Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-311/21 (M. P.)

Odluka donesena 19. 05. 2021.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-311/21

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

19. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudija Miodrag Simović, na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine , u predmetu broj AP-311/21, rješavajući zahtjev Mirka Pavlovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Mirka Pavlovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1Mirko Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Momir Mirjanić, advokat iz Gradiške, podnio je 2. februara 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 016713 20 Rev 2 od 4. novembra 2020. godine.

2Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se odložiti izvršenje osporene presude Vrhovnog suda navedene u prethodnoj tački do donošenja odluke o apelaciji.

3Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 016713 17 P 2 od 25. maja 2018. godine, donesenoj po tužbi tužiteljice Vide Miljanović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) podnesenoj protiv apelanta kao tuženog i po protivtužbi apelanta i Miljke Pavlović (u daljnjem tekstu: apelantova supruga) protiv tužiteljice, radi duga, odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se apelant obaveže da joj isplati iznos od 78.775,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 14. februara 2010. godine pa do isplate, zatim je odbijen prijedlog za određivanje sudske mjere obezbjeđenja kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troškove postupka. Istom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev apelanta i utvrđeno da su apelant i njegova supruga u toku trajanja bračne zajednice isključivo vlastitim sredstvima izgradili objekte, te na taj način bili stekli isključivo pravo svojine na svim objektima sa po /2 što je zajedno činilo vlasništvo /1 protivtužitelja (apelanta i njegove supruge) na objektima pobliže označenim u izreci presude, a tužiteljica je obavezana da apelantu i njegovoj supruzi naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.529 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate. 4Iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostepeni sud u postupku utvrdio: da su tužiteljica i apelant Rješenjem Osnovnog suda od 26. aprila 2001. godine u ostavinskom postupku iza njihove majke, umrle 1983. godine proglašeni za nasljednike na nekretninama upisanim u p.l. 236 k.o. Vilusi (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) i to tužiteljica sa /5 dijela, a apelant sa dijelom 4/5;

da su predmetne nekretnine eksproprisane od strane korisnika eksproprijacije Republike Srpske i da je poslije provedenog postupka eksproprijacije između korisnika eksproprijacije i suvlasnika nekretnina 29. januara 2010. godine zaključen sporazum o naknadi pred Republičkom upravom za geodetske i imovinsko pravne poslove, Područna jedinica Gradiška (u daljem tekstu: RUGiPP PJ Gradiška), kojim je dogovorena naknada za eksproprisane predmetne nekretnine u iznosu od ukupno 488.325,00 KM, koji se sastoji od iznosa od 119.784,50 KM na ime poljoprivrednog zemljišta i poljoprivrednih zasada, iznosa od 287.153,00 KM za stambene i pomoćne objekte, te uvećanja naknade za korektivni faktor od 20%; da se korisnik eksproprijacije obavezao isplatiti naknadu u roku od 15 dana od zaključenja sporazuma, na račun apelanta; da je tužiteljica punomoćjem od 15.aprila 2008. godine ovlastila apelanta da je zastupa u postupku prodaje njenog dijela zemljišta; da je apelantu od strane korisnika eksproprijacije isplaćen novčani iznos po sporazumu o naknadi, ukupno 488.325,00 KM; da je apelant isplatio tužiteljici iznos od 29.946,00 KM; da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je apelant sa suprugom živio u Rijeci, a povremeno dolazio u Romanovce, gdje je gradio kuću, pomoćne objekte, a nakon povratka iz Rijeke nastavio da živi na spornim nekretninama; da tužiteljica nije učestvovala u izgradnji nijednog objekta u Romanovcima gdje je do eksproprijacije nekretnina apelant živio; da je apelant sa svojom suprugom u toku 1973. godine do 1975. godine izgradio kuću i štalu, a nakon njihovog povratka iz Rijeke 1993. godine izgradio ogradu, stazu, kokošinjac, nadstrešnicu (sve pobliže opisano u prvostepenoj presudi).

5Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da su apelant i njegova supruga. kao bračni supružnici, zajedničkim radom i sredstvima izgradili građevinske objekte prije donošenja rješenja o eksproprijaciji predmetnih nekretnina i zaključenog sporazuma o naknadi, na zemljištu majke tužiteljice i apelanta dok je ona bila živa, te da izgrađeni građevinski objekti čiji identitet i vrijednost su utvrđeni rješenjem o eksproprijaciji i sporazumom o naknadi, čine zajednički stečenu imovinu u braku, na kojoj su kao savjesni graditelji građenjem stekli pravo svojine, pa je pozivom na odredbu člana 61. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, usvojio protivtužbeni zahtjev. Polazeći od utvrđenja da su apelant i njegova supruga, vlasnici građevinskih objekata, a da su suvlasnici na zemljištu koje je eksproprisano u korist Republike Srpske tužiteljica sa 1/ 5 dijela i apelant sa /5 dijela, da je prema zaključenom sporazumu o naknadi korisnik eksproprijacije Republika Srpska na ime naknade za eksproprisane nekretnine apelantu koji je bio punomoćnik tužiteljice isplatila iznos od 488.325,00 KM (za stambeni objekat 287.153,00 KM, za poljoprivredno zemljište i zasade 119.784,50 KM ukupno 406.937,50 KM + 20 % na ime korektivnog faktora), da je apelant isplatio tužiteljici /5 dijela od naknade isplaćene za zemljište, Osnovni sud je zaključio da tužiteljica nema pravo na naknadu štete u smislu člana 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 154. ZOO, jer izvedenim dokazima nije dokazala da joj je apelant pričinio štetu, tj. da je došlo do umanjenja njene imovine.

6Rješenjem Osnovnog suda i broj 72 0 P 016713 17 P 2 od 8. avgusta 2018. godine, ispravljena je presuda tog suda broj 72 0 P 016713 17 P 2 od 25. maja 2018. godine u izreci (vezano za odluku o troškovima postupka), tako da umjesto iznosa od 1.529 KM, treba da stoji 10.333,00 KM, dok u ostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.

7Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 016713 18 Gž 3 od 24. septembra 2019. godine, žalba tužiteljice je djelimično uvažena i Presuda Osnovnog suda broj 72 0 P 016713 17 P 2 od 25. maja 2018. godine, u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, ukinuta i predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je u ostalom dijelu žalba tužiteljice odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Odbijen je zahtjev tužiteljice da joj protivtužitelji (apelant i njegova supruga) nadoknade troškove sastava žalbe u iznosu od 1.536,63 KM. Žalba tužiteljice je uvažena u odnosu na Rješenje Osnovnog suda broj 72 0 P 016713 17 P 2 od 8. avgusta 2018. godine, kojim je izvršena ispravka prvostepene presude u pogledu troškova postupka, koje je ukinuto, te je odbijen zahtjev tužiteljice da joj apelant i M.P. nadoknade troškove sastava žalbe u iznosu od 1.536,63 KM.

8Presudom Vrhovnog suda broj 72 0 P 016713 20 Rev 2 od 4. novembra 2020. godine revizija tužiteljice je djelimično usvojena, obje nižestepene presude su preinačene u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu, tako što je apelant obavezan da tužiteljici isplati iznos od 68.650,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 14. februara 2010. godine pa do isplate, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena. U pogledu odluke o protivtužbenom zahtjevu revizija je odbačena kao nedozvoljena.

9Vrhovni sud je ukazao da tužiteljica svoj zahtjev temeljila na tvrdnji da je ona bila suvlasnik sa /5 dijela eksproprisanih nekretnina i da joj, shodno tome, pripada pravo na /5 dijela od isplaćenog iznosa ukupne naknade koja je utvrđena po Sporazumu o naknadi, umanjen za isplaćeni iznos po tom osnovu od strane apelanta.

10S tim u vezi je istaknuto da prema odredbi člana 69. Zakona o eksproprijaciji sporazum o naknadi unosi se u zapisnik koji mora sadržavati oblik i visinu naknade, rok izvršenja i sve podatke neophodne za ispunjenje obaveze korisnika eksproprijacije, a to znači da, ukoliko se naknada određuje za razne vrste nepokretnosti, naknada treba biti posebno iskazana za svaku vrstu nepokretnosti, kao i uvećanje naknade zbog ličnih i porodičnih prilika, te određen rok do koga će se izvršiti plaćanje naknade. Takav sporazum ima snagu izvršne isprave (stav 4. člana 69. Zakona o eksproprijaciji). Po svojoj pravnoj prirodi sporazum o naknadi zaključen pred organom uprave po odredbama Zakona o eksproprijaciji, ima karakter poravnanja u smislu odredbe člana 1089. ZOO, kojim stranke uređuju međusobna prava i obaveze nastale povodom eksproprijacije nekretnina, te za njega važe odredbe ZOO o dvostranim ugovorima (član 1093. stav 1. ZOO), osim odredbe o poništenju ugovora zbog prekomjernog oštećenja (član 1094. ZOO). Takvo poravnanje ne može se raskinuti ili mijenjati zbog promijenjenih okolnosti (član 133. ZOO), a može se pobijati samo zbog prevare, prinude i zablude. Procesno pravno dejstvo sporazuma ogleda se u tome što se njegovim zaključenjem okončava postupak određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti i on zamjenjuje pravosnažno rješenje suda o određivanju naknade za eksproprisane nepokretnosti. Iz ovih razloga stranke ne mogu izjavljivati žalbu protiv zaključenog sporazuma o naknadi, a takođe ne mogu koristiti ni druga pravna sredstva, jer sporazumu Zakon o eksproprijaciji daje snagu izvršne isprave. U konkretnom slučaju Sporazumom zaključenim 29. januara 2010. godine, sadrži sve navedene elemente, a njime se korisnik eksproprijacije obavezao da na ime naknade za eksproprisane nekretnine u svojini apelanta sa dijelom /5 i tužiteljice sa /5 dijela isplati iznos od ukupno 488.325,00 KM, određena je ukupna naknada za zemljište i objekte i ona pripada suvlasnicima među kojima se dijeli prema suvlasničkom dijelu. Ovakav Sporazum apelant je prihvatio ne prigovarajući u tom postupku da je on gradio objekte i da naknada po tom osnovu treba da pripadne samo njemu, a proizlazi da nije prigovarao ni predmetu i obimu zaostavštine u ostavinskom postupku kada je suvlasnički dio nasljednika na ovim nekretninama određen, niti je do dana zaključenja Sporazuma vodio postupke da se utvrdi da mu po drugom osnovu pripada pravo na objekte. Stoga je, po ocjeni Vrhovnog suda, jasno da u vrijeme kada je on zaključen suvlasnički dio tužiteljice i obim naknade nije doveden u pitanje, pa je Vrhovni sud zaključio da je pravilno revizijom ukazano da tužiteljici pripada određeni iznos naknade od ukupnog iznosa naknade iz Sporazuma, srazmjerno njenom suvlasničkom dijelu.

11Zbog toga, kako je dalje naveo Vrhovni sud, nakon zaključenja Sporazuma, za odluku o tužbenom zahtjevu tužiteljice kojim od apelanta traži isplatu naknade koja mu je isplaćena po Sporazumu, nema značaja kasnije osporavanje apelanta i njegove supruge da su oni gradili objekte za koje je utvrđena naknada po Sporazumu, pa ni utvrđenje o tome u protivtužbi (kojim dijelom drugostepene odluke se Vrhovni sud nije mogao baviti iz razloga nedozvoljenosti tužiteljicine revizije), jer se time ne može izmijeniti ranije zaključeni Sporazum, niti sa uspjehom osporiti pravo tužiteljice da od apelanta traži isplatu pripadajućeg dijela naknade.

12S obzirom da je utvrđeno da je apelant bez osnova zadržao dio novčane naknade za eksproprisane nekretnine koji pripada tužiteljici, to na strani apelanta postoji uvećanje njegove imovine na štetu imovine tužiteljice, pozivajući se na odredbu člana 210. ZOO, Vrhovni sud je zaključio da je djelimično osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu razlike između visine naknade koja joj pripada prema veličini suvlasničkog dijela i isplaćenog dijela što iznosi 68.650,00 KM (a ne potraživani iznos po tužbenom zahtjevu od 78.775,40 KM) 13Apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na mirno uživanje imovine iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere apelant je naveo da će mu izvršenjem osporene presude Vrhovnog suda biti prouzrokovana nenadoknadiva šteta „imajući u vidu da tužiteljica živi u Rijeci, te da apelant koji živi na području Gradiške ne bi mogao vratiti ono što ona naplati u slučaju da se promijeni presuda Vrhovnog suda.“

15Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.“

16Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere. 17Dalje, Ustavni sud naglašava da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.

18U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere temelji na tvrdnjama da postoji bojazan da, ukoliko tužiteljica u postupku izvršenja osporene presude naplati dosuđeni iznos, u slučaju da se usvoji apelacija i u ponovnom postupku donese drugačija presuda Vrhovnog suda doći do prodaje, neće biti u mogućnosti da vrati naplaćeno s obzirom da tužiteljica. Međutim, Ustavni sud ukazuje da navedena tvrdnja sama po sebi ne može biti dovoljan osnov za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere. Shodno tome, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio takve razloge, niti dokaze koji bi Ustavnom sudu u ovom trenutku bili dovoljni za donošenje privremene mjere kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, odnosno koji bi ukazivali da je u takvim okolnostima donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Zbog navedenog Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

19Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

20Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

21U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-311/21 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio