Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1543/21 ("PROMO-TEL" d.o.o. Srebrenik)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Stjecanje bez osnova
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1543/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1543/21, rješavajući apelaciju koju je podnio "PROMO-TEL" d.o.o. Srebrenik, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "PROMO-TEL" d.o.o. Srebrenik protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 32 0 Ps 234324 20 Rev od 14. siječnja 2021.

godine, Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 Ps 234324 16 Pž od 10. ožujka 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli broj 32 0 Ps 234324 15 Ps od 27. svibnja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. "PROMO-TEL" d.o.o. Srebrenik (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Mirza Telalović, odvjetnik iz Tuzle, podnio je 6. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 234324 20 Rev od 14. siječnja 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 Ps 234324 16 Pž od 10. ožujka 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli broj 32 0 Ps 234324 15 Ps od 27. svibnja 2016. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu prvotuženik (Grad Tuzla) i drugotuženica (Mjesna zajednica Dragunja) solidarno isplate dug u određenome iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da se obveže trećetuženik (JP „BH Telecom“ d.d. Sarajevo – Direkcija Tuzla) da apelantu isplati na ime naknade štete, odnosno na ime naknade za stečeno bez osnova određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, odbijen je kao neutemeljen i eventualni tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu trećetuženik preda u posjed i slobodno raspolaganje određeni broj telefonskih priključaka u izgrađenoj mreži, na način da taj broj priključaka oslobodi iz mreže, te omogući apelantu da iste može koristiti za osobne potrebe sukladno propisima iz oblasti komunikacija.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da u konkretnomu slučaju nije sporna činjenica da su apelant i prvotuženik zaključili ugovor o izgradnje mjesne telefonske mreže „Dragunja“ i da je ukupna vrijednost radova utvrđena tim ugovorom u određenome iznosu, ali je sporna činjenica da li su prvotuženik i drugotuženica ostali dužni apelantu za izvršene radove sporni iznos, kako je to apelant tijekom postupka tvrdio. Vrhovni je sud istakao da je na apelantu bio teret dokazivanja, pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7. i 123. Zakona o parničnome postupku, da dokaže točnost činjeničnih tvrdnji na kojima temelji tužbeni zahtjev, što on u konkretnome slučaju nije dokazao. Vrhovni je sud istakao da apelant tu odlučnu činjenicu da prvotuženik i drugotuženica za izvršene usluge nisu isplatile ukupan iznos radova nije dokazao tijekom postupka izvedenim dokazima, pri čemu je odustao i od provođenja vještačenja po vještaku financijske struke. Vrhovni je sud istakao da je po nalaženju ovoga suda pravilan zaključak drugostupanjskoga suda da na strani trećetuženika postoji nedostatak pasivne legitimacije. Vrhovni je sud istakao da je naime odredbom čl. 148. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO) propisano da ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane, što znači da ugovor djeluje između ugovaratelja, da su to osobe koje su zaključile ugovor u svoje ime, odnosno osoba u čije je ime ugovor zaključen. Vrhovni je sud istakao da kod utvrđenja da u konkretnome slučaju trećetuženik nije sudjelovao u zaključenju ugovora o izgradnji mjesne telefonske mreže, te prema tomu za njega zaključeni ugovor predstavlja tuđi posao i za njega iz tako zaključenoga posla ne proistječu nikakva prava i obveze. Vrhovni je sud istakao da stoga trećetuženik nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, pa u situaciji kada ne postoji pasivna legitimacija valjalo je odbiti tužbeni zahtjev kao neutemeljen. Vrhovni je sud istakao da su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom materijalnoga prava iz odredbe čl.

210. ZOO odbili zahtjev apelanta za naknadu štete od strane trećetuženika. Vrhovni je sud istakao da je čl. 210. st. 4. ZOO propisana obveza vraćanja, odnosno naknada vrijednosti kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Vrhovni je sud istakao da u konkretnome slučaju apelant nije ničim dokazao da je određeni novčani iznos odnosno vrijednost određenoga broja telefonskih priključaka trećetuženik stekao bez osnova, budući da apelant nije dokazao da su ovu telefonski priključci predstavljali njegovu imovinu, te samim time nije niti dokazao da su oni kao njegova imovina, bez pravnoga osnova prešli u imovinu trećetuženika, pa je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je i ovaj tužbeni zahtjev neutemeljen.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući kako su sudovi postupali potpuno arbitrarno u situaciju kada su van svake razumne sumnje izvršeni radovi od strane apelante, koje mu nitko nije platio, a pri tomu se trećetuženik neosnovano obogatio dobivanjem stalnih sredstava za rad.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1543/21 ("PROMO-TEL" d.o.o. Srebrenik) | Sudska praksa | Aktio