Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4560/19 (K.B. i drugi)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Dioničar
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pristup sudu
- Ništavost
- Revizija
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o preduzećima · čl. 8
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preduzećima
- Zakon o preduzećima
- Zakon o postupku za upis u sudski registar · čl. 109
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4560/19
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4560/19, rješavajući apelaciju K. B. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija K. B., V. T., J. K., I. B., Ž.
M., S. N., K. R., K. Č., S. E., V. D., D. Š., S. B., M. Š., V. G., A. M., Z. B., D. V., M. Č., Z. M., T. S., A. R., M. P., P. P. i Đ. P. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 078338 19 Rev od 12. septembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. K. B., V. T., J. K., I. B., Ž. M., S. N., K. R., K. Č., S. E., V. D., D. Š., S. B., M. Š., V. G., A. M., Z. B., D. V., M. Č., Z. M., T. S., A. R., M. P., P. P. i Đ. P. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Advokatsko društvo „Đonko“ iz Mostara, podnijeli su 26. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 078338 19 Rev od 12. septembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), tuženih Energopetrol d.o.o. Mostar, Hypo Alpe Adria banka d.d. Mostar i Petrol d.d. Mostar (zajedno u daljnjem tekstu: tuženi, odnosno prvotuženi, drugotužena i trećetuženi), te umješača na strani tuženih „Hermes“ d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je 3. decembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, drugotužena, trećetuženi i umješač su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 11. do 22. decembra 2020. godine. Prvotuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelanti su zajedno sa još 60 tužilaca (svi u daljnjem tekstu: tužioci) 6. decembra 2010. godine pokrenuli parnični postupak protiv tuženih radi utvrđenja ništavosti Odluke Upravnog odbora prvotuženog o izboru ponuđača za dokapitalizaciju prvotuženog broj 134-2/97 od 22. decembra 1997. godine (u daljnjem tekstu: sporna odluka) i Ugovora o osnivanju trećetuženog (u daljnjem tekstu: sporni ugovor o osnivanju trećetuženog) koji su međusobno zaključili prvotuženi i pravni prednik drugotužene 9. januara 1998. godine, te utvrđenja da trećetuženi s danom pravomoćnosti presude prestaje da postoji, uz naknadu troškova postupka.
6. Općinski sud je nakon provedenog postupka donio Presudu broj 58 0 P 078338 10 P od 10. decembra 2015. godine kojom je u odnosu na prvotuženog usvojen dio tužbenog zahtjeva apelanata K. B, V. T. i J. K. i tužioca P. P., koji se odnosio na ništavost sporne odluke, te u odnosu na prvotuženog i drugotuženu dio tužbenog zahtjeva istih tužilaca kojim je tražena ništavost spornog ugovora o osnivanju trećetuženog kojim je drugotužena na ime svog uloga unijela u osnovnu glavnicu trećetuženog svoju imovinu koja je taksativno pobrojana u izreci presude, dok je tužbeni zahtjev u tom dijelu u odnosu na ostale apelante odbijen, a istovremeno je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na utvrđenje da trećetuženi po pravomoćnosti presude prestaje da postoji odbačen zbog nenadležnosti suda za odlučivanje. Tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženog je odbijen (sve preciznije navedeno u izreci prvostepene presude).
7. Općinski sud je odlučivao o više procesnih prigovora tuženih, između ostalih, i o prigovoru o nedostatku aktivne legitimacije na strani apelanata i ostalih tužilaca. U vezi s tim prigovorom Općinski sud je, imajući u vidu vrstu spora, naglasio da je za postojanje aktivne legitimacije na strani tužilaca u duhu člana 109. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ali i člana 258. Zakona o privrednim društvima, koji je važio u vrijeme podnošenja tužbe, odnosno člana 245. sada važećeg Zakona o privrednim društvima, neophodno utvrditi da li tužioci imaju pravni interes pozivati se na ništavost spornog ugovora o osnivanju trećetuženog, supsidijarno aneksa tog ugovora od 14. januara 1999. godine, te da li su ovlašteni tražiti ništavost sporne odluke. Općinski sud je za većinu tužilaca (njih 78, među kojima je i većina apelanata) utvrdio da tokom postupka nisu dokazali postojanje pravnog interesa za pozivanje na ništavost spornih akata tako da je u odnosu na njih prigovor usvojen i tužbeni zahtjev odbijen u dijelu kojim je tražena ništavost spornih akata (tokom postupka je utvrđeno da su pojedini tužioci svoje dionice u međuvremenu prodali trećem licu, umješaču u postupku na strani tuženog, odnosno pojedini tužioci nisu dostavili dokaz da su dionice naslijedili od svojih prednika). U odnosu na ostale tužioce (njih četvero, od kojih troje apelanata, i to K. B., V. T. i J. K.), Općinski sud je utvrdio da su oni, kao dioničari prednika prvotuženog i samim tim suvlasnici prvotuženog, shodno čl. 17. i 33. Zakona o preduzećima, koji je važio u vrijeme donošenja sporne odluke, odnosno zaključenja spornog ugovora o osnivanju trećetuženog i njegovog aneksa, bili ovlašteni da u smislu Zakona o privrednim društvima iz 2009. godine (član 258), koji je važio u vrijeme podnošenja tužbe, tužbom traže ništavost akata, dok iz njihovog suvlasništva u prvotuženom proizlazi pravni interes za pozivanje na ništavost spornih akata. Općinski sud je imao u vidu da spornu odluku nije donijela Skupština prvotuženog, već Upravni odbor, ali da to ne može utjecati na aktivnu legitimaciju tih tužilaca. Općinski sud je utvrdio da drugotužena, a ni njeni prednici, niti trećetuženi nisu pasivno legitimirani po zahtjevu kojim se traži ništavost sporne odluke.
8. Općinski sud je djelimičnu osnovanost dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosio na utvrđivanje ništavosti sporne odluke i spornog ugovora o osnivanju III lica detaljno obrazložio na str. od 27. do 35. obrazloženja presude, dok je na str. od 35. do 37. dato obrazloženje u vezi s ostalim zahtjevima i parničnim troškovima.
9. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama parničnih stranaka (žalbu su podnijele sve parnične stranke, osim prvotuženog koji u postupku nije učestvovao), donio Presudu broj 58 0 P 078338 16 Gž od 19. decembra 2018. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Drugostepeni sud je odbio sve prigovore povrede postupka, uključujući prigovor povrede postupka iz člana 67. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
10. Drugostepeni sud je u cijelosti prihvatio stav prvostepenog suda o djelimičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na četiri tužioca, potvrđujući stav prvostepenog suda da je sporna odluka ništava jer ju je donio nenadležni organ jer u njenom donošenju nisu učestvovali dioničari, da joj nije prethodila odluka o dokapitalizaciji, odnosno odluka o promjeni strukture kapitala donesena od nadležne agencije, uz saglasnost Vlade FBiH, koja bi bila usklađena s odredbama Zakona o privatizaciji preduzeća, što odluku čini ništavom, u smislu člana 103. ZOO, jer je donesena suprotno odredbama čl. 8, 32. i 156. Zakona o preduzećima.
11. U vezi s ništavošću spornog ugovora o osnivanju trećetuženog, Kantonalni sud je prihvatio stav prvostepenog suda da je sporni ugovor ništav u smislu člana 103. ZOO jer je spornim ugovorom faktički prestao do postoji prvotuženi, a da nikada nije izvršeno njegovo brisanje iz sudskog registra, da su zaključenjem spornog ugovora vlasnici prvotuženog izgubili kontrolu nad kapitalom (o čemu se drugostepeni sud detaljnije izjasnio na strani 11. obrazloženja presude).
12. Odlučujući o revizijama drugotužene i umješača na strani tuženih, Vrhovni sud ih je Presudom broj 58 0 P 078338 19 Rev od 12. septembra 2019. godine usvojio, pobijanu drugostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti sporne odluke i spornog ugovora o osnivanju trećetuženog odbio, dok je odluka o troškovima postupka ukinuta i predmet je u tom dijelu vraćen na ponovni postupak. Istom presudom revizija apelanata i ostalih tužilaca je odbijena, dok je revizija trećetuženog odbačena.
13. Nakon što je Vrhovni sud detaljno prezentirao činjenice predmeta koje su utvrdili nižestepeni sudovi (str. od 6. do 10. obrazloženja), Vrhovni sud je pojasnio da tužioci traže utvrđenje ništavosti sporne odluke i spornog ugovora o osnivanju trećetuženog, te prestanak trećetuženog kao društva sa pravomoćnošću presude, pri čemu su postavili i supsidijarni zahtjev, ukoliko bude odbijen primarni, kojim se traži utvrđivanje ništavosti aneksa spornog ugovora o osnivanju trećetuženog od 14. januara 1999. godine, kojim je smanjen poslovni ulog prvotuženog i u registru privrednih društva izvrši brisanje tog upisa. Zatim je Vrhovni sud pojasnio da je u postupku na strani tužilaca, kao umješač, pristupila Agencija za privatizaciju u FBiH, a na strani tuženih umješač, kojem je većina tužilaca 2002. godine prodala dionice.
14. Vrhovni sud je dalje pojasnio da prvotuženi u postupku nije učestvovao jer mu se nisu mogli uručiti tužba i pismena na adresi sjedišta, a nije imao ni zakonskog zastupnika jer je direktoru upisanom u sudski registar davno istekao mandat, a novi nije imenovan, pa se postupak vodio dostavljanjem tužbe i poziva objavljivanjem na oglasnoj ploči suda i u dnevnim novinama.
15. Ocjenjujući prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužilaca, Vrhovni sud je naveo da u vezi sa stavom nižestepenih sudova o postojanju aktivne legitimacije u odnosu na četiri tužioca koji su vlasnici kapitala prvotuženog, odnosno dionica prvotuženog, što im daje osnov da traže ništavost spornih akata, iz izvoda iz sudskog registra Višeg suda u Mostaru proizlazi da je prvotuženi osnovan kao d.o.o. u društvenom vlasništvu, na osnovu Uredbe o samoorganiziranju, i to za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti. Vrhovni sud je zatim naveo da je tačno da su četiri tužioca upisana kao osnivači u sudskom registru kao dioničari Energoinvest-Energopetrol d.d. Sarajevo, ali su kao sredstva osnivača upisana zatečena sredstva na dan 30. juni 1993. godine od 2.205.873.029,60 (nije precizirana valuta) do visine osnivačkih sredstava, kojima je raspolagalo preduzeće „Energopetrol“ d.d. Sarajevo, Poslovni centar Mostar, na dan 3. novembar 1993. godine. Iz navedenog je, prema mišljenju Vrhovnog suda, vidljivo da, iako su četiri tužioca za koje je utvrđeno da njihova aktivna legitimacija nije sporna od strane nižestepenih sudova jer su upisani kao osnivači prvotuženog u novoosnovano preduzeće, oni nisu unijeli svoju imovinu kao osnivački ulog u kapital prvotuženog, zbog čega nisu mogli steći poslovne udjele u prvotuženom, a pojam poslovni udjel Vrhovni sud je detaljnije pojasnio pozivajući se na odredbu člana 50. stav 4. Zakona o preduzećima.
16. Za Vrhovni sud, stoga, nije bilo sporno da četiri tužioca nisu dokazala da su unijeli svoje stvari i prava kao ulog u osnivačku glavnicu prvotuženog, iz čega slijedi zaključak da nisu imali ni poslovni udjel u kapitalu prvotuženog, već su se njihova osnivačka prava zasnivala na ratnom propisu i privremenoj organizaciji rada. Međutim, Vrhovni sud je istakao da su ti tužioci, kao zaposlenici PC Mostar Energoinvest-Energopetrol d.d. Sarajevo, bili vlasnici internih dionica, prema spisku dioničara od 31. decembra 1991. godine u procesu privatizacije dijela kapitala tog preduzeća, pri čemu je navedeni sud detaljnije obrazložio pojam interni dioničar pozivajući se na odredbe Zakona o društvenom kapitalu, Zakona o privatizaciji preduzeća (čl. 6. stav 2), Zakona o isplati ličnih dohodaka, sredstava za posebnu potrošnju i sredstava za ishranu, te Uredbu o reviziji. Vrhovni sud je u kontekstu analize statusa tužilaca kao vlasnika kapitala prvotuženog, cijeneći da prema članu 104. Zakona o preduzećima ulog može biti samo u novcu, stvarima i pravima, utvrdio da zakon ne predviđa mogućnost da ulog u osnivanju takvog društva budu dionice, pa ni interne dionice po Zakonu o društvenom kapitalu.
17. Zatim je Vrhovni sud naveo da se revizijom osnovano prigovara da prema članu 103. stav 1. ZOO nije bilo moguće utvrditi ništavost takvog akta jer se citirana odredba odnosi samo na ugovore, osim kada je to posebnim zakonom određeno, što u konkretnom slučaju nije primjer jer Zakon o preduzećima, koji je važio u vrijeme donošenja sporne odluke, takvu mogućnost nije predviđao. Shodno tome, Vrhovni sud je pojasnio da sporna odluka nije ugovor, već odluka koja je donesena u skladu sa Statutom prvotuženog, pa tužioci nemaju zakonski osnov za utvrđivanje ništavosti sporne odluke, zbog čega ne mogu s uspjehom u sudskom postupku postaviti takav zahtjev primjenom opće odredbe o ništavosti ugovora. Shodno tome, kako je pojasnio Vrhovi sud, proizlazi pogrešna primjena materijalnog prava u odnosu na pravomoćnu presudu u dijelu kojim je odlučeno o ništavosti sporne odluke, jer pojedini apelanti nisu bili dioničari prvotuženog prema tada važećim propisima, zbog čega nemaju aktivnu legitimaciju za postavljanje takvog tužbenog zahtjeva. Osim toga, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo kada je primjenom člana 103. ZOO utvrđena ništavost sporne odluke.
18. U vezi s primjenom materijalnog prava u odnosu na odluku o utvrđivanju ništavosti spornog ugovora o osnivanju trećetuženog u vezi s prigovorom o nedostatku aktivne legitimacije, Vrhovni sud je naveo da se pojedini apelanti, kao osnivači prvotuženog na određeno vrijeme, iako nemaju položaj dioničara, mogu smatrati zainteresiranim licima iz člana 109. ZOO jer je prema toj odredbi i sud po službenoj dužnosti obavezan paziti na ništavost ugovora.
19. U vezi sa spornim ugovorom o osnivanju trećetuženog Vrhovni sud je naveo da su tim ugovorom u osnovnu glavnicu koja je podijeljena na dionice unesene stvari i prava u novčanom iznosu ukupne vrijednosti 9.543.977,00 DEM, za koje je prvotuženi preuzeo 9544 dionica, kao ulog koji se sastoji od državnog kapitala u iznosu od 6.747.899,00 DEM, i dionički kapital u iznosu od 2.796.078,00 DEM koji se sastoji u pravima stečenim po osnovu otkupa internih dionica.
20. Vrhovni sud je podsjetio da su nižestepeni sudovi utvrdili ništavost spornog ugovora u nedopuštenom predmetu obaveze po članu 47. stav 2. ZOO u vezi sa članom 103. stav 1. ZOO jer je prvotuženi unio cjelokupnu imovinu u osnivački kapital trećetuženog, a da apelanti, kao vlasnici uloga i kapitala prvotuženog, nisu vršili vlast u trećetuženom i nisu dali saglasnost za njegovo zaključivanje, kao ni odluke o odabiru ponuđača kojom je osnivanjem novog društva omogućeno drugom ugovaraču većinsko vlasništvo nad kapitalom, da je zbog toga prvotuženi ostao bez imovine, čime je nastupilo faktičko gašenje prvotuženog, što zakoni ne dozvoljavaju.
21. U vezi s odlučenjem nižestepenih sudova Vrhovni sud je naglasio da je odredba o ništavosti ugovora u smislu člana 103. stav 1. ZOO propisala ništavost ugovora koji je protivan Ustavu, pozitivnim propisima i moralu društva, ali samo ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo. Imajući u vidu da je sporni ugovor zapravo osnivački akt pravnog lica, koji je s ostalim formalnim i materijalnim uvjetima bio osnov za upis u sudski registar društva, na osnovu kojeg je u smislu člana 140. stav 2. Zakona o preduzećima trećetuženi stekao svojstvo pravnog lica i poslovnu sposobnost, proizlazi da ništavost ugovora bez ništavosti upisa u sudski registar, ne bi imala svoj cilj. Stoga se osnovano postavlja pitanje i pravnog interesa za tužbu za utvrđivanje ništavosti spornog ugovora o osnivanju trećetuženog kod činjenice da nije postavljen zahtjev za utvrđivanje ništavosti upisa u sudski registar.
22. Vrhovni sud je naglasio da je preduzeće, shodno članu 152. stav 1. tačka 5. Zakona o preduzećima, moglo prestati samo pravomoćnošću presude kojom se utvrđuje ništavost sudskog upisa. U tom pravcu Vrhovni sud je naglasio da kako pravno lice gubi svojstvo pravnog lica i poslovnu sposobnost tek brisanjem upisa u sudski registar, proizlazi da utvrđivanje ništavosti ugovora o osnivanju preduzeća, bez zahtjeva za utvrđivanje ništavosti upisa u sudski registar, nema pravnu posljedicu ništavosti (član 104). Navedeno, prema mišljenju Vrhovnog suda, proizlazi iz člana 63. stav 1. Zakona o postupku upisa u sudski registar, koji je taj sud citirao. Prema ocjeni Vrhovnog suda, iz takvog zakonskog rješenja slijedi zaključak da je utvrđivanje ništavosti ugovora o osnivanju moglo biti rješavano samo kao prethodno pitanje u postupku po tužbi za utvrđivanje ništavosti upisa u sudski registar privrednih društava. Vrhovni sud je naglasio da tužioci nisu postavili tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti upisa trećetuženog, a kako sud u smislu člana 2. stav 1. ZPP odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, to je drugostepena presuda u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva zasnovana na pogrešnoj primjeni prava, zbog čega su revizije tuženih i u tom dijelu usvojene.
23. Vrhovni sud je zatim istakao da revizijom tužioci osnovano ukazuju da su nižestepeni sudovi povrijedili odredbe postupka i pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbacili tužbu u dijelu kojim se traži prestanak postojanja trećetuženog jer takav zahtjev jeste u nadležnosti parničnog suda po Zakonu o preduzećima, a tužbeni zahtjev nije glasio na brisanje upisa, što drugostepeni sud u svojoj odluci pogrešno ističe. Osim toga, sam zahtjev za ništavost spornog ugovora po članu 152. Zakona o preduzećima nije osnov za prestanak društva, pa iako je pogrešno u tom dijelu tužba odbačena, takva odluka je za tužioce povoljnija od odbijanja tužbenog zahtjeva.
24. Vrhovni sud je još naglasio da će odluka o troškovima postupka biti donesena po završetku cijelog postupka budući da je odbijen primarni zahtjev koji je postavljen u smislu člana 55. stav 4. ZPP, te sud tek treba da odluči o supsidijarnom zahtjevu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
25. Apelanti smatraju da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti iznose brojne prigovore u nastojanju da diskreditiraju presudu Vrhovnog suda kao konačnu odluku u ovom predmetu, kojom je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata. Prije svega, apelanti se ne slažu s konstatacijom Vrhovnog suda da oni nisu bili dioničari prvotuženog prema tada važećim propisima i da zbog toga nemaju aktivnu legitimaciju za postavljanje tužbenog zahtjeva za utvrđivanje apsolutne ništavosti sporne odluke. U tom pravcu, između ostalog, detaljno navode razloge za takav stav, te ukazuju da su tokom postupka tu činjenicu dokazali. Stoga je, prema ocjeni apelanata, Vrhovni sud postupao proizvoljno, odnosno suprotno članu 8. ZPP kada je zaključio da apelanti nisu bili dioničari prvotuženog i da samim tim nemaju aktivnu legitimaciju za postavljanje tužbenog zahtjeva onako kako je postavljen u predmetnoj pravnoj stvari. Apelanti se ne slažu ni sa stavom Vrhovnog suda da se sporna odluka ne smatra ugovorom i da se stoga ne može tražiti njena ništavost po članu 103. stav 1. ZOO jer posebnim zakonom nije drugačije propisano, odnosno Zakonom o preduzećima, koji je važio u vrijeme donošenja sporne odluke, nije predviđena takva mogućnost. Apelanti ne spore da je iz sadržaja člana 103. stav 1. ZOO evidentno da se on odnosi na ugovore, ali se taj član treba dovesti u vezu sa članom 25. stav (3) ZOO. Činjenica da Zakonom o preduzećima, koji je važio u vrijeme donošenja sporne odluke, nije normirano pitanje apsolutne ništavosti odluka, zapravo ukazuje da se na apsolutnu ništavost odluke moraju primijeniti odredbe ZOO, i to član 103. stav 1. Ako to ne bi bilo moguće apelanti ne bi mogli ostvariti zaštitu svojih prava, pa bi na taj način došlo do povrede prava na pristup sudu jer, prema stavu Vrhovnog suda, apelanti pred sudom ne bi mogli tražiti utvrđenje apsolutne ništavosti sporne odluke. Zatim, apelanti ističu da su kao pravnu posljedicu utvrđenja ništavosti spornog ugovora o osnivanju trećetuženog predvidjeli tačkom III tužbenog zahtjeva kojim su tražili utvrđenje prestanka trećetuženog s pravomoćnošću presude. U tom pravcu apelanti su naglasili da Zakon o preduzećima, koji je važio u vrijeme donošenja spornog ugovora o osnivanju trećetuženog, ni u jednoj odredbi, osim u slučajevima koji su striktno propisani u članu 152, nije propisao da preduzeće može prestati sudskom odlukom ako se nakon njegovog upisa u sudski registar po proteku perioda od tri godine utvrdi apsolutna ništavost njegovog osnivačkog akta. Shodno tome, prema tvrdnjama apelanata, ne postoji zakonski okvir, odnosno zakonska norma koja regulira konkretnu situaciju, tj. kakve bi pravne posljedice ništavosti osnivačkog akta preduzeća trebalo da nastupe ako se ta ništavost utvrdi nakon tri godine od dana kada je preduzeće upisano u sudski registar. Prema tvrdnjama apelanata, očigledno su proizvoljni i u suprotnosti s materijalnim propisima navodi Vrhovnog suda da bi posljedice ništavosti osnivačkog akta preduzeća kao zakonske sankcije mogle imati samo u utvrđivanju ništavosti upisa i da su shodno tome apelanti napravili propust jer tužbenim zahtjevom nisu tražili utvrđivanje ništavosti upisa u sudski registar trećetuženog. Ovakvo obrazloženje bi moglo biti prihvatljivo samo pod pretpostavkom da je postupak pokrenut u roku od tri godine od dana izvršenog upisa trećetuženog u sudski registar jer, prema odredbi člana 63. Zakona o postupku upisa u sudski registar, sudski postupak radi utvrđenje ništavosti upisa može se pokrenuti najkasnije u roku od tri godine od dana izvršenog upisa, što u konkretnom nije slučaj jer su apelanti razloge ništavosti osnivačkog akta trećetuženog uočili znatno kasnije. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje prava apelanata, da se osporena presuda Vrhovnog suda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
b) Odgovori na apelaciju
26. Vrhovni sud je naveo da osporenom odlukom tog suda nije prekršeno niti jedno ustavom odnosno Evropskom konvencijom zaštićeno pravo apelanata na koje su se apelanti u apelaciji neosnovno pozvali, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
27. Kantonalni sud i Općinski sud su također istakli da ti sudovi ni na koji način nisu povrijedili pravo apelanata da u postupku učestvuju ravnopravno sa suprotnom stranom, da predlažu dokaze, ulažu i koriste pravne lijekove. U konkretnom slučaju očito je da su apelanti nezadovoljni ishodom spora, te iz tog razloga ukazuju na brojne prigovore, između ostalog, ukazuju na povredu prava na pristup sudu, što nije tačno zato što je apelantima bilo omogućeno pravo na pristup sudu jer je nakon provedenog postupka, u kojem su apelanti imali sva procesna prava, donesena prvostepena presuda, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, ali su navedene presude preinačene odlukom Vrhovnog suda koju apelanti osporavaju. U odgovoru je još navedeno da je prvostepeni sud po supsidijarnom zahtjevu apelanata donio presudu 13. marta 2020. godine, na koju su apelanti uložili žalbu Kantonalnom sudu. Još je navedeno da je u tom postupku apelantica K. B. podneskom od 26. novembra 2020. godine povukla tužbu u konkretnom pravnoj stvari jer su, shodno sporazumu, podmirena sva njena potraživanja, te je u cijelosti namirena. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
28. Drugotužena, trećetuženi i umješač su se u odgovorima detaljno osvrnuli na iznesene prigovore apelanata smatrajući ih neosnovanim jer je, prema njihovoj ocjeni, Vrhovni sud donio pravilnu i zakonitu odluku zasnovanu na pravilnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što su iscrpno obrazložili u navodima odgovora. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana, odnosno odbaci kao prima facie neosnovana.
V.Relevantni propisi
29. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je primijenjen u konkretnom slučaju, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
(1)U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
(2)Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
30. Zakon o preduzećima („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/95 i 8/96) u relevantnom dijelu glasi:
Član 50.
Osnovna glavnica društva se izražava u novcu.
Ulozi članova mogu biti u novcu, stvarima i pravima.
U pravnom prometu društvo odgovara za obaveze cjelokupnom imovinom.
Na osnovu uloga i ugovora o osnivanju društva članovi stiču udjele koji se izražavaju u procentima.
Član 140.
Upis u sudski registar obavlja se na zahtjev ovlaštenog lica, u roku od 15 dana od dana kada su se stekli uslovi za upis.
Upisom u sudski registar preduzeće stiče pravnu i poslovnu sposobnost.
XII - PRESTANAK PREDUZEĆA
Član 152.
Preduzeće prestaje:
1. ako je prema njemu rješenjem nadležnog državnog organa izrečena, mjera trajne zabrane rada preduzeća ili obavljanja djelatnosti preduzeća;
2. ako više ne postoje prirodni uslovi za vršenje privredne djelatnosti preduzeća; 3. ako više ne postoje ekonomski uslovi za rad preduzeća;
4. ako se preduzeće spoji sa drugim preduzećem, ako se pripoji drugom preduzeću ili ako se podijeli na više preduzeća;
5. ako se pravosnažnom odlukom suda utvrdi ništavost upisa u sudski registar, i 6. na osnovu stečaja.
U slučajevima iz tač. l, 2, 3. i 5. ovog člana preduzeće prestaje provođenjem postupka redovne likvidacije.
U slučaju iz tač. 6. ovog člana preduzeće prestaje provođenjem postupka stečaja.
31. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Primena pojedinih odredaba Član 25.
(1) Odredbe ovog zakona koje se odnose na ugovore primenjuju se na sve vrste ugovora, osim ako za ugovore u privredi nije izričito drukčije određeno.
(2) Ugovori u privredi su, u smislu ovog zakona, ugovori koja preduzeća i druga pravna lica koja obavljaju privrednu delatnost, kao i imaoci radnji i drugi pojedinci koji u vidu registrovanog zanimanja obavljaju neku privrednu delatnost zaključuju među sobom u obavljanju delatnosti koje sačinjavaju predmete njihovog poslovanja ili su u vezi sa tim delatnostima.
(3) Odredbe ovog zakona koje se odnose na ugovore shodno se primenjuju i na druge pravne poslove.
Ništavost Član 103.
(1)Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2)Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovorajuće posledice.
Isticanje ništavosti Član 109.
(1)Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.
(2)Pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac.
32. Zakon o postupku za upis u sudski registar („Službene novine Federacije BiH“ broj 6/95) u relevantnom dijelu glasi:
Član 63.
Ako je upis izvršen na osnovu lažne isprave, ako su u ispravi na osnovu koje je izvršen upis navedeni neistiniti podaci, ako je isprava izdata u nezakonito provedenom postupku, ako je nezakonito provedena radnja o kojoj se podaci upisuju u sudski registar ili ako postoje drugi zakonom predviđeni razlozi, može se tužbom za utvrđenje tražiti da se utvrdi da je upis ništav.
Tužbu može podnijeti lice koje ima pravni interes da se utvrdi ništavnost upisa. Tužba se podnosi u roku od 30 dana od dana kad je podnosilac tužbe saznao za razloge ništavnosti, ali se ne može podnijeti poslije isteka roka od tri godine od dana izvršenog upisa.
Član 64.
Kad je pravosnažnom presudom utvrđena ništavnost konačnog upisa, sud je dužan da u roku od 15 dana dostavi registarskom sudu tu pravosnažnu presudu.
Registarski sud donosi po službenoj dužnosti rješenje o upisu zabilježbe o ništavnosti upisa po pravnosnažnoj presudi ako subjekt upisa po zakonu prestaje da postoji. To rješenje sadrži naziv i sjedište suda i broj i datum odluke o ništavnosti upisa.
Rješenje iz stava 2. ovog člana dostavlja se subjektu upisa i nadležnom organu radi donošenja rješenja o otvaranju postupka redovne likvidacije, odnosno stavljanja prijedloga za otvaranje postupka stečaja.
U ostalim slučajevima registarski sud na osnovu pravosnažne presude donosi po službenoj dužnosti rješenje o brisanju ništavnosti konačnog upisa.
Rješenje iz stava 4. ovog člana registarski sud dostavlja i nadležnom organu.
VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 078338 19 Rev od 12. septembra 2019. godine, kojom je pravomoćno odlučeno o primarnom tužbenom zahtjevu, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 27. septembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 26. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelanti pobijaju presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
40. U konkretnom slučaju apelanti su vodili postupak za zaštitu prava po osnovu „dionica“ koje imaju ili su imali ili naslijedili u prvotuženom, tražeći ništavost akata prvotuženog, iz čega slijedi da se radilo o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
41. Apelanti iznose brojne prigovore koji se suštinski svode na proizvoljnu primjenu prava i proizvoljnu ocjenu dokaza, što je posljedično dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Istovremeno, apelanti ukazuju da im je onemogućen pristup sudu pred Vrhovnim sudom zbog odbijanja tog suda da ispituje ništavost sporne odluke u smislu člana 103. stav (1) ZOO, što upućuje na zaključak da se i ovaj prigovor suštinski svodi na proizvoljnu primjenu materijalnog prava.
42. Shodno iznesenim prigovorima, Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
43. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
44. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
45. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odlučivali o više tužbenih zahtjeva, da su nižestepeni sudovi utvrdili djelimičnu osnovanost tužbenih zahtjeva samo u odnosu na četiri tužioca (tri apelanta) za koja je utvrđeno da su aktivno legitimirani za postavljanje tuženog zahtjeva u odnosu na prvotuženog odnosno drugotuženu, dok su tužbeni zahtjevi u odnosu na ostale apelante, odnosno većinu tužilaca, te trećetuženog odbijeni zbog nedostatka aktivne odnosno pasivne legitimacije. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku koju apelanti i osporavaju, usvojio revizije tuženih utvrđujući da su svi tužbeni zahtjevi neosnovani. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Vrhovni sud, ispitujući prigovor aktivne legitimacije apelanata (tri apelanta u odnosu na koje su djelimično usvojeni tužbeni zahtjevi), utvrdio da ti apelanti u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđivanje ništavosti sporne odluke, suprotno stavu nižestepenih sudova, nemaju aktivnu legitimaciju za postavljanje takvog zahtjeva jer, prema tada važećim propisima, nisu bili dioničari prvotuženog, već „interni dioničari“, o čemu se Vrhovni sud detaljno izjasnio u obrazloženju presude (vidi tač. 16. i 17. ove odluke ). Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, konkretno član 103. stav 1. ZOO, utvrđujući da je sporna odluka ništava. Vrhovni sud je u tom pravcu naveo da se odredba člana 103. stav (1) ZOO odnosi na ugovore, osim kada je to posebnim zakonom određeno, što nije slučaj u konkretnom predmetu jer odredbe Zakona o preduzećima, koji je važio u vrijeme donošenja sporne odluke, ne predviđaju takvu mogućnost. Ustavni sud u primjeni člana 103. stav 1. ZOO u vezi sa Zakonom o preduzećima koji je primijenjen u konkretnom slučaju u odnosu na spornu odluku (pravni akt prvotuženog o izboru ponuđača za dokapitalizaciju) ne uočava proizvoljnost, niti se shodno tome prigovor o kršenju prava na pristup sudu zbog nemogućnosti primjene člana 103. stav 1. ZOO na spornu odluku ukazuje osnovanim.
46. Ustavni sud ne uočava proizvoljnost ni u dijelu obrazloženja Vrhovnog suda da je drugostepena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava i u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo utvrđivanje ništavosti spornog ugovora o osnivanju trećetuženog zato što apelanti nisu postavili zahtjev za utvrđivanje ništavosti upisa shodno Zakonu o preduzećima (član 152. stav (1) tačka 5) i Zakonu o postupku upisa u sudski registar (čl. 63. i 64). Budući da sud, u smislu člana 2. stav 1. ZPP, odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, u svjetlu činjenica da apelanti takav zahtjev nisu postavili, Ustavni sud u datom obrazloženju u vezi s primjenom Zakona o preduzećima i Zakona o postupku upisa u sudski registar ne uočava proizvoljnost. Isto tako, u pogledu pozivanja apelanata na odredbe ZOO koje je Vrhovni sud, prema njihovoj ocjeni, trebao primijeniti Ustavni sud podsjeća da sud u postupku, u smislu člana 2. stav (2) ZPP, primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
47. Dakle, imajući u vidu obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud iz datog obrazloženja ne može izvući zaključak da su apelacioni prigovori u vezi s utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom prava opravdani. Iz raspoloživih dokumenata ne može se izvući ni zaključak da su apelantima u predmetnom postupku bila uskraćena procesna prava da u postupku učestvuju ravnopravno sa suprotnom stranom, pri čemu činjenica da je u konačnici tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti odbijen per se ne pokreće pitanje krašenja prava na pravično suđenje.
48. Ustavni sud, stoga, zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
49. Kako se navodi o kršenju prava na imovinu odnose na pogrešnu primjenu procesnog i materijalnog prava, te pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a o tome je Ustavni sud raspravljao u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prigovora vezanih za navodno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud, shodno zaključku da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, iz istog razloga smatra da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
50. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i koristili mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelanata u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj prigovor neosnovan.
VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz obrazloženja presude Vrhovnog suda, kao konačne odluke u ovom predmetu, ne proizlazi ništa što bi opravdalo brojne prigovore apelanata budući da je Vrhovni sud osnovanost revizija tuženih detaljno obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentima na koje su apelanti ukazali, uključujući i segment pristupa sudu u vezi s primjenom člana 103. stav 1. ZOO u vezi sa spornom odlukom.
52. Nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer činjenica da apelanti nisu zadovoljni ishodom postupaka po reviziji ne može da vodi zaključku o kršenju tog prava.
53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić