Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1481/21 (M. N.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1481/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1481/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Mira Nikšić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mira Nikšić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 17 0 P 074611 20 Rev od 11. siječnja 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Bihaću broj 17 0 P 074611 20 Gž od 11. rujna 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Bihaću broj 17 0 P 074611 16 P od 8.

studenoga 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Mira Nikšić (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Emira Imširević, odvjetnica iz Bihaća, podnijela je 28. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 074611 20 Rev od 11. siječnja 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Bihaću broj 17 0 P 074611 20 Gž od 11. rujna 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Bihaću (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 074611 16 P od 8. studenoga 2019. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, utvrđeno je da bračnu stečevinu tužitelja (T.M.) i apelantice čini stan (predmetna nekretnina bliže označena u izreci prvostupanjske odluke), te da je udio tužitelja i apelantice u stjecanju te bračne stečevine svakoga sa po ½ dijela. Nadalje, odbijen je protutužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je apelantica isključiva vlasnica predmetne nekretnine, te da se slijedom toga utvrđenja apelantica upise u zemljišne knjige Općinskoga suda sa 1/1 dijela na predmetnoj nekretnini. Nadalje obvezana je apelantica da tužitelju naknadi troškove postupka u određenome iznosu.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je neutemeljen revizioni prigovor da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena povreda odredaba parničnoga postupka iz čl. 209. st. 2. Zakona o parničnome postupku. Vrhovni je sud istakao da revizija, naime, ne ukazuje na postojanje ranije pravomoćne presude u istome predmetu spora i među istim strankama, već smatra da postoji ova povreda zbog toga što su stranke na predmetnoj nekretnini svakako već upisani kao suvlasnici sa po ½ dijela i da nema pravnoga interesa za pokretanje ovoga parničnoga postupka. Vrhovni je sud istakao da zapaža da je tužitelj ranije podnio prijedlog za diobu predmetnoga stana, ali je postupak prekinut i tužitelj kao predlagatelj upućen na parnicu, jer je apelantica kao protivnik predlagatelja tvrdila da je njezin suvlasnički dio veći od ½, na temelju izvršenih ulaganja u stan nakon razvoda braka. Vrhovni je sud istakao da iz svega navedenoga proistječe da tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe. Vrhovni je sud istakao da ocjenom prihvaćenih dokaza koje su stranke izvele na glavnoj raspravi slijedi da su parnične stranke 29. travnja 1971. godine zaključile brak, da je predmetna nekretnina dodijeljena tužitelju 1981. godine, da su parnične stranke 1999. godine otkupile predmetni stan i upisale se kao suvlasnici sa po ½ dijela. Vrhovni je sud istakao da su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom materijalnoga prava usvojili tužbeni zahtjev, te odbili protutužbeni zahtjev, jer apelantica nije dokazala da je predmetna nekretnina njezina posebna imovina, sukladno čl. 254. st. 1. Obiteljskoga zakona, zbog njezinih ulaganja u stan u iznosu od 684,72 KM i zajedničkih ulaganja u iznosu od 2.568,60 KM, tako da adaptacijom nije došlo do povećanja utvrđenoga suvlasničkoga dijela od po ½ dijela. Vrhovni je sud istakao da nije postavljen obligacioni zahtjev za naknadu vrijednosti ulaganja, koji jedino ima eventualno utemeljenje u materijalnome pravu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći kako je cijelo vrijeme trajanja predmetnih postupaka apelantica istjecaa da tužitelj nema pravnoga interesa za ovakvu tužbu jer je već upisan kao bračni partner sa svojim suvlasničkim dijelom, te da se stoga radi o presuđenoj stvari, kako stanarsko pravo ne može biti bračna stečevina, te da obvezivanjem plaćanja troškova postupka ostaje bez sredstava za život.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojemu dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji ponavlja navode glede toga da nije postojao pravni interes za podnošenje tužbe, a koje je navode apelantica istjecala u prizivu protiv prvostupanjske presude, te u reviziji protiv drugostupanjske presude, a koje navode su razmotrili Kantonalni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o prizivu i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drukčije odlučivanje u predmetnome slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1481/21 (M. N.) | Sudska praksa | Aktio