Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4909/19 (N. Đ., J. Đ., Ž. Đ. i I. Đ.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kamata
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4909/19

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4909/19, rješavajući apelaciju Nikole Đevenice i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 9. lipnja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Nikole Đevenice, Jelene Đevenice, Željka Đevenice i Ivane Đevenice podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 116309 18 Rev od 31. listopada 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 116309 15 Gž od 20. ožujka 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 116309 12 P od 16. lipnja 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Nikola Đevenica, Jelena Đevenica, Željko Đevenica i Ivana Đevenica (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Čapljina, koje zastupa Odvjetničko društvo "Milas, Martinović & partneri" iz Mostara, podnijeli su 20. prosinca 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 116309 18 Rev od 31. listopada 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 116309 15 Gž od 20. ožujka 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 116309 12 P od 16. lipnja 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2615/18 od 6. lipnja 2018. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbacio kao preuranjenu apelaciju apelanata podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 116309 15 Gž od 20. ožujka 2018. godine jer u vrijeme podnošenja te apelacije nije bio okončan revizioni postupak koji se vodio pred Vrhovnim sudom.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, UniCredit Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) i „Sarajevo osiguranja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je 30. studenog 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud je dostavio odgovor 7. prosinca 2020. godine, Vrhovni sud 8. prosinca 2020. godine, umješač 9. prosinca 2020. godine, tužena 17. prosinca 2020. godine, a Općinski sud 1. travnja 2021. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 116309 12 P od 16. lipnja 2015. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 116309 15 Gž od 20. ožujka 2018. godine a protiv koje je odbijena revizija Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 116309 18 Rev od 31. listopada 2019. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena na ime naknade štete isplati iznos od 15.786,12 KM sa zakonskim zateznim kamatama, počevši od 12. svibnja 2011. godine pa do konačne isplate, kao i troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od dana donošenja presude pa do konačne isplate, te je odbijen i zahtjev umješača za naknadu troškova u iznosu od 4.349,70 KM. U svim presudama je navedeno da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da je Presudom Osnovnog suda u Čapljini broj P 252/90 od 21. listopada 1991. godine, te Presudom Kantonalnog suda broj Gž 1637/05 od 9. veljače 2006. godine umješač obvezan isplatiti apelantima na ime izgubljenog izdržavanja za periode od 20. studenog 1989. godine do konca svibnja 1991. godine iznose u jugoslavenskim dinarima (precizirano u presudi), te da im počev od 1. lipnja 1991. godine pa ubuduće plaća mjesečni iznos (preciziran u presudi) sve dok se ne izmijene okolnosti, te da sve dospjele obroke isplati odjednom i sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospijeća svakog pojedinog obroka do konačne isplate. Obrazloženo je da su apelanti kao tražitelji izvršenja po navedenoj presudi podnijeli prijedlog za dozvolu izvršenja protiv umješača kao izvršenika 11. januara 2010. godine Općinskom sudu u Sarajevu. U prijedlogu su zatražili da taj sud kao izvršni sud, radi naplate dosuđenih iznosa, dozvoli izvršenje navedene presude, te da se naloži tuženoj da izvrši obračun ukupnog potraživanja apelanata prema navedenom obračunu i dobiveni iznos obustavi i skine sa računa izvršenika i prenese na žiroračun punomoćnika apelanata kod iste banke.

7. S tim u svezi, Općinski sud je zaključio da je tužena u cijelosti postupila po zakonskoj obvezi i da nema osnove da tužena, u smislu odredbe članka 175. Zakona o izvršnom postupku, zbog nepostupanja sukladno rješenju o izvršenju i drugim sudskim nalozima, bude odgovorna za štetu prouzrokovanu apelantima po općim pravilima o naknadi štete. Prema shvaćanju Općinskog suda, koje je prihvatio i drugostupanjski sud, apelanti nisu dokazali odgovornost tužene i njezine propuste u provođenju izvršnog postupka. Kantonalni sud je prihvatio obrazloženje Općinskog suda prema kojem je tužena prilikom obračuna i isplate zatezne kamate postupila po tada važećem Zakonu o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja (u daljnjem tekstu: Zakon), prema kojem je tužena kao bankarska organizacija bila dužna postupati. Ovo stoga što je Kantonalni sud utvrdio da je Općinski sud, na temelju osnovnog i dopunskog nalaza i mišljenja vještaka, našao da je tužena pravilno postupila po Rješenju o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 126387 10/1, tako što je u svom obračunu kamata obuhvatila cijelo razdoblje dugovanja, uključujući i ratno razdoblje, pri tome imajući u vidu sudsku praksu - odluke Ustavnog suda, te je taj sud potvrdio presudu Općinskog suda i odbio priziv apelanata.

8. Protiv navedene presude Kantonalnog suda apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 58 0 P 116309 18 Rev od 31. listopada 2019. godine reviziju odbio kao neutemeljenu. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je istaknuo da, prema odredbi članka

4. Zakona, proizlazi da postupci za utvrđivanje visine zatezne kamate iz članka 1. ovog zakona (odnosi se i na dugovanja nastala na temelju naknade štete iz osnove obveznih osiguranja), koji nisu okončani do dana stupanja na snagu ovog zakona ili su okončani, a nisu izvršeni, okončat će se prema odredbama ovog zakona i po kamatnoj stopi od 12% godišnje. Prema odredbi članka 3. stavak 1. Zakona, obračun zateznih kamata iz članka 1. ovog zakona, kako je obrazložio Vrhovni sud, vrši se primjenom metoda prostog kamatnog računa za godišnje periode, a konformnog kamatnog računa za ispod godišnje periode. S tim u svezi je istaknuto da apelanti neutemeljeno ističu da je navedeni zakon proglašen neustavnim, pa da se nisu mogle primijeniti njegove odredbe. Vrhovni sud je istaknuo da, naprotiv, pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi da navedene zakonske odredbe nisu proglašene neustavnim, niti su drugačije tretirane kasnijim izmjenama zakona. Odluke Ustavnog suda koje su kao sudsku praksu u reviziji naveli apelanti, prema obrazloženju Vrhovnog suda, ukazuju da zahtjev za isplatu zatezne kamate predstavlja imovinu pa da se iznimak iz članka 2. stavak 2. Zakona za neplaćanje zatezne kamate za vrijeme ratnog perioda smatra kao djelomično lišavanje imovine u smislu druge rečenice prvog stavka članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pa da se i za taj period moraju obračunavati kamate.

9. Vrhovni sud je, s tim u svezi, istaknuo da, međutim, to u konkretnoj situaciji nije sporno jer su apelantima obračunate zakonske zatezne kamate i za cijeli ratni period, sve prema članku 3. stavak 1. i članku 4. Zakona, pa nema osnove zahtjev apelanata za naknadu štete zbog nepravilno obračunate kamate neutemeljenim ukazivanjem da je Zakon neustavan. Osim toga, Vrhovni sud je obrazložio da, kako pravilno ocjenjuje drugostupanjski sud kada prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda, apelantima je izvršena konverzija dosuđenih iznosa u važeću valutu i apelanti nisu u postupku dokazali da tužena ne zna ili neće provesti izvršenje do potpunog namirenja, što detaljnije dalje obrazlaže drugostupanjski sud (strana 4. zadnji pasus drugostupanjske presude). Prema obrazloženju tog suda, Zakon nije proglašen neustavnim, kao ni same pojedinačne odredbe na temelju kojih je izvršen obračun kamate za apelante, pa ga se tužena trebala pridržavati prilikom provođenja rješenja o dozvoli izvršenja, kako je tužena i postupila. Imajući u vidu navedeno redovni sudovi su donijeli presudu kao u dispozitivima.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

10. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni prava. Navode da su redovni sudovi primijenili Zakon koji je Odlukom Ustavnog suda broj U 50/01 proglašen neustavnim iako je to protivno i Ustavu BiH i Pravilima Ustavnog suda. Navode da je vještak nesporno utvrdio da ih je tužena oštetila za više od 15.000,00 KM, te da u konkretnom slučaju treba primijeniti praksu iz odluka Ustavnog suda broj AP 1311/06 i AP 2312/06 u kojima je Ustavni sud utvrdio da je otpisivanje kamate za ratni period neustavno, te da je Ustavni sud utvrdio i da je retroaktivno mijenjanje kamatnih stopa neustavno. Navode i da je navedenim presudama jasno utvrđeno da su neustavne odredbe članka 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba a kojom je bilo propisano da se za cijelo trajanje rata ne obračunavaju zatezne kamate, jer je prema mišljenju apelanta, nesporno da nema razlike između otpisivanja kamate za taj period i njezinog obračunavanja u minornom iznosu po stopi od 12% a što je potvrdio i Ustavni sud donoseći rješenje o neizvršenju njegove Odluke broj U 50/01. Navodi i da redovni sudovi nisu uzeli u obzir nalaz i mišljenje vještaka koje je apelant predložio iako je prema tom nalazu pravilno obračunata zatezna kamata. Smatraju da je na ovakav način prekrojena presuda iz 1991. godine u kojoj je bilo utvrđeno postojanje njihovog potraživanja i ono obračunato na odgovarajući način, te da je davanjem prava tuženoj da obračunava kamate protivno svakom zakonu.

b)Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je naveo da je njegova presuda donesena sukladno domaćem materijalnom i procesnom pravu, te sukladno odredbama Ustava i Europske konvencije zbog čega je apelacija neutemeljena.

12. Kantonalni sud je naveo da apelanti u apelaciji ponavljaju sve ono što su istakli u tijeku postupka pred redovnim sudovima i na što su ti sudovi dali adekvatan odgovor zbog čega je apelacija neutemeljena.

13. Općinski sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju i da je apelacija neutemeljena.

14. Tužena je ponovila sadržaje osporenih presuda, te istakla da je kao dužnik u svemu postupila sukladno relevantnim zakonskim odredbama zbog čega je apelacija neutemeljena.

15. U opširnom odgovoru umješač je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravni stav redovnih sudova, te istaknuo da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ("Službene novine Federacije BiH" br. 56/04, 68/04 – ispravak, 29/05 i 48/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 1.

Ovim Zakonom propisuje se način obračuna zateznih kamata po neizmirenim dugovanjima na temelju ugovora iz dužničko-povjerilačkih odnosa i dugovanja nastalih na temelju naknade štete iz osnove obveznih osiguranja u razdoblju od 01.12.1989. godine do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", broj 51/01).

Članak 4.

Postupci za utvrđivanje visine zatezne kamate iz članka 1. ovog zakona koji nisu okončani do dana stupanja na snagu ovog zakona ili su okončani a nisu izvršeni, okončat će se prema odredbama ovog zakona i kamatnoj stopi od 12% godišnje.

17. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 - ispravak, 33/06, 39/06 - ispravak, 39/09, 29/11 – Odluka Ustavnog suda BiH, 74/11 – Odluka Ustavnog suda FBiH, 35/12 i 35/12-Rješenje Ustavnog suda BiH) u relevantnom dijelu glasi: Članak 39. stavak (2) Rješenje o izvršenju (2) Ukoliko je rješenjem o izvršenju određena obveza i naplata kamata, obračun kamate o trošku tražitelja izvršenja obavit će izvršni sud osim kad se naplata vrši na sredstvima na računima banaka. U ovom drugom slučaju obračun kamate izvršit će banka na teret izvršenika.

Članak 175.

Odgovornost banaka za štetu Banka koja ne postupi sukladno rješenju o izvršenju i drugim sudskim nalozima odgovara za štetu prouzročenu tražitelju izvršenja po općim pravilima o nadoknadi štete.

VI. Dopustivost

18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 116309 18 Rev od 31. listopada 2019. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 28. studenog 2019. godine a apelacija je podnesena 20. prosinca 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

23. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

24. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

25. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

26. Apelanti navode da im je zatezna kamata obračunata po stopi od „minornih“ 12% godišnje iako je iz nalaza i mišljenja vještaka vidljivo da je ta stopa bila znatno viša a koji nalaz redovni sudovi nezakonitim postupanjem nisu prihvatili. Apelanti smatraju da je ovakav način obračuna istovjetan otpisivanju kamatne stope za vrijeme rata koje je proglašeno neustavnim odlukama Ustavnog suda i koje nije sukladno odlukama br. AP 1311/06, AP 2312/06 i U 50/01. Apelant navodi i da su redovni sudovi bez ikakvog zakonskog uporišta dopustili tuženoj da obračunava kamatne stope i tako uzima ulogu suda u svoje ruke i retroaktivno mijenja propise o zakonskim kamatama i da su na taj način prekrojili pravno valjanu presudu iz 1991. godine.

27. Iz navedenog proizlazi da apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu prava. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

28. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

29. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi rješavao isto činjenično i pravno pitanje pa je odlukama br. AP 2450/19 od 22. prosinca 2020. godine i AP 6160/18 od 4. lipnja 2020. godine (dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio kao neutemeljene apelacije apelanata u tim predmetima a koji su se, također, odnosili na način i stopu po kojoj je obračunata zatezna kamata vezana za potraživanje koje je nastalo u spornom periodu, na primjenu, između ostalih, i odluka na koje se pozivaju i apelanti u konkretnom predmetu, te u odnosu na tvrdnje da su redovni sudovi primijenili odredbe zakona koje su proglašene neustavnim. U navedenim odlukama Ustavni sud je naveo kako slijedi:

30. „U odnosu na navode apelanata kojima ukazuju na to da redovni sudovi nisu mogli retroaktivno primijeniti Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja koji je stupio na snagu 2004. godine, budući da predmetno potraživanje potječe iz 1992. godine, tj. 1993. godine, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizlazi da je Zakonom o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ('Službene novine Federacije BiH' br. 56/04, 68/04, 29/05 i 48/11), koji je primijenjen prilikom obračuna zatezne kamate, propisan način obračuna zateznih kamata po neizmirenim dugovanjima nastalim na temelju ugovora iz dužničko-povjerilačkih odnosa i dugovanja nastalih na temelju naknade štete iz osnove obveznih osiguranja u periodu od 1. prosinca 1989. godine do dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate ('Službene novine Federacije BiH' broj 51/01). Budući da je nesporno da u konkretnom slučaju predmetna šteta potječe iz navedenog perioda, Ustavni sud ocjenjuje ove navode apelanta neutemeljenim. (…)Također, apelanti smatraju da je prvostupanjski sud proizvoljno ocijenio nalaz vještaka (…) Ustavni sud zapaža da je Općinski sud detaljno analizirao provedene dokaze, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, navodeći koje činjenice je utvrdio iz kojih dokaza, te je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja iznio i svoj zaključak u pogledu tužbenog zahtjeva apelanata, posebno naglašavajući da je osnovni nalaz vještaka sačinjen sukladno Zakonu o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja (…) dok je obračun u dopuni nalaza i mišljenja rađen isključivo prema odredbama predloženim od punomoćnika apelanata, a ne sukladno važećim zakonskim propisima. Nadalje, slijedi da je drugotužena, prilikom provođenja rješenja o izvršenju Općinskog suda u Čapljini, obračun i isplatu zateznih kamata izvršila sukladno važećim zakonskim propisima, odnosno sukladno Zakonu o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja. (…) Dakle, Ustavni sud smatra da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

31. Također, apelanti su se pozvali i na odluke Ustavnog suda br. U 50/01 od 30. siječnja 2004. godine, AP 1311/06 od 31. siječnja 2009. godine i U 24/03 od 22. rujna 2004. godine. U odnosu na ove apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je u Odluci Ustavnog suda broj U 50/01 od 30. siječnja 2004. godine, u postupku koji je pokrenut po zahtjevu Kantonalnog suda u Širokom Brijegu, utvrđeno da članak 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba Federacije Bosne i Hercegovine nije u suglasnosti s člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Članak 37. Zakona o osiguranju imovine i osoba Federacije Bosne i Hercegovine je glasio: 'Na iznos naknade štete (glavnica), određene izvršnim ispravama (sudske presude i sudska poravnanja) i izvansudska poravnanja iz osiguranja, ne obračunavaju se kamate za cijeli period rata, odnosno neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini.' Budući da na konkretni predmet nije ni primijenjena navedena odredba, Ustavni sud smatra da se izreka i obrazloženje Odluke broj U 50/01 ne mogu dovesti u svezu s navodima apelanata. Zatim, u Odluci Ustavnog suda broj AP 1311/06 od 31. siječnja 2009. godine Ustavni sud je zaključio da je 'otpisivanje zakonske zatezne kamate apelantu za period rata, po osnovi članka 2. stavak 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja protuustavno, a samim tim i nezakonito, jer je zakon retroaktivno mijenjao uvjete za isplatu pravomoćno dosuđene zakonske zatezne kamate'. Nasuprot tome, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, a kako to proizlazi iz obrazloženja drugostupanjske presude, drugotužena izvršila obračun kamate i za ratni period u obimu koji je određen izvršnom ispravom primjenom odredbe članka 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, koja nije proglašena neustavnom, te da je drugotužena, sukladno članku 3. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, izvršila obračun zatezne kamate po pravomoćnoj sudskoj odluci primjenom metode prostog kamatnog računa za godišnje periode. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se konkretna pravna situacija, činjenice predmeta i primjena materijalnog prava u svezi s obračunom stope zatezne kamate ne mogu dovesti u svezu sa odlukom Ustavnog suda u predmetu broj AP 1311/06.(…)

32. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj U 6/19 od 4. listopada 2019. godine, u postupku koji je pokrenut po zahtjevu Kantonalnog suda, utvrđeno da odredbe članka 2. st. (2) i (3) Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ('Službene novine Federacije BiH' br. 56/04, 68/04, 29/05 i 48/11) nisu sukladne članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te su navedene odredbe stavljene izvan snage, dok je utvrđeno da je odredba članka 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja sukladna članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da je u navedenoj odluci, između ostaloga, konstatirano da je, prema ocjeni Ustavnog suda, odredba članka 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja jasna, precizna, predvidljiva i pristupačna i da se prema njoj zatezna kamata obračunava po stopi od 12% godišnje, pri čemu su izjednačeni povjerioci koji imaju potraživanje iz dužničko-povjerilačkih odnosa i povjerioci koji imaju potraživanje iz osnova naknade štete obveznih osiguranja. Dakle, prema ocjeni Ustavnog suda, navedena odredba ne predstavlja miješanje u ustavno pravo na imovinu (…).“

33. Dovodeći u kontekst navedeni stav sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud podsjeća da osporavajući konkretne presude apelanti navode da je kamatna stopa od 12% „minorna“, što dovodi do situacije kao da je kamata otpisana i da nije obračunata, što je suprotno odlukama Ustavnog suda br. AP 1311/06, AP 2312/06 i U 50/01, te da redovni sudovi nisu uzeli u obzir nalaz i mišljenje vještaka i metodu koju je vještak pri obračunu primijenio a koje je apelant predložio. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je mišljenja da apelanti u konkretnom predmetu pokreću ista pitanja koja su elaborirana u citiranim odlukama br. AP 6160/18 i AP 2450/19, te da se navedeni stavovi mogu primijeniti i na konkretan predmet.

34. Pored toga, Ustavni sud upućuje na odredbe članka 39. stavak 2. Zakona o izvršnom postupku kojim je jasno propisano da u slučajevima kakav je i konkretni, dakle, kada se naplata potraživanja vrši na sredstvima izvršenika na računima banaka, obračun kamate vrši banka na trošak tražitelja izvršenja iz čega jasno proizlazi da je tužena prema nalogu redovnog suda (i to primjenom konformnog metoda za ispod godišnje periode a primjenom metoda prostog kamatnog računa za godišnje periode-stavak 1. istog članka), obračun izvršila sukladno navedenim zakonskim odredbama, odnosno da u navedenom nije bilo proizvoljnosti koja bi mogla pokrenuti kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, suprotno navodima apelanata, Ustavni sud u Rješenju o neizvršenju odluke broj U 50/01 nije utvrdio neustavnost odredaba zakona koji su primijenjeni u konkretnom slučaju i koje su citirane u prethodnim točkama ove odluke obzirom da se navedena odluka broj U 50/01 nije ni odnosila na te zakonske odredbe. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da je svojom Odlukom broj U 50/01 proglasio neustavnim odredbe članka 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba FBiH kojima je bilo propisano da se na iznos naknade štete (glavnica), određene izvršnim ispravama (sudske presude i sudska poravnanja) i izvansudska poravnanja iz osiguranja, ne obračunavaju kamate za čitav period rata, odnosno neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini. Navedene odredbe u konkretnom slučaju, kako je već rečeno, nisu ni primijenjene obzirom da je apelantu obračunata kamata i za tzv. ratni period sukladno odredbi članka 4. Zakona (12%). Ustavni sud podsjeća da navedena odredba članka 4. predmetnog zakona, suprotno navodu apelanata, nije proglašena neustavnom, posebno imajući u vidu najnoviju praksu iz Odluke broj U 6/19 od 4. listopada 2019. godine. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra navode apelanata neutemeljenim.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

36. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke kada ih je ocijenio neutemeljenim. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII. Zaključak

37. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo obzirom da su u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba članka 4. Zakona o visini zatezne kamatne stope na neizmirena dugovanja i članka 39. stavak 2. Zakona o izvršnom postupku prema kojima je tužena izvršila obračun zakonske zatezne kamate od 12% godišnje na potraživanje apelanata nastalo prije rata, a koje odredbe nisu proglašene neustavnim odlukama Ustavnog suda br. U 50/01 i U 6/19 kojom su neustavnim proglašene odredbe članka 2. st. 2. i 3. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja i kada se stavovi istaknuti u odlukama Ustavnog suda br. AP 1311/06, AP 2312/06 i U 50/01 ne mogu primijeniti na predmetnu situaciju obzirom da je u tim predmetima rješavano pitanje otpisa zakonske zatezne kamate u tijeku rata, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

38. Nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelanti navode o kršenju ovog prava vezuju za proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je utvrdio da pravo nije proizvoljno primijenjeno.

39. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić