Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1401/21 (R. P.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
  • Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1401/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1401/21, rješavajući apelacije koje je podnio Rinaldo Pikoloti, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Rinaldo Pikoloti protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457341 15 Rsž od 23. aprila 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457341 14 Rs od 13. januara 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Rinaldo Pikoloti zbog dužine trajanja postupka okončanog Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457341 15 Rsž od 23.

aprila 2020. godine, zbog toga što se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1401/21

1. Rinaldo Pikoloti (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 22. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 457341 15 Rsž od 23. aprila 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 457341 14 Rs od 13. januara 2015. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka.

2. Apelant je prije podnošenja ove apelacije podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv navedenih odluka Kantonalnog suda i Općinskog suda, te zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka. Ustavni sud je na sjednici od 16. marta 2021. godine, odlučujući o apelaciji broj AP- 2020/20 podnesenoj 6. juna 2020. godine, donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP- 2020/20 kojom je apelaciju djelimično usvojio i utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog dužine trajanja parničnog postupka u predmetu Općinskog suda broj 65 0 Rs 457341 14 Rs (koji se u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda nalazio pred Vrhovnim sudom Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) na odlučivanju o reviziji), naložio predsjedniku Vrhovnog suda da odmah preduzme odgovarajuće mjere za okončanje predmetnog postupka i naložio Vladi Kantona Sarajevo da apelantu isplati iznos od 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja tog postupka. Istom odlukom Ustavnog suda odbačena je kao nedopuštena apelacija koju je apelant podnio protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457341 15 Rsž od 23. aprila 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457341 14 Rs od 13. januara 2015. godine, zbog toga što je preuranjena.

2. AP-1443/21

3. Apelant, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 27. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 457341 21 Rev od 2. marta 2021. godine (kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelanta izjavljena protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 457341 15 Rsž od 23. aprila 2020. godine), te zbog dužine trajanja predmetnog postupka.

4. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 2. marta 2021. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedeno rješenje Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

Činjenično stanje

5. Općinski sud je Presudom broj 65 0 Rs457341 14 Rs od 13. januara 2015. godine obavezao tuženu (Federacija BiH, Sudska policija Federacije BiH Sarajevo) da apelantu, na ime razlike manje isplaćene naknade za ishranu u toku rada za period od 1. januara do 31. novembra 2013. godine, isplati iznos od 1.682,49 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da apelantu naknadi troškove predmetnog postupka u iznosu od 842,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka.

6. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja o troškovima postupka sadržanog u presudi Općinskog suda od 13. januara 2015. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 457341 15 Rsž od 23. aprila 2020. godine odbio žalbu apelanta i potvrdio odluku o troškovima postupka.

7. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelant uposlenik tuženog, sa prebivalištem u Bihaću, a izabrao je da ga u konkretnoj pravnoj stvari zastupa advokat iz Ljubuškog. Kantonalni sud je dalje naveo da advokat ima pravo na troškove dnevnice i prijevoza, u skladu sa odredbama člana 31. Tarife o nagradama za rad i naknadi troškova za advokata Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Tarifa), odnosno pravo na naknadu za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja, a najviše osam sati dnevno, u skladu sa odredbama člana 26. navedene tarife. Kantonalni sud je dalje naveo da je odredbama člana 387. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da će sud, pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci, uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice, o čemu odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Kantonalni sud je naveo da se, dakle, citiranom odredbom daje ovlašćenje sudu da u svakom konkretnom slučaju cijeni koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice. Kantonalni sud je naveo da cijeni da u konkretnoj pravnoj stvari troškovi zastupanja advokata čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodio postupak ne treba da budu veći od troškova koje bi stranka imala da je bila zastupana od strane advokata sa područja nadležnog suda, jer slobodan izbor advokata sa područja cijele BiH istovremeno ne podrazumijeva i obavezno obračunavanje troškova u većem iznosu ukoliko advokat dolazi van područja sjedišta suda pred kojim se vodi parnični postupak. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev glasio na isplatu razlike naknade za ishranu u toku rada u iznosu od 1.682,49 KM, a kako se radi o jednostavnom predmetu iz radnih odnosa sa malom vrijednošću spora, angažovanje advokata čije je sjedište izvan područja suda se ne može smatrati neophodnim za vođenje parnice, pa se tako ni troškovi nastali usljed toga ne mogu smatrati troškovima potrebnim radi vođenja parnice. Kantonalni sud je naveo da je, imajući prednje u vidu, prvostepeni sud, suprotno žalbenom prigovoru, pravilno odlučio da apelantu ne pripada pravo na naknadu troškova koji su njegovom punomoćniku nastali zbog putovanja na relaciji Ljubuški-Sarajevo i zbog odsustva iz kancelarije.

Spajanje predmeta

8. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na isti predmet, te da ih je podnio isti apelant, a zasnivaju se na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1401/21.

Apelacioni navodi

9. U navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, kroz tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa osporava odluku o troškovima postupka.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) točka e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima temelja za ponovno odlučivanje;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na osporene odluke

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu na koju je apelant ukazao u predmetnim apelacijama odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-5719/15 od 27. februara 2018. godine, AP-7243/18 od 23. juna 2020. godine i AP-6/21 od 17. februara 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

U odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka

14. Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnoj apelaciji pokreće isto pitanje koje je bilo predmet njegove ranije podnesene apelacije, o kojoj je Ustavni sud već donio odluku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1401/21 (R. P.) | Sudska praksa | Aktio