Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3615/20 (M. N.)

Odluka donesena 03. 11. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3615/20

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3615/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Mirsad Nikšić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija koju je podnio Mirsad Nikšić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 339247 14 Rsž od 16. jula 2019. godine.

Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Mirsadu Nikšiću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirsada Nikšića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 339247 14 Rsž od 16. jula 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mirsad Nikšić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sead Festić, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 339247 20 Rev od 13. augusta 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 339247 14 Rsž od 16. jula 2019. godine, kao i zbog dužine trajanja predmetnog postupka.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 3975/19 od 17. decembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio Ustavnom sudu 24. oktobra 2019. godine protiv presude Kantonalnog suda od 16. jula 2019. godine (osporene i ovom apelacijom), jer je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom apelantove revizije izjavljene protiv navedene presude Kantonalnog suda. U obrazloženju navedene odluke Ustavni sud je konstatirao da nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 22. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od tužene (Javna ustanova „Osnovna škola Vrhbosna“ Sarajevo) zatraženo je 26. maja 2021. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

4. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 10. novembra 2020. godine, Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 2. novembra 2020. godine, dok je tužena dostavila odgovor na apelaciju 8. juna 2021. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant (kao prvotužilac) je 29. marta 2013. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene (Javna ustanova „Osnovna škola Vrhbosna“ Sarajevo) radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.

7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 339247 13 Rs od 9. juna 2014. godine obavezana je tužena da apelantu (kao prvotužiocu) i E.F. (kao drugotužiteljici) isplati određene novčane iznose na ime razlike naknade za ishranu u toku rada, razlike plaće po osnovu povećanja brutosatnice zbog povećanja životnih troškova i razlike naknade za korišćenje godišnjeg odmora, za periode precizirane izrekom predmetne presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom, te da im naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

8. Tužena je protiv presude Općinskog suda od 9. juna 2014. godine izjavila žalbu 3. jula 2014. godine, te je Općinski sud navedenu žalbu dostavio apelantu na odgovor 10. jula 2014. godine.

9. Općinski sud je spis predmeta dostavio Kantonalnom sudu na odlučivanje o navedenoj žalbi tužene 21. augusta 2014. godine.

10. Odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 9. juna 2014. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 339247 14 Rsž od 16. jula 2019. godine predmetnu žalbu uvažio i u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanta i drugotužiteljice.

11. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 29. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) ugovoreno da naknade plaća i naknade koje nemaju karakter ličnih primanja ne mogu biti manje od onih utvrđenih za zaposlenike u organima uprave, te da je prvostepeni sud pogrešno tumačio da topli obrok i naknada za korišćenje godišnjeg odmora nemaju karakter ličnih primanja jer se ova vrsta naknade isplaćuje na osnovu Opšteg kolektivnog ugovora i Kolektivnog ugovora, i to jeste lični dohodak zaposlenika u smislu člana 5. tačka 11) Zakona o porezu na dohodak. Kantonalni sud je naveo da, stoga, smatra da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da topli obrok i naknada za korištenje godišnjeg odmora nemaju karakter ličnih primanja, što je kao posljedicu imalo pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno odredbe člana 29. stav (3) Kolektivnog ugovora i odredbe čl. 31. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH. Žalbom tužene osnovano se ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava kod odluke o razlici plaće zbog neusklađivanja sa osnovicom 5%. Naime, u situaciji kada je Vlada Federacije BiH, u smislu odredaba člana 9. Opšteg kolektivnog ugovora (koji je izmijenjen odredbama člana 1. Kolektivnog ugovora o izmjenama i dopunama Opšteg kolektivnog ugovora), imala obavezu da najmanje jednom godišnje uskladi najnižu brutosatnicu, te kada je Vlada Federacije BiH do sada donijela samo jednu odluku o utvrđivanju najniže bruto i netosatnice u Federaciji BiH, kao i u situaciji kada je nesporno da je tužena isplaćivala i obračunavala osnovnu plaću u iznosu od 1,99 KM neto po jednom satu (dakle, isplaćivala je netosatnicu u većem iznosu nego što je to određeno navedenom Odlukom Vlade Federacije BiH), apelant i drugotužiteljica ne mogu tražiti da redovni sud preuzme ulogu Vlade Federacije BiH, kao jednog od potpisnika Opšteg kolektivnog ugovora i svojom odlukom uskladi najnižu brutosatnicu. Članom 9. navedenog kolektivnog ugovora strane ugovornice su izričito dale pravo i obavezu Vladi Federacije BiH, kao jednoj ugovornoj strani, usklađivanja najniže brutosatnice sa povećanjem troškova života, rasta cijena i slično. Odbijen je i zahtjev za isplatu razlike regresa primjenjujući relevantno materijalno pravo, odnosno Kolektivni ugovor sa njegovim izmjenama, budući da vještak nije utvrdio u svom nalazu postojanje razlike po ovom pravnom osnovu.

12. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 16. jula 2019. godine, Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 339247 20 Rev od 13. augusta 2020. godine predmetnu reviziju odbacio kao nedopuštenu.

13. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da se na konkretan predmet primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), na osnovu odredbe člana 106. stav (2) Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Službene novine Federacije BiH“ br. 98/15), te da je odredbama člana 237. stav (2) ZPP propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. U konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude u odnosu na apelanta iznosi 6.172,93 KM, što ukazuje da imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije iz člana 237. stav (2) ZPP nije ostvaren. Sagledavajući mogućnost izuzetne dopuštenosti revizije u smislu člana 237. stav (3) ZPP, Vrhovni sud je ocijenio da odlučivanje o predmetnoj reviziji ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa je zaključio da revizija ni po tom kriteriju nije dopuštena, te je primjenom odredaba člana 247. stav (1) navedenog zakona odbacio reviziju kao nedopuštenu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te navodi da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da je presuda Kantonalnog suda zasnovana na pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iz predmeta broj 65 0 Rs 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine, a što je pogrešno i nepravilno. Apelant smatra da mu je razlike plaća trebalo dosuditi primjenom Odluke Vlade Federacije BiH broj V-290/08 od 15. aprila 2008. godine, koja je donesena na osnovu člana 9. Opšteg kolektivnog ugovora. Apelant je zatim ukazao da je u konkretnom slučaju došlo do povrede pravne sigurnosti, zabrane diskriminacije i povrede prava na imovinu jer je Vrhovni sud u predmetu broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine usvojio tužbeni zahtjev tužilaca koji se odnosi na identično potraživanje kao što je potraživanje apelanta (pri tome apelant uz apelaciju nije dostavio navedenu odluku Vrhovnog suda na koju se poziva). Apelant, također, navodi da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku ističući da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda, između ostalog, povrijeđeno pravo na pravično suđenje „kako zbog dužine trajanja postupka, tako i zbog proizvoljnog zaključka i proizvoljne primjene prava od drugostepenog suda“.

II.Odgovor na apelaciju

15. Općinski sud je naveo da „nema nikakve povrede Ustavom zajamčenih prava“, te se pozvao na obrazloženje osporene presude Kantonalnog suda od 16. jula 2019. godine, navodeći da ono predstavlja jedinstveno pravno shvaćanje izraženo i zauzeto u velikom broj predmeta pred redovnim sudovima o istom pitanju povodom tužbi velikog broja uposlenika osnovnih škola.

16. Kantonalni sud je naveo da ostaje kod činjeničnih navoda i pravne argumentacije iznesene u svojoj odluci od 16. jula 2019. godine, te da smatra da u konkretnom slučaju apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, niti pravo na imovinu, dok se na navode o dužini trajanja predmetnog postupka nije posebno očitovao.

17. Tužena je navela da predmetnu apelaciju smatra u cijelosti neosnovanom, te da odbacuje navode apelanta da su mu osporenom presudom Kantonalnog suda od 16. jula 2019. godine povrijeđena ustavna i konvencijska prava na koja se apelant u predmetnoj apelaciji pozvao. V.Relevantni propisi

18. ZPP („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

19. Kolektivni ugovor o izmjenama Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

Član 9. Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, mijenja se i glasi:

„Usklađivanje najniže bruto satnice Vlada Federacije Bosne i Hercegovine vrši najmanje jednom godišnje, u skladu sa povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku.

U slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5%, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine obavezna je da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca.

Povećanje najniže bruto satnice na osnovu povećanja troškova života odnosi se na sve plaće u istom nominalnom iznosu.

Poslodavac je obavezan da vodi računa da ne dođe do narušavanja razlike između zagarantovane plaće i drugih plaća različitih vrijednosti. Ovi odnosi će se preciznije regulisati kolektivnim ugovorima područja djelatnosti i pravilnicima o radu.“

20. Odluka o utvrđivanju najniže satnice u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 22/08) u relevantnom dijelu glasi:

I.

U Federaciji Bosne i Hercegovine, utvrđuje se:

1.najniža bruto satnica u iznosu od 3,26 KM, 2.najniža neto satnica u iznosu od 1,95 KM.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je odluka Kantonalnog suda donesena u predmetnom postupku i dužina trajanja predmetnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je svojom Odlukom o dopustivosti broj AP 3975/19 od 17. decembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio Ustavnom sudu 24. oktobra 2019. godine protiv presude Kantonalnog suda od 16. jula 2019. godine (osporene i ovom apelacijom) jer je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom apelantove revizije izjavljene protiv navedene presude Kantonalnog suda. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda od 13. augusta 2020. godine (koje je apelant primio 21. septembra 2020. godine) apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog broj 65 0 Rs 339247 14 Rsž od 16. jula 2019. godine. Shodno svojoj praksi, Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, broj AP 7715/18 od 14. oktobra 2020. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je osporena presuda Kantonalnog suda od 16. jula 2019. godine dostavljena apelantu 25. septembra 2019. godine, te da je apelant 24. oktobra 2019. godine podnio apelaciju u predmetu broj AP 3975/19, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant u predmetnoj apelaciji navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje i princip pravne sigurnosti, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i navodi da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju odlučivalo o osnovanosti apelantovog zahtjeva za isplatu potraživanja iz radnog odnosa, te da se, dakle, radilo o pitanju apelantovih građanskih prava i obaveza tako da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.

U odnosu na osporenu odluku

29. U vezi s apelacionim navodima koji se pokreću predmetnom apelacijom, a tiču se proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

31. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju zasnivaju na osporavanju načina na koji je u konkretnom slučaju primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u dosadašnjoj praksi razmatrao slično činjenično i pravno pitanje u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 942/19 od 10. novembra 2020. godine u kojoj, u odnosu na iste prigovore o proizvoljnoj primjeni prava, nije utvrđeno kršenje prava na koja su se apelanti u tom predmetu pozvali, te u drugim odlukama o dopustivosti koje su slijedile nakon te odluke, kao npr. br. AP 3930/20 od 8. decembra 2020. godine i AP 2285/21 od 8. septembra 2021. godine, a koje su se odnosile na isto ili slično činjenično i pravno pitanje (sve odluke dostupne na www.ustavnisud.ba), te da u vezi s tim Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud ne vidi razlog zbog kojeg bi u ovoj odluci zauzeo drugačiji stav. Dakle, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba Opšteg kolektivnog ugovora i Kolektivnog ugovora koje je Kantonalni sud imao u vidu prilikom odlučenja o tužbenom zahtjevu apelanta, Ustavni sud iz obrazloženja osporene odluke ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava. Navedeno a fortiori jer je Kantonalni sud u osporenoj odluci jasno obrazložio na kojim relevantnim propisima materijalnog prava je zasnovao odluku, dajući za svoj stav argumentirano obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u kontekstu primjene materijalnog prava.

32. Vezano za apelacione navode koji se odnose na povredu principa pravne sigurnosti, Ustavni sud ukazuje da je već razmatrao skoro identične apelacione navode u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 941/19 od 9. septembra 2020. godine. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, imajući prije svega u vidu praksu Ustavnog suda u istovjetnim predmetima, zaključio da postojanjem jedne različite odluke Vrhovnog suda nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda, odnosno da apelanti nisu predočili dokaze da je stvorena kontinuirana pravna nesigurnost, te na taj način povrijeđen princip pravne sigurnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 941/19 od 9. septembra 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i apelacioni navodi koji se odnose na povredu principa pravne sigurnosti neosnovani, te se umjesto posebnog obrazloženja o neosnovanosti tih navoda, u cijelosti poziva na razloge navedene u citiranoj odluci Ustavnog suda.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u vezi sa navodima o proizvoljnoj primjeni prava, te povredi principa pravne sigurnosti zaključuje da nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

35. Također, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A broj 228-B, stav 18. i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51).

Period koji se uzima u obzir

36. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant isključivo ukazuje da mu je pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje povrijeđeno od Kantonalnog suda. Shodno tome, Ustavni sud će kao dužinu trajanja postupka razmatrati samo period trajanja predmetnog žalbenog postupka pred Kantonalnim sudom, tj. period od 21. augusta 2014. godine, kao datuma kada je drugostepeni sud zaprimio predmetni spis na postupanje po žalbi, pa do 16. jula 2019. godine, kao datuma kada je Kantonalni sud donio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine trajanja predmetnog postupka jesu četiri godine i skoro 10 mjeseci.

Analiza razumnosti dužine trajanja postupka

37. Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog tužbenog zahtjeva bilo potraživanje naknada po osnovu radnog odnosa, te da se, dakle, u konkretnom slučaju radi o postupku koji je po zakonu hitne prirode. Nadalje, imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da eventualna složenost predmeta, kao jedan od kriterija koje Ustavni sud ima u vidu pri ocjeni dužine trajanja postupka, nije utjecala na trajanje žalbenog postupka, te se stoga Ustavni sud neće posebno baviti tim pitanjem.

38. Analizirajući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud odluku o žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude donio nakon čak četiri godine i skoro 10 mjeseci od prijema spisa predmeta u taj sud. Pri tome Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud nije posebno osvrtao na navode o dužini trajanja predmetnog postupka. S obzirom na navedeno, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja, pogotovo da se radi o postupku koji je po zakonu hitne prirode, Ustavni sud zaključuje da je žalbeni postupak trajao neopravdano dugo, imajući u vidu da je Kantonalni sud odluku o izjavljenom pravnom lijeku, kao što je to navedeno, donio tek nakon četiri godine i skoro 10 mjeseci od prijema spisa u taj sud, za što u odgovoru na apelaciju nije dao nikakve razloge kojima bi opravdao dužinu trajanja žalbenog postupka. Ocjenjujući ponašanje apelanta u predmetnom postupku, Ustavni sud primjećuje (kako to proizlazi iz stanja predmetnog apelacionog spisa) da apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini trajanja predmetnog postupka.

39. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka nije zadovoljila zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je u konkretnom predmetu došlo do kršenja prava apelanta na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

40. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

41. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

42. Ovu naknadu dužna je da plati Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka navedenog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

43. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

44. Apelant navodi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se argumentacija u pravcu povrede ovih prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (u odnosu na osporene odluke), a te navode je Ustavni već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su oni neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, imajući u vidu da je predmetni žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom, u radnom sporu koji je po zakonu hitne prirode, trajao četiri godine i skoro 10 mjeseci, pri čemu taj sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio nikakvo opravdanje za tako dugo trajanje postupka pred tim sudom.

46. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava, jer je Kantonalni sud dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, koji, suprotno apelantovim navodima, nisu rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava, te kada su apelacioni navodi koji se odnose na povredu principa pravne sigurnosti neosnovani.

47. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da nije došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu) s obzirom da se tvrdnje o povredi tih prava zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje (koje je Ustavni sud ocijenio neosnovanim).

48. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. st. (4) i (5) i člana

74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3615/20 (M. N.) | Sudska praksa | Aktio