Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1990/20 (O. A.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Isplata duga
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-1990/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1990/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Ozren Alikadić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija koju je podnio Ozren Alikadić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 014784 17 Gž 2 od 26. juna 2019. godine.
Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Ozrenu Alikadiću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete, zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Ozren Alikadić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 014784 17 Gž 2 od 26. juna 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 014784 16 P 2 od 29. decembra 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ozren Alikadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Almir Gagula, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 014784 19 Rev od 13. februara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 014784 17 Gž 2 od 26. juna 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 014784 16 P 2 od 29. decembra 2016. godine, kao i zbog dužine trajanja predmetnog postupka. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 4087/19 od 27. novembra 2019. godine u odnosu na Odluku broj AP 4352/19 odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio Ustavnom sudu 12. novembra 2019. godine protiv presude Kantonalnog suda od 26. juna 2019. godine (osporene i ovom apelacijom), jer je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom apelantove revizije izjavljene protiv navedene presude Kantonalnog suda. U obrazloženju navedene odluke Ustavni sud je konstatovao da nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 15. januara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od tužioca („Modax“ d.o.o. Mostar) zatraženo je 26. maja 2021. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. januara 2021. godine, Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. januara 2021. godine, dok je Kantonalni sud dostavio odgovor na apelaciju 29. januara 2021. godine.
5. Tužilac nije u ostavljenom roku dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Tužilac je 29. marta 2004. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog (STR Biljna apoteka „NaturLand“ Sarajevo), kojeg zastupa direktor i vlasnik apelanta, sa zahtjevom da se obaveže tuženi da mu na ime duga isplati iznos od 7.940,00 KM.
8. Općinski sud je dopisom od 5. aprila 2007. godine predmetnu tužbu dostavio apelantu na odgovor.
9. U odgovoru na predmetnu tužbu, koju je Općinski sud zaprimio 24. oktobra 2007. godine, apelant je ukazao da STR Biljna apoteka „NaturLand“ Sarajevo, kao obrt, nema svojstvo pravnog lica i nema direktora, nego isključivo vlasnika (apelanta), pa da stoga tuženi u predmetnom postupku ne može biti STR Biljna apoteka „NaturLand“ Sarajevo, nego apelant.
10. Općinski sud je 27. juna 2007. godine održao prvo pripremno ročište, te je naredna pripremna ročišta održao 11. decembra 2007. godine i 28. februara 2008. godine.
11. Tužilac je podneskom od 29. aprila 2008. godine kao tuženog označio apelanta, budući da je STR Biljna apoteka „NaturLand“ Sarajevo (kao prvobitno tuženi) u međuvremenu prestala da radi.
12. Općinski sud je u periodu od 12. juna 2008. godine do 8. februara 2011. godine održao nekoliko pripremnih ročišta i ročišta za glavnu raspravu.
13. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 014784 09 P od 10. marta 2011. godine apelant je obavezan da tužiocu na ime preuzete robe i neisplaćenog duga isplati iznos od 7.940,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu nadoknadi troškove predmetnog postupka u iznosu od 4.781,00 KM.
14. Apelant je protiv presude Općinskog suda od 10. marta 2011. godine izjavio žalbu, te je spis predmeta dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi 4. jula 2011. godine.
15. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 014784 11 Gž od 30. oktobra 2012. godine apelantova žalba je uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije ocijenio navode stranaka u postupku kada je propustio da odluči o čemu će se raspravljati na glavnoj raspravi, u granicama kojih zahtjeva će odlučivati i koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja istinitosti izloženih navoda. Dalje, navedeno je da taj sud, propuštanjem izlaganja dokaza i ocjene dokaza u pobijanoj presudi, nije utvrdio činjenice, a posebno nije utvrdio odlučne činjenice za predmetni spor, zbog čega je dalje postupao nezakonito kada je pristupio primjeni materijalnog prava na neodređen odnos i neutvrđeno stanje činjenica. Kantonalni sud je naveo da je, dakle, u konkretnom slučaju, zbog propuštanja primjene odredaba čl. 81. i 191. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), strankama onemogućeno da raspravljanjem pred sudom utvrde pravno relevantne činjenice u pogledu spora, što je očigledno bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke.
16. Kantonalni sud je svojim dopisom od 3. januara 2014. godine spis predmeta uputio Općinskom sudu na postupanje, te je Općinski sud spis predmeta zaprimio 6. januara 2014. godine.
17. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 014784 16 P 2 od 29. decembra 2016. godine obavezan je apelant da tužiocu isplati iznos od 7.940,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu nadoknadi troškove predmetnog postupka u iznosu od 4.300,70 KM, dok je odbijen kao neosnovan zahtjev tužioca da mu apelant isplati troškove predmetnog postupka u iznosu od 1.954,30 KM. Apelantov zahtjev istaknut radi prebijanja (kompenzacije) postavljen od apelanta u završnim riječima, kao i apelantov zahtjev za isplatu troškova parničnog postupka u iznosu od 4.106,70 KM odbijen je kao neosnovan.
18. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je odredbama člana 17. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da su učesnici u obligacionom odnosu dužni da izvrše svoju obavezu i da su odgovorni za njeno ispunjenje. Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da je tužilac apelantu isporučio robu po fakturama od 29. oktobra 2001. godine i 29. novembra 2001. godine u ukupnom iznosu od 7.940,00 KM, te da je tužilac pismeno opomenuo apelanta 3. decembra 2003. godine i 9. decembra 2003. godine pod prijetnjom tužbom. Dalje je naveo da je apelant u toku postupka isticao da je po nalogu S.P. (suprug vlasnika tužioca) 25. februara 2002. godine predao u posjed svu robu iz predmetnih računa Z.G. (koji je u tom periodu radio kao stručni saradnik u apoteci u Mostaru, a u predmetnom postupku je bio svjedok), u ukupnoj vrijednosti od 7.981,80 KM, te je kao dokaz priložio otpremnicu od 25. februara 2002. godine, smatrajući da je na taj način došlo do povrata robe tužiocu, te prestanka obaveze plaćanja navedenog iznosa, ali je tužilac osporio da se radi o robi koja je isporučena po predmetnim fakturama. Općinski sud je naveo da je u nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke M.N. od 9. oktobra 2008. godine (sačinjenom na osnovu dokumentacije u spisu) istaknuto da je u tabeli u predmetnom nalazu i mišljenju poimenično navedena roba koja je isporučena apelantu po prednjim računima tužioca (u ukupnom iznosu od 7.940,00 KM), te poimenično navedena roba koju je apelant naveo u otpremnici od 25. februara 2002. godine, pa je taj vještak u konačnom iznio mišljenje da je uporednim pregledom navedene robe utvrdila da nije vraćena roba isporučena po prednjim računima tužioca. Općinski sud je naveo da je, imajući prednje u vidu, u konačnom nesporno da je, dakle, po predmetnim fakturama apelant ostao dužan tužiocu iznos od 7.940,00 KM, te da je tužilac dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva.
19. Nadalje, Općinski sud je naveo da je apelant u završnim riječima (kako u prethodnom postupku, tako i u ponovnom postupku) istakao prigovor kompenzacije, jer je vrijednost robe koju je apelant vratio, odnosno predao tužiocu veća od vrijednosti predmetnih potraživanja tužioca. Općinski sud je naveo da smatra da je potrebno naglasiti da je apelant predmetni zahtjev istakao tek u završnim riječima, te da se o tome tužilac nije mogao izjasniti u toku postupka, kao i da, osim toga, predmetni zahtjev apelant nije ni opredijelio kako glasi. Općinski sud je naveo da je, međutim, i pored navedenog, ocijenio navedeni prigovor kompenzacije neosnovanim (budući da nije mogao sa sigurnošću utvrditi da li je apelant zaista vratio robu navedenu u otpremnici od 25. februara 2002. godine). Općinski sud je, takođe, naveo da na nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke od 9. oktobra 2008. godine parnične stranke nisu imale primjedaba, pa je navedeni nalaz i mišljenje taj sud, s obzirom na to da je smatrao da je sačinjen objektivno i u skladu sa pravilima struke, prihvatio u cijelosti. Općinski sud je dalje naveo da, kako je utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva tužioca, to je na osnovu odredaba člana 17. ZOO odlučio kao u izreci predmetne presude, dok je odbijen, u smislu čl. 7. i 123. u vezi sa članom 191. stav (3) ZPP, apelantov istaknut zahtjev za preboj potraživanja sa tužiocem, jer on nije dokazao osnovanost svog potraživanja, a uz to je navedeni zahtjev, odnosno prigovor istakao u završnim riječima.
20. Apelant i tužilac su protiv presude Općinskog suda od 29. decembra 2016. godine izjavili žalbe, te je spis predmeta dostavljen na postupanje po izjavljenim žalbama Kantonalnom sudu 6. marta 2017. godine.
21. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 014784 17 Gž 2 od 26. juna 2019. godine predmetne žalbe su odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda je potvrđena.
22. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu nalaza i mišljenja sudskog vještaka (na koji stranke nisu imali primjedaba) utvrdio da apelant nije vratio robu isporučenu po fakturama tužioca od 29. oktobra 2001. godine i 29. novembra 2001. godine. Dalje, navedeno je da prvostepeni sud iz otpremnice od 25. februara 2002. godine i nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke od 9. oktobra 2008. godine (koji su ocijenjeni u vezi sa iskazom svjedoka Z.G.) nije mogao utvrditi tačnost apelantovog navoda da je tužiocu vraćena roba po prednjim fakturama u ukupnom iznosu od 7.940,00 KM. Konačno, navedeno je da je prvostepeni sud, kako je tužilac u toku postupka učinio nespornim da je po predmetnim fakturama apelant ostao dužan tužiocu iznos od 7.940,00 KM, zaključio da je tužilac dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je naveo da je, dakle, tužilac dokazao osnov svog potraživanja i njegovo postojanje u označenom iznosu. Kantonalni sud je naveo da, kako je na apelantu bio teret dokazivanja da navedeno potraživanje ne postoji, a prigovore o nepostojanju novčane obaveze u provedenom postupku nije dokazao (shodno odredbama člana 7. u vezi sa članom 123. stav (1) ZPP), to je navedena pravna situacija imala kao posljedicu nedokazanost apelantovih tvrdnji nasuprot dokazanim činjenicama na kojima je tužilac zasnovao tužbeni zahtjev.
23. Kantonalni sud je naveo da na pravilnost prvostepene presude ne utiču apelantovi žalbeni navodi (da, između ostalog, prvostepeni sud nije kritički ocijenio nalaz i mišljenje vještaka koji je izašao iz okvira zadataka koji su mu povjereni, a niti je doveo u vezu sa prigovorom preboja, koji prvostepeni sud nije ni ocijenio, niti se o njemu izjasnio) s obzirom na to da je iz sadržaja pobijane presude i činjenica u stanju spisa evidentno da su te tvrdnje netačne. Kantonalni sud je naveo da je sudski vještak svoj nalaz i mišljenje dao u granicama usvojenog naloga sa zapisnika o pripremnom ročištu, te da punomoćnici parničnih stranaka nisu imali primjedbe na dati nalaz i mišljenje, pa nije bilo nikakvog razloga da ga prvostepeni sud kritički sagledava, nego da za svoju odluku upotrijebi činjenicu koja se utvrđivala putem sudskog vještaka. Kantonalni sud je, takođe, naveo da je prvostepeni sud u presudi ocijenio i apelantov prigovor (preboja), koji je on istakao tek u završnom izlaganju glavne rasprave, protivno odredbama člana 99. stav (1) tačka 6) ZPP, tako što je, umjesto izjave na zapisnik, uložio u spis pismeni podnesak sa sadržajem završnog izlaganja u kojem je istakao prigovor kompenzacije zasnovan na tvrdnji da je vrijednost robe koju je apelant predao tužiocu veća od vrijednosti predmetnih potraživanja tužioca. Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da je prvostepeni sud pravilno, polazeći od činjenice da je apelant ovaj zahtjev (odnosno prigovor) istakao tek u završnim riječima, te da se o tome tužilac nije mogao izjasniti u toku postupka, kao i da ovakav zahtjev apelant nije ni opredijelio kako glasi i, konačno, da apelant činjenične tvrdnje o postojanju svog potraživanja prema tužiocu (u smislu čl. 7. i 123. ZPP) nije dokazao, odbio apelantov prigovor (preboja) kao neosnovan.
24. Spis predmeta je vraćen Općinskom sudu 10. jula 2019. godine, te je apelant, nakon prijema presude Kantonalnog suda od 26. juna 2019. godine, izjavio reviziju protiv navedene presude Vrhovnom sudu, pa je spis predmeta dostavljen tom sudu na postupanje po izjavljenoj reviziji 20. novembra 2019. godine.
25. Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 P 014784 19 Rev od 13. februara 2020. godine apelantovu reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 237. stav (2) ZPP propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, a budući da je u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude dosuđeni iznos od 7,940,00 KM, odnosno iznos koji je ispod propisanog cenzusa, apelantova revizija nije dopuštena. Vrhovni sud je, takođe, naveo da je, ocjenjujući postojanje osnova za dopuštanje vanredne revizije po članu 237. stav (3) ZPP, što predlaže apelant u svojoj reviziji definišući pravno pitanje „da li se prigovor kompenzacije može istaći tokom postupka, pa time i u završnoj riječi“, konstatovao da je u predmetnom postupku pravosnažnom presudom meritorno odlučeno o prigovoru preboja potraživanja, pa se postavljeno pravno pitanje ne odnosi na predmet spora, te da, stoga, nisu ispunjeni uslovi za dopuštanje ni izvanredne revizije po apelantovom prijedlogu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
26. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava na suđenje u razumnom roku, te ističe i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, a konkretno relevantne odredbe ZOO i ZPP. Apelant smatra da je tokom predmetnog postupka dokazao da je izvršio povrat robe istog asortimana, te navodi da mu nije data mogućnost „na pravično suđenje niti pristup sudu, budući da se o njegovom prigovoru kompenzacije uopšte nije odlučivalo“. Dalje navodi da je njegov prigovor kompenzacije, koji je na vrijeme izjavljen, u potpunosti osnovan, pa mu nije jasno kako je moguće da je navedeni prigovor odbijen. Takođe, ističe da je „vještak izašao iz okvira zadataka koji su mu povjereni“, te da „pobijana presuda vrlo lako prihvata nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, uopšte ih ne ocjenjujući, niti ih kritički sagledavajući“. Od Ustavnog suda traži da utvrdi povredu navedenih prava i da „naloži isplatu naknade štete apelantu u iznosu od 300,00 KM godišnje za svaku godinu trajanja postupka“.
b)Odgovori na apelaciju
27. Općinski sud je kratko naveo da je predmetna tužba podnesena 29. marta 2004. godine, a da je postupak pravosnažno okončan 26. juna 2019. godine, dok se na navode o dužini trajanja postupka nije posebno očitovao.
28. Kantonalni sud je naveo tok postupka, kako je predočen u činjeničnom dijelu odluke, te je dalje naveo da smatra da su navodi iz apelacije u odnosu na povredu prava na pravično suđenje neosnovani, kao i da su neosnovani navodi o povredi prava na imovinu ukazujući na to da je u svojoj presudi (od 26. juna 2019. godine) odgovorio na sve istaknute apelantove žalbene navode, kao i da ostaje kod obrazloženja datog u toj presudi. Kantonalni sud se nije posebno očitovao na navode o dužini trajanja predmetnog postupka.
V.Relevantni propisi
29. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
30. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.
(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su dužina trajanja predmetnog postupka i odluke redovnih sudova donesene u predmetnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Odlukom o dopustivosti broj AP 4087/19 od 27. novembra 2019. godine, u odnosu na Odluku broj AP 4352/19, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio Ustavnom sudu 12. novembra 2019. godine protiv presude Kantonalnog suda od 26. juna 2019. godine (osporene i ovom apelacijom), jer je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom apelantove revizije izjavljene protiv navedene presude Kantonalnog suda. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda od 13. februara 2020. godine (koje je apelant primio 5. juna 2020. godine) apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 014784 17 Gž 2 od 26. juna 2019. godine. Shodno svojoj praksi, Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 7715/18 od 14. oktobra 2020. godine). Imajući u vidu da je osporena presuda Kantonalnog suda od 26. juna 2019. godine dostavljena apelantovom punomoćniku 13. septembra 2019. godine, te da je apelant 12. novembra 2019. godine podnio apelaciju u predmetu broj AP 4352/19, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama redovnih sudova, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
38. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju odlučivalo o osnovanosti tužiočevog zahtjeva da mu apelant isplati dug, te da se, dakle, radilo o pitanju apelantovih građanskih prava i obaveza tako da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.
U odnosu na osporene presude
39. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene pozitivnopravnih propisa. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.
40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.
41. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud, kao i prvostepeni sud u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, u odnosu na apelacione navode da „pobijana presuda vrlo lako prihvata nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, uopšte ne ocjenjujući isti, niti ga kritički sagledavajući“, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke ukazao na to da je nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke od 9. oktobra 2008. godine prihvatio u cijelosti, budući da na njega parnične stranke nisu imale primjedaba, a da je taj sud smatrao da je predmetni nalaz i mišljenje sačinjeno objektivno i u skladu sa pravilima struke u pogledu ocjene izvedenih dokaza. Dalje, navedeno je da se o apelantovim navodima izjasnio i drugostepeni sud kada je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepene presude, dajući pri tome jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u odnosu na apelantove navode. U pogledu apelantovih navoda da se o njegovom prigovoru kompenzacije „uopšte nije odlučivalo“, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, najprije ukazujući na to da je apelant predmetni zahtjev istakao tek u završnim riječima, pa da se o njemu tužilac nije mogao izjasniti u toku postupka, kao i da, osim toga, predmetni prigovor apelant nije ni opredijelio kako glasi, predmetni prigovor odbio kao neosnovan, dakle, o njemu je, ipak, meritorno odlučio, kao i da je Kantonalni sud apelantove navode iznesene u tom pravcu ocijenio neosnovanim u čemu Ustavni sud, takođe, ne vidi proizvoljnost. Stoga, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe ZPP i ZOO na kojima su zasnovane osporene odluke, Ustavni sud u njihovom obrazloženju, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost.
42. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Period koji se uzima u obzir
43. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka razmatrati period od podnošenja tužbe 29. marta 2011. godine, pa do donošenja presude Kantonalnog suda od 26. juna 2019. godine. Dakle, razmatraće period od 15 godina i oko tri mjeseca.
Relevantni principi
44. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
45. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
Analiza razumnosti dužine trajanja postupka
46. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku pokrenutom po tužbi tužioca radi isplate duga u kojem postupku je tužilac tražio da mu apelant isplati novčani iznos od 7.940,00 KM, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud nalazi da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenom predmetu.
47. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud najprije zapaža da je Općinski sud tek nakon tri godine od dana podnošenja tužbe predmetnu tužbu dostavio apelantu kao tuženom (u toj fazi postupka tuženi je STR Biljna apoteka „NaturLand“, čiji je vlasnik apelant), te da je prvo pripremno ročište u tom postupku Općinski sud održao nakon čak tri godine i tri mjeseca od podnošenja tužbe. Ustavni sud dalje zapaža da je Općinski sud prvostepenu presudu donio tek nakon sedam godina od dana podnošenja predmetne tužbe iako se u konkretnom slučaju nije radilo o postupku u kojem je bilo potrebno izvoditi veći broj dokaza ili provoditi obimnija ili kompleksnija vještačenja. Ustavni sud dalje zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, predmetnu presudu ukinuo zbog pogrešne primjene ZPP (koju odluku je Kantonalni sud donio u relativno razumnom roku), te predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje što, takođe, ukazuje na neefikasno postupanje Općinskog suda u predmetnom postupku. Ustavni sud pri tome primjećuje da je Kantonalni sud tek nakon jedne godine i oko dva mjeseca (od donošenja odluke o žalbi) predmetnu odluku i spis predmeta dostavio, odnosno vratio Općinskom sudu na daljnje postupanje. Ustavni sud dalje primjećuje da je u ponovnom postupku Općinski sud donio presudu nakon skoro tri godine od prijema spisa predmeta, te da je i Kantonalni sud odluku o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Općinskog suda (donesene u ponovnom postupku) donio tek nakon dvije godine i tri mjeseca od prijema spisa predmeta. Pri tome Ustavni sud zapaža da ovi sudovi u svom odgovoru na apelaciju nisu ponudili nikakvo opravdanje za navedene periode potpune pasivnosti, te da se, zapravo, nisu ni osvrtali na navode o dužini trajanja predmetnog postupka. S druge strane, što se tiče apelantovog ponašanja, Ustavni sud zapaža da apelant svojim ponašanjem u predmetnom postupku nije uticao na dužinu njegovog trajanja. Dakle, imajući u vidu da je predmetni postupak trajao 15 godina i oko tri mjeseca, kao i navedene periode potpune pasivnosti redovnih sudova, te da ovi sudovi u svojim odgovorima na apelaciju nisu ponudili opravdanja za navedene periode neaktivnosti, Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje.
48. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
49. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
50. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 500,00 KM.
51. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
52. Apelant navodi da je u predmetnom postupku došlo i do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da povredu ovih prava apelant zasniva na identičnim navodima koji su već detaljno ispitani u ovoj odluci u odnosu na povredu prava na pravično suđenje (u odnosu na osporene odluke) koje je Ustavni sud ocijenio neosnovanim, Ustavni sud smatra da su, takođe, neosnovani apelantovi navodi o kršenju navedenih prava.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, imajući u vidu da je predmetni postupak, koji nije složen, trajao 15 godina i oko tri mjeseca, naročito imajući u vidu navedene periode pasivnosti redovnih sudova, te da ovi sudovi u svojim odgovorima na apelaciju nisu ponudili opravdanja za tako dugo trajanje postupka.
54. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je Kantonalni sud dao jasne i precizne razloge za svoju odluku, koji, suprotno apelantovim navodima, nisu rezultat proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivnopravnih propisa.
55. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić