Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1324/21 (K. L.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Otkaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1324/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1324/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Kemal Lepić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Kemal Lepić protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 400007 16 Rsž od 27. siječnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 400007 13 Rs od 14. studenoga 2015.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Kemal Lepić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojega zastupa Asif Plećan, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 20. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 400007 16 Rsž od 27. siječnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 400007 13 Rs od 14. studenoga 2015. godine.

2. Presudom Općinskoga suda od 14. studenoga 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi kao nezakonita odluka tuženika (u daljnjemu tekstu: KJP Centar „Skenderija“ d.o.o. Sarajevo) o prestanku ugovora o radu od 26. studenoga 2013. godine, te da se naloži tuženiku da uspostavi radno pravni status apelantu na poslovima vodećega montera centralnoga grijanja, počevši od 3. prosinca 2013. godine pa nadalje. Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženik isplati na ime neisplaćenih naknada plaća za razdoblje od 3. prosinca 2013. godine do 31. svibnja 2014. godine određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio isplatu razlike naknade za godišnji odmor za 2011. i 2012. godinu u određenome iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, obvezan je tuženik da apelantu isplati na ime razlika plaća sa naknadom za minuli rad određeni iznos za određeno vremensko razdoblje, sa zakonom zateznom kamatom, kao i da uplati razliku obveznih doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje (u daljnjemu tekstu: MIO) za isto razdoblje.

3. Presudom Kantonalnoga suda od 27. siječnja 2021. godine priziv apelanta je djelomično uvažen pa je prvostupanjska presuda preinačena tako što se tuženik obvezuje da apelantu isplati razliku naknade za korištenje godišnjega odmora za 2011. godinu u određenome iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalome dijelu priziv apelanta odbijen i prvostupanjska je presuda potvrđena.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao priziv apelanta neutemeljeno ukazuje da je prvostupanjski sud donio pogrešnu odluku, kada je odbio zahtjev za poništenje rješenje o prestanku radnoga odnosa. Kantonalni je sud naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je apelant ispunio uvjete za mirovinu kada je navršio 40 godina i 6 dana mirovinskoga staža, pa i kada za cjelokupan staž nije izvršena uplata doprinosa, cijeneći da je odredbom čl. 82. st. 1. Zakona o MIO propisano da mirovinski staž, na temelju kojega se stječu i ostvaruju prava iz MIO, obuhvaća vrijeme provedeno u osiguranju od dana stupanja na snagu ovoga Zakona, koje se računa u staž osiguranja po odredbama čl. 83. do 93. Zakona o MIO, kao i vrijeme navršeno do stupanja na snagu ovoga Zakona, koje se računa u mirovinski staž po propisima koji su važili do stupanja na snagu ovoga Zakona. Kantonalni je sud istakao da iz navedenoga jasno prosječe da staž osiguranja obuhvaća cjelokupno vremensko razdoblje provedeno u radnome odnosu kod poslodavca, a ne samo ono razdoblje za koje su uplaćeni doprinosi. Kantonalni je sud naveo da su točni navodi apelanta da je za ostvarivanje prava iz MIO relevantno to da li su uplaćeni doprinosi u određenome razdoblju, ali u situaciji kada je apelant proveo u radnome odnosu više od 40 godina, što se smatra stažom osiguranja, onda on ima mogućnost da u posebnome postupku kod suda zahtijeva od poslodavca uplatu neuplaćenih doprinosa sukladno dopunjenome čl. 101. Zakona o MIO. Kantonalni je sud istakao da, naime, sukladno čl. 101. st.

2. Zakona o MIO osigurana je sudbena zaštita osiguranika u slučaju neispunjavanje obveze poslodavca prema osiguraniku glede uplate doprinosa za MIO. Kantonalni je sud istakao da je prema tomu apelant aktivno legitimiran da podnese tužbu protiv tuženika radi uplate zaostalih doprinosa, odnosno dijela doprinosa kao što je u konkretnome slučaju, ne samo za vrijeme dok je u radnome odnosu kod poslodavca, nego i nakon ostvarivanja prava na mirovinu. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći kako apelant nije imao potrebne godine radnoga staža, tj. navodi da nije imao 40 godina radnoga staža.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1324/21 (K. L.) | Sudska praksa | Aktio