Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1442/21 (VODOSKOK d.o.o. Tomislavgrad)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Javne nabavke
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1442/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1442/21, rješavajući apelaciju koju je podnio VODOSKOK d.o.o. Tomislavgrad, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio VODOSKOK d.o.o. Tomislavgrad protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 032346 20 Uvp od 7. travnja 2021. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 032346 19 U od 7.

rujna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. VODOSKOK d.o.o. Tomislavgrad (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškoga, podnio je 27. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 032346 20 Uvp od 7. travnja 2021. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 032346 19 U od 7. rujna 2020. godine.

2. Rješenjem tuženika (Ured za razmatranje žabi Bosne i Hercegovine) od 11. travnja 2019. godine usvojen je priziv apelanta i poništena je odluka ugovornoga organa („Vodovod i kanalizacija“ d.o.o. Sarajevo) o izboru najpovoljnijega ponuđača od 23. siječnja 2019. godine, te je usvojen zahtjev apelanta za povrat uplaćenih sredstava na ime naknade za pokretanje prizivnoga postupka u određenome iznosu, te je usvojen zahtjev apelanta za naknadu odvjetničkih troškova u iznosu od 280,80 KM, te je obvezan ugovorni organ da iste naknadi apelantu.

3. Presudom Suda BiH od 7. rujna 2020. godine odbijena je tužba apelanta radi poništenja rješenja tuženika od 11. travnja 2019. godine.

4. Presudom Suda BiH od 7. travnja 2021. godine zahtjev za preispitivanje presude Suda BiH od 7. rujna 2020. godine je odbijen.

5. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH naveo je da je pravilno zaključeno da se u konkretnomu slučaju radi o neprocjenjivome predmetu, odnosno o predmetu u kome se ne može odrediti vrijednost, bez obzira što je, kako apelant navodi, poznata vrijednost spora. Sud BiH istakao je da je sukladno čl. 18. st. 2. i čl. 33. Odvjetničke tarife propisano da za podneske kojima se pokreće upravni postupak u neprocjenjivim predmetima, a kakav je bio i predmetni postupak, jer je bio usmjeren na poništenje rješenja, nagrada iznosi 80 bodova, a kako vrijednost boda iznosi 3,00 KM, to je ukupno pravilno dosuđeni iznos na ime troškova 240,00 KM, odnosno 280,80 KM sa PDV-om. Sud BiH istakao je da smatra točnim navod apelanta da postoji vrijednost ponude u javnoj nabavci, koja vrijednost je neminovno jedan od faktora za dodjelu nabavke, ali ista ne može biti temelj za određivanje vrijednosti spora, jer je i u prizivnome postupku, a zatim i u tužbi zahtjev usmjeren ka poništenju akta i odluke, zbog njihove eventualne nezakonitosti, a nema zahtjeva koji bi se odnosio na utvrđenje ili osporavanje vrijednosti i visine konkretne ponude u postupku javne nabavke, zbog čega se vrijednost spora ne može niti procijeniti. Sud BiH istakao je da u konkretnomu slučaju prava apelanta zajamčena čl. 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda (u daljnjemu tekstu: Europska konvencija) nisu povrijeđena, iz razloga što je sukladno važećim propisima apelantu bilo omogućeno da uloži pravni lijek na prvostupanjsko rješenje ugovornoga organa, te mu je omogućen pristup sudu kroz podnošenje tužbe kojom je pokrenuo upravni spor, kao i podnošenjem zahtjeva za preispitivanje sudske odluke.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivnopravne propise, smatrajući da se u konkretnome slučaju ne radi o predmetu čija je vrijednost neprocjenjiva, budući da je sudu poznata vrijednost nabavke ugovornoga organa. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na učinkovit pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih utemeljio na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1442/21 (VODOSKOK d.o.o. Tomislavgrad) | Sudska praksa | Aktio