Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1509/21 (M. P.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Izvršni postupak
  • Miješanje u pravo na dom
  • Izvršenje
  • Miješanje u imovinu
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1509/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1509/21, rješavajući apelaciju Milana Panića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milan Panić protiv Zaključka Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 I 248922 21 I 2 od 7. aprila 2021. godine, Rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 I 248922 18 Gž 2 od 8. decembra 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 I 248922 16 I od 13.

juna 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milan Panić protiv Zaključka Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 I 248922 21 I 2 od 7. aprila 2021. godine, Rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 I 248922 18 Gž 2 od 8. decembra 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 I 248922 16 I od 13.

juna 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Panić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jelena Todić, advokatica iz Banja Luke, podnio je 29. aprila 2021. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Zaključka Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 248922 21 I 2 od 7. aprila 2021. godine, Rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 248922 18 Gž 2 od 8. decembra 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda broj 71 0 I 248922 16 I od 13. juna 2018. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio provođenje rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj 71 0 I 248922 16 I od 23. maja 2017. godine do pravosnažnog okončanja parničnog postupka broj 71 0 P 195015 21 P 3.

2. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 169388 P od 3. aprila 2015. godine, koja je u cijelosti potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 169388 15 Gž od 8. septembra 2016. godine, usvojen je tužbeni zahtjev tužioca Vlade Arežine, te je apelantu naloženo da ukloni dio građevinskog objekta (garaže i potpornog zida) koji su izgrađeni na parceli u tužiočevom vlasništvu i dovođenja uzurpiranog dijela tužiočeve nekretnine u prvobitno stanje, te predaje u posjed. U postupku je temeljem akata vještaka, koji su cijenjeni sa ostalim dokazima, utvrđeno da je tužilac vlasnik sporne parcele pobliže označene u izreci prvostepene presude, te da je apelant prilikom dogradnje postojećeg objekta uzurpirao 24 m2 zemljišta u vlasništvu tužioca, da ćošak garaže apelanta leži na parceli tužioca, te da je apelant na dijelu zemljišta u vlasništvu tužioca postavio kamenu betonsku ogradu.

3. Nadalje, proizlazi da je po prijedlogu tužioca Vlade Arežine (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) od 15. novembra 2016. godine za donošenje rješenja o izvršenju na osnovu izvršne isprave presude Osnovnog suda od 3. aprila 2015. godine, Osnovni sud donio rješenje o izvršenju broj 71 9 I 248922 16 I od 23. maja 2017. godine, kojim je odredio izvršenje tako što je ovlastio tražioca izvršenja da na trošak apelanta povjeri preduzeću Bunić Kompani d.o.o. Banja Luka uklanjanje dijela građevinskog objekta (garaže), odnosno potpornog zida, sve kako je navedeno u izreci pravosnažne presude.

4. Odlučujući o prigovoru apelanta Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 I 248922 16 I od 13. juna 2018. godine odbio prigovor, te je rješenje o izvršenju ostavljeno na snazi.

5. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je apelant u prigovoru, između ostalog, istaknuo da izvršni sud prilikom donošenja rješenja o izvršenju nije na zakonit način cijenio izvršnu ispravu iz razloga što izvršna isprava mora biti podobna za izvršenje u smislu odredbe člana 27. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) i to na način da predmet izvršenja mora biti odrediv i razumljiv. Apelant je dalje prigovorio da nije moguće ukloniti dio građevinskog objekta – garažu u određenoj površini, a da prilikom rušenja za njega ne nastupi šteta, da sporna garaža predstavlja jedinstvenu građevinsku cjelinu sa stambenim objektom koji je na spratu, da bi se rušenjem garaže narušila stabilnost cijelog objekta, odnosno srušila bi se cijela garaža, te da bi mu rušenjem potpornog zida također bila nanesena šteta. U prigovoru je naveo da je savjestan graditelj zbog čega je pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja da je na temelju dosjelosti stekao pravo vlasništva na dijelu nekretnine tražioca izvršenja.

6. Odlučujući o opravdanosti prigovora Osnovni sud se pozvao na odredbe ZIP-a i to čl. 47., 22, 23., te 208., koje je citirao. Potom je Osnovni sud naglasio da je sud donio rješenje o izvršenju u skladu sa odredbom člana 208. ZIP-a na temelju izvršne isprave presude Osnovnog suda od 3. aprila 2015. godine koja je postala pravosnažna 8. septembra 2016. godine, kojom je apelant obavezan da ukloni dio građevinskog objekta kako je to precizirano u izreci presude. U vezi sa tim Osnovni sud je istakao da je odredbom člana 27. stav 1. ZIP-a propisano da je izvršna isprava podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze uz naglasak da je postojanje izvršne isprave određenog sadržaja nužna pretpostavka za dopustivost izvršenja. Osnovni sud je shodno navedenom zaključio da je predmetna izvršna isprava podobna za izvršenje jer je predmet potraživanja određen na način da je utvrđeno šta apelant treba da čini, pa je shodno tome bez osnova prigovor apelanta da izvršna isprava nije podobna za izvršenje. Isto tako, Osnovni sud je naveo da apelantovi navodi da bi mu uklanjanjem dijela građevinskih objekata bila nanesena šteta nisu razlozi koji sprječavaju izvršenje.

7. Osim toga, apelantovi navodi da je pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja prava vlasništva po osnovu dosjelosti i da je savjestan graditelj dijela garaže i potpornog zida prema ocjeni Osnovnog suda nisu razlozi koji sprječavaju izvršenje jer je sud u predmetnom postupku odredio izvršenje na osnovu izvršne isprave, presude Osnovnog suda koja nije ukinuta, poništena, preinačena, niti na drugi način stavljena bez dejstva, a vođenje navedenog parničnog postupka ne može da utiče na provođenje pravosnažne i izvršne isprave. Osnovni sud je zaključio da apelant nije naveo niti jedan razlog koji bi mogao spriječiti izvršenje u predmetnoj izvršnoj stvari, pa je primjenom odredbi čl. 47. i 49. ZIP-a odlučeno kao u dispozitivu rješenja.

8. Odlučujući o apelantovoj žalbi Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 I 248922 18 Gž od 15. novembra 2018. godine kojim je stavom 1. dispozitiva žalbu djelomično uvažio osporeno rješenje preinačio tako da je apelantov prigovor djelomično uvažen i rješenje o izvršenju od 23. maja 2017. godine ukinuo u dijelu kojim je određeno izvršenje i naloženo izvršeniku da ukloni dio građevinskog objekta (garaže i potpornog zida) koji su izgrađeni na parceli u tužiočevom vlasništvu i dovođenja uzurpiranog dijela tužiočeve nekretnine u prvobitno stanje, te predaje u posjed, tako da je u tom dijelu prijedlog za izvršenje odbijen. Stavom 2. dispozitiva rješenja apelantova žalba je u ostalom dijelu odbijena, te je potvrđeno pobijano rješenje u preostalom dijelu kojim je održano na snazi rješenje o izvršenju kojim je naloženo apelantu da isplati troškove parničnog i izvršnog postupka u iznosu od 2.044,40 KM odnosno 284,00 KM (sve preciznije navedeno u dispozitivu rješenja). Tražilac izvršenja je 7. februara 2019. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda od 15. novembra 2018. godine. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-613/19 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-613/19 od 28. oktobra 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) djelimično usvojio apelaciju tražioca izvršenja, utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo rješenje Okružnog suda od 15. novembra 2018. godine, te predmet vratio tom sudu, kojem je naložio da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, dok je odbijena apelacija tražioca izvršenja u odnosu na navode o kršenju prava na suđenje u razumnom roku. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporeno rješenje kada je Okružni sud, upuštajući se u preispitivanje izvršne isprave, koja posjeduje elemente iz člana 27. stav (1) ZIP-a, narušio načelo formalnog legaliteta, te načelo zaštite svih stranaka u izvršnom postupku, te kada je izostalo obrazloženje zašto su predmetne činidbe na način kako su određene nemoguće.

9. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je, u ponovnom postupku, donio Rješenje broj 71 0 I 248922 18 GŽ 2 od 8. decembra 2020. godine kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio.

10. Cijeneći upute iz navedene odluke Ustavnog suda, Okružni sud je, u ponovnom postupku, ocijenio da je prvostepeno rješenje pravilno i da navodi apelantove žalbe ničim ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost tog rješenja, te je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio.

11. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanta kada ističe da predmetna izvršna isprava nije podobna za izvršenje, jer iz sadržaja presude Osnovnog suda od 3. aprila 2015. godine kojom je apelantu naloženo uklanjanje dijela objekta (garaže), dijela potpornog zida i uspostava pređašnjeg stanja, ima sve elemente dopuštenosti i određenosti potraživanja kako to propisuju odredbe člana 46. stav 2. i člana 50. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, u izvršnom postupku važi princip formalnog legaliteta i sud je u izvršnom postupku vezan za sadržaj izvršne isprave na temelju koja je predmet prinudnog izvršenja, a kako predmetna izvršna isprava, kako to propisuje odredba člana

47. ZIP, nije ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena van snage, odnosno ako je na drugi način nije izgubila svoju djelotvornost ili je utvrđeno da je bez učinka, to nema mjesta ni pozivanju apelanta na činjenicu da je pred sudom pokrenuo parnični postupak u cilju utvrđivanja da je na predmetnim nepokretnostima stekao pravo svojine po jednom od osnova kako to propisuju odredbe Zakona o stvarnim pravima.

12. Nadalje, Okružni sud je naveo da nisu osnovani ni žalbeni navodi apelanta da će se izvršnim radnjama koje su naložene nanijeti šteta na njegovoj ostaloj imovini, odnosno na ostalim stambenim i pomoćnim objektima. Ovo iz razloga, jer iz sadržaja rješenja o izvršenju proizilazi da je tražilac izvršenja kao sredstvo izvršenja kod uklanjanja dijela garaže i potpornog zida, predložio da se isto izvrši od strane sudskog izvršioca, koji će prema logici stvari, angažovati stručna lica da obave opisane radnje, kako je to konstatovao i Ustavni sud u citiranoj odluci o dopustivosti i meritumu.

13. Osnovni sud je donio Zaključak broj 71 0 I 248922 21 I 2 od 7. aprila 2021. godine kojim je odredio da će se provođenje rješenja o izvršenju od 23. maja 2017. godine, koje je postalo pravosnažno 8. decembra 2020. godine, održati 28. aprila 2021. godine na licu mjesta. Apelacioni navodi

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povredu prava na koja se pozvao apelant je u apelaciji izložio hronologiju izvršnog postupka, naglasivši da je pred Osnovnim sudom u toku je parnični postupak, zaveden pod brojem 71 0 P 195015 P 2, u kojem apelant traži da se utvrdi da je po osnovu održaja stekao pravo vlasništva na nekretninama koje predstavljaju predmet izvršenja. Istaknuo je da je Osnovni sud 15. oktobra 2020. godine donio presudu kojom je tužbeni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan, koja presuda je ukinuta rješenjem Okružnog suda od 18. februara 2021. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu radi održavanja nove glavne rasprave. U tom pravcu ističe da se izvršenje provodi na nekretninama koje su predmet naprijed navedenog parničnog postupka, na kojima apelant traži utvrđenje prava svojine održajem.

15. Zahtjevom za donošenje privremene mjere apelant predlaže da se odloži provođenje rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj 71 0 I 248922 16 I od 23. maja 2017. godine do pravosnažnog okončanja parničnog postupka broj 71 0 P 195015 21 P 3. Smatra da je u konkretnom slučaju tražena privremena mjera hitna i nužna, jer provođenjem izvršenja može da nastane nenadoknadiva šteta za apelanta, budući da se rušenjem dijela građevinskog objekta može ugroziti stabilnost stambenog objekta u kojem apelant živi sa svojom porodicom.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

17. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član

6. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

18. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Okružnog suda se odlučivalo o apelantovoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku, koji je pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelanta na osnovu pravosnažne i izvršne presude Okružnog suda broj 71 0 P 169388 15 Gž od 8. septembra 2016. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava i obaveze apelanta“, već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4013/20 od 27. novembra 2020. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem, odnosno zaključkom ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku

19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

20. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu i dom predmetnoj apelaciji odnose, u suštini, na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

21. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su Osnovni sud i Okružni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu i dom bilo proizvoljno. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u već citiranoj odluci broj AP-613/19 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-613/19 od 28. oktobra 2020. godine, točka 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) naveo da u potpunosti prihvata obrazloženje Osnovnog suda koji je jasno naveo da izvršna isprava sadrži sve elemente koje propisuje član 27. stav (1) ZIP-a i da je takva isprava podobna za izvršenje, ocijenivši da su svi prigovori izvršenika neutemeljeni. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u osporenom rješenju, kojim je odbijen apelantov prigovor protiv rješenja o izvršenju, naglasio da vođenje navedenog parničnog postupka (radi utvrđenja prava vlasništva po osnovu dosjelosti) ne može da utiče na provođenje pravosnažne i izvršne isprave. U vezi sa apelacionim navodima kojima apelant ističe da provođenjem izvršenja može ugroziti stabilnost stambenog objekta u kojem apelant živi sa svojom porodicom, Ustavni sud zapaža da se identičnim prigovorima bavio Okružni sud, koji je apelantove prigovore ocijenio neosnovanim, a takav stav je obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, Okružni sud je, između ostalog, istaknuo da iz sadržaja rješenja o izvršenju proizilazi da je tražilac izvršenja kao sredstvo izvršenja kod uklanjanja dijela garaže i potpornog zida, predložio da se isto izvrši od strane sudskog izvršioca, koji će prema logici stvari, angažovati stručna lica da obave opisane radnje, kako je to konstatovao i Ustavni sud u citiranoj odluci o dopustivosti i meritumu [AP- 613/19]. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede njegovog prava na imovnu, niti prava na dom, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1509/21 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio