Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1504/21 (I. S.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1504/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1504/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Idris Srna, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Idris Srna protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 43 0 P 177678 21 Gž od 24. ožujka 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Zenici broj 43 0 P 177678 19 P od 27. studenoga 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Idris Srna (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Tuzle, kojega zastupa Suad Srna, odvjetnik iz Tuzle, podnio je 30. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 177678 21 Gž od 24. ožujka 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Zenici broj 43 0 P 177678 19 P od 27. studenoga 2020. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženik („BUENA VISTA“ d.o.o. Zenica) na ime naknade štete isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud naveo da iz pobijane presude proistječe da su apelant i tuženik bili u obligacionom odnosu, na način da su zaključili ugovor o turističkome putovanju, da je vrijeme putovanja bilo od 31. srpnja 2019. godine do 12. kolovoza 2019. godine, da nadalje iz provedenih dokaza (zapisnika o prijavi krađe policiji) proisteče da se 2. kolovoza 2019. godine u Rimu dogodila krađa, na način da su nepoznate osobe obile autobus koji je vršio prijevoz putnika, da su otuđene neke stvari koje su se nalazile u autobusu bez identifikacije o kojim se stvarima radi i od kojih putnika su stvari. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da shodno odredbama čl. 866. i 868. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima, organizator putovanja odgovara samo za štetu koju putnik pretrpi zbog potpunoga ili djelomičnoga neizvršavanja usluga prijevoza, smještaja ili drugih usluga vezanih za izvršenje putovanja. Kantonalni je sud istakao da apelant, na kojemu je teret dokazivanja, nije ponudio niti jedan dokaz da je tuženik propustio izvršiti bilo koju obvezu koja se tiče izvršenja samoga putovanja. Kantonalni je sud istakao da, dakle, po pravilnoj ocjeni prvostupanjskoga suda tuženik nije napravio niti jedan propust koji je doveo do nastanka štetnoga događaja, a samim time i do štete koju je apelant pretrpio, jer apelant nije dokazao da je tuženik bio obvezan da čuva stvari putnika koje su ostavljene u autobusu, niti je čak dokazao da je obavijestio tuženika da sa sobom na put nosi vrijedne stvari, a posebno da ih je uredno predao na čuvanje, što je bio dužan shodno odredbama Općim uvjetima putovanja (u daljnjemu tekstu: Opći uvjeti) tuženika, koji su sastavni dio ugovora o organiziranju putovanja. Kantonalni je sud istakao da je Općim uvjetima propisano da je putnik dužan voditi brigu o svojim stvarima unesenim u prijevozno sredstvo, a da organizator putovanja nema nikakvu odgovornost za te predmete, osim ukoliko je predmete preuzeo na čuvanje, što se u konkretnome slučaju nije dogodilo.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći kako sudovi nisu pozorno cijenili Opće uvjete, nisu dali ocjenu Općih uvjeta, niti naveli konkretne odredbe Općih uvjeta koji su bili značajni pri donošenju osporenih odluka.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1504/21 (I. S.) | Sudska praksa | Aktio