Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3961/19 (I. H.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3961/19

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3961/19, rješavajući apelaciju Ibre Hamidovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ibre Hamidovića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 K 024395 19 Kž 2 od 16. jula 2019. godine i S1 3 K 024395 18 K 2 od 22. marta 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ibro Hamidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Adna N. Dobojlić Ucoglan, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 K 024395 19 Kž 2 od 16. jula 2019. godine i S1 3 K 024395 18 K 2 od 22. marta 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 20. novembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio traženi odgovor 7. decembra 2020. godine, a Tužilaštvo BiH nije odgovorilo na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 3 K 024395 18 K 2 od 22. marta 2019. godine apelant i saoptuženi Zoran Zelenović (u daljnjem tekstu: prvooptuženi) i Igor Zelenović (u daljnjem tekstu: drugooptuženi) proglašeni su krivim. Apelant je proglašen krivim zato što je, na način opisan u tački 1. izreke presude, kao član organizirane grupe ljudi, radi dalje međunarodne prodaje proizvodio i držao supstance koje su propisima proglašene opojnim drogama, čime je počinio krivično djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od godinu i šest mjeseci.

6. Naime, Sud BiH je utvrdio da je prvooptuženi organizirao grupu ljudi u smislu člana 1. stav

21. KZBiH radi neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga u Bosni i Hercegovini i inostranstvu, i to opojnih droga: Cannabis sativa L; tetrahidrokanabinol (THC), tzv.„Cannabis ulje“; „MDMA“ i prekursora „Piperonal“, čiji su članovi postali apelant i drugooptuženi i njima poznati članovi grupe, pa su zajedno s drugim članovima, kao organizirana grupa ljudi, radi dalje prodaje opojne droge proizvodili, držali-skladištili, nudili na prodaju, prevozili i prodavali opojnu drogu na navedenim teritorijama, u ukupnim količinima od najmanje 20 kilograma opojne droge Cannabis sativa L i najmanje 168,84 grama opojne droge „Cannabis ulja“. Utvrđeno je da su radnjama opisanim u tački 1. apelant, prvooptuženi i drugooptuženi u periodu od februara do novembra 2016. godine, na opisani način, zasadili stabljike Cannabis sativa L, da bi tokom oktobra 2016. godine, kada je ona, prema njihovom mišljenju, bila spremna za branje, cvjetove i listove sa stabljikama opojne droge Cannabis sativa L ubrali, te je u podrumu kuće, vlasništvo E. B., koju je koristio apelant i u motelu prvooptuženog, sušili, vagali i pakirali u kese, pa je prvooptuženi, kako bi opojna droga sačuvala svoja kvalitetna svojstva, nju držao – skladištio u zamrzivaču u porodičnoj kući, radi dalje prodaje u Bosni i Hercegovini i inostranstvu, u ukupnoj količini od najmanje 20 kilograma.

7. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo provedene dokaze (str. 9–12. presude), među kojima su iskazi saslušanih svjedoka, nalazi o izvršenim vještačenjima i bliže opisani materijalni dokazi, kao i zapisnici o ispitivanju apelanta i drugooptuženog u toku trajanja istrage.

8. Sud BiH je naveo da je apelantova odbrana u završnoj riječi ukazala na nezakonitost dokaza

– postupka vještačenja privremeno oduzetih mobilnih telefona, čije rezultate je prezentirao svjedok

– stručno lice Irhad Kos (iako se ne radi o dokazima koji se odnose na apelanta), koja nezakonitost je učinjena jer nije sačinjen zapisnik o pretresanju memorije telefona, kartica, odnosno drugih uređaja. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao da su mobilni telefoni i SIM kartice kao pokretne stvari, čije je vještačenje izvršeno, privremeno oduzeti prilikom izvršenja naredbi Suda BiH za pretres i privremeno oduzimanje predmeta, o čemu su sastavljeni validni zapisnici i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta. Ukazano je i da je u Odjeljku 2. Glave VIII Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) detaljno regulirana procedura privremenog oduzimanja predmeta i imovine i ona uključuje čuvanje privremeno oduzetih predmeta (član 70. ZKPBiH) i otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije (član 71. ZKPBiH). Sud BiH je zaključio da oduzimanje pokretnih stvari po naredbi Suda uključuje i podrazumijeva otvaranje i pregled oduzetih stvari, što je odredbom člana 71. stav 1. ZKPBiH izričito povjereno tužiocu. S obzirom na to da pregled mobilnih telefona podrazumijeva i zahtijeva specijalistička znanja, tužilac je u skladu sa zakonskim ovlaštenjima, prethodno oduzete i zapisnički konstatirane kao otvorene mobilne telefone uputio na vještačenje, za koju vrstu vještačenja nije potrebna naredba suda. Naime, radnja pretresanja mobilnog telefona predstavlja vizuelni pregled podataka koji se nalaze u telefonu, bez korištenja kompjuterskih programa s ciljem pronalaska informacija sadržanih u telefonskom aparatu i SIM kartici. Nasuprot tome, vještačenje telefona podrazumijeva i zahtijeva primjenu specijalističkih računarskih programa koji omogućavaju i ekstrakciju podataka koji su izbrisani i do kojih nije moguće doći klasičnim fizičkim pregledom telefonskog aparata. Cijeneći sadržaj i obim podataka koje je na glavnom pretresu prezentiralo stručno lice, Sud BiH je zaključio da je u konkretnom slučaju provedena radnja vještačenja mobilnih telefona i pripadajućih SIM kartica, a ne radnja pretresanja, iz kojih razloga je prigovor apelantove odbrane ocijenio neosnovanim.

9. Sud BiH je dalje naveo da je prijedlog Tužilaštva BiH da se na glavnom pretresu pročitaju i ulože u spis zapisnici iz istrage o saslušanju apelanta i drugooptuženog prvo odložio jer su odbrane najavile mogućnost saslušanja ovih optuženih u svojstvu svjedoka. Zatim je na nastavku glavnog pretresa branilac drugooptuženog izjavio da nema dokaznih prijedloga, a apelantova braniteljica da odustaje od saslušanja apelanta u svojstvu svjedoka jer on, kako je saopćila, nije spreman da bude saslušan. Navedeno je da je neposredno prije čitanja zapisnika iz istrage o saslušanju drugooptuženog na glavnom pretresu njegov branilac istakao prigovor da drugooptuženi nije poučen o svim radnjama (osnovima sumnje) za koje je kasnije optužen (konkretno tač. 3. i 5. optužnice), kao i to da on nije razumio prava koja mu stoje na raspolaganju prilikom ispitivanja u svojstvu osumnjičenog s obzirom na to da iz zapisnika proizlazi da pristaje da daje odbranu bez prisustva branioca, a isti je zapravo prisutan prilikom njegovog ispitivanja. Navedeno je da je identičan prigovor istakla i apelantova braniteljica (da nije poučen o svim osnovima sumnje), uz napomenu da u slučaju njenog branjenika nisu prezentirani ni dokazi iz kojih proizlazi sumnja o počinjenju krivičnog djela. Navedeno je da je tim povodom tužilac izjavio da se potvrđena optužnica, s aspekta krivičnog djela koje se optuženim stavlja na teret, sastoji zapravo od jedne tačke optužnice koja je, zbog preglednosti, koncipirana na način da pored preambule ima i posebne tačke, ali da se ne radi o različitim vrstama krivičnog djela i različitim krivično-pravnim radnjama, nego o vremenskom kontinuitetu preduzimanja inkriminiranih radnji. Dodao je da su druge tačke optuženja uslijedile nakon provođenja daljih istražnih radnji (pretresa, vještačenja i sl.). Nadalje, tužilac je pojasnio da su, u smislu člana 78. stav 2. ZKPBiH, tačno navedeni osnovi sumnje koji su postojali u tom momentu, kao i dokazi iz kojih oni proizlaze. Nakon što je izvršio uvid u zapisnike o ispitivanju osumnjičenih apelanta i drugooptuženog, Sud BiH je odbio prigovor njihovih branilaca, te je usvojio prijedlog optužbe da se oni pročitaju i ulože u spis u smislu člana 273. stav 3. u vezi sa članom 78. stav 2. tačka c) ZKPBiH. Prilikom donošenja ovakve odluke, Sud BiH je prvenstveno imao u vidu da iz zapisnika o ispitivanju osumnjičenih proizlazi da su oni izjavu dali u prisustvu svojih branilaca, kojom prilikom su poučeni da se mogu izjasniti o djelu koje im se stavlja na teret, te da je takav njihov iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njihove saglasnosti može biti pročitan i korišten na glavnom pretresu. Nadalje, analizom zapisnika o krivičnim radnjama koje im se u tom momentu stavljaju na teret, Sud BiH je utvrdio da one nisu sadržavale precizan opis kao u optužnici. Navedeno se posebno odnosi na činjenični opis tačke 1. optužnice. Međutim odstupanja u činjeničnom opisu, prema ocjeni Suda BiH, nemaju za posljedicu neprihvatljivost korištenja izjava optuženih koje su date u istrazi s obzirom na to da su izmjene u činjeničnom opisu koje su naznačene u optužnici zapravo rezultat izjašnjenja/iznošenja činjenica samih optuženih prilikom davanja izjave u prisustvu njihovih branilaca. Dakle, kako je navedeno, evidentno je da u ranoj fazi istrage, tj. u momentu ispitivanja optuženih u istrazi, tužilac nije raspolagao, niti je mogao raspolagati svim činjenicama, već je do određenih saznanja došao i crpio ih upravo iz izjava optuženih, a zatim i rezultata istražnih radnji koje su nakon toga provedene. Konačno, imajući u vidu da su optuženi izjave u istrazi dali u prisustvu svojih branilaca, što, između ostalog, potvrđuje i činjenica da su branioci postavljali određene prijedloge (prijedlozi za primjenu blažih mjera za osiguranje prisustva tada osumnjičenih), Sud BiH je donio odluku da se, po prijedlogu optužbe, na glavnom pretresu pročitaju i ulože u spis zapisnici iz istrage o saslušanju drugooptuženog i apelanta.

10. Tužilaštvo BiH je, prema ocjeni Suda BiH, dokazima provedenim na glavnom pretresu, a koji su cijenjeni pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, učinilo nespornim da su prvooptuženi, drugooptuženi i apelant počinili krivičnopravne radnje na način kako je to opisano u osuđujućem dijelu izreke presude. Navedeno je da prva tačka precizirane optužnice i izreke ove presude obuhvaća period proizvodnje i pripreme za prodaju opojne droge, u kojoj su, prema ocjeni Suda BiH, opisane radnje sva tri optužena ponaosob, kao i njihove uloge u tim radnjama. U odnosu na ovu tačku optužnice, Sud BiH je nesporno utvrdio da su optuženi u februaru 2016. godine dogovorili da proizvedu opojnu drogu Cannabis, nakon čega je drugooptuženi, po uputama prvooptuženog, na području Austrije nabavio sjeme Cannabisa u količini od 100 komada i isporučio ga prvooptuženom u BiH. Zatim su optuženi posijali sjemenke opojne droge, čije stabljike su nakon određenog vremena posadili na dvije lokacije, početkom juna 2016. godine, koje su uzgajane do momenta kada su optuženi ocijenili da je biljka bila spremna za branje, u oktobru 2016. godine, nakon čega su cvjetovi i listovi sa stabljikama pobrani, te su odneseni na drugu lokaciju, gdje su biljku sušili, vagali i pakirali u kese radi prodaje. Prilikom utvrđivanja ovih činjenica, Sud BiH se u najvećoj mjeri rukovodio sadržajem iskaza drugooptuženog i apelanta, koji su u svojstvu osumnjičenih dali iskaze u istrazi i koji se detaljno opisali ovaj period, u kojem su, kako navode, provodili dosta vremena zajedno. Sud BiH je primijetio da iskazi drugooptuženog i apelanta nisu podudarni u svim detaljima u opisu ovog vremenskog perioda kada je opojna droga Cannabis posijana, uzgojena i na kraju ubrana, sušena i vagana, ali to nije od značaja za konačni zaključak suda o ocjeni njihovih iskaza jer se radi o manje bitnim činjenicama. Logično je da dva lica nemaju istu percepciju o istoj stvari, a postoji mogućnost da se ne sjećaju svih detalja ili u nekim situacijama, bez obzira na namjeru da priznaju izvršenje radnji, ipak pokušavaju umanjiti svoju krivičnu odgovornost, prebacujući dio krivice na onog drugog. Napomenuto je da su navodi izjava saglasni u odlučnim činjenicama i u cijelosti potvrđuju činjenični supstrat optužnice, opisan pod tačkom 1. U presudi su zatim pojašnjene nesaglasnosti iz izjava.

11. Nadalje, Sud BiH je utvrdio da je relevantna činjenica, koja je opisana kao radnja izvršenja djela pod tačkom 1. izreke presude, ta da su optuženi stvorili uvjete za otežano otkrivanje opojne droge zasađene na opisanoj parceli (skupa s kukuruzom), što, također, proizlazi iz saglasnih iskaza apelanta i drugooptuženog, koje su i u tom dijelu interpretirane. Optuženi su, nesporno, u ovim svojim nastojanjima da kamufliraju sadnju Cannabisa i uspjeli jer iz iskaza svjedoka odbrane Roberta Ristića, policijskog službenika Sipe, koji je učestvovao u prikupljanju početnih informacija o ovim događajima, proizlazi da je on više puta odlazio u navedeno područje zbog saznanja da je tu posađena biljka Cannabis, ali da nije mogao otkriti tačnu lokaciju gdje je opojna droga uzgojena. Period branja biljke Cannabis također je opisan u iskazima drugooptuženog i apelanta, koji su saglasno izjavili da su cvjetovi i listovi sa stabljika ubrani u mjesecu oktobru 2016. godine, kada je ocijenjeno da je biljka zrela za branje. Dalje, kako je navedeno, i iz iskaza drugooptuženog, kao i prema apelantovim navodima, sušenje i vaganje opojne droge Cannabis, te njeno pakiranje u prozirne kese je izvršeno na dvije opisane lokacije, te je opojna droga bila spremna za prodaju. U takvim pakovanjima, odnosno kesama, opojna droga je kasnije i oduzeta, a na isti način je bila upakirana i droga pribavljena posebnom istražnom radnjom simuliranog otkupa i simuliranog davanja potkupnine.

12. Da je ova opojna droga, kako se u izreci presude navodi, proizvedena radi dalje prodaje u BiH i inostranstvu, Sud BiH je utvrdio na osnovu dokaza koji su provedeni na okolnosti događaja opisanih pod tač. 2, 3, 4. i 5. izreke presude. Zaključak o učešću apelanta i drugooptuženog u opisanim radnjama, Sud BiH je zasnovao i na iskazu svjedoka odbrane Roberta Ristića koji je naveo da je na navedenom području viđao apelanta na skuteru, kada se on, jedne prilike, pošto je vidio svjedoka, okrenuo i otišao. Svjedok je na glavnom pretresu, također, naveo da je znao da na to područje vozilom dolazi i drugooptuženi. Konačno, svjedok je ustvrdio da su njivu, na kojoj je bila zasađena opojna droga Cannabis, pokazali apelant i drugooptuženi, međutim, u to vrijeme je, prema njegovim navodima, sva opojna droga već bila pobrana.

13. Sud BiH je naveo da su svi svjedoci optužbe saslušani na glavnom pretresu, a koji su postupali u ovom predmetu u fazi istrage, postupali na osnovu naredbi Suda BiH i Tužilaštva BiH, u okviru svojih ovlaštenja koja su im data tim naredbama i unutar zakonskih okvira, da su o svim svojim radnjama sačinjavali službene zabilješke, izvještaje i zapisnike, koje su potpisivali, a prilikom svog svjedočenja su te potpise i potvrdili, navodeći da su oni autori sačinjenih dokumenata. Sud BiH je u cijelosti prihvatio i iskaze svjedoka saslušanih na glavnom pretresu po prijedlogu Tužilaštva BiH, što se, prije svega, odnosi na iskaze policijskih službenika Sipe Sedina Salčinovića, Tamare Šimić Mandić, Njegoša Motike, kao i svjedoka „Dado“ i „Alf“ koji su pred Sudom BiH iskaze dali pod mjerama zaštite. Iskazi svih ovih svjedoka su većim dijelom saglasni u odlučnim činjenicama, gdje svaki od saslušanih svjedoka, iz perspektive svog postupanja u ovom predmetu, iznosi svoja saznanja o tome, navodeći koje su radnje preduzimali i koje su akte sačinjavali povodom preduzetih radnji. Sud BiH je iskaze svjedoka cijenio kao objektivne i uvjerljive, te ih je doveo u vezu s materijalnim dokazima koji ih u cijelosti potkrepljuju, ne nalazeći pri tome nijedan razlog koji bi doveo u sumnju njihov zakonit rad i svjedočenje. Također, u cijelosti je prihvaćen kao stručan i objektivan i iskaz stručnog lica Irhada Kosa, koji je istražiocima dostavio izvještaj o rezultatima vještačenja privremeno oduzetih mobilnih telefona, a čije navode kroz postavljena unakrsna pitanja odbrana nije osporavala, već su pitanja odbrane bila usmjerena na davanje određenih pojašnjenja. Sud BiH je prilikom donošenja odluke cijenio i iskaze koje su drugooptuženi i apelant, u prisustvu svojih tadašnjih branilaca, dali u istrazi u svojstvu osumnjičenih. Ovi iskazi su u utvrđivanju odlučnih činjenica cijenjeni u vezi s drugim dokazima optužbe, s kojima su u potpunoj saglasnosti kada je u pitanju opis događaja za koji su optuženi proglašeni krivim. Određena manja nepodudaranja u iskazima optuženih nisu bitno utjecala u pravcu donošenja odluke, da su se događaji za koje su optuženi proglašeni krivim desili upravo na način kako je to opisano u izreci presude. Vjerodostojnim i objektivnim su ocijenjeni i iskazi svjedoka odbrane Roberta Ristića i Melise Šehović, čiji iskazi su, također, u događajima o kojima su svjedočili, u cijelosti saglasni s drugim dokazima provedenim na te okolnosti.

14. Sud BiH je naveo da je i apelant u svom iskazu izjavio da je pristao na uzgoj opojne droge kako bi riješio svoju finansijsku situaciju jer mu je prvooptuženi obećao da će ga nagraditi određenim novčanim iznosom. Apelant je bio svjestan da se radi o opojnoj drogi koja je bila namijenjena za inostrano tržište s obzirom na to da mu je prvooptuženi, kako je naveo, jedne prilike rekao da drugooptuženi ide u Beč da nađe kupce i da se cijena kreće oko 1200 eura po kilogramu.

15. Presudom Suda BiH – vijeće Apelacionog odjeljenja (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 3 K 024395 19 Kž 2od 16. jula 2019. godine žalbe Tužilaštva BiH, branilaca apelanta i prvooptuženog su odbijene kao neosnovane i u odnosu na njih prvostepena presuda je potvrđena, dok je žalba Tužilaštva BiH u odnosu na drugooptuženog uvažena, te je ukinuta presuda od 22. marta 2019. godine u tom dijelu i određeno održavanje pretresa pred apelacionim vijećem.

16. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim prigovor prvooptuženog da se presuda zasniva na izjavama tada osumnjičenih drugooptuženog i apelanta datim u istrazi. Naime, navedene izjave su uzete u istrazi uz poštovanje odredbi čl. 77. i 78. ZKPBiH (ispitivanje osumnjičenog, pouka osumnjičenog o njegovim pravima), pri čemu su optuženi izjave dali u prisustvu branilaca, uz upozorenje da one mogu biti korištene kao dokaz u toku postupka (član 78. stav 2. tačka c) ZKPBiH). Isto tako, ukazano je na sadržaj odredbi člana 273. stav 3. ZKPBiH, iz kojeg proizlazi da nema zakonskih prepreka da navedene izjave budu predmet ocjene suda prilikom donošenja presude. Istina je da se radi o izuzetku od neposrednog provođenja dokaza, ali citirana odredba člana 283. ZKPBiH omogućava korištenje ovakvih dokaza uz uvjet da je ispoštovana odredba člana 78. stav 2. tačka c) ZKPBiH, a što je u ovom predmetu nesporno ispoštovano, uslijed čega se ne može reći da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na odbranu, odnosno da se radi o nezakonitim dokazima. Kada je u pitanju navod odbrane o nezakonitosti ovih izjava, apelaciono vijeće je primijetilo da, osim paušalnog navođenja, odbrana nije konkretizirala navedeni prigovor na način da je ukazala da se radi o dokazu koji je pribavljen povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona, a kako je to propisano članom 10. stav 2. ZKPBiH, uslijed čega se on odbija kao neosnovan.

17. Pri tome, kada su u pitanju navedeni dokazi, apelaciono vijeće je primijetilo da se prvostepena presuda nije isključivo i u najvećoj mjeri oslanjala na navedene istražne iskaze, već je zasnovana i na drugim provedenim dokazima koji su cijenjeni i dovođeni u vezu s iskazima ovih optuženih. Dakle, u tom smislu prvostepeni sud je imao mogućnost da izjave provjeri dovodeći ih u vezu s drugim provedenim dokazima (za koje je sud također dao ocjenu), a kojom prilikom je utvrđeno da se radi o izjavama čiji sadržaji nisu u suprotnosti s drugim dokazima, već naprotiv, oni se međusobno nadovezuju i nadopunjuju, te upućuju na zaključak o krivici optuženih. U tom kontekstu, apelaciono vijeće je uputilo i na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 3763/16. Dakle, u konkretnom slučaju ispunjene su zakonske pretpostavke za zakonito uzimanje izjava od osumnjičenih drugooptuženog i apelanta, koje su kasnije, kao takve, uvedene u dokaznu građu i cijenjene prilikom donošenja prvostepene presude. U vezi s tim je napomenuto (a što se može vidjeti iz sadržaja obrazloženja prvostepene presude) da prvostepena presuda nije bazirana isključivo na njima, već su ti dokazi dovedeni u vezu s drugim provedenim dokazima.

18. Nadalje, suprotno navodima odbrane, prvostepena presuda nije pretežno zasnovana ni na ocjeni iskaza službenika Sipe, već su oni također dovedeni u međusobnu vezu s drugim provedenim dokazima. U tom smislu napomenuto je da u skladu sa članom 15. ZKPBiH sud nije vezan formalnim dokaznim pravilima prilikom ocjene dokaza, a što znači da vrijednost dokaza nije unaprijed određena, već sud sam ocjenjuje postojanje ili nepostojanje određenih činjenica, pa je tako iskaze osumnjičenih date u istrazi, kao i iskaze službenika Sipe cijenio i doveo u vezu s drugim provedenim dokazima.

19. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim i prigovor da u konkretnom slučaju nisu utvrđene pojedinačne uloge svakog od optuženih, te je naglasilo da su u izreci presude navedene činjenice i okolnosti iz kojih je vidljivo koje su konkretne djelatnosti optuženi preduzeli u izvršenju krivičnog djela koje im se stavlja na teret, a koje se odnosi na proizvodnju, prevoz i prodaju opojne droge na teritoriji BiH, te Srbije i Austrije. Dakle, iz činjeničnog opisa jasno je vidljivo kako i na koji način su optuženi djelovali, odnosno ostvarili izvršenje krivičnog djela, tj. kojim konkretnim postupkom su doveli do protivpravne radnje. Suprotno tome, osim paušalnog navođenja da je izostala radnja izvršenja, odbrana nije navela koje su to radnje optuženih izostale, a koje čine obilježje predmetnog djela, da bi se moglo govoriti o izostanku radnje izvršenja, odnosno da bi se dovelo u pitanje postojanje predmetnog krivičnog djela.

20. Kada su u pitanju prigovori kojim se osporava zakonitost uzimanja izjava od osumnjičenih apelanta i drugooptuženog, apelaciono vijeće je podsjetilo da je odgovor na navedeno pitanje dat u dijelu presude u kojem je odgovarano na prigovore branioca prvooptuženog, pri čemu je utvrđeno da su ispoštovane sve zakonom propisane pretpostavke za uzimanje izjava od osumnjičenih, uslijed čega nema potrebe ponavljati ih. Dakle, radi se o izjavama koje su uzete uz poštovanje zakonskih pretpostavki za zakonito ispitivanje osumnjičenih i njihovo ulaganje u dokaznu građu, a što odbrana u toku postupka nije dovela u pitanje.

21. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim i žalbeni prigovor da je sudsko vijeće počinilo bitnu povredu jer je prije provođenja dokaza – čitanja iskaza osumnjičenih apelanta i drugooptuženog izvršilo uvid u njih. Istaknuto je da je da bi sud utvrdio da li se radi o (ne)zakonitom dokazu, te da li se kao takav može uvesti u dokaznu građu, neophodno da se izvrši uvid u njega kako bi se utvrdilo da li su ispoštovane sve pretpostavke propisane čl. 77. i 78. ZKPBiH, pri čemu sud ne ulazi u sadržaje izjave osumnjičenih. Dakle, sasvim je opravdano i logično da sud izvrši uvid u navedene dokaze, pa da tek nakon što utvrdi da se radi o zakonitim dokazima dozvoli njihovo čitanje i uvrsti ih u dokaznu građu, uslijed čega se navedeni žalbeni navod, također, odbija kao neosnovan.

22. Kada je u pitanju vještačenje po vještaku Irhadu Kosu, apelaciono vijeće je primijetilo da odbrana nije ukazala da je navedeno vještačenje provedeno suprotno zakonskim odredbama koje se odnose na procedure vještačenja propisane čl. 95–102. ZKPBiH, niti je navela da je ono provedeno suprotno bilo kojoj odredbi ZKPBiH da bi se moglo govoriti o nezakonitom dokazu koji nije podoban za ocjenu prilikom donošenja presude, iz kojeg razloga se i ovaj prigovor odbrane odbija kao neosnovan.

23. Apelaciono vijeće je primijetilo da se apelantovom žalbom u najvećoj mjeri osporavaju utvrđenja prvostepene presude na način što se ukazuje da se presuda zasniva na iskazima apelanta i drugooptuženog iz istrage. Međutim, apelaciono vijeće je ponovilo da se radi o izjavama uzetim uz poštovanje svih zakonskih pretpostavki za ispitivanje osumnjičenih, tako da su one bile podobne za utvrđivanje odlučnih činjenica u ovom predmetu, te je ukazano na sadržaj člana 15. ZKPBiH. Stoga je, u konkretnom slučaju, pravilno postupljeno kada je prvostepeno vijeće do određenih utvrđenja došlo ocjenom dokaza – iskaza osumnjičenih jer su oni sačinjeni uz poštovanje zakonskih odredbi, a pri tome zakon nije propisao bilo kakva ograničenja na način da sud samo na ovim dokazima ne može zasnovati svoju odluku. Naglašeno je da je sud izjave navedenih osumnjičenih doveo u međusobnu vezu, ali i u vezu s drugim provedenim dokazima na osnovu koji je sud donio odluku o apelantovoj krivici.

24. Nadalje, apelaciono vijeće je ocijenilo paušalnim žalbene navode kojim se osporava porijeklo opojne droge koja je predata prikrivenim istražiocima „Dado” i „Alf, s obzirom na to da je nesporno utvrđeno da je opojna droga koju su optuženi proizvodili služila za dalju prodaju, a što je u konačnici i učinjeno. Isto tako, kada je u pitanju iskaz svjedoka Roberta Ristića, ocijenjeno je da se on ne može posmatrati izolirano, već se vezuje za područje gdje su bili zasadi stabljika koje služe proizvodnji opojne droge, pa kada se taj iskaz dovede u vezu s drugim provedenim dokazima, i to najprije iskazima iz istrage apelanta i drugooptuženog, on nedvosmisleno upućuje na zaključak o involviranosti apelanta u procesu proizvodnje opojne droge koja će kasnije biti prometovana, zbog čega pozivanje odbrane na iskaz ovog svjedoka ne dovodi u pitanje pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

25. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana „II/3.d) i e)“ Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, te člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Navedene povrede su, prema njegovom stavu, učinjene zbog arbitrarne primjene odredbi ZKPBiH i jer su osporene odluke bazirane na nizu bitnih povreda krivičnog postupka; na neutvrđenim činjenicama; na dokazima koji su nezakoniti ili onima koji su proizašli iz nezakonitih dokaza provedenih u istrazi; zatim na dokazima koji nisu uvedeni niti izneseni na glavnom pretresu – presude se isključivo zasnivaju na iskazima apelanta, tada osumnjičenog, i ostalih osumnjičenih datih u fazi istrage, o čemu ni prvostepena niti drugostepena presuda, ni nakon mnogih prigovora i ukazivanja na isto kako u toku postupka, odnosno glavnog pretresa, tako i u žalbenim navodima, nije zauzela jasan stav, te posebno obrazložila. Osim toga, apelant ukazuje da su navedene povrede učinjene na način da je izostalo svestrano pretresanje svih činjenica koje su predmet optužnice, da nisu utvrđene pojedinačne uloge svakog od optuženih, odnosno u pobijanoj presudi nisu navedene činjenice i okolnosti iz kojih je vidljivo koje su konkretne radnje optuženi preduzeli u izvršenju krivičnog djela koje im se stavlja na teret, čime je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Također, navedena povreda je učinjena i u vezi s utvrđenom preambulom činjeničnog opisa u pobijanoj presudi kod najvažnijeg elementa bića ovog krivičnog djela, odnosno međunarodnog elementa koji nije dokazan u odnosu na apelanta tokom glavnog pretresa jer nije utvrđena niti jedna radnja, kojom je on mogao imati veze s nuđenjem na prodaju, prevozom i prodajom opojne droge na teritoriji BiH i van nje. Posebno naglašava da niti jedan dokaz koji je provelo Tužilaštvo BiH nije ukazao na postojanje počinjenja krivičnog djela od strane apelanta. Naime, na kraju obrazloženja tačke 1. u pobijanoj presudi Sud BiH navodi da zaključak o učešću drugooptuženog i apelanta vijeće zasniva i na iskazu Roberta Ristića jer je on vidio apelanta na skuteru kod njive, što apsolutno ne može biti zaključak koji povezuje učešće jer je on sadio kukuruze na njivi i koristio je. Ističe da je i nakon provedenog postupka ostalo neutvrđeno da li je ista opojna droga koja je oduzeta od prvooptuženog ona koja je uzgajana na livadi za koju se tereti apelant. U pobijanoj presudi Sud BiH povezuje opojnu drogu s njive o kojoj nije bilo niti jednog dokaza, niti je isti proveden tokom postupka, niti je ista pronađena s onom drogom koja je otkupljena simuliranim otkupom povezujući količinu iste, pa zaključuje da se zasigurno radi o istoj opojnoj drogi. S obzirom na to da nije proveden niti jedan dokaz tokom glavnog pretresa o postojanju predmeta izvršenja krivičnog djela iz tačke 1. optužnice, to je svaki navod ostao kao pretpostavka ili sumnja koja nije potkrijepljena niti jednim dokazom o porijeklu oduzete opojne droge. Također, apelant ističe da je njegova odbrana isticala prigovore u vezi sa zakonitošću sačinjavanja Zapisnika o ispitivanju apelanta broj 16-16/1-94/17 od 23. maja 2017. godine, s obzirom na to da on nije sačinjen u skladu sa zakonskim odredbama. Naime, apelant nije činjenično upoznat s navodima za koje je optužen, odnosno koji su mu se stavljali na teret, a pored toga nije mu prezentiran niti jedan dokaz na kojem se zasnivaju osnovi sumnje u odnosu na njega, s obzirom na to da nije prezentiran niti jedan dokaz u odnosu na apelanta osim iskazā drugooptuženog i apelanta, koji su iskaze dali u svojstvu osumnjičenih. Bitna povreda načinjena je i 20. februara 2019. godine na glavnom pretresu kada je odbrana stavila prigovore u odnosu na čitanje tih iskaza, kada je sudeće vijeće prije provođenja tog dokaza, odnosno njihovog čitanja od strane Tužilaštva BiH, izvršilo uvid u iskaze, nakon čega je odlučilo o prigovorima i odbilo ih, te dopustilo čitanje iskaza. Naime, sudeće vijeće se na ovakav način upoznalo sa sadržajem iskaza prije provođenja tih dokaza pred sudom, što je moglo utjecati na odluku o prigovoru i prihvaćanje ovakvih dokaza, bez kojih ne bi bilo niti jednog dokaza koji je do tada proveden u odnosu na apelanta. Sud BiH je u osporavanoj kako prvostepenoj tako i drugostepenoj presudi cijenio neosnovanim i prigovor odbrane u pogledu provođenja svjedočenja i vještačenja Irhada Kosa. Apelant, također, pojašnjava da ni u drugostepenoj presudi, prigovori odbrane koji su isticani u žalbenim navodima nisu posebno obrazloženi, čime je povrijeđeno pravo na pravično i fer suđenje, kao i član 2. Protokola broj 7 Evropske konvencije, a u vezi sa čl. 281, 299. i 306. ZKPBiH. Konačno, apelant prigovara da Sud BiH nije savjesno cijenio dokaze pri donošenju osporenih odluka i nije dao ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, kojih je u prvostepenom postupku bilo u velikom broju.

b)Odgovori na apelaciju

26. Sud BiH je u odgovoru naveo da su u drugostepenoj presudi dati odgovori na pitanja koja je odbrana istakla u žalbi protiv prvostepene presude, te da apelant uglavnom ponavlja sve prigovore koji su isticani u toku postupka. Suprotno apelantovim navodima, odgovoreno je da je drugostepeno vijeće dalo jasne i razumljive razloge kojima se rukovodilo prilikom donošenja svoje odluke, te da prema apelantu nije učinjena nijedna od isticanih povreda. Apelaciono vijeće je istaklo da je van razumne sumnje utvrđeno da su optuženi predmetno krivično djelo učinili u sastavu organizirane grupe u smislu člana 1. stav 21. KZBiH, pri čemu su i opisane njihove uloge u procesu proizvodnje i prodaje opojne droge. Ovaj apelantov navod drugostepeno vijeće je razmotrilo u drugostepenoj presudi, te je utvrđeno da, osim paušalnog navođenja, odbrana nije konkretizirala svoj prigovor, iz kojeg razloga je žalba odbijena kao neosnovana (paragraf 34. drugostepene presude). Nadalje, kada su u pitanju zaključci prvostepenog suda koji proizlaze iz iskaza svjedoka Roberta Ristića, te prikrivenih istražilaca ,,Alf“ i ,,Dado“, apelaciono vijeće je također istaklo da je drugostepena presuda dala odgovore na pitanja istaknuta u tom pogledu (par. 54. i 55 drugostepene presude). Isto tako, suprotno apelantovim navodima, apelaciono vijeće je dalo vrlo detaljan odgovor u pogledu istražnih izjava apelanta i drugooptuženog, za koje je utvrđeno da su uzete u skladu sa čl. 77. i 78. ZKPBiH, uz napomenu da su izjave uzete u prisustvu njihovih branilaca, iz kojeg razloga nije dovedena u pitanje njihova zakonitost. Pri tome, prilikom odlučivanja o uvođenju ovih izjava, vijeće je imalo u vidu i odredbu člana 273. stav 3. ZKPBiH, kao i praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 3763/16 (par. 25–27. drugostepene presude). Također, u pogledu zasnivanja presude na ovim dokazima, napomenuto je da sud prilikom ocjene dokaza, u skladu sa članom 15. ZKPBiH, nije vezan formalnim zakonskim pravilima, tj. sud prilikom donošenja odluke nije vezan unaprijed određenim pravilima, već svoju odluku donosi u skladu s jednim od osnovnih načela krivičnog postupka, a to je načelo slobodne ocjene dokaza. Naglašeno je da je sud izjave navedenih osumnjičenih doveo u međusobnu vezu, ali i u vezu s drugim provedenim dokazima na osnovu koji je sud donio odluku. Što se tiče apelantovih navoda da je prvostepeno vijeće počinilo bitnu povredu odredbi krivičnog postupka jer je prije provođenja dokaza – iskaza osumnjičenih izvršilo uvid u njih, istaknuto je da je apelaciono vijeće razmotrilo ove navode, te ih detaljno obrazložilo (paragraf 36. drugostepene presude). Također, suprotno apelantovim navodima, vijeće je u drugostepenoj presudi dalo detaljan osvrt i na žalbene navode odbrane kojima se nastojalo dovesti u pitanje vještačenje koje je proveo vještak Irhad Kos (paragraf 37. drugostepene presude), kojom prilikom je utvrđeno da odbrana nije obrazložila u čemu se sastoji nezakonitost provedenog vještačenja, odnosno odbrana nije navela da je ono suprotno zakonskim odredbama koje se odnose na procedure vještačenja propisane čl. 95–102. ZKPBiH, niti je navela da je ono provedeno suprotno bilo kojoj odredbi ZKPBiH da bi se moglo govoriti o nezakonitom dokazu koji nije podoban za ocjenu prilikom donošenja presude, iz kojeg razloga i dalje smatramo da apelantovi navodi nemaju utemeljenje.

V.Relevantni propisi

27. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15, 35/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Osnovni pojmovi Član 1. tačka (21) (21) Organizirana grupa je grupa ljudi formirana radi neposrednog izvršenja krivičnog djela, i koja ne mora imati formalno definirane uloge svojih članova, kontinuitet članstva ili razvijenu strukturu.

Neovlašteni promet opojnim drogama Član 195. st.(1) i (2) (1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora "najmanje tri godine".

(2) [...], ili ko postane članom takve organizirane grupe ljudi, kaznit će se kaznom zatvora najmanje "pet godina".

28. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH, 65/18 i 22/21 – odluka USBiH) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 3.stav (2) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 78. stav (2) tačka c) Pouka osumnjičenom o njegovim pravima (2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopćiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučit će se i o sljedećim pravima:

c) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branioca da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišten na glavnom pretresu, Član 273. stav (3) Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (3) Ako se u toku glavnog pretresa optuženi koristi pravom da nije dužan iznijeti svoju odbranu ili odgovarati na postavljena pitanja, zapisnik o iskazu optuženog koji je dat u istrazi može se po odluci sudije ili predsjednika vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo ako je optuženi prilikom saslušanja u istrazi bio upozoren u skladu s članom 78. stav (2) tačka c) ovog zakona.

Član 281. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH S1 3 K 024395 19 Kž 2 od 16. jula 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. septembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 22. oktobra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana „II/3.d) i e)“ Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, te člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

36. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

37. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.

38. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno proveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim proizvoljno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima u pogledu apelantove krivice za krivično djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH. Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija apelantu u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

39. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

40. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan.

41. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira zaključke redovnih sudova u pogledu apelantove uloge i doprinosa u izvršenju predmetnog krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, odnosno nepostojanje konkretnih dokaza, uslijed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koja čine obilježja predmetnog krivičnog djela u konkretnom slučaju. Navedeno pokreće pitanje povrede načela in dubio pro reo. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno načelo može da bude dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno tom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKPBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni da istinito i potpuno utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora da donese oslobađajuću presudu ne samo kada je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).

42. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

43. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Sud BiH je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvaća pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi apelantovi procesnopravni prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i u navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno zakonitosti dokaza. Dakle, kada se ima u vidu da je Sud BiH sve dokaze, uključujući, između ostalih, i iskaze apelanta i drugooptuženog koje su dali u toku trajanja istrage, detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koja ne dovode u sumnju zaključak Suda BiH u pogledu utvrđenja postojanja organizirane grupe ljudi u smislu člana 1. tačka (21) KZBiH, apelantove pripadnosti grupi, te apelantovog učešća u inkriminiranim događajima za koje je proglašen krivim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje apelantove krivice u konkretnom slučaju nije, kako to apelant navodi, zasnovano isključivo na iskazima apelanta i drugooptuženog, koje su dali u toku istrage, već na sveobuhvatnoj analizi kako tih dokaza tako i ostalih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu u pogledu kojih je apelantu i njegovoj odbrani bila data mogućnost da ih osporava. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Sud BiH je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima se u konačnici problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku. Dakle, Ustavni sud nije mogao da zaključi da je Sud BiH izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da Sud BiH i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nije tumačio na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

45. Kada je u pitanju apelantovo ukazivanje na povredu prava iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, a koji se u suštini odnose na proizvoljnost u postupanju više sudske instance, u konkretnom slučaju apelacionog vijeća, prilikom odlučivanja o žalbi njegove odbrane, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da pravo na žalbu u krivično-pravnim stvarima kao takvo samostalno nije garantirano članom 6. Evropske konvencije, već članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Međutim, prema ocjeni Ustavnog suda, suština apelantovih navoda u vezi s tim pravom pokreće pitanje prava na obrazloženu sudsku odluku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da obrazložena odluka mora biti zasnovana na objektivnim kriterijima i da štiti pravo na odbranu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2752/16 od 17. januara 2018. godine, stav 25). Nadalje, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju razloge za njihove odluke, to se ne može shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argument (vidi Evropski sud, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A, broj 288, strana 20, stav 61). Međutim, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju (vidi Boldea protiv Rumunije, stav 30).

46. U svjetlu navedenih načela, Ustavni sud primjećuje da je osporena odluka apelacionog vijeća posebnu pažnju posvetila svim navodima apelantove odbrane od suštinskog značaja, kojima su osporavani stavovi Suda BiH iz prvostepene presude i koje navode je apelant ponovio u postupku pred Ustavnim sudom, te da je u toj drugostepenoj presudi dato obrazloženje zašto apelantovi navodi ne utječu na konačnu odluku koja se tiče njegove krivice za počinjeno krivično djelo. Kako se suština žalbenih navoda odnosila na tvrdnje apelantove odbrane o pogrešnom zaključku prvostepenog suda da je on počinilac predmetnih krivičnih djela, Ustavni sud nalazi da samo prihvaćanje činjenično-pravnih zaključaka prvostepenog vijeća Suda BiH od strane apelacionog vijeća u tom smislu nije ugrozilo poštovanje garancija prava na obrazloženu sudsku odluku na apelantovu štetu, s obzirom na prethodno zauzeti stav Ustavnog suda da nema proizvoljnosti u načinu na koji je Sud BiH cijenio dokaze i izveo zaključak o apelantovoj krivici. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da suštinsko potvrđivanje određenog činjeničnog utvrđenja ili pravnog shvaćanja iz nižestepene sudske odluke od strane više sudske instance, čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini kada obrazloženje nižestepene presude zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40).

Ostali navodi

47. Konačno, Ustavni sud napominje i da je ostale navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ne smatra da je značajno dodatno ih elaborirati jer nalazi da su redovni sudovi na dvije instance dali logične i zadovoljavajuće odgovore na ostale apelantove prigovore, kao i da njegovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost predmetnog postupka.

48. Apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima Ustavni sud neće posebno razmatrati jer navedeni član, također, garantira pravo na pravično suđenje, imajući u vidu već data obrazloženja u vezi s ovim ustavnim pravom.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, te kada su redovni sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja u pogledu utvrđenja postojanja organizirane grupe ljudi i apelantove pripadnosti toj grupi, te počinjenja krivičnog djela neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH. Također, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježja krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3961/19 (I. H.) | Sudska praksa | Aktio