Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3978/19 (A. F.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3978/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-3978/19, rješavajući apelaciju Adisa Frndića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adisa Frndića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 140719 18 Rsž od 3. jula 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Adis Frndić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Nermina Pivić, advokat iz Zenice, podnio je 23. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Rs 140719 18 Rev od 17. septembra 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 140719 18 Rsž od 3. jula 2018. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-5224/18 od 6. novembra 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda broj 43 0 Rs 140719 18 Rsž od 3. jula 2018. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Rs 140719 16 Rs od 20. decembra 2017. godine, poništene su kao nezakonite odluka tužene „ASA Banka“ d.d. Sarajevo kao pravnog sljednika „Investiciono-komercijalne banke“ d.d. Zenica (u daljnjem tekstu: tužena) o otkazu ugovora o radu od 22. avgusta 2016. godine i odluka o odbijanju prigovora od 14. septembra 2016. godine, te je tužena obavezana da apelanta vrati na rad, na poslove na kojima je radio ili na druge odgovarajuće poslove, te da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.

4. Općinski sud je u obrazloženju naveo da među parničnim strankama nije sporno je apelant po osnovu ugovora o radu zaključenog na neodređeno vrijeme bio zaposlenik tužene na radnom mjestu „vozač-mehaničar" u Sektoru za opšte poslove i da je apelantu radni odnos prestao sa 5. septembrom 2016. godine na osnovu odluke o otkazu ugovora o radu od 22. avgusta 2016. godine protiv koje je apelant izjavio prigovor koji je odbijen odlukom od 14. septembra 2016. godine. Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li je navedena odluka o otkazu ugovora o radu zakonita. Dalje je naveo da je odluka o otkazu donesena na osnovu člana 96. Zakona o radu, člana 62. Statuta tužene i člana 110. Pravilnika o radu tužene. Zatim je ukazao da je u obrazloženju odluke o otkazu navedeno da je tužena, nakon provedene procedure konsultacija sa Vijećem zaposlenika, usvojila novi Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji poslova i radnih mjesta koji čini sastavni dio Pravilnika o radu tužene, te da navedenim aktima nije predviđeno ranije radno mjesto apelanta “vozač-mehaničar” u Sektoru za opšte poslove. Dalje je naveo da je Uprava tužene zauzela stav da više nema potrebe za navedenim radnim mjestom jer većina zaposlenika čije radno mjesto zahtijeva izlazak na teren posjeduje vozačku dozvolu “B” kategorije, a da se popravke odnosno servisi automobila tužene obavljaju kod ovlaštenih auto servisa. Također u obrazloženju odluke o otkazu je navedeno da je u postupku koji je prethodio donošenju ove odluke tužena utvrdila da apelant nema kvalifikacije i radne sposobnosti za raspoređivanje na drugo radno mjesto kod tužene niti postoji mogućnost da se obrazovanjem ili prekvalifikacijom osposobi za rad na drugim poslovima. Osim toga je navedeno da je tužena apelantu obezbijedila i ponudila zasnivanje radnog odnosa kod drugog poslodavca "Gama AA" d.o.o. Sarajevo pod istim uslovima (ugovor o radu na neodređeno vrijeme i iznos mjesečne plaće) koje je apelant imao prije prestanka radnog odnosa kod tužene, što je definisano u sporazumu o prestanku radnog odnosa, te da je apelant odbio zaključiti sporazum sa tuženom odnosno odbio zaključiti ugovor o radu sa novim poslodavcem.

5. Općinski sud je ukazao na odredbe Zakona o radu (čl. 94., 96. stav 1. tač. a. i b. i stav 2., 102., 104. st. 1. i 2., 109., 110. st. 1. i 2. i 118.), te na član 23. stav 1. i član 24. stav 1. Zakona o vijeću zaposlenika. Zatim je naveo da tužena zapošljava više od 30 radnika, te da je 22. avgusta 2016. godine otkazala ugovore o radu za pet svojih radnika, uključujući apelanta. Također je naveo da nije sporno ni da je tužena donijela i usvojila plan i program zbrinjavanja viška radnika koji je dostavila na konsultacije Vijeću zaposlenika koje se očitovalo na navedeni plan odnosno dostavilo primjedbe na pravilnik o radu, organizacionu šemu i sistematizaciju radnih mjesta, pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji poslova i radnih mjesta, opis poslova i radnih mjesta i plan i program zbrinjavanja viška radnika. Zatim je istakao da ugovor o radu iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga poslodavac može otkazati samo u slučaju ako je takav otkaz opravdan i ako se od poslodavca ne može osnovano očekivati da radnika zaposli na druge poslove ili da ga prekvalifikuje i dokvalifikuje za rad na drugim poslovima, a da je u slučaju spora poslodavac dužan dokazati da je postojao opravdan razlog i da se nije moglo osnovano očekivati da radnika zaposli na druge poslove ili da ga prekvalifikuje i dokvalifikuje za rad na drugim poslovima. S tim u vezi je naveo da na osnovu svih provedenih dokaza tužena nije dokazala naprijed navedene činjenice koje je shodno članu 102. Zakona o radu bila dužna dokazati. Općinski sud je istakao da iz odluke o otkazu ugovora o radu, odluke o odbijanju prigovora, te iz plana i programa zbrinjavanja viška radnika ne može se zaključiti da se od tužene nije moglo osnovano očekivati da apelanta zaposli na druge poslove ili da ga prekvalifikuje i dokvalifikuje za rad na drugim poslovima. Dalje je naveo da se također ne vidi da je tužena preduzela bilo kakvu aktivnost da apelanta rasporedi na drugo radno mjesto, te to što je apelantu obezbijedila zaključenje ugovora o radu kod drugog - novog poslodavca, ne znači da je ispunila zakonsku obavezu zapošljavanja na druge poslove, odnosno prekvalifikacije i dokvalifikacije za rad na drugim poslovima, jer se ta obaveza odnosi na zapošljavanje kod istog, a ne kod drugog - novog poslodavca. U konačnici, Općinski sud je naveo da su odluka o otkazu ugovora o radu i odluka o odbijanju prigovora nezakonite, te je u skladu sa naprijed utvrđenim činjeničnim stanjem i navedenim zakonskim odredbama tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim, te isti u cijelosti usvojio.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Rs 140719 18 Rsž od 3. jula 2018. godine uvažena je žalba tužene i preinačena prvostepena odluka tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonite odluka o otkazu ugovora o radu od 22. avgusta 2016. godine i odluka o odbijanju prigovora od 14. septembra 2016. godine, te da se obaveže tužena da vrati apelanta na poslove na kojima je radio ili na druge odgovarajuće poslove, te da mu nadoknadi troškove postupka. Presudom je također apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.

7. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Zatim je ukazao da iz člana

102. Zakona o radu proizlazi da je na tuženoj kao poslodavcu teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz. Također je naveo da tužena nije morala dokazivati negativnu činjenicu u smislu člana 96. stav 2. Zakona o radu, tj. činjenicu da nije bila u mogućnosti da apelanta zaposli na druge poslove ili da ga prekvalifikuje i dokvalifikuje za rad na drugim poslovima. Kantonalni sud je naveo da opravdan razlog za otkaz ugovora o radu, u smislu člana 96. stav 1. tačke a. i b. Zakona o radu, postoji i u slučaju kada poslodavac radi ekonomičnijeg i racionalnijeg poslovanja izvrši reorganizaciju rada tako da ukine određena radna mjesta, jer je autonomno pravo poslodavca da određuje sistematizaciju radnih mjesta, da organizuje proces rada ili organizaciju svog poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima. Zatim je naveo da je samim ukidanjem radnog mjesta „vozač-mehaničar“, na koje je apelant bio raspoređen, prestala potreba za radom apelanta, pa je tužena osnovano apelantu otkazala ugovor o radu redovnim poslovno uvjetovanim otkazom, te naglasio da je tužena u odluci o otkazu navela da ne postoji mogućnost da se apelant uz dodatno obrazovanje ili prekvalifikacijom zaposli na nekim drugim poslovima.

8. Kantonalni sud je istakao da pogrešno prvostepeni sud smatra da teret dokazivanja te činjenice leži na tuženoj, kao i da tužena nije shodno zakonskoj obavezi iz člana 104. stav 2. Zakona o radu u pisanoj formi obrazložila otkaz i navela razloge zbog kojih nije bila u mogućnosti da apelanta zaposli na druge poslove ili da ga prekvalifikuje i dokvalifikuje za rad na drugim poslovima, što odluku o otkazu čini nezakonitom. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da primjenom pravila o teretu dokazivanja istinitost određene tvrdnje dokazuje, u pravilu, onaj ko tvrdi da određena činjenica postoji, a ne onaj koji poriče njeno postojanje. Stoga je apelant bio u obavezi dokazati da je odluka tužene donesena protivno odredbama Zakona o radu, kao i da postoje mogućnosti koji se tiču raspolaganja tužene sa odgovarajućim radnim mjestom na kojem bi apelant mogao raditi uz dodatno osposobljavanje za rad ili prekvalifikacijom. Dakle, budući da apelant primjenom pravila o teretu dokazivanja, u smislu odredbe člana 7. stav 1. i člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nije dokazao suprotno, jer nije naveo niti jedno određeno slobodno radno mjesto na koje ga je tužena mogla rasporediti, odnosno prekvalifikovati, proizilazi da tužena nije morala dokazivati negativnu činjenicu da apelanta nije mogla zaposliti na drugim poslovima, odnosno da ga nije mogla obrazovati i osposobiti ili prekvalifikovati i dokvalifikovati za rad na drugim poslovima. Kantonalni sud je naveo da je tužena dokazala da je prilikom provođenja procedure davanja otkaza blagovremeno konsultovala Vijeće zaposlenika na način da je vijeću dostavljen akt u kojem je iznesena namjera davanja otkaza za četiri zaposlenika, uključujući apelanta, iz ekonomskih, organizacionih i tehničkih razloga. Dalje je istakao da je tužena aktom ukazala na potrebu konsultovanja u vezi sa odlukama o otkazu, te da je vijeću dostavljen i pravilnik o radu, pravilnik o unutarnjoj organizaciji, šema o unutarnjoj organizaciji, sistematizacija poslova i radnih mjesta, te plan i program zbrinjavanja viška zaposlenika, uz odluku o usvajanju plana i programa, u kojemu su sadržani razlozi za predviđeno otkazivanje, broj, kategorija i spol radnika za čije je ugovore predviđen otkaz, mjere, kao i to da je proveden prethodni postupak prilikom davanja otkaza apelantu. Zatim je naveo da je tužena dokazala da je poduzela mjere koje bi mogle pomoći apelantu da nađe zaposlenje kod drugoga poslodavca, te je apelantu i ostalim zaposlenicima, dostavila pojedinačne prijedloge za sporazumni prestanak njihovoga ugovora o radu, uz koje su priložene pojedinačni prijedlozi ugovora o radu na neodređeno vrijeme sa novim poslodavcem. Također, Kantonalni sud je naveo da je tužena sačinila i potpisala sporazum o prestanku ugovora o radu apelantu kojim se obavezuje da će mu obezbjediti zaključivanje ugovora o radu kod drugog poslodavca pod istim uslovima koje je imao prije prestanka radnog odnosa kod tužene.

9. Rješenjem Vrhovnog suda 43 0 Rs 140719 18 Rev od 17. septembra 2019. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. Osim toga, odbijeni su zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova postupka nastalih povodom revizije.

10. Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev odnosi na nenovčano potraživanje i da po prirodi stvari, u takvim okolnostima, pravo na izjavljivanje revizije prosuđuje se s obzirom na vrijednost predmeta spora koji je naznačen u tužbi (1.000,00 KM), te da kod takvih procesnih okolnosti uslov za dopustivost revizije iz člana 237. stav 2. ZPP nije ostvaren. Vrhovni sud je dalje naveo da u konkretnom slučaju ne postoje ni uslovi za dopuštenje vanredne revizije, u smislu člana 237. st. (2) i (3) ZPP, a budući da apelant nije postupio u skladu sa članom 237. stav (5) ZPP, odnosno nije označio pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, niti naveo razloge zbog kojih je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

11. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant, između ostaloga, navodi da je drugostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka, s obzirom da u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbe ZPP, te da je pogrešno primijenio materijalno pravo odnosno da je pogrešno utvrdio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo (odredbe Zakona o radu). Osim toga, apelant navodi drugostepeni sud pogrešno smatra da tužena nije morala dokazivati činjenicu da nije bila u mogućnosti da apelanta zaposli na druge poslove ili da ga prekvalifikuje i dokvalifikuje za rad na drugim poslovima. Apelant, također, navodi da će drugostepeni sud, u smislu odredbe člana 229. stav 4. ZPP, preinačiti prvostepenu presudu samo ako ne dira u činjenično stanje, već samo u primjenu materijalnog prava. Pri tome, ističe da u konkretnom slučaju drugostepeni sud utvrđuje i zaključuje suprotno zaključku prvostepenog suda, a što ukazuje na nezakonitost drugostepene odluke.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti broj AP 342/19 od 27. novembra 2019. godine i broj AP 2216/20 od 9. septembra 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3978/19 (A. F.) | Sudska praksa | Aktio