine, sticanje prava svojine na nepokretnosti koja je u društvenoj svojini i drugi vidovi raspolaganja nepokretnostima na kojima postoji pravo svojine.
Član 5.
Nosioci prava raspolaganja i drugih prava na nepokretnosti u društvenoj svojini, u smislu ovog zakona, jesu organizacije udruženog rada, samoupravne interesne zajednice, društveno-političke zajednice, mjesne zajednice, društveno-političke organizacije, zakonom određene društvene organizacije i druge samoupravne organizacije i zajednice (u daljem tekstu: društvena pravna lica).
Organizacije udruženog rada, samoupravne interesne zajednice, društveno-političke zajednice i mjesne zajednice, mogu pravnim poslom, uz naknadu ili bez naknade, pribavljati, otuđivati, zamjenjivati i prenositi pravo raspolaganja i druga prava na nepokretnosti pod uslovima određenim zakonom.
Društveno-političke organizacije i druge zakonom određene društvene organizacije mogu, u skladu sa zakonom, pribavljati samo nepokretnosti koje su im potrebne radi ostvarivanja njihovih ciljeva, kao i otuđivati i prenositi pravo raspolaganja i druga prava na nepokretnosti.
Ugovor o prometu nepokretnosti, zaključen protivno odredbi prethodnog stava, ništav je.
Član 9. st. 1. i 2.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.
Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
27. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
b) Sticanje na osnovu zakona Član 58. st. 1. i 2.
Sticanje dosjelošću (1) Samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja.
(2) Samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja.
ZAŠTITA I PRESTANAK PRAVA VLASNIŠTVA
1. Zaštita prava vlasništva Član 126. stav (1) Vlasničke tužbe (1) Vlasnik ima pravo da zahtijeva povrat stvari od osobe koja je u njenom posjedu, a od osobe koja ga protupravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.
Član 127. stav (1) Vlasnička tužba na povrat stvari (1) Da bi ostvario pravo na povrat stvari vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se stvar nalazi u tuženikovom posjedu.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 Ps 144924 19 Rev od 31. oktobra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantica primila osporenu presudu s obzirom na to da je osporena presuda donesena 31. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 19. decembra 2019. godine, pa se podrazumijeva da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelantica navodi da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
33. S obzirom na to da apelantica ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak nesporno tiče utvrđivanja apelanticinih građanskih prava i obaveza s obzirom na to da se radi o parničnom postupku koji se vodio po tužiteljevoj tužbi radi utvrđivanja prava vlasništva i apelanticinoj protivtužbi radi predaje u posjed i isplate duga. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
36. Ustavni sud podsjeća da povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelantica, između ostalog, navodi da je pogrešna odluka Kantonalnog i Vrhovnog suda da su ugovor i aneks pravno valjani, odnosno da je tužitelj zakonit i savjestan posjednik predmetnih nekretnina, te da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. Osim toga, povredu ovog prava apelantica vidi i u tome što Kantonalni sud, za razliku od prvostepenog suda, nije dao jasne i razumljive razloge prilikom donošenja osporene odluke.
37. U vezi s apelacionim prigovorima koji pokreću pitanje pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
39. Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji iznosi brojne prigovore u kontekstu obrazloženja Kantonalnog suda, odnosno Vrhovnog suda, sa kojima se ne slaže, koji se u suštini svode na proizvoljnu primjenu prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, također, zapaža da se identičnim prigovorima bavio Vrhovni sud koji je apelanticine prigovore ocijenio neosnovanim, a takav stav je obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda, koju je u revizionom postupku potvrdio kao pravilnu i zakonitu i Vrhovni sud, proizlazi da su ugovor i aneks u vrijeme zaključenja u potpunosti ispunjavali formu koja je tražena za tu vrstu prometa prava na nekretninama budući da su sačinjeni u pisanoj formi, potpisani i ovjereni pečatom stranaka, kako je propisano relevantnim odredbama čl. 2. i 5. Zakona o prometu nekretnina. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su ugovarači spornog ugovora i aneksa društveno-pravna lica, odnosno da se u konkretnom slučaju radilo o otuđenju poslovnih prostora iz društvenog vlasništva, a ugovori o takvom otuđenju su pravno valjani ako su zaključeni u pismenom obliku u smislu člana 9. stav 1. Zakona o prometu nekretnina. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u obrazloženjima osporenih presuda zaključili da je tužitelj bio i savjestan posjednik predmetnih nekretnina, a navedeni zaključak su obrazložili na način da se savjesnost pretpostavlja, te da je apelantica bila dužna da dokazuje nesavjesnost posjeda tužitelja. Dakle, Kantonalni sud i Vrhovni sud su zaključili da su ugovor i aneks valjani i bez ovjere kod nadležnog suda, koja u vrijeme zaključenja ugovora i aneksa nije bila obavezna, kao i bez tužiteljevog plaćanja kupoprodajne cijene. Konačno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je u konkretnom slučaju protekao rok od 20 godina savjesnog držanja posjeda, a u svakom slučaju rok od 10 godina savjesnog i zakonitog držanja posjeda, zbog čega su zaključili da su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva održajem propisani odredbama člana 58. Zakona o stvarnim pravima. Dovodeći u vezu zakonske odredbe na koje su se pozvali redovni sudovi sa obrazloženjem koje su dali u osporenim odlukama, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze u konkretnom slučaju, kao ni u primjeni pozitivnopravnih propisa od redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno objasnio zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju, u čemu Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost. U odnosu na navode iz apelacije da Kantonalni sud, za razliku od prvostepenog suda, nije dao jasne i razumljive razloge prilikom donošenja osporene odluke, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, u svojim odlukama odgovorili na navode koje su ocijenili bitnim i relevantnim za odlučenje, te da su za svoja stanovišta dali valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na osporene odluke neosnovani.
Pravo na imovinu
41. Apelantica se u apelaciji pozvala i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne Hercegovine. Ustavni sud zapaža da se apelanticina argumentacija u pravcu povrede ovog prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena prava). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica povredu prava na imovinu, u suštini, dovodi u kontekst navoda o povredi prava na pravično suđenje, zbog čega Ustavni sud kod zaključka u vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje pozivanje na povredu prava na imovinu, također, smatra neosnovanim. VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su Kantonalni sud i Vrhovni sud obrazložili da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva održajem, te kada su za svoje stanovište dali valjane, jasne i logične razloge uz pozivanje na relevantne propise materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantica navode o kršenju ovog prava vezuje za proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić