Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1440/21 (E. S.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1440/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1440/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Ekrem Selimović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ekrem Selimović protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 467129 16 Rsž od 11. veljače 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 467129 14 Rs od 4. siječnja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Ekrem Selimović (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Olova, kojega zastupa Asif Plećan, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 23. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 467129 16 Rsž od 11. veljače 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 467129 14 Rs od 4. siječnja 2016. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, naloženo je tuženiku („Klas“ d.d. Sarajevo) da apelantu na ime razlike plaća za određeno razdoblje isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da za apelanta na tako utvrđeni iznos razlike plaće uplati razliku obveznih doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje (u daljnjemu tekstu: MIO). Nadalje, naloženo je tuženiku da apelantu isplati određeni iznos za određeno razdoblje na ime razlike naknade za ishranu tijekom rada, sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da se poništi kao nezakonita odluka o otkaz ugovora o radu apelantu od 29. rujna 2014. godine, te da se naloži tuženiku da apelantu uspostavi radno pravni status na poslovima skladišnoga službenika počevši od 1. listopada 2014. godine pa nadalje. Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da se obveže tuženik da mu na ime naknade plaća za određeno razdoblje (nakon 1. listopada 2014. godine) isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, te da na tako utvrđeni iznos plaća uplati doprinose za MIO. Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da mu tuženik isplati naknadu za korištenje godišnjega odmora za određene godine u određenome iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice, i to da su kod tuženika postojali gospodarski i organizacijski razlozi za otkazivanje ugovora o radu apelantu uz propisani otkazni rok, da je tuženik prije otkaza ugovora o radu s ponudom izmijenjenoga ugovora o radu dobio suglasnost sindikata za otkazivanje ugovora o radu apelantu, te da je zbog neprihvaćanja novoga ugovora o radu tuženik pobijanom odlukom otkazao ugovor o radu apelantu. Kantonalni je sud istakao da je pri tome pravilno izneseno stanovište prvostupanjskoga suda da je pravo tuženika oda organizira svoje poslovanje na način za koji smatra da je najprihvatljiviji za njega. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe Zakona o radu (u daljnjemu tekstu: ZOR), te Zakona o vijeću zaposlenika (u daljnjemu tekstu: ZOVZ). Kantonalni je sud istakao da je pogrešno prizivno pozivanje apelanta na to da je tuženik morao sačiniti program zbrinjavanja viška djelatnika i o tome se konzultirati sa vijećem zaposlenika. Kantonalni je sud istakao da je uvjet za postojanje takve obveze, u smislu odredbe čl. 98. i 99. ZOR i odredbe čl. 23. st. 1. alineja 2) ZOVZ da se radi o namjeri poslodavca da otkaže ugovor o radu za više od 10% djelatnika, ali najmanje petorici. Kantonalni je sud istakao da, kako je općepoznata činjenica da sedmorica djelatnika, koliko je dobilo otkaz u spornome razdoblju, ne predstavljaju niti približan broj od 10% djelatnika tuženika, te da stoga tuženik nije imao obveze na koju apelant ukazuje u prizivu. Kantonalni je sud istakao da apelant tijekom postupka nije niti dokazivao da navedeni broj djelatnika koji su dobili otkaz u spornome razdoblju predstavlja 10% djelatnika tuženika. Kantonalni je sud, također, naveo da je neutemeljen prizivni navod da je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu čl. 23. st. 1. alineja 3) ZOVZ, budući da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom ove odredbe utvrdio da je tuženik prije donošenja odluke o otkazu ugovora o rada s ponudom izmijenjenoga ugovora o radu konzultirao sindikat shodno navedenoj odredbi, a u svezi sa odredbom čl. 31. st. 3. ZOVZ, te dobio suglasnost sindikata za otkaz ugovora o radu sa ponudom izmijenjenoga ugovora. Kantonalni je sud istakao da prizivom apelant ne dovodi u pitanje činjenicu da nije koristio godišnji odmor u spornome razdoblju, pa je zbog pravilnoga stanovišta o akcesornosti ovoga prava zakonita i pravilna odluka kojom je odbijen kao neutemeljen tužbeni zahtjev u tomu dijelu. Kantonalni je sud istakao da apelant tijekom postupka nije niti dokazivao da mu je tuženik uskratio pravo na korištenje godišnjega odmora, niti da se odrekao toga prava. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući da je odluka o otkazu nezakonita, te da se o tome tuženik nije konzultirao niti sa vijećem zaposlenika niti sa sindikatom, te da tuženik nije sačinio program zbrinjavanja radnika.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1440/21 (E. S.) | Sudska praksa | Aktio